Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Malom Lošinju

Riva Lošinjskih kapetana 14

51550 Mali Lošinj

Poslovni broj: P-1201/2020-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, (OIB:54566384631), Stalna služba u Malom Lošinju, po sucu toga suda Gordani Holer kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VM (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupana po punomoćniku Kseniji Grba, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. (OIB:02535697732), iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćniku Leko Miroslavu, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 24. ožujka 2026., 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011200152, koji su dana 26. travnja 2006. godine sklopili tužiteljica EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditor u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana, a preko ugovorene kamatne stope od 4,60% godišnje.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011200152, koji su dana 26. travnja 2006. godine sklopili tužiteljica EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (švicarski franak).

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici VM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.381,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom iz odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, tekućom od 30.09.2015. do isplate, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužiteljici VM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 426,23 EUR sa zakonskom zateznom kamatom iz odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, tekućom od 30.09.2015. do isplate, u roku 15 dana.

V. Odbija se tužiteljica sa tužbenim zahtjevom da joj tužena isplati iznos od 1.190,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom iz odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, tekućom od 30.09.2015. do isplate, u roku 15 dana.

VI. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tužene u odnosu na tužiteljicu u iznosu od 308,53 eura.

VII. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužiteljici VM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.036,93 eura sa zakonskom zateznom kamatom sa zakonskom zateznom kamatom iz odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, tekućom od presuđenja do isplate,

u roku 15 dana.

VIII. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova postupka iznosom od 353,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 22. rujna 2020. podnijela protiv tužene tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 9011200152 sklopljenog među parničnim strankama 26. travnja 2006. u dijelu koji se odnosi na odredbe istog ugovora kojima je ugovorena visina kamatne stope od 4,60% godišnje mijenjana isključivo Odlukom tužene, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF valutu koja je također mijenjana jednostrano odlukom banke, a sve bez mogućnosti tužiteljice da utječe na sadržaj ugovora, promjenu visine kamatne stope, tečaja valute CHF, i bez da se o navedenim odredbama ugovora o kreditu među ugovornim stranama pojedinačno pregovaralo.

2. Tužiteljica je također u tužbi postavila tužbene zahtjeve tražeći da joj tužena s osnova preplate radi povećanja stope zatezne kamate i povećanja anuiteta kredita s osnova promjene tečaja valute CHF isplati iznose koje je specificirala nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 14. studenog 2025. na način da je na ime preplate s osnova promjene tečaja valute tražila da joj tužena isplati iznos od 3.381,61 euro, a na ime preplate s osnova povećanja visine kamatne stope iznos od 1.190,97 eura, sve uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 30. rujna 2015.

3. Također, tužiteljica je tužbom zatražila da joj tužena na ime razlike glavnice koju joj je tužena priznala u postupku konverzije i glavnice koja je tužiteljici trebala biti priznata u postupku konverzije da je tužena u tom postupku izračunala preostalu glavnicu na zakonit način, odnosno na ime razlike nedovoljno umanjene neotplaćene glavnice kredita u postupku konverzije, isplati iznos od 426,23 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. do isplate.

4. Nadalje tužiteljica je zatražila troškove postupka također uvećane za zakonske zatezne kamate.

5. Iz navoda tužbe te navoda tužiteljica tijekom postupka proizlazi da je među parničnim strankama 26. travnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 900112000152 na iznos od 30.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, da je ugovorena početna kamatna od 4,60 % godišnje i to kao promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiraju građana, da je ugovorena i valutna klauzula, rok otplate od 120 mjeseci, te da je kredit isplaćen radi adaptacije stana tužiteljice (čl. 1, čl.4. i čl.7. Ugovora o kreditu).

6. Dalje proizlazi da je do promjene visine kamatne stope, valute CHF došlo na nedopušten način, odnosno na način da je o tim promjenama odlučivala isključivo tužena kao banka, da je ugovor o kreditu sklopljen na formuliranom standardnom obrascu na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, da su joj ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prezentirane od banke na tužiteljici nerazumljiv način, da joj nisu jasno i na njoj razumljiv način objašnjeni parametri zbog kojih dolazi do promjene visine kamatne stope, tečaja valute, da je zbog tih promjena došlo do povećanja anuiteta kredita određenog u ugovoru o kreditu što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te nemogućnosti da tužiteljica plaća povećane iznose anuiteta.

7. Iz navoda tužiteljice proizlazi i da je među parničnim strankama 9. prosinca 2015. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, odnosno da je izvršena konverzija kredita, da je do sklapanja tog Dodatka došlo iz razloga što je tužiteljica bila egzistencijalno ugrožena uslijed povećanja anuiteta kredita, te da je potpisivanje Dodatka – Aneksa ugovora o kreditu za tužiteljicu bio jedini način da prekine nanošenje dodatne nepopravljive štete plaćanjem nezakonito utvrđenih visokih anuiteta kredita.

8. U odnosu na Dodatak ugovora sklopljen 9. prosinca 2015., te na okolnosti pod kojima je došlo do sklapanja tog ugovora, tužiteljica je navela da niti prilikom sklapanja tog Dodatka ugovoru o kreditu među strankama nije pojedinačno pregovarano, da je i sadržaj Dodatka formuliran jednostrano od strane tužene, da tužiteljica niti na odredbe dodatka nije mogla na nikakav način utjecati.

9. Tužiteljica je također navela da je u postupku konverzije kredita od strane tužene pogrešno izračunata visina neotplaćene – nedospjele glavnice kredita, a što da je također rezultiralo dužnošću tužiteljice da plaća anuitete kredita u eurima u većem iznosu nego da je do izračuna visine neotplaćene glavnice došlo na zakonit način.

10. Tužena se u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivila tužbi i tužbenim zahtjevima, istaknula prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda smatrajući da je za suđenje nadležan sud prema sjedištu tuženika, odnosno Općinski građanski sud u Zagrebu, osporila je osnov i visinu tužbenih zahtjeva tužiteljice, navela da tužiteljica nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu ne može prema tuženoj imati nikakova potraživanja jer da je osnovni ugovor o kreditu prestao postojati, navela da sklapanje ugovora sa promjenjivom visinom kamatne stope i valutnom klauzulom u vrijeme kada je sklopljen osnovni ugovor o kreditu, nije bilo zabranjeno, da je bilo regulirano te stoga i dopušteno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Također, tužena je osporila tužiteljici pravni interes za vođenje ovog postupka, a nakon provedenog postupka konverzije kredita, osporila tužiteljici pravo da se u ovom postupku poziva na utvrđenja iz odluka donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, navela da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tužiteljica bila poslovno sposobna osoba, kao i u vrijeme sklapanja dodatka ugovoru, da je očito bila svjesna rizika kredita, da su joj odredbe ugovora o kreditu bile jasne, odredive, da je bila upoznata s mogućnošću promjeni odredbi ugovora koje se odnose na visinu kamatne stope, valute CHF, jer da prilikom sklapanja ugovora tužiteljica nije tražila nikakva razjašnjenja ugovora.

12. Nadalje, tužena je navela da ni ona sama nije imala nadzor na tržišnim kriterijima po kojima je došlo do promjene visine kamatne stope, tečaja valute CHF, istakla je prigovor zastare potraživanja tužiteljice, te osporila pravo tužiteljice da se preplate koje je ona izvršila zbog promjene visine kamatne stope i tečaja valute izračunavaju cijeneći početni tečaj i početno ugovorenu kamatnu stopu jer da to nije bila volja ugovornih strana, odnosno da među parničnim strankama nije bila ugovorena fiksna kamatna stopa.

13.Tužena je istakla i prigovor prijeboja kojeg je specificirala nakon provedenog financijsko - knjigovodstvenog vještačenja na iznos 308,53 eura.

14. Također je tužena je zatražila da joj tužiteljica naknadi trošak parničnog postupka.

15. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja , sud je proveo dokaze uvidom u tužbu (list 1 do 10), Ugovor o kreditu broj 9011200152 od 26. travnja 2006. (list 12 do 16), rješenje Centra za socijalnu skrb Klasa: Up-I-552-02/06- 11/6, Urbroj:2213-19-03-02-106-3 od 21. ožujka 2006. (list 17 do 18), Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011200152od 9. prosinca 2015.(list 19 do 25), Inicialni plan (list 26 do 28),Knjigovodstvena kartica (list 29 do 69), odgovor na tužbu (list 82 do 97), podnesak tužiteljice od 16. prosinca 2020. (list 100 do 110), podnesak tuženika od 5. rujna 2022. (list 279 do 281), podnesak tužiteljice od 9. siječnja 2023. (list 282 do 283), podnesak tuženika od 18. prosinca 2024. (list 290 do 295), podnesak tužiteljice od 3. siječnja 2024. (list 299 do 300), saslušao svjedoka OM (list 304 do 305), podnesak tužiteljice od 4. veljače 2025. (list 307 do 308),prijevremena otplata kredita na dan 4. siječnja 2017. (list 310), obavijest o otplati kredita od 13. rujna 2018. (list 311), saslušao tužiteljicu (list 312 do 314), proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš, izvršio uvidu u nalaz i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš od 26. listopada 2025. (list 322 do 440), račun vještaka broj 83-1-2025 od 26. listopada 2025. (list 441), podnesak tuženika od 3. studeni 2025. (list 444 do 448), podnesak tužiteljice od 14. studenog 2025. (list 452 do 456), podnesak tuženika od 19. studenog 2025. (list 512), podnesak tužiteljice od 23. siječnja 2026. (list 514 do 518), troškovnik tužiteljice (list 519), , podnesak vještaka od 26. siječnja 2026. (list 523 do 524), troškovnik tuženika (list 531).

16. Sukladno odredbi čl.8. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP, "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01/ 113/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 ,155/23) koje je činjenice uzeo kao dokazane, sud je odlučio prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

17. Među strankama nije sporno da su 26. travnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 9011200152 kojim je tužena tužiteljici stavila na raspolaganje iznos od 30.000,00 CHF u protuvrijednosti HRK obračunato po srednjem tečaju banke - tužene, da je prvotno ugovorena visina kamatne stope od 4,60 %, da je kredit tužiteljici odobren za uređenje – adaptaciju stana.

18. Uvidom u ugovor o kreditu od 26. travnja 2006. (list 12 do 16) sud je utvrdio da su istiniti navodi tužiteljice o sadržaju odredbi čl. 1., čl. 4 i čl.7. Ugovora u dijelu u kojem ih tužiteljica smatra ništetnim, a kako je to navedeno u točkama I. i II. izreke ove presude, odnosno da su navodi tužiteljice o sadržaju navedenih ugovornih odredbi istovjetni s odredbama tog ugovora.

19. Među strankama nije sporno niti da su 9. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu.

20. Uvidom u Dodatak ugovora o kreditu od 9. prosinca 2015. (list 19-24) sud je utvrdio da je tim aneksom izvršena konverzija kojom je obveza tužiteljice iz kredita u valuti CHF utvrđena obvezom u valuti EUR, da je prilikom konverzije utvrđeno da je tužiteljica do dana konverzije preplatila tuženoj iznos kredita od 2.219,02 EUR, da je utvrđen iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 4.991,07 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju EUR tečajne liste banke, da je među strankama ugovoreno da će se iz te preplate vršiti dalje namirenje budućih anuiteta kredita i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, a sve dok se utvrđena preplata u potpunosti ne iskoristi.

21. Među strankama je sporno da li tužiteljici nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu i provedene konverzije pripada pravo tražiti da sud utvrdi ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnose na ugovaranje promjenjive visine kamatne stope i valute CHF.

22. Neosnovan je prigovor tužene da ovaj sud nije nadležan za suđenje u ovom postupku.

23. Sukladno odredbi čl.19. t.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 75/09,112/12,143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 – dale ZPK/09) potrošač, a što tužiteljica u ovom slučaju jeste može pokrenuti postupak pred sudom gdje ima prebivalište, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, a i sukladno odredbi čl. 59. ZPP tužiteljica i ima izberivu nadležnost prema mjestu u kojem tužena ima poslovnu jedinicu.

24. Nije sporno da je ugovor o kreditu od 26. travnja 2006. sklopljen u [adresa], odnosno u poslovnici tužene u [adresa].

25. Mada i tužiteljica u podnesku od 16. prosinca 2020. (list 100), navodi da bi za suđenje u ovom postupku bio nadležan Općinski sud u Rijeci, tim navodima nije dovedena u pitanja nadležnost ove Stalne službe za suđenje u ovom postupku.

26. Naime, u ovom predmetu postupao jer Općinski sud u Rijeci, a ova Stalna služba je samo ustrojstvena jedinica tog općinskog suda osnovana izvan njegovog glavnog sjedišta, a radi veće dostupnosti pravosudnih usluga građanima.

27. Odredbom čl. 21. st.1. Sudskog poslovnika (Narodne novine broj 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 123/15, 45/16, 29/17, 33/17, 34/17, 57/17, 101/18, 119/18, 81/19, 128/19, 39/20, 47/20, 138/20, 147/20, 70/21, 99/21, 145/21, 23/21, 12/23, 122/23, 55/24, 136/24) propisuje da se poslovi osim u sjedištu suda obavljaju i u stalnim službama, predsjednik suda raspoređuje suce, službenike, namještenike u navedene ustrojstvene jedinice na način koji osigurava poduzimanje postupovnih radnji radi rješavanja predmeta iz nadležnosti suda koji se odnose na stalne službe.

28. Iz čl.11. Ugovora o kreditu utvrđeno je da je za sve eventualne sporove iz tog ugovora ugovorena nadležnost suda prema sjedištu podružnice banke, a to je u ovom slučaju [adresa].

29. Stoga je razvidno da je i u ovom postupku sudio mjesno nadležni sud na čijem se području nalazi registrirano sjedište tužene u smislu odredbe čl.48. st.1. ZPP koji je jednak i sudu određenom ugovornom odredbom čl.11. Ugovora u smislu čl. 70. ZPP, kao i nadležnost suda po mjestu u kojem se nalazi poslovna jedinica pravne osobe u kojoj je ugovor sklopljen (čl.59. ZPP).

30. Neosnovan je i navod tužene da tužiteljica nema pravni interes da s osnova ništetnosti spornih ugovornih odredbi, a nakon izvršene konverzije kredita, zahtijeva od tužene povrat više plaćenih iznosa koje je tužiteljica specificirala nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 14. studenog 2025., kao i da traži utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu navedenih u toč.I. i II. izreke ove presude, a također je neosnovan i navod tužene da tužiteljici ne pripada pravo tražiti od tužene isplatu iznosa navedenog u toč.IV. izreke ove presude.

31. Suprotno navodima tužene, po mišljenju ovog suda, tužiteljica i nakon sklapanja Dodatka ugovora od 9. prosinca 2015. ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora i ima pravo pozivati se na utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u postupcima pokrenutim tzv. kolektivnim tužbama za zaštitu prava i interesa potrošača.

32. Naime, činjenica da je među strankama došlo do sklapanja Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzije kredita, ne može dovesti u pitanje utvrđenu ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a niti pravo tužiteljice da se na tu ništetnost poziva i nakon sklapanja Dodatka ugovora.

33. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu, nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, te što ništetne ugovorne odredbe ne postaju valjane ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (osim uvjeta iz čl.326. st.2. ZOO).

34. Člankom 327. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO, Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 ) izričito je propisano da sud po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, da se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, a čl. 328. ZOO je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

35. Slijedom navedenog, tužiteljici temeljem navedenih odredbi ZOO pripada pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi navedenih u toč.I. i II. izreke ove presude.

36. Suprotno navodima tužene, odredbom čl. 502. c ZPP, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 2. istog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tužene, povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osobe koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

37. Presudom Visokog trgovačkog suda Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je u toč. I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu od toč. I. do toč. VII. izreke utvrđeno je da je, između ostalih i PBZ banka, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila interese potrošača korisnika kredita na način da je s njima zaključivala ugovore o kreditima u kojima su korištene nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da je time tužena postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03), pa su te odredbe ništetne.

38. Stavove naprijed navedenih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH, potvrdio je i VSRH svojom odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

39. Iz navedenih odluka proizlazi utvrđenim da je tužena znala za rizik koji sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im zbog toga odredba kojom je glavnica vezana za CHF nije bila razumljiva, nije o tome obavijestila potrošače (u ovom slučaju tužiteljicu) na način da svaki potrošač dobije razumljivo upozorenje na temelju kojeg bi bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li ili ne prihvatiti rizik koji nosi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF.

40. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 26. travnja 2006., pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalnopravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istog ugovora nepoštene obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u tužbi i ovom postupku, imaju primijeniti odredbe iz Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

41. Odredbom čl. 81. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u prvima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

42. Članak 82. st.1. ZZP/03 propisivao je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

43. Člankom 81. st.4. ZZP/03 bilo je propisano da je teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, leži na trgovcu, u ovom slučaju tuženoj.

44. Osim što je sud uvidom u Ugovor o kreditu od 26. travnja 2006. utvrdio da je isti ugovor tipski ugovor o kreditu sa unaprijed formuliranim sadržajem od strane tužene, a što je također utvrđeno i za Dodatak sklopljen među strankama 9. prosinca 2015., iz iskaza tužiteljice također proizlazi utvrđenim da se o odredbama osnovnog ugovora o kreditu među strankama nije pregovaralo, da tužiteljica nije imala nikakvu mogućnost nešto banci predlagati ili s njom dogovarati, da je vjerovala službeniku banke jer da nije imala razloga ne vjerovati, da joj referent banke nije pričao o rizicima koji mogu nastupiti, da je govorio o stabilnosti valute CHF, da s bankom nije mogla pregovarati o nikakvim uvjetima kredita niti da su joj u banci ponudili tu mogućnost, odnosno da nije imala razloga posumnjati u ono što joj je u banci rečeno i ponuđeno.

45. I u odnosu na okolnosti pod kojima je došlo do sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu, odnosno do konverzije kredita, tužiteljica je također navela da je do sklapanja tog ugovora došlo iz razloga što ona, da nije došlo do konverzije, ne bi mogla banci platiti dio koji je još preostao od prvog kredita, da nije imala novčanih sredstava, da je na nekretninama bila hipoteka, da se bojala da ne ostane bez stana, odnosno njen sin da ne ostane bez kuće.

46. Navode tužiteljica potvrdio je svojim iskazom i svjedok OM.

47. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice obzirom da istinitost njenog iskaza nije dovedena u pitanje drugim dokazima, a i opće je poznato da korisnici kredita u vrijeme kada je tužiteljica sklopila osnovni ugovor o kreditu, nisu mogli pregovarati s bankom o uvjetima kredita, posebno ne o visini kamatne stope, promjenama tečaja valute, visini anuiteta i sl.

48. Sud nije u ovom postupku saslušao svjedoka HM koja je službenik tužene, iz razloga što sud smatra da navedeni svjedok nakon proteka 20 godina od sklapanja prvog ugovora o kreditu, ne može se sjećati pod kojim okolnostima je došlo do sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljicom, osim onih okolnosti koje proizlaze iz sadržaja Ugovora o kreditu.

49. Naime, nije životno niti sudu prihvatljivo da bi navedeni svjedok nakon proteka toliko vremena , a i zbog činjenice da joj tužiteljica RM zasigurno nije bila jedini klijent, ima saznanje o detaljima okolnosti pod kojima je došlo do sklapanja ugovora o kreditu.

50. Cijeneći sadržaj spornih odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na jednostranu izmjenu visine kamatne stope i tečaja valute CHF, sud cijeni da takve odredbe predstavljaju ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali da ne predstavljaju ugovorne odredbe čiji je sadržaj bio lako razumljiv tužiteljici kao potrošaču u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03.

51. Obzirom na navedeno dopušteno je ocjenjivati da li su predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

52. Po mišljenju ovog suda, tužena, a na kojoj je, u smislu odredbe čl.81. st.4. ZZP/03 teret dokaza, nije to dokazala, niti je dokazala da se o spornim odredbama ugovora o kreditu među strankama pojedinačno pregovaralo.

53. Obzirom na sadržaj Ugovora o kreditu, a kada se isti cijeni u kontekstu s iskazom tužiteljice, sud utvrđuje da je među strankama zaključen tipski ugovor sa unaprijed formuliranim sadržajem o kojem se među strankama nije pregovaralo, da tužiteljici nisu dani nikakovi razumljivi razlozi o tome po kojim kriterijima dolazi do promjene visine kamatne stope i valute, nisu bili precizirani nikakovi parametri o kojima ovisi izmjena visine kamate i tečaja valute.

54. Naime, da bi sporne odredbe ugovora o kreditu bile tužiteljici lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge i kriterije zbog kojih dolazi do promjene visine ugovorene kamatne stope i valute, a sve to na način da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija mogla u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje su mogle proizaći i jesu proizašle iz spornih odredbi ugovora.

55. Tužiteljica kao potrošač po mišljenju ovog suda, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije mogla procijeniti niti predvidjeti značenje ekonomskih posljedica koje su za nju proizašle prihvaćenjem spornih ugovornih odredbi, a od tužene nije na tužiteljici razumljiv način informirana o tome koliko bi visina kamate i tečaj valute, a posljedično tome i visina anuiteta kredita, mogli narasti.

56. Iz sadržaja ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice, utvrđeno je da je isključivo tužena kao banka bila ovlaštena odlučivati o promjeni odredbi o ugovorenoj visini kamatne stope i tečaju valute, o visini anuiteta bez ikakovog davanja mogućnosti tužiteljici da o tim promjenama pregovara.

57. Iz navedenog, sud utvrđuje da je tuženoj kao jačoj ugovornoj strani u odnosu na tužiteljici, spornim ugovornim odredbama dana mogućnost da jednostrano određuje obvezu tužiteljice kao dužnika mijenjajući jednostrano visinu kamatne stope i tečaj valute, visinu anuiteta kredita, te da tužiteljica nije mogla predvidjeti niti utvrditi pravilnost izvršenih promjena visine kamatne stope, valute i anuiteta jer za to nije imala egzaktne kriterije.

58. Stoga su navedene odredbe ugovora o kreditu stvorile neravnotežu u odnosima između ugovornih strana, neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu, a što je u smislu odredbe čl.4. ZOO protivno načelu savjesnosti i poštenja.

59. Tim člankom propisano je da su sudionici u obveznopravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznopravnog odnosa.

60. Po mišljenju ovog suda, kao mjerilo ponašanja na strani tužiteljice kao potrošača treba uzeti u obzir ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tužene kao banke, treba uzeti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

61. Sud smatra da u slučaju sklapanja ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi oni mogli donositi razborite i informirane odluke, mogli procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi na njihove financijske obveze mogle imati određene ugovorne odredbe.

62. Kako je sud utvrdio da tužena prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljicom nije postupala na opisani način, to je utvrđeno da su sporne odredbe ugovora o kreditu, a kako je navedeno u toč. I. i II. izreke ove presude ništetne, te su u tom smislu usvojeni ti tužbeni zahtjevi tužiteljice.

63. Ništetnost takovih ugovornih odredbi utvrđena je i već naprijed navedenim odlukama donesenim u kolektivnim postupcima radi zaštite prva i interesa potrošača kao korisnika kredita (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presuda VSRH Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.), a na utvrđenja iz navedenih presuda s pravom se poziva tužiteljica u ovom parničnom postupku.

64. Odredba čl. 502 c ZPP propisuju direktne učinke presuda iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača, mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćnih presuda kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi, a i odredbe čl. 138 a ZZP/07 te čl. 118 ZZP/14, obvezuju ostale sudove na primjenu naprijed navedenih odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

65. I iz tog razloga sud nije niti saslušao djelatnicu tužene kao svjedoka.

66. Odredbom čl.327. ZOO propisano je da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, da se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, a sukladno sadržaju odredbe čl.328 ZPP pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

67. Osim što je sud naprijed obrazložio iz kojih razloga je utvrdio ništetnost predmetnih odredbi Ugovora o kreditu, o potrebi utvrđenja i dokazivanja ništetnosti tih odredbi zauzeo je stav i VSRH u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., na način da je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovo utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, a obzirom da postoji temeljem čl. 502 c ZPP i čl.118. ZZP (Narodne novine broj 41/14 i 110/15), vezanost za postojanje povrede propisa prava zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene ništetnosti utvrđene u kolektivnom sporu.

68. Naime, ne može postojati utvrđena ništenost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se i radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužiteljica nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

69. Po mišljenju ovog suda, tužena na kojoj je teret dokaza, u tom smislu nije dokazala postojanje takvih posebnih okolnosti.

70. Neosnovan je prigovor zastare potraživanja tužiteljice navedenu toč. III. i IV. izreke izreke ove presude, a osnovan je u odnosu na potraživanje tužiteljice s osnova više plaćenog iznosa zbog promjene visine kamatne stope, odnosno osnovan je prigovor zastare tužene u odnosu na potraživanje tužiteljice navedeno u toč.V. izreke ove presude.

71. Tužiteljica je tužbu u ovom postupku podnijela sudu 22. rujna 2020.

72. Prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a kako je ništenost već ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

73. Obzirom da se u ovom slučaju radi o vraćanju stečenog bez osnove, a ne kako tvrdi tužena o zahtjevu za naknadu štete, primjenjuje se opći zastrani rok od 5 godina, a sukladno čl. 225. ZOO.

74. Prema naprijed navedenom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

75. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi od 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018.

76. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 22. rujna 2020., utvrđeno je da je ista u odnosu na potraživanje tužiteljice navedeno u toč.III. i toč.IV. izreke presude podneseno unutar zastarnog roka od 5 godina, dok je za potraživanje tužiteljice navedeno u toč.V. izreke presude utvrđeno da je tužba podnesena nakon proteka zastarnog roka od 5 godina.

77. Naime, u odnosu na potraživanje tužiteljice koje se odnosi na preplatu iznosa kredita nastalih zbog promjene visine tečaja valute CHF, toč.III. izreke presude zastrani rok od 5 godine počeo je teći 16. lipnja 2018., a u odnosu na potraživanje tužiteljice s osnova razlike visine neotplaćene glavnice, počeo je teći od dana sklapanja Dodatka ugovora – konverzije 9. prosinca 2015.

78. Kako je tužba tužiteljice podnesena 22. rujna 2020., to u odnosu na potraživanja iz toč.III. i toč.IV izreke ove presude nije nastupila zastara.

79. U odnosu na potraživanje tužiteljice navedeno u toč.V. izreke ove presude, zastarni rok od 5 godine počeo je teći 15. lipnja 2014., te je cijeneći datum podnošenja tužbe u ovom postupku, utvrđena zastara tog potraživanja, te je odlučeno kao u toč.V. izreke ove presude.

80. Činjenica da je tužiteljica tužbene zahtjeve iz toč.III. i IV. izreke ove presude specificirala tek nakon provedenog financijsko - knjigovodstvenog vještačenja, ne znači da su ti njeni zahtjevi u zastari, a niti da je došlo do preinake tužbe.

81. Ovo iz razloga jer tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenih zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbene zahtjeve koje je postavila do zaključenja prethodnog postupka, već iz opravdanih razloga, a nakon zaključenja prethodnog postupka i po provedenom financijsko – knjigovodstvenom vještačenju, svoja novčana potraživanje je uskladila s utvrđenjima iz nalaza vještaka i time konačno postavila tužbene zahtjeve.

82. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja po vještaku ĐM, tužiteljica je podneskom od 14. studenog 2025. (list 454 do 455) tužbene zahtjeve postavila na način kako je to navedeno u toč. III., IV. i V. izreke ove presude.

83. Postavljeni tužbeni zahtjevi u cijelosti su sukladni utvrđenjima provedenog vještačenja po vještaku Goranki Šmer Maraš.

84. Vještak Šmer Maraš je nalaz i mišljenje izradila sukladno zadaći koju joj je dao sud i na temelju dokumentacije priležeće spisu.

85. Vještak je na temelju priležeće dokumentacije utvrdila da je tužiteljica s osnova promjene visine prvotno ugovorene kamatne stope, preplatila tuženoj iznos od 1.190,97 EUR, da joj je s osnova promjene tečaja u anuitetima kredita preplatila ukupno iznos od 3.381,61 EUR, te da je u postupku konverzije tužena obračunala tužiteljici iznos nedospjele glavnice kredita za veći iznos i to za 426,23 eura.

86. Na nalaz vještaka Šmer Maraš od 26. listopada 2025. (list 322 do 364) tužena je prigovorila podneskom od 3. studenog 2025.na način da je nalaz i mišljenje osporila, da je prigovorila izračunu vještaka u pogledu metodologije koju je vještak koristila, smatrajući da vještak prilikom izračuna preplata tužiteljice nastalih s osnova promjene visine kamatne stope i tečaja valute, nije kao početnu točku mogla koristiti fiksnu kamatnu stopu i kunski kredit, a niti fiksnu tečaj valute CHF jer da tako među strankama nije ugovoreno.

87. Vještak Šmer Maraš je u očitovanju na prigovore tužene danom u podnesku od 26. siječnja 2026. (list 523 do 524) u potpunosti odgovorila na prigovore tužene, te navela da je vještačenje provela sukladno određenoj zadaći koju joj je dao sud, sukladno danim parametrima i to početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju valute kredita.

88. Naime, tužena je u svojim prigovorima izjavljenim protiv nalaza i mišljenja vještaka uglavnom istakla prigovore koji predstavljaju pravno pitanje, dok tim prigovorima nije dovedena u pitanje točnost matematičkog izračuna vještaka.

89. Cijeneći navode vještaka i odgovore vještaka na prigovore tužene, sud je utvrdio da je vještak Šmer Maraš u potpunosti odgovorila zadaći suda, da su nalaz i mišljenje dani na temelju spisu priležeće dokumentacije, da su nalaz i mišljenje detaljno obrazloženi, potkrepljeni dokumentacijom i navedeni u tablicama izračuna, da tužena svojim izračunom i izjavljenim prigovorima nije dovela u pitanje točnost, istinitost i stručnost nalaza vještaka.

90. Stoga je sud nalaz vještaka Šmer Maraš u cijelosti prihvatio.

91. Cijeneći da su odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu visine kamatne stope, tečaja valute CHF utvrđene ništetnim, to su jedino kamatna stopa i tečaj valute CHF koji su bili ugovoreni ugovorom o kreditu od 26. travnja 2006. valjani, odnosno radi se o iznosima koji su tužiteljici bili poznati u trenutku sklapanja tog Ugovora o kreditu, a sve daljnje promjene su tužiteljici bile neodređene, nepredvidive i nepoznate, o njima se nije pregovaralo sa tužiteljicom, te su zbog tih razloga i utvrđene ništetnim.

92. Naime, cijeneći utvrđenu ništatnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a koje se odnose na promjenu visine kamatne stope i promjenu tečaja valute nakon isplate iznosa tog kredita u kontekstu s odredbom čl. 1111. ZOO, tužena je dužna tužiteljici vratiti iznos kojeg je tužiteljica preplatila u odnosu na iznos kojeg je bila dužna platiti temeljem ugovornih odredbi koje su ovom presudom utvrđene ništetnima.

93. Kako je tužiteljica tužbene zahtjeve navedene u točkama III., IV. i V. izreke presude specificirala sukladno utvrđenjima vještaka, to je sud utvrdio da su tužbeni zahtjevi tužiteljice iz toč.III. i toč.IV osnovani te ih je sud usvojio, dok je tužbeni zahtjev tužiteljice navedene u toč.V. izreke presude sud odbio zbog utvrđene zastare.

94. Također, a obzirom na konverziju kredita, tužiteljici pripada pravo da na iznose potraživanja navedene u točkama III. i IV. izreke presude, a sve u smislu odredbe čl. 29. ZOO, zahtjeva i naplatu zakonskih zateznih kamata koje teku od dana konverzije, odnosno od 30. rujna 2015. pa do isplate.

95. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenje zahtjeva.

96. Stoga je sud cijenio osnovanim i taj zahtjev tužiteljice jer joj pravo na naplatu zakonskih zateznih kamata pripada sukladno odredbi čl. 29. ZOO, i jer je tužena iznose navedene u toč. III. i IV. izreke presude bila dužna platiti tužiteljici do dana konverzije 30. rujna 2015., a što nije učinila.

97. Cijeneći utvrđenu ništetnost odredbi Ugovora o kreditu, a koje se odnose na promjenu visine kamatne stope i promjenu tečaja valute nakon isplate iznosa kredita, u kontekstu s odredbom čl. 1111. ZOO, tužena je dužna tužiteljici vratiti iznos kojeg je tužiteljica preplatila u odnosu na iznos kojeg je bila dužna platiti temeljem ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima.

98. Sud nije potraživanje tužiteljice umanjio za iznose koji su nastalu u periodu kada je visina kamatne stope i tečaj valute CHF bio niži od onih koji su ugovoreni 26. travnja 2006.

99. Po mišljenju ovog suda, tuženoj ne pripada pravo da od tužiteljice traži isplatu iznosa koje je tužiteljica platila po nižoj kamatnoj stopi i nižem anuitetu od početno ugovorenog.

100. Ovo iz razloga što ugovorne odredbe koje su ovom presudom utvrđene ništetnima, nisu utvrđene ništetnima zbog postupanja tužiteljice.

101. Kako je sud već naveo, sve odredbe ugovora o kreditu definirane su isključivo od strane tužene, te stoga tužiteljica ne može snositi posljedice ništetnih odredbi koje je na svoju štetu odredila isključivo tužena svojom voljom.

102. Osim toga, tužiteljica na ime smanjenja visine kamatne stope i tečaja valute CHF nije ništa stekla, obzirom da je stjecanje bilo jedino u korist tužene kao banke.

103. Obzirom na navedeno, sud je utvrdio da nije osnovan prigovor tužene radi prijeboja po tom osnovu, a koji je naveden u toč.VI. izreke ove presude.

104. Suprotno navodima tužene, tužiteljica i nakon provedenog postupka konverzije kredita ima pravo zahtijevati potpuno obeštećenje, odnosno isplatu iznosa koji su posljedica utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu navedenih u toč I. i toč.II. izreke ove presude, a koji iznosi joj nisu priznati u postupku konverzije kredita, odnosno u iznosu za kojeg je utvrđeno da je u postupku konverzije preostala nedospjela glavnica utvrđena u iznosu koji je za 426,23 eura veći nego što je to utvrđeno provedenim vještačenjem.

105. Naime, suprotno navodima tužene, sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, odnosno ugovora o konverziji, nije među strankama prestao pravni odnos uspostavljen sklapanjem Ugovora o kreditu od 26. travnja 2006., odnosno Dodatak ugovora ne predstavlja novu pravnu osnovu nastalu među ugovornim stranama, odnosno ne predstavlja novaciju, a iz samog naziva Dodatka ("Dodatak ugovor o kreditu broj 9011200152"), proizlazi da se ne radi o novonastalom ugovoru.

106. Po mišljenju ovog suda, tužiteljica kao potrošač potpisom Dodatak ugovora o kreditu, zadržava pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto niti pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim ili prisilnim.

107. Namjera i cilj Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZID ZPK /2015) nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredbi i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanja sa EUR dužnicima i to putem simulacije otplate.

108. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadne stečene koristi od ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

109. Iz sadržaja Dodatka ugovora je razvidno da se taj dodatak odnosi na osnovni ugovor o kreditu, te su stoga pravna osnova ugovora o kreditu i novčana činidba i nadalje dodatkom ugovora nepromijenjeni.

110. Naime, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tužene za razdoblje do konverzije, samo sa naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednosti mjesečnog anuiteta.

111. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR umjesto za dotadašnju valutu CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada je tužiteljica plaćala anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF.

112. Stoga se takva izmjena ne smatra obnovom (novacijom) u smislu odredbe čl. 145. st. 2. ZOO.

113. Sklapanjem Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK/15, tužiteljica kao potrošač ne gubi pravo zahtijevati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa izvršenih temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

114. Sve odredbe Glave IV a ZPK, pa tako i odredbe čl.19b i čl. 19c na koje ukazuje tužena, reguliraju ugovorni odnos koji je između tužiteljice kao potrošača i tužene nastao temeljem ugovora o kreditu, a to proizlazi i iz odredbe čl.19a ZPK. 115. Također, po mišljenju ovog suda, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu, odnosno u ugovoru (čl.247 u svezi s čl. 20. st.1. ZOO/05), već ima pravnu osnovu u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1., čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

116. ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos, tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove, a koji odnos je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

117. Ugovornim odredbama Dodatka ugovora od 9. prosinca 2015., odnosno ugovorom o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da tužena neosnovano ističe da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF.

119. Ovaj sud smatra da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi iz potrošačkih ugovora.

120. Također, sud smatra da ograničenja ili ukidanja bilo kojeg prava potrošača pa i prava na potpunu restituciju, moraju biti propisana jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona, da moraju imati razumnu svrhu, te da se ograničavanje takovih prava potrošača ne može vršiti na temelju bilo čijeg mišljenja.

121. Po mišljenju ovog suda, ne postoji nikakova pravna osnova niti odredba zakona koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite, izgubili potpuno ili djelomično pravo na potpunu restituciju.

122. Predmet reguliranja ZID ZPK je konverzija, a ne restitucija, a taj zakon ne sadrži nikakovu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita tužitelj izgubio pravo na potpunu restituciju ili da mu je to pravo ograničeno.

123. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u postupku poslovni broj Gos-1/2019 zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/2015 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi valutnoj klauzuli.

124. Tužiteljica niti ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, nego svoj tužbeni zahtjev iz toč. I. i II. izreke ove presude temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa stoga za ovaj postupak nije pravno relevantno shvaćanje iz postupka poslovni broj Gos-1/2019.

125. Tužiteljica se sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije mogla odreći svog prava na potpunu restituciju, jer to nije propisano bilo kojom odredbom zakona pa ni odredbama ZID ZPK.

126. Osim toga, u trenutku sklapanja Dodatka ugovora od 9. prosinca 2015., na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2014. koji je stupio na snagu 8. travnja 2014.

127. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošaču ne može odrediti niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je st. 2. istog članak propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

128. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i st. 2. ZZP/14, tužiteljici se kao potrošaču ne mogu ograničiti potrošačka prava, a što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju, a niti se ona može odreći tih prava jer bi ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno, bile ništetne.

129. Prema odredbama ZID ZPK predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi koje bi tužiteljica kao potrošač imala pravo potraživati protiv tužene kao kreditora s osnova restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi iz toč. I. i II. izreke ove presude, pa se ne može smatrati da se tužiteljica kao potrošač sklapanjem aneksa ugovora, odnosno sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekla, a pogotovo se nije odrekla novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te nije niti ušlo u izračun prilikom konverzije.

130. Upravo potraživanja tužiteljice iz toč.III. i IV. izreke ove presude, predstavljaju njeno potraživanje koje nije ušlo u izračun prilikom konverzije kredita.

131. Cijeneći da su odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope, tečaj valute CHF utvrđene ništetnim, to su jedino kamatna stopa i tečaj valute CHF koji su bili ugovoreni ugovorom o kreditu od 26. travnja 2006. valjani, odnosno radi se o iznosima koji su tužiteljici bili poznati u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a sve daljnje promjene su tužiteljici bile neodređene, nepredvidive i nepoznate, te su zbog tih razloga i utvrđene ništetnim.

132. Stoga je sud utvrdio da provedenom konverzijom tužiteljica nije u potpunosti obeštećena, te joj je dosudio iznose navedene u točkama III. i IV. izreke ove presude, a koji iznosi su utvrđeni provedenim vještačenjem, a koje vještačenje je sud cijenio točnim i istinitim.

133. Po mišljenju ovog suda, nakon što je tužiteljica nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, a podneskom od 14. studenog 2025. specificirala tužbene zahtjeve navedene u toč. III., IV. i V. izreke ove presude, nije došlo do povlačenja tužbe jer točne iznose potraživanja tužiteljica za koju nije utvrđeno da je financijsku stručna osoba, nije mogla točno specificirati, a činjenica da su ti iznosi niži od iznosa koje je tužiteljica potraživala tužbom, ne predstavljaju povlačenje tužbe.

134. Odluku o naknadi troškova postupka sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st.5., čl. 155. st.1.. i čl.151. st.3. ZPP, te čl. 29. ZOO. cijeneći da tužiteljica nije uspjela u neznatnom dijelu postupka (toč.V. izreke presude), a zbog toga nisu nastali posebni troškovi.

135. O visini troškova postupka odlučeno je sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora (4.867,42 EUR), troškovniku tužitelja, radnjama punomoćnika tužitelja provedenim u postupku, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa, "Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 107/15,126/22,138/23), odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15, 118/18, 51/23), te Pravilnika o stalnim sudskim vještacima.

136. Sud je tužiteljici kao osnovan i potreban za vođenje ovog postupka dosudio trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eur (tbr. 7.1. Tarife), trošak sastava podneska od 17. prosinca 2020., 3. siječnja 2025., 4. veljače 2025. i 14. studenog 2025. u iznosima od po 200,00 EUR, trošak zastupanja tužiteljice na ročištu od 17. siječnja 2023. u iznosu od 200,00 eura (tbr.9.1 Tarife), trošak PDV-a u iznosu od 300,00 eura (tbr.46 Tarife), zatraženi trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 47,56 eura i trošak pristojbe na presudu u iznosu od 92,37 eura.

137. Dakle, tužiteljici je kao osnovan i potreban za vođenje postupka dosuđen trošak u ukupnom iznosu od 2.036,93 eura.

138. Kako je tužiteljica troškovnikom od 26. siječnja 2026. zatražila naknadu troškova u iznosu od 2.389,93 eura, to ju je sud odbio sa zahtjevom za naknadu troškova iznosom od 350,00 eura.

139. Sud nije tužiteljici dosudio trošak sastava podneska od 9. siječnja 2023. u zatraženom iznosu od 200,00 eura jer sastav tog podneska nije bio nužan za vođenje ovog postupka jer je navode iz tog podneska tužiteljica mogla istaknuti u podnesku od 17. prosinca 2020.

140. Slijedom toga, tužiteljici je dosuđen trošak PDV-a u iznosu od 300,00 eura umjesto zatraženog iznosa od 350,00 eura.

141. Sukladno odredbi čl.151. st.3. ZPP tužiteljici pripada i pravo naplate zakonskih zateznih kamata na dosuđene troškove a u visini propisanoj čl.29. ZOO.

Mali Lošinj, 13. svibanj 2026.

S u d a c

Gordana Holer

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka otpravka presude. Žalba se podnosi u 3 (tri) primjerka putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.

DN:

1. Punomoćniku tužitelja – Ksenija Grba, odvjetnik

2. Punomoćniku tuženika – Miroslav Leko, odvjetnik