Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-111/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Janji Topol Krneta, uz sudjelovanje zapisničarke Branke Crnogorac, u upravnom sporu tužiteljice LV, državljanke Republike Turske, koju zastupa Ivana Sedlar, odvjetnica u Zagrebu, Tratinska ulica 62, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, OIB 36162371878, Zagreb, Ilica 335, radi zahtjeva za međunarodnu zaštitu, 13. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/23-06/12220, URBROJ: 511-01-212- 24-19 od 28. studenog 2024.

II Predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak te je tuženik u ponovljenom postupku dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda. III Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu. IV Nalaže se tuženiku da isplati Ivani Sedlar, odvjetnici u Zagrebu, Tratinska ulica 62, iznos od 2.375,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa na ime troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika ponovo je odbijen zahtjev tužiteljice za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (dalje RH) te joj je naloženo da u roku od 30 dana od izvršnosti rješenja napusti Europski gospodarski prostor.

2. Tužiteljica je u tužbi osporila zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljica navodi da traži međunarodnu zaštitu zbog straha od progona s obzirom na svoj položaj kurdske žene u patrijarhalnoj obitelji, kao i položaja kurdske žene u Republici Turskoj (dalje Turska), i to žene koja je bila politički aktivna, koja je razvedena i koja je ateist. Tužiteljica se pred napuštanje zemlje porijekla šerijatski udala za osobu koju obitelji nije odobrila, a s kojom je u Kraljevini Švedskoj formalno sklopila brak. Navodi da je tijekom vremena provedenih sa suprugom u Švedskoj shvatila da suprug nije prozapadnjački nastrojen, kako se ranije prezentirao, te se tužiteljica potom od njega razvela 2024. godine. Navodi da je samom činjenicom udaje protiv volje obitelji njima nanijela ogromnu sramotu, a sada kada se razvela se boji vratiti u Tursku jer zna da će je prisilno udati za starijeg rođaka, ili će biti nekome jedna od žena (s obzirom da je sada razvedena žena smatra se da je bezvrijedna i niskog morala). Navodi da gdje god da u Turskoj ode, njezina braća će je pronaći i kazniti zato što je osramotila obitelj. Tužiteljica smatra da ispunjava uvjete propisane odredbom čl. 20. i 21 Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine broj: 70/2015, 127/2017, 33/2023, 17/2025, dalje ZMPZ), radi čega zahtjeva da sud poništi osporavano rješenje tuženika te da joj odobri azil u Republici Hrvatskoj.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev te je u cijelosti ostao kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja.

4. Prije daljnjeg obrazlaganja ističe se da je osporeno rješenje doneseno u ponovljenom postupku povodom presude ovog suda poslovni broj Us I-2125/2024-7 od 19. lipnja 2024., kojom je sud poništio rješenje tuženika kojim je bio odbijen zahtjev tužiteljice za odobravanjem međunarodne zaštite u RH i predmet je vratio tuženiku na ponovni postupak. U navedenoj presudi sud je naveo (točke 13. i 14. obrazloženja presude), cit: „Prema stavu ovog suda iskaz tužiteljice je vjerodostojan te predstavlja dostatnu osnovu za sumnju da činjenice tijekom postupka nisu pravilno i potpuno utvrđene. Naime, tužiteljici se u ponovljenom postupku mora omogućiti da jasno obrazloži svoje navode koji ukazuju na eventualni progon po ovim osnovama u smislu odredaba članka 20. i 21. ZMPZ-a, kao i da dostavi dokaze o svojim navodima. Nadalje, potrebno je analizirati izvješća o Turskoj u odnosu na prava žena te u odnosu na položaj L i Kurdskih žena. Sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da tuženik nije potpuno utvrdio činjenično stanje te da je tuženik dužan uzeti u obzir iskaz tužiteljice i dovesti ga u vezu s jasno obrazloženim i dokumentiranim izvješćima o položaju žena i L u zemlji podrijetla, nakon čega je dužan donijeti novu i argumentiranu odluku o zahtjevu tužiteljice. Po potrebi, tuženik može, uz pristanak tražitelja, organizirati i medicinsko vještačenje radi utvrđivanja izloženosti proganjanju ili riziku trpljenja ozbiljne nepravde (članak 28. stavak 4. i 5. ZMPZ -a). Radi svega navedenog sud je osporavano rješenje ocijenio nezakonitim te je isto poništio na temelju odredbe članka 58. stavka 1. ZUS-a te je predmet vratio tuženiku na ponovni postupak radi ponovnog utvrđivanja odlučnih činjenica.“

4.1. Ističe se da tuženik nije postupio po uputi suda, odnosno da nije pribavio i analizirao izvješća o položaju žena (koje su ujedno i C koji žive tradicionalno i u plemenskim zajednicama) u zemlji podrijetla, te da nije proveo vještačenje, radi čega je sud je u ovom upravnom sporu odlučio provesti vještačenje u skladu s odredbom članka 28. stavka 4. i 5. ZMPZ-a.

5. Sud je u ovom upravnom sporu održao usmenu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice, tužiteljice i opunomoćenika tuženika, čime je strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/2024, 39/2026, dalje ZUS). Na raspravi je javnost bila isključena zbog razloga zaštite privatnosti na temelju odredbe članka 90. stavka 2. ZUS-a u vezi s člankom 12. stavkom 1. ZMPZ-a.

6. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je pročitao sudski spis i spis tuženika, proveo je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke i dokaz vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Branki Vidrih prof.dr.sc., dr. med. specijalistica psihijatrije.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Između stranaka je sporno ispunjava li tužiteljica uvjete za odobravanje međunarodne zaštite u RH.

9. Odredbom članka 20. ZMPZ-a propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Odredbom članka 21. ZMPZ propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

Odredbom članka 23. ZMPZ-a djela koja se smatraju proganjanjem moraju biti: 1. dovoljno ozbiljna po svojoj prirodi ili ponavljanju da predstavljaju ozbiljno kršenje temeljnih ljudskih prava, osobito prava koja ne mogu biti ograničena prema članku 15. stavku 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ili 2. skup različitih mjera, uključujući i kršenje ljudskih prava, koje su dovoljno ozbiljne da u cjelini mogu utjecati na pojedinca na način iz točke 1. ovoga stavka. Djela proganjanja iz stavka 1. ovoga članka, među ostalim, mogu biti: 1. fizičko ili psihičko nasilje, uključujući i spolno nasilje. Sukladno odredbi članka 25. ZMPZ-a proganjanje i ozbiljnu nepravdu mogu provoditi: 1. državna tijela, 2. stranke ili organizacije koje kontroliraju državu ili značajan dio državnog područja, i 3. nedržavni subjekti, ako se dokaže da državna tijela ili stranke, odnosno organizacije koje kontroliraju značajan dio državnog područja, uključujući i međunarodne organizacije, nisu u mogućnosti ili ne žele pružiti zaštitu od proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde.

10. Iz osporavanog rješenja te iz spisa tuženika proizlazi da je tužiteljica 9. svibnja 2023. prilikom nezakonitog prelaska državne granice zatečena od strane policijskih djelatnika, nakon čega je izrazila namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. Tužiteljica napušta RH i odlazi u Švedsku, gdje se udaje dana 21. kolovoza 2023. za osobu s kojom je prethodno u Turskoj sklopila šerijatski brak. Dana 27. listopada 2023. se vraća iz Švedske u RH. Zahtjev za međunarodnu zaštitu podnosi 17. studenog 2023. godine gdje navodi da se boji povratka u Tursku iz razloga povezanih s položajem kurdske žene, kako svojoj tradicionalnoj obitelji, tako i u turskom društvu. U daljnjem upravnom postupku povodom tužiteljičinog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, vidljivo iz zapisnika sa saslušanja KLASA UP/I-216-03/23-06/12220, URBROJ 511-01-213-24-5 od dana 28. veljače 2024., tužiteljica navodi da je razlog njezinog odlaska iz Turske spajanje sa suprugom, te negira prijašnje navode iz zahtjeva. Na temelju iskaz s navedenog saslušanja, Odluke o Listi sigurnih zemalja podrijetla u postupku odobrenja međunarodne zaštite Ministarstva unutarnjih poslova (NN 45/2016) od dana 13. svibnja 2016. godine temeljem koje se Turska smatra sigurnom zemljom i procjene budućeg rizika od progona, tuženik je donio rješenje od 19. ožujka 2024. godine kojim je odbio zahtjev za međunarodnu zaštitu tužiteljice.

11. U ponovljenom postupku tuženik dana 27. rujna 2024. godine provodi novo saslušanje tuženice. Tužiteljica navodi kako je u zapisniku sa saslušanja od dana 28. veljače 2024. rekla da je razlog napuštanja Turske spajanje sa suprugom, jer je doslovno shvatila uputu da kaže samo glavni razlog odlaska, ne spominjući uvjetovanost odluke da napusti Tursku obiteljskom situacijom i društveno -političkim kontekstom odluke da napusti zemlju porijekla, odnosno zbog koje se sada boji u nju vratiti.

Tužiteljica na saslušanju pojašnjava ranije navode iz prethodnih saslušanja i iz zahtjeva, te iz svih iskaza tužiteljice iz upravnog postupka i ponovljenog upravnog postupka, kao i dokaza koje je tužiteljica dostavila u ponovljenom postupku, proizlazi da je tužiteljica rođena kao najmlađe dijete u tradicionalnog mnogočlanoj kurdskoj obitelji. Nakon smrti roditelja u tužiteljičinom ranom djetinjstvu, formalno je posvaja stric, ali brigu o njoj preuzimaju stariji (polu)braća i sestre. Navodi da je nakon smrti roditelja silovana od strane hodže, zbog čega sada kao odrasla nije praktična vjernica. S 12 godina trebala se udati za bratića, ali bratićeva majka (tužiteljičina ujna) je otkazala vjenčanje, što je prema navodima tužiteljice rezultiralo time da se u njezinu odgoju njezina braća i sestre počnu koristiti mjerama koje Turska nudi pripadnicima kurdske nacionalnosti u svrhu njihovog školovanja i asimilacije u tursko društvo. Stoga je tužiteljica, spletom okolnosti, u internatu završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, a potom i sveučilišni studij sociologije. Prilikom studija (do 2012. do 2014. godine) postaje politički aktivna, sudjeluje na studentskim prosvjedima koje organizira stranka Halkların Demokratik Partisi (dalje HDP), čiji su članovi zbog navodne povezanosti HDP-a s paravojnom kurdskom organizacijom Partiya Karkerên Kurdistan (dalje PKK), ubrzo nakon tih prosvjeda uhićeni. Tužiteljica je Sudu dostavila fotografije s prosvjeda, na kojima se zajedno s tužiteljicom nalaze osobe koje su kasnije zbog političke aktivnosti kazneno gonjeni. Tužiteljica navodi de je 2018. godine turska policija provela kaznenu pretragu njezina doma, nakon koje je njezin brat bio 3 mjeseca u zatvoru zbog optužbe da je pomagao terorizmu, ali da ona nikada nije bila uhićena i/ili pritvarana. Nakon studija živi s bratom i njegovoj obitelji, mora se pridržavati njegovih pravila oblačenja, redovito se moliti iako nije vjernica, vratiti kući u do 18 sati i davati mu svu plaću koju zaradi kao seoska učiteljica. Također ističe da je cijeli život izložena rasizmu i diskriminaciji zato što je Đ, da zbog svoje nacionalnosti ne može dobiti posao državnog službenika. Šerijatski se udala u Turskoj bez pristanka obitelji (braće i stričeva), za razvedenog čovjeka s dvoje djece, koji je državljanin Kraljevine Švedske (dalje Švedska) i s kojim se htjela združiti u Švedskoj. Navodi da je osramotila obitelj što je sklopila brak s čovjekom kojeg obitelj nije odobrila, te je napustila državu porijekla bez znanja braće (uz pomoć supruga i šogora koji živi u [adresa]). Navodi da bi je članovi obitelji po povratku u Tursku izopćili jer je vjenčana bez njihovog odobrenja, a muški članovi obitelji bi bili u stanju ubiti je zbog nanošenja sramote obitelji.

12. Tuženik odbija zahtjev tužiteljice za međunarodnom zaštitom, navodeći da iskaze tužiteljice o strahu od povratka u zemlju porijekla zbog političke aktivnosti tijekom studija i kurdske nacionalne pripadnosti, kao i o strahu od reakcije obitelji i braće (izopćenje, ubojstvo) na njezino neodobreno vjenčanje, smatra nevjerodostojnim, te da budućeg rizika od povratka u Tursku nema.

13. Sud je 2. srpnja 2025. godine proveo dokaz saslušanjem tužiteljice, koja je u iskazu navela da u cijelosti ostaje kod iskaza koji je prethodno dala u upravnom postupku i na raspravama pred ovim sudom.

13.1. Budući da je tužiteljica u cijelosti ostala kod prethodnog iskaza kojeg je dala u predmetu Us I-2125/2024, sud je procijenio potrebnim u obrazloženju ove presude navesti predmetni iskaz tužiteljice u cijelosti, cit:

„…je ista u svom iskazu navela da je u RH ušla ilegalno, ali samo zato jer je to bio jedini način, a cilj joj je bio ulazak i ostanak u EU, točnije u Švedskoj, budući da je udata za švedskog državljanina. Navodi da je još u tijeku postupak spajanja obitelji kojeg je pokrenuo suprug u Švedskoj, a koji je trenutno u stadiju da je potrebno dostaviti neku daljnju dokumentaciju. Na upit suda koji su razlozi za napuštanje zemlje podrijetla i za traženje azila u Republici Hrvatskoj, odgovorila je da je sa šest godina starosti, kada je krenula u školu i na vjeronauk doživjela silovanje od strane vjeroučitelja, a koji je radi takvog ponašanja u konačnici kažnjeno gonjen i osuđen. Koliko zna, nakon izdržane kazne pušten je na slobodu. Daljnji razlog je taj da je pripadnica Kurdskog naroda te je u tom smislu doživljavala različite vrste diskriminacija tokom života. Progon se odnosi na nacionalnost (pripadnica L) pripadnost određenoj društvenoj skupini (žena) te političko mišljenja članica političke stranke Kurdska narodna demokratska partija (HDP). Vezano za pripadnost Kurdskom narodu obrazlaže da je cijeli život diskriminirana od strane institucija i državnih tijela, počevši od škole u kojoj primjerice nemaju pravo na korištenje vlastitog jezika pa nadalje. Također joj radi te pripadnosti nije omogućeno pravo na zapošljavanje pod jednakim uvjetima, nakon što je završila za nastavnicu sociologije. Na pitanje da obrazloži na koji način se u tim okolnostima uspjela školovati (tužiteljica je profesorica sociologije, VSS), navodi da vjerojatno da su joj roditelji ostali živi, ne bi završila škole nego bi bila primorana udati se u dogovorenom braku. Međutim kako su njezini roditelji umrli u vrijeme kada je ona još bila dijete, njena rodbina nije znala što će s njom te su iskoristili tadašnju politiku države koja je bila usmjerena na školovanje i indoktrinaciju ženske djece u tim krajevima, te ju upisali u internat. Tamo je ona s uspjehom završila osnovnu i srednju školu te je radi dobrog uspjeha uspjela ostvariti stipendiju za studij sociologije. Pojasnila je da je politika u tom Internatu i školama bila prilagođena s ciljem da T "odnarode" te se primjerice svako jutro moralo pjevati turska himna, da su djecu tukli kada su koristila kurdske izraze.

Vezano za činjenicu da je N žena obrazlaže da je odrasla u ekstremno patrijarhalnom društvu u kojem su na snazi plemenski običaji, u kojem su žene podređene, ponižavane, prisiljene na dogovorene, često i incesuozne brakove. Ona sama bila je žensko dijete bez roditelja. Ističe da je jedino žensko dijete u tom plemenskom krugu koje je školovano. Na upit suda da li je bila prisiljavana na brak navodi da je niz godina bila zaručena u cilju sklapanja dogovorenog braka, i to za vlastitog bratića, no da do sklapanja tog braka na sreću u konačnici nije došlo, zbog takve odluke ujne (jer joj se nije svidjela).

Vezano za činjenicu da je članica političke stranke HDP od 2012. godine navodi da je bila politički aktivna te da je sudjelovala na legalnim skupovima. Unatoč tome što su bili legalni te što je stranka HDP zakonita, na takvim skupovima doživljavali su maltretiranja od strane djelatnika policije u smislu tučnjave, vodenih topova i slično. Također navodi da su u razdoblju oko izbora prošle godine članovi stranke doživljavali pretrese i hapšenja, no da je ona otišla nekoliko dana prije izbora te je navedeno izbjegla. Također je 2018. godine doživjela da mi je u ranim jutarnjim satima policija upala te je napravila pretres kuće (popisivali su knjige iz njezine biblioteke), no na kraju nije bilo ništa od kaznenog progona.

Na pitanje opunomoćenice tuženika iz kog razloga sve ove razloge za međunarodnu zaštitu prvi put iznosi na ovom ročištu te ih nije iznosila tijekom upravnog postupka tužiteljica odgovara da je slušala pogrešne savjete "švercera", koji su joj naveli da govori što manje. Svjesna je svoje pogreške. Navodi da bi svoje navode mogla i dodatno potkrijepiti dokazima primjerice fotografijama i drugim ispravama, no do istih bi morala doći. Na daljnje pitanje opunomoćenice tuženika ima li kakav daljnji dokaz za članstvo u HDP, izjavljuje da trenutno takav dokaz ne posjeduje, no da će ga pokušati pribaviti od svojih stranačkih kolega.

U Republici Hrvatskoj je od 27. listopada 2023. godine, uči hrvatski jezik kontinuirano, dobila je dozvolu za rad i posao te bi joj sutra trebao biti prvi radni dan kao čistačica.“

13.2. U ovom upravnom sporu tužiteljica je u svom iskazu navela novu okolnost, a to je razvod braka od 26. studenog 2024. Navela je da navedeni brak, a kao što je već isticala tijekom prethodnog postupka, nije bio niti odobravan, niti željen od članova njezine obitelji, a sam razvod za takve tradicionalne vrijednosti predstavlja još veći problem. Navodi da je odrasla u izrazito tradicionalnoj i patrijarhalnoj obitelji vjernika (muslimani), u kojoj je izazvalo veliko nezadovoljstvo kada je objavila da je ona sama ateist. Primjerice morala je do diplome jednom godišnje odlaziti "babici" radi provjere nevinosti.

Na upit suda što smatra da bi joj se moglo desiti povratkom u zemlju podrijetla navodi da bi prilikom povratka doživjela osudu od strane članova obitelji, budući da je rođena i odrastala u mjestu Cizre koje se nalazi na Sirijskoj granici i koje je i nadalje pod utjecajem šerijatskih pravila i zakona, dakle, tamošnje obitelji, pa i njezina, i dalje žive na tradicionalan način, a to znači da se razvod priznaje samo ukoliko je muška strana po tim pravilima tri puta izrekla "razvodim se od tebe". Oni ne mare za službene postupke i u njezinom slučaju to bi završilo tako da bi me proglasilo "kurvom" a onda bi ju, po tim običajima, radi prikrivanja sramote, udali za nekog bliskog rođaka, konkretno bratića, često i kao "drugu ženu". Dodatni je problem to što se radi o I koji tamo žive tradicionalno pa su obitelji plemenski povezane i najstariji autoritet naređuje drugima u kakve će odnose i s kime stupati, a to vrlo često uključuje običajne incestuozne odnose (rođaci u drugom i trećem koljenu, unutar obitelji). Osim toga u slučaju njezinog povratka u druge krajeve Turske, njezina obitelj, kao i druge slične obitelji, je velika i raspolaže znatnim količinama novca i ne bi bilo teško da neformalnim načinima, vezama i poznanstvima dođu do mjesta gdje se ona nalazi prije ili kasnije, te da je nakon toga ugroze primjenom svojih običaja i pravila koja u tom slučaju ne bi mogla izbjeći.

Na upit suda da objasni proturječje između svojih navoda da je odrastala u izrazito konzervativnoj obitelji u odnosu na činjenicu da joj je omogućeno školovanje (gimnazija i fakultet) te da nije prisilno udata u konačnici, tužiteljica odgovara da je imala "sreću u nesreći" da su joj roditelji rano umrli, te su brigu o njoj po običajima preuzela polubraća od strane oca. Bilo je predviđeno da se ona već kao maloljetna dogovorno uda za bliskog rođaka, što je propalo zahvaljujući ujni (njegovoj majci) koja je nju odbila kao snahu. S obzirom da je dobro učila primili su je u novootvorenu gimnaziju s internatom pa je bila izvan domašaja članova obitelji, a ljeti je radila kako bi bila što dalje od njih. Sve njezine ostale sestre nisu išle u školu, a ni braća, one su se dogovorno poudavale i rađale djecu jedno za drugim, jer u slučaju da im neki porod ne uspije to bi njihovim supruzima bilo sumnjivo, ali je postojala šansa da drugu i neku drugu ženu. Na upit kako to je da je konzervativna rodbina poslala na daljnje školovanje navodi da je bila jako dobra učenica, da je uživala podršku nastavnika do te mjere da su izvršili pritisak na članove njezine obitelji prijetnjom da će, ukoliko joj se ne omogući daljnje školovanje, navedeno prijaviti državnim tijelima, a što bi moglo dovesti do toga da brigu za nju preuzme država, budući da je bila dijete bez roditelja. Također članovi njezine obitelji su koristili njeno znanje jezika za obavljanje tehničkih, administrativnih poslova.

Na upit da opiše život u svojoj obitelji nakon stjecanja diplome odgovara da je u početku živjela u kući pokojnog oca, s jednim od njezine polubraće i njegovom obitelji te je radila u seoskoj školi kao nastavnik ali je bila dužna vraćati se kući najkasnije do 18 sati i davati im svoju plaću. Na daljnji upit da opiše običaje kojima je bila izložena u zemlji porijekla, odgovara da pored već navedenog, to su dogovorni brakovi između maloljetnika i rođaka, oblačenje prema obiteljskim pravilima (da je cijela pokrivena) te vjerska pravila koja ona osobno nikada nije prihvatila (klanjanje pet puta dnevno). Na upit da obrazloži netradicionalnu odjeću na fotografijama koje prileže spisu a koje datiraju iz 2012., navodi da je mjesto njezinog studiranja bilo udaljeno 12 sati vožnje od mjesta gdje je živjela njezina obitelj pa se mogla tako odijevati kada nije bila u njihovoj nazočnosti.

Na upit zašto se tužiteljica nakon punoljetnosti i nakon pronalaska zaposlenja nije odselila od svoje obitelji, navodi da je po kurdskim običajima uobičajeno da žena sve do udaje ostaje u svojoj obitelji te žena ne može niti upravljati svojim novcem, već svim navedenim upravlja muška glava obitelji. Na upit što bi joj se desilo da se samoinicijativno odselila od obitelji, odgovara da bi time svojoj obitelji bila nanesena moralna sramota, za koju bi ona svakako bila kažnjena. Navedeno znači da bi ju tražili svim sredstvima, službenim i neslužbenim, dok ju ne bi našli. Kada bi ju našli tada bi ju u najgorem slučaju "kaznili" prisilnom udajom, a česti su slučajevi da takve žene budu i ubijene od strane članova obitelji radi otklanjanja sramote. Na daljnji upit kako to da punoljetna žena može biti prisilno udana, odgovara da netko tko nije imao iskustva života u takvim velikim kurdskim plemenima to ne može niti pojmiti, no da je uobičajeno jedino to da o svemu odlučuje muška osoba koja je na vrhu hijerarhije.

14. Sud i u ovom upravnom sporu (kao i u sporu koji se vodio pod poslovnim brojem Us I-2125/2024) iskaz tužiteljice ocjenjuje vjerodostojnim, istinitim, dosljednim, logičnim i neproturječnim, u skladu s iskazima koje je dala tijekom upravnog postupka s kojima čini cjelovitu i dosljednu kronološku cjelinu, te u skladu s ispravama koje je dostavila u spis i ispravama koje prileže spisu tuženika kao i s nalazom i mišljenjem vještaka.

Na temelju iskaza tužiteljice sud nadalje utvrđuje da je tijekom upravnog postupka tuženik pogrešno i nepotpuno utvrdio da je razlog za traženje međunarodne zaštite od strane tužiteljice želja za odlaskom u Švedsku kod supruga. Sud, iako je utvrdio da se tužiteljica doista u upravnom postupku pozvala na želju za spajanjem sa suprugom kao glavni razlog za traženje azila, iste ne ocjenjuje glavnim razlogom za traženje međunarodne zaštite od strane tužiteljice, već je isti samo jedan od razloga odlaska iz zemlje porijekla, a koji, kada ih se procjenjuje u njihovoj ukupnosti, ukazuju na podređen i ovisan položaj u kojem je tužiteljica živjela u kurdskoj zajednici u Turskoj kao žena te na opravdan strah od povratka u Tursku kao razvedena žena (koja je uz to ateist i koja je bila politički aktivna).

Sud ponovo ističe da je tužiteljica u svom iskazu u bitnom navela da je trpjela progon jer je N žena, ateist, koja je stupila u neodobravani brak, a sada je i razvedena (radi pripadnosti toj društvenoj skupini). Društvenu skupinu kojoj se pripadnost može smatrati razlogom za proganjanje predstavljaju i žene i to posebice žrtve diskriminacije i žrtve seksualnog i drugog nasilja, budući da se radi o rodno utemeljenom nasilju nad ženama. U djela proganjanja ubrajaju se i fizičko i psihičko nasilje. Jasno je da činjenica izloženosti psihičkom, fizičkom, obiteljskom ili drugom nasilju neće sama za sebe predstavljati razlog za odobravanje azila, ali se ona mora sagledati u kontekstu općeg stanja prava žena u zemlji podrijetla, mogućnosti dobivanja zaštite od navedenog nasilja u toj zemlji te u kontekstu okolnosti konkretnog slučaja. Sud utvrđuje da iz iskaza tužiteljice danom u ovom sporu jasno i nedvojbeno proizlazi da su glavni razlozi traženja međunarodne zaštite činjenica da je tužiteljica niz godina sustavno proganjana u smislu da je trpjela nasilje (prisiljena davati zaradu starijem bratu, slijediti vjerske propise oblačenja, redovito se moliti, obavljati godišnje „provjere nevinosti“, prisiljavana na incestuozni dogovoreni brak, trpljenje kažnjavanja i progona od strane muških članova obitelji) zato što je žena u kurdskom tradicionalnom društvu, dakle radi se o pripadnosti toj društvenoj skupini.

15. Nadalje, sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke i saslušanjem stalnog sudskog vještaka Branke Vidrih prof.dr.sc., dr. med. specijalistica psihijatrije na temelju odredbe članka 28. stavka 4. ZMPZ-a, u kojem je navedena mogućnost provođenja medicinskog vještačenja „radi utvrđivanja izloženosti proganjanju ili riziku trpljenja ozbiljne nepravde“ sukladno Zakonu o općem upravnom postupku. Stoga je zadatak vještaku i postavljen u skladu s jasnim citiranim zakonskim tekstom te je vještak utvrdio da na temelju viđenog može utvrditi da je tužiteljica duboko traumatizirana osoba te da nedvojbeno osjeća strah od progona i trpljenja ozbiljne nepravde u slučaju povratka u zemlju podrijetla.

Vještak je i nalazu i mišljenju od 7. siječnja 2026. utvrdio da je tužiteljica duboko traumatizirana osoba, traume koje odgovaraju osobi koja je odrasla u nepovoljnim okolnostima, bez roditelja i u društvu u kojem su djevojčice, djevojke, žene općenito tretirane kao podređene. Vještak je naveo da ne može sa sigurnošću reći koja su sve zbivanja, osim onih koje je navela u razgovoru ali i ranije u kontaktima s psihijatrima, dovela do trauma radi kojih je na kraju tužiteljica i potražila psihijatrijsku pomoć, no da je njezin dosadašnji život bio sve samo ne lagodan. Vještak je zaključno utvrdio da su događaji na koje se tužiteljica poziva kod tužiteljice uzrokovali osnovani strah od proganjanja i trpljenja ozbiljne nepravde zbog kojih je u strahu od povratka u zemlju podrijetla.

Vještak se na održanom ročištu očitovao na primjedbe tuženika (da vještak nije kompetentan donositi zaključke o tome je li tužiteljica bila izložena proganjanju ili riziku trpljenja ozbiljne nepravde jer nema potrebna stručna znanja da utvrđuje što točno predstavlja proganjanje ili ozbiljnu nepravdu), sudski vještak odgovara da je u nalazu navedeno da vještak ne može sa sigurnošću tvrditi koja su sve točno zbivanja osim onih koje je navela tužiteljica dovela do tužiteljičinih trauma, ali da navedena zbivanja odgovaraju tužiteljičinom stanju jer je tužiteljica po mišljenju vještaka duboko traumatizirana osoba. Na upit suda može li vještak zaključiti da tužiteljica osjeća strah od progona i trpljenja ozbiljne nepravde, vještak odgovara da tužiteljica osjeća strah, jer tužiteljica smatra da će se u slučaju povratka u Tursku morati skrivati od članova obitelji i kurdske zajednice općenito.

Sud ocjenjuje da je nalaz i mišljenje sastavljen u skladu s pravilima struke i u skladu s odredbom članka 28. stavka 4. ZMPZ-a.

16. Nadalje, u povedenom upravnom postupku tuženik (ponovo) nije pribavio i analizirao službena izvješća o zemlji podrijetla vezano za položaj Kurdskih žena u Turskoj, radi čega je sud na temelju javno dostupnih izvora (internetskih stranica) utvrdio da izvješća o zemlji podrijetla ukazuju na to da se kurdske žene suočavaju s višestrukom i isprepletenom diskriminacijom u Turskoj. Njihov je položaj određen kombinacijom tradicionalnih patrijarhalnih struktura unutar vlastite zajednice te sustavnim političkim, jezičnim i sigurnosnim pritiscima turskih državnih tijela. Službena izvješća u pogledu položaja kurdskih žena i rodno uvjetovanog nasilja ističu i nedostatak državne zaštite. Iz izvješća proizlazi da u Turskoj postoji nedostatak državne zaštite, odnosno da turske vlasti ne žele ili ne mogu pružiti učinkovitu zaštitu u specifičnom slučaju. Izvješća ističu da je nakon povlačenja Turske iz Istanbulske konvencije mehanizam zaštite žena oslabljen, posebice na nerazvijenom jugoistoku zemlje te da je razina obiteljskog i rodno uvjetovanog nasilja i dalje kritična. Kurdske žene u ruralnim područjima suočavaju se s dodatnim preprekama pri traženju policijske i sudske zaštite (jezična barijera, nepismenost – ne mogu same pristupiti institucijama, obrazovna barijera). Nadalje, izvješća nevladinih udruga dokumentiraju slučajeve u kojima snage sigurnosti koriste seksualno i fizičko zlostavljanje kao taktiku zastrašivanja u kurdskim regijama, dok počinitelji najčešće uživaju nekažnjivost. Problem nasilja u obitelji i femicida sveprisutan je u cijeloj Turskoj, no kurdske žene u kriznim i post-konfliktnim zonama imaju slabiji pristup sigurnim kućama, pravnoj pomoći i institucijama zbog jezične barijere (mnoge starije žene ne govore turski) i nepovjerenja prema turskoj policiji. U pogledu društveno- ekonomskog položaja ističu se posebno tradicionalne prakse: unutar konzervativnih obiteljskih struktura, kurdske su žene i dalje izložene obiteljskom nasilju, riziku od ranih i prisilnih brakova te takozvanih "zločina iz časti", iako službena nacionalna statistika o tim pojavama često nedostaje. Dakle, izvješća proizlazi da se u postupku azila kurdske žene u Turskoj stoga mogu okvalificirati „određenom društvenom skupinom“. Nadalje, u postupcima azila potrebno je ispitati može li kurdska žena izbjeći opasnost i obiteljsko nasilje preseljenjem u drugi dio Turske, pri čemu je navedeno da, ako je progonitelji (obitelj) traže zbog "kršenja časti", u Turskoj postoji centralizirani sustav registracije prebivališta (MERNIS), što obitelji olakšava da je pronađe bilo gdje u zemlji te da je unutarnji bijeg u tom je slučaju često nedostatan. Sud je gore navedene navode utemeljio na slijedećim web-stranicama i izvješćima:

https://assets.publishing.service.gov.uk/media/686f99682557debd867cbf3f/TUR+CPI N+-+Kurds100725.pdf,

https://www.ecoi.net/en/document/2120045.html, https://medyanews.net/womens-rights-activists-from-27-countries-show-solidarity- with-turkeys-kurdish-opposition/,

https://ifex.org/turkey-leads-the-world-in-legal- harassment-of-women-journalists/, https://www.institutkurde.org/info/women-and-the- kurdish-movement-in-turkey-sthere-will-be-no-turning-backs-1232550763.html, https://euromedrights.org/wp-content/uploads/2023/04/factsheet-Turkey_EN-3-2.pdf, https://ifex.org/turkey-human-rights-report-shows-increasing-torture-against-kurds- and-lgbtqi/, https://newlinesinstitute.org/gender-peace-security/gender-equality-the- turkish-kurdish-conflict/, https://www.gov.uk/government/publications/turkey-country- policy-and-information-notes/country-policy-and-information-note-kurds-turkey- october-2023-accessible,

https://www.gov.uk/government/publications/turkey- country-policy-and-information-notes/country-policy-and-information-note-women- fearing-gender-based-violence-turkey-july-2025-accessible,

https://www.dw.com/bs/turska-nije-sigurna-zemlja-za-%C5%BEene/a-36522217, https://libela.org/razgovor/dnevno-ubijene-cetiri-zene-to-je-femicid/,

https://www.euaa.europa.eu/publications/coi-query-turkiye-situation-turkish-kurds- real-or-perceived-affiliation-peoples-protection-units-ypg-syria,

https://www.cgrs.be/en/country-information/easo-country-origin-information-report- country-focus-0

17. Prema stavu ovog suda društvenu skupinu kojoj se pripadnost može smatrati razlogom za proganjanje predstavljaju i žene i to posebice žrtve diskriminacije i žrtve seksualnog i drugog nasilja, budući da se radi o rodno utemeljenom nasilju nad ženama. U djela proganjanja ubrajaju se psihičko i spolno nasilje, upravo ona djela koja tužiteljica navodi u svojim iskazima i koja predstavljaju razlog za odobravanje međunarodne zaštite. Jasno je da činjenica izloženosti spolnom ili drugom nasilju neće sama za sebe predstavljati razlog za odobravanje azila, ali se ona mora sagledati u kontekstu općeg stanja prava žena u zemlji podrijetla, mogućnosti dobivanja zaštite od navedenog nasilja u toj zemlji te u kontekstu okolnosti konkretnog slučaja.

18. Nadalje, ističe se presuda Suda Europske unije u predmetu WS protiv Bugarske (Predmet C-621/21) od 16. siječnja 2024. u kojoj je WS podnositeljica zahtjeva za međunarodnu zaštitu, državljanka Turske, kurdskog podrijetla, koja je pobjegla u Bugarsku nakon što je pretrpjela prisilni brak, dugogodišnje teško obiteljsko nasilje i prijetnje smrću od strane supruga i vlastite obitelji. Bugarske vlasti su joj dva puta odbile odobriti međunarodnu zaštitu. U presudi je Sud EU odlučio da članak 10. stavak 1. točku (d) Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite treba tumačiti na način da se: ovisno o okolnostima u zemlji podrijetla, može smatrati da žene te zemlje kao cjelina kao i ograničenije skupine žena koje imaju dodatnu zajedničku značajku pripadaju „određenoj društvenoj skupini”, kao „razlog proganjanja” koji može dovesti do priznavanja statusa izbjeglice. Članak 9. stavak 3. Direktive 2011/95 treba tumačiti na način da se: kad podnositelj zahtjeva tvrdi da strahuje od proganjanja od strane nedržavnih počinitelja u svojoj zemlji podrijetla, nije nužno da se utvrdi veza između jednog od razloga proganjanja navedenih u članku 10. stavku 1. te direktive i takvih djela proganjanja, ako se takva veza može utvrditi između jednog od tih razloga proganjanja i nedostatka zaštite od tih djela od strane davatelja zaštite iz članka 7. stavka 1. navedene direktive. Članak 15. točke (a) i (b) Direktive 2011/95 treba tumačiti na način da: pojam „ozbiljna nepravda” obuhvaća stvarnu prijetnju koju trpi podnositelj zahtjeva da će ga zbog navodnog kršenja kulturnih, vjerskih ili tradicionalnih normi član njegove obitelji ili njegove zajednice ubiti ili ga podvrgnuti djelima nasilja te da taj pojam stoga može dovesti do priznavanja statusa supsidijarne zaštite u smislu članka 2. točke (g) te direktive.

Dakle, sud je presudio da se žene u cjelini u nekoj zemlji mogu smatrati zasebnom društvenom skupinom ako su zbog svojeg roda izložene sustavnom fizičkom, psihičkom ili seksualnom nasilju. Sud je istaknuo da se pravo azila u EU -u mora tumačiti u skladu s Istanbulskom konvencijom Vijeća Europe, koja rodno uvjetovano nasilje izričito prepoznaje kao oblik progona. Ako progon provode nedržavni akteri (obitelj, suprug ili lokalna zajednica), a turske vlasti ne poduzimaju učinkovite korake da zaštite žrtvu, smatra se da država podržava progon. To otvara izravan put prema dobivanju punog izbjegličkog statusa. Sud je naglasio da, ako iz nekog razloga ne bi bili ispunjeni strogi uvjeti za izbjeglički status, ženi se mora odobriti supsidijarna zaštita jer joj u domovini prijeti stvarni rizik od ubojstva ili nehumanog postupanja (zločin iz časti).

19. Sud ne prihvaća stav tuženika da činjenica da je tužiteljica tridesetogodišnja visokoobrazovana žena koju obitelj dosad nije prisilno udala ne predstavlja dokaz da tužiteljica nije odgajana u tradicionalnoj kurdskoj obitelji, te da joj zbog toga po povratku u državu podrijetla ne prijeti stvarni rizik trpljenja ozbiljne nepravde koja podrazumijeva nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje . Upravo zbog toga što je tužiteljica visokoobrazovana žena koja ne slijedi pravila nametnuta od strane patrijarhalnog društva u kojem živi je i došlo do sukoba njezinih moralnih vrijednosti i moralnih vrijednosti kurdske zajednice u kojoj je odrasla. Na temelju ocjene izjava tužiteljice (koji je ocjenjen istinitim i vjerodostojnim), nalaza i mišljenja vještaka, procjene budućeg rizika, sud utvrđuje da je tužiteljica dokazala postojanje uvjeta propisanih odredbama članaka 20. i 21. ZMPZ-a, odnosno da je trpjela progon, da je te da je između djela proganjanja i nepostojanja zaštite protiv tih djela postojala povezanost te da postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde ( primjerice sklapanje prisilnog braka, koji prema odredbi članka 106. Kaznenog zakona (Narodne novine 144/2012, 125/2011, 56/2015, 61/2015, 101/2017, 118/2018, 126/2019, 84/2021, 114/2022, 114/2023, 36/2024, 136/2025), predstavlja kazneno djelo trgovanja ljudima).

20. Na temelju svega navedenog ovaj sud utvrđuje da su kod tužiteljice nedvojbeno ispunjeni propisani uvjeti za priznavanje azila ili barem supsidijarne zaštite, pod uvjetom da u ponovljenom postupku ne budu utvrđeni razlozi za isključenje azila iz odredbe članka 30. ZMPZ-a ili razlozi za isključenje supsidijarne zaštite iz odredbe članka 31. ZMPZ-a. S obzirom na do sada utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud utvrđuje da je u ponovljenom upravnom postupku potrebno pribaviti mišljenje Sigurnosno-obavještajna agencije za tužiteljicu. Ukoliko bude utvrđeno da nema razloga za isključenje azila ili supsidijarne zaštite, tuženik je tužiteljici dužan priznati azil u Republici hrvatskoj.

21. Na temelju svega navedenog, sud je na temelju odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a utvrdio da je osporavano rješenje tuženika nezakonito, usvojio je tužbeni zahtjev, poništio osporavano rješenje te predmet vratio tuženiku da u ponovljenom postupku utvrdi činjenično stanje te da potom postupi u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama izraženim u obrazloženju presude , odnosno da za tužiteljicu pribavi mišljenje SOA-e te da, ukoliko mišljenje bude pozitivno, joj odobri međunarodnu zaštitu u RH.

22. Odluka o besplatnoj pravnoj pomoći se temelji na zahtjevu postavljenom u tužbi, uz kojeg je priložen i obrazac zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći, a opunomoćenik tužitelja je na listi pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite. Ova je odluka utemeljena na čl. 60. ZMPZ-a, na čl. 8. i 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (NN 140/15 i 155/22) i uz primjenu Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) na neprocjenjivu vrijednost predmeta spora. Tako je priznat trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova i trošak pristupa na ročište do 2. srpnja 2025. godine i ročište od 22. travnja 2026. godine, također u visini od 250 bodova za svako ročište, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV sveukupno iznosi 1.875,00 €, kao i trošak vještačenja u iznosu od 500,00 €, pa sveukupan trošak postupka tužiteljice iznosi 2.375,00 €.

Zagreb, 13. svibnja 2026.

Sutkinja:

Janja Topol Krneta

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Tužitelju

2. Tuženiku

3. U spis