REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31/III

Poslovni broj: Us I-1733/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker Rupčić, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja ŽF, državljanina Republike Turske, kojeg zastupa opunomoćenik Hrvoje Kuprešak, odvjetnik u Zagrebu, Meštrovićev trg 10, protiv tuženika Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, Trg Nikole Šubića Zrinskog 7-8, OIB: 43541122224, radi odobrenja vize, 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, Uprave za konzularne poslove, KLASA: UP/II-216-03/23-01/19, URBROJ: 521-VI-02- 01/IŠ-23-04 od 26. lipnja 2023. i rješenja Veleposlanstva Republike Hrvatske u Beogradu, KLASA: UP/I-216-03/22-02/267, URBROJ: 521-SRB-01-22-2 od 20. prosinca 2022. te odobravanje tužitelju zahtjeva za vizu.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Veleposlanstva Republike Hrvatske u Beogradu, KLASA: UP/I-216-03/22- 02/267, URBROJ: 521-SRB-01-22-2 od 20. prosinca 2022. kojim je odbijen zahtjev za vizu BF, državljaninu Republike Turske, rođenom **.**.1988. u mjestu Nusaybin, nositelju putovnice br. U281669956.

2. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da ostaje kod svih navoda iznesenih u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja. Ističe da nije proveden zakonom predviđeni ispitni postupak sukladno članku 51. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku te da mu nije omogućeno ostvarivanje i zaštita njegovih prava i pravnih interesa, a koje postupanje je u suprotnosti s odredbama članka 30. stavaka 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku. Nadalje pojašnjava da je rješenjem Saveznog ureda za strance i azil Republike Austrije razvidno da je zabrana ulaska na područje Schengena u međuvremenu ukinuta dana 5. kolovoza 2022. s trenutnim učinkom. Slijedom navedenog, predlaže Sudu poništiti osporavana rješenja i tužitelju odobriti zahtjev za vizu, uz naknadu troška upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je postupak obrade zahtjeva za vizu proveden u skladu s člankom 17. stavcima 3. i 4. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj: 133/20., 114/22.) te da je tužitelj u postupku saslušan, imao je mogućnost iznositi dokaze i to je pravo iskoristio, kao i da nije bilo arbitrarnog postupanja i povrede načela zakonitosti. Nadalje tuženik objašnjava pojam vize te da svaka država, kao subjekt međunarodnog prava, ima diskrecijsko pravo uskratiti ulazak na svoje područje bilo kojem strancu te je dobivanje vize pojedinčeva povlastica, a ne pravo. Poziva se na dodatak 4. Pravilnika o vizama („Narodne novine“, broj: 109/21.) te ističe da je Republika Turska svrstana među najrizičnije države tj. treće zemlje za koje je ocijenjeno kako predstavljaju migracijski, a potencijalno i sigurnosni rizik za Republiku Hrvatsku te stoga ovlašteni konzularni službenik ne može samostalno, bez prethodno pribavljene suglasnosti središnjega viznoga tijela, izdati vizu. Osim toga,odluka o odbijanju vize tužitelju donesena je i na osnovu negativnog mišljenja Ministarstva unutarnjih poslova koje je obvezujuće.

3.1. Nadalje tuženik navodi da su tijekom postupka izdavanja vize nadležna tijela utvrdila kako je tužitelj 2017. godine, zbog kaznenog djela trgovanja ljudima osuđen na tri godine zatvora u Republici Austriji, s tim da je izašao iz zatvora nakon odslužene polovine kazne te je, u listopadu 2018. godine, deportiran u Tursku, a nadležna služba za strance Republike Austrije je tužitelju izdala zabranu ulaska na Schengensko područje na razdoblje od sedam godina. Budući da su te mjere bile obvezujuće i za Republiku Hrvatsku i prije samog ulaska u prostor Schengena, tužitelju je, u skladu s člankom 31. stavkom 1. točkom 1. alinejom 5. Zakona o strancima, u prosincu 2018. godine odbijen zahtjev za hrvatsku vizu iz razloga što je tužitelj evidentiran u Scengenskom informacijskom sustavu (SIS II) kao osoba za koju je izdano upozorenje u svrhu odbijanja ulaska i boravka u Schengensko područje temeljem članka 24. Uredbe (EU) 2018/1861 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. studenoga 2018. o uspostavi, radu i upotrebi Schengenskog informacijskog sustava (SIS) u području granične kontrole i o izmjeni Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma te o izmjeni i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1987/2006 (SL L 312, 7.12.2018.) (u daljnjem tekstu: Uredba (EU) 2018/1861).

