Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž R-253/25-2

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci po sutkinji Lidiji Oštarić Pogarčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćnici HP odvjetnici iz [adresa], protiv tužene AP iz [adresa], OIB: , 42000 Varaždin zastupane po punomoćniku Franu Ježiću odvjetniku iz Varaždina, radi povrata stečenog bez osnove, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-549/2021-21 od 16. lipnja 2025., 13. svibanj 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužene kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-549/2021-21 od 16. lipnja 2025. potvrđuje u točki I izreke

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužene preinačuje se citirana presuda u točki II izreke i sudi:

- Svaka stranka snosi svoje troškove

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka

Obrazloženje

1. Navedenom presudom u točki I izreke obvezana je tužena isplatiti tužitelju iznos od 699,58 eura sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 13. siječnja 2021. do isplate po stopi kako je to navedeno u izreci, dok je točkom II naloženo tužitelju naknaditi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.538, 12 eura sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prigovor radi prebijanja međusobnih tražbina tužiteljice istaknut na ročištu za glavnu raspravu o 21. listopada 2022.

2. Protiv navedene presude tužena podnosi žalbu pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) predlažući da se uvaženjem žalbe pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno preinači i tužbeni zahtjev odbije (pogrešno navedeno usvoji) uz obvezu naknade troškova prvostupanjskog i žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen

4. Žalba nije osnovana, osim u odnosu na odluku o troškovima postupka

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa na ime stečenog bez osnove.

6. Sud prvog stupnja utvrđuje te iz sadržaja spisa proizlazi sljedeće:

- između tužitelja kao poslodavca i tužene kao radnika sklopljen je Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove diplomiranog inženjera prehrambene tehnologije/magistra prehrambene tehnologije

- tužena je bila na bolovanju neprekidno u razdoblju od 18. veljače 2019. do 16. studenoga 2020. u kojem razdoblju je dobivala naknadu za bolovanje, s time da joj je za kolovoz, rujan i listopad 2020. za svaki mjesec isplaćen iznos od 4.257,28 kn

- Zavod za zdravstveno osiguranje je za kolovoz po tom osnovu refundirao tužitelju iznos od 3.243, 60 kn, za rujan 2.128 64 kn, a za listopad 2.128,64 kn, po dostavi obavijesti tužitelj se obratio tuženoj sa zahtjevom za povrat nepripadno isplaćenog iznosa na ime naknade za bolovanje ali je tužena to odbila

- prema nalazu i mišljenju vještaka Vlaste Santo Olđa uz dopunu na ročištu od 8. prosinca 2022. utvrđeno je da je tuženoj na ime naknade za bolovanje koje je započelo 18. veljače 2019. za razdoblje od 1. kolovoza do 31. listopada 2020. od strane tužitelja više uplaćen iznos od 5.270,96 kn od iznosa koji joj pripada pravilnim obračunom koji Zavod refundira tužitelju

- iz iskaza svjedoka BP koja je kod tužitelja radila na poslovima obračuna plaće utvrđuje da je unosila relevantne podatke za sve zaposlenike tuženika u centralni sustav za obračun plaća – COP, da se za bolovanja duža od 43 dana traži povrat isplaćenih iznosa od Zavoda a u konkretnom slučaju da je za tuženu djelomično odbijen povrat sredstava za 3 mjeseca bolovanja i to za kolovoz u nešto smanjenom iznosu, a za rujan i listopad za 50% uz obrazloženje da je bolovanje trajalo duže od 18 mjeseci, kad je shvatila da je pogriješila prilikom obračuna visine naknade za bolovanje tuženici za ta 3 mjeseca.

7. Sud prvog stupnja analizirajući rezultate provedenog dokaznog postupka utvrđuje da je tuženoj za utuženo razdoblje zbog pogrešnog obračuna naknade plaće za vrijeme bolovanja koje je trajalo duže od godinu dana više isplaćen utuženi iznos koji je stekla bez osnove. Dakle, da je taj dio imovine tužitelja prešao u imovinu tužene a nema osnove u nekom pravnom poslu ili odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, već je to posljedica pogrešnog obračuna kako to proizlazi iz priložene dokumentacije i iskaza navedenog svjedoka. Stoga ne prihvaća osnovanim tvrdnje tužene da joj je tužitelj isplatio utuženi iznos znajući da to nije dužan učiniti, navodima da je to učinio i kod naknada za drugim zaposlenicima za dugotrajna bolovanja, ali koju tvrdnju ne potkrjepljuje pa zaključuje da je neosnovano pozivanje na odredbu čl. 1112. Zakona o obveznim odnosima odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO), već da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz čl. 1111. st. 3. citiranog Zakona. Stoga pored utvrđenja da je neprijeporno tuženoj isplaćen iznos od 699, 58 eura utvrđuje tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim a uz daljnju primjenu odredbe čl. 1115. ZOO -a obvezuje tuženu isplatiti tužitelju i zakonske zatezne kamate na navedeni iznos počev od podnošenja zahtjeva do isplate.

8. Odluku o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP -a te odgovarajućih odredbi Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje Tarifa), obvezujući tuženu naknaditi tužitelju troškove zastupanja po odvjetniku, PDV-a te troškova vještačenja i sudskih pristojbi u iznosu od 1.538,12 eura uz zakonske zatezne kamate od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

9. I u fazi žalbenog postupka prijeporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva jer tužena ustraje kod tvrdnji da je tužitelj izvršio isplatu znajući da nije dužan platiti zbog čega da nema pravo na povrat isplaćenih sredstava te da je tužitelj predmetni postupak protiv nje pokrenuo kao prijavitelja nepravilnosti, što upućuje na postojanje motiva odmazde i dovodi u pitanje zakonitost pokretanja ovog postupka. Takvo postupanje ne samo da je nepravedno već ozbiljno narušava temeljna načela radnog prava, uključujući načelo zabrane diskriminacije i jednakog postupanja prema radnicima.

10. U prvom redu valja istaći da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a pa se sukladno odredbi čl. 467. st. 1. citiranog zakona presuda kojom se završava spor može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovog zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. točka 3, pa žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji tužena apostrofira u žalbi, nije dopušten niti je ovaj sud o istom u mogućnosti odlučivati.

11. Ispitujući u povodu izjavljene žalbe pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja provedenim postupkom i donošenjem iste počinio koju od apsolutno bitnih procesnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

12 .Nadalje, s obzirom na naprijed opisana utvrđenja protivno tvrdnjama tužene pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

!3. Naime, pored utvrđenja kako to proizlazi iz sadržaja dokumentacije i provedenog vještačenja tužitelj je tuženoj na ime naknade za bolovanje za 3 mjeseca i to kolovoz, rujan i listopad 2020. isplatio zbog pogrešnog obračuna iznos od 5.270,96 kn, odnosno 699,58 eura prema primjeni fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje iz čl. 13. st. 2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" 57/22 i 88/22). Iz iskaza svjedoka BP utvrđuje da je po dostavi refundiranog iznosa na ime isplaćene naknade i dopisu HZZO-a zaključila da je pogrešno vršila obračun naknade za bolovanje za navedena 3 mjeseca, s obzirom da je tužena bila na dugotrajnom bolovanju, zatražila je da vrati nepripadno isplaćeni iznos, što je tužena odbila. Stoga pored iznesenog pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je tužena stekla bez osnove navedeni iznos te je primjenom odredbe čl. 1111. st. 3. ZOO-a obvezuje isplatiti tužitelju navedeni iznos, time da se u konkretnom slučaju i prema mišljenju ovoga suda ne radi o situaciji propisanoj odredbom čl. 1112. st. 1. citiranog Zakona pa da tužitelj ne bi imao pravo na povrat tog iznosa.

14. Odredbom čl. 9. st. 1. Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti ("Narodne novine" 46/22 i 136/25) propisano je da poslodavac se ne smije osvećivati, pokušavati osvećivati ili prijetiti osvetom prijavitelju nepravilnosti , povezanim osobama te povjerljivoj osobi i njezinu zamjeniku zbog prijavljivanja nepravilnosti odnosno javnog razotkrivanja, time da se prema stavku 2. osvetom smatraju razni postupci, osobito između ostalog i diskriminacija, odnosno stavljanje u nepovoljni položaj ili nepravedni tretman. Prijavitelj nepravilnosti koji javno razotkriva nepravilnost ima pravo na zaštitu u skladu s ovim zakonom uz ispunjenje određenih uvjeta propisanih čl. 26. st. 2. citiranog zakona kao i pravo na sudsku zaštitu kako je to propisano odredbama čl. 27. do 31. citiranog zakona. U postupcima pred sudom ili drugim tijelom zbog štete koju je pretrpio prijavitelj te pod uvjetom da je ta osoba učinila vjerojatnim da je podnijela prijavu ili javno razotkrila informacije u skladu s ovim zakonom i pretrpjela šte tu, pretpostavlja se da je šteta nastala iz osvete zbog prijave ili javnog razotkrivanja s time da osoba koja je poduzela osvetu mora dokazati da je ta radnja ili propust bio utemeljen na opravdanim razlozima. Tvrdnje tužene da je tijekom trajanja radnog odnosa više puta prijavljivala nepravilnosti u poslovanju tužitelja ( prilažući određene dokaze ) pa da s razlogom smatra da je ovakvo postupanje tužitelja protiv nje usmjereno zbog takve njene uloge, što upućuje na odmazdu jer da tako nije postupano prema drugim radnicima, ne potvrđuje osnovanost njenih navoda kako bi zahtjev za povrat utuženog iznosa bio iz razloga diskriminacije, odnosno stavljanja nje u nepovoljniji položaj ili nepravednog tretmana. Ovo iz razloga što doista proizlazi da je tužena nadležnim tijelima prijavljivala navodne nezakonitosti u postupanju tužitelja i da su se između stranaka vodili ili se vode parnični postupci radi utvrđenja nezakonitosti odluka vezanih uz njen radno pravni status. Međutim pored neprijepornih utvrđenja da je utaženi iznos tuženoj isplaćen zbog greške prilikom obračuna plače za vrijeme dugotrajnog bolovanja, dakle nepripadno na što je upozorena prije pokretanja predmetnog postupka, ne potvrđuju da bi zahtjev tražitelja bio usmjeren na njenu diskriminaciju odnosno stavljanja u nepovoljniji položaj i da bi predstavljalo miješanje u njezino pravo na slobodu izražavanja zajamčeno čl. 10. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne Novine"- Međunarodno pravo 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17).

15. Slijedom iznesenog sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih zakonskih odredbi kada je tuženu obvezao isplatiti tužitelju navedeni iznos uz zakonske zatezne kamate od podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate.

16. Tužena je izgubila spor i bila bi u obvezi sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a naknaditi tužitelju parnične troškove. Međutim, kada se ima u vidu priroda ovog spora (potraživanja poslodavca prema radniku), stanje predmeta i materijalno pravni odnos stranaka (odnos poslodavac radnik) tada je prema ocjeni ovoga suda odluku o troškovima postupka nužno donijeti na način da se vodi računa o tome da se tom odlukom ne naruši ravnoteža između interesa stranaka te primjenom stajališta Evropskog suda za ljudska prava (predmeti H i A protiv RH) o primjeni čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju. Cijeneći nadalje da je iznos koji tužitelj potražuje od tužene isplaćen greškom prilikom obračuna koji vrši tužitelj pa tužena nije mogla sa sigurnošću očekivati da u postupku neće uspjeti, uz daljnja utvrđenja da troškovi nadmašuju iznos koji tužitelj potražuje, valjalo je primjenom pravila o parničnim troškovima u skladu sa načelima na kojima se ta pravila zasnivaju, a to je racionalno, svrsishodno i pravedno raspoređivanje troškova, odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove. Obvezivanje tužene da tužitelju kao svom poslodavcu namiri troškove ( veće od iznosa koji tužitelj od nje potražuje) prema mišljenju ovoga suda predstavljalo bi za nju prekomjerni teret i time narušavanje pravične ravnoteže o kojoj je sud dužan voditi računa kod donošenja odluke o troškovima postupka u svakom pojedinačnom postupku, a u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužene na pristup sudu. Dakle, kada se uzme u obzir sve okolnosti ovog slučaja i priroda spora, iznos koji tužitelj kao poslodavac potražuje od tužene zbog pogrešnog obračuna te da se ista nalazila na dugotrajnom bolovanju za koje vrijeme je ostvarivala pravo na naknadu kao i visinu troškova koji bi bila u obvezi platiti tužitelju kao svom poslodavcu, tada prema stavu ovoga suda obvezivanjem tužene na naknadu parničnih troškova ne bi bio ostvaren zahtjev pravičnosti i predstavljalo bi nerazmjeran teret za tuženu . Stoga je odluka o trošku preinačena na način da je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

17. Slijedom iznesenog odlučeno je kao u točki I i II izreke ove presude primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. točke 3. ZPP-a.

18. Rješenje suda prvog stupnja kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

19. Zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer je uspjela sa razmjerno neznatnim dijelom zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a)

U Rijeci, 13. svibnja 2026.

Sutkinja

Lidija Oštarić Pogarčić