3.2. Međutim, dana 9. srpnja 2020., unatoč izrečenoj sedmogodišnjoj zabrani ulaska, tužitelj je ilegalno, skriven u kamionu, ušao u Republiku Hrvatsku iz Republike Mađarske (u koju je također ušao ilegalno) te se uputio na adresu supruge, hrvatske državljanke, gdje je nastavio nezakonito boraviti. Stoga mu je Služba za nezakonite migracije Policijske uprave zagrebačke odredila zabranu ulaska i boravka u trajanju od tri mjeseca te mu je dan rok od 30 dana za dragovoljni povratak, a dana 21. lipnja 2022. tužitelju je obustavljen postupak za privremeni boravak. Uvidom u sustav je utvrđeno da je tužitelj dana 28. srpnja 2022., dvije godine nakon ilegalnog ulaska, napustio Republiku Hrvatsku.

3.3. Nadalje tuženik navodi da je iz priloženog rješenja Saveznog ureda za strance i azil Republike Austrije razvidno da nadležno tijelo Republike Austrije, prilikom odlučivanja o ukidanju zabrane ulaska, možebitno nije raspolagalo svim dostupnim činjenicama i adekvatnim informacijama o naknadnim ilegalnim aktivnostima tužitelja, čime je potencijalno dovedeno u zabludu, budući da je tužitelj nastavio s nezakonitim postupanjem, ušavši na prijevaran način u Republiku Hrvatsku. Poziva se na Uredbu (EU) 2016/399 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o Zakoniku Unije o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica (Zakonik o schengenskim granicama) (SL L 77, 23.3.2016.) kojim se u članku 14. propisuje kako se državljaninu treće zemlje koji ne ispunjava uvjete ulaska utvrđene u članku 6. stavku 1. Zakonika o schengenskim granicama zabranjuje ulazak na državna područja država članica. S obzirom na činjenicu kako nadzor državne granice ne uključuje samo kontrolu osoba na graničnim prijelazima i zaštitu državne granice, već i analizu rizika za unutarnju sigurnost te analizu mogućih prijetnji po sigurnost vanjskih granica, a tužitelj je evidentiran i pravomoćno osuđen za niz kaznenih djela pravomoćnom kaznenom presudom s višegodišnjom kaznom zatvora, nadležno tijelo je opravdano navelo kako tužitelj predstavlja prijetnju javnom poretku ili nacionalnoj sigurnosti Republike Hrvatske, a sukladno članku 8. stavku 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.) postupanje države bilo je opravdano, svrhovito i legitimno.

3.4. Ističe da je tužitelj previdio da pravo na rehabilitaciju nastupa nakon proteka određenog vremena i pod uvjetima koji su propisani zakonom, odnosno kada je riječ o hrvatskom zakonodavstvu, rehabilitacija kaznenih djela primarno je regulirana Zakonom o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji („Narodne novine“, broj: 143/12., 105/15., 32/17., 53/22.). U međuvremenu, dok nije nastupila rehabilitacija, s obzirom na prirodu i ozbiljnost počinjenih kaznenih djela od strane tužitelja, nije neopravdano da se on i nadalje smatra prijetnjom javnom poretku ili nacionalnoj sigurnosti ili javnom zdravlju Republike Hrvatske, kao što je prvostupanjsko tijelo ispravno označilo u obrascu za odbijanje vize.

3.5. Osim toga, tuženik dodaje da tužitelju nije izdana viza iz razloga jer nije ispunjavao zakonom propisane uvjete, no time nije diskriminiran po bilo kojoj osnovi niti je prekršeno jamstvo zabrane diskriminacije. Slijedom navedenog, predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, a kako su između stranka sporne odlučne činjenice, dana 21. svibnja 2025. i 22. travnja 2026. održana su ročišta u prisutnosti opunomoćenika tužitelja (i zamjenice opunomoćenika tužitelja) koji su u cijelosti ostali kod navoda iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Opunomoćenik tužitelja je, vezano za negativno mišljenje SOA-e, uputio na sudsku praksu, i to osobito odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5174/2013 i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-127/18, u kojoj praksi je jasno izraženo stajalište da mišljenje SOA-e mora biti obrazloženo te kao takvo podložno sudskom nadzoru. Dodao je da smatra kako je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo tužitelja na pošten postupak viziranja, kao i da je povrijeđeno pravo na obiteljski život te predlaže Sudu razmotriti sve okolnosti i dokaze te da usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporavano rješenje. Na raspravi održanoj dana 22. travnja 2026. zamjenica opunomoćenika tužitelja je dodala da je tužitelju dostavljeno mišljenje Ministarstva unutarnjih poslova koje nije klasificirano te tužitelj u tom dijelu nema nikakvih prigovora.

4.1. Na rasprave nije pristupio uredno pozvani tuženik te su iste održane u njegovoj odsutnosti sukladno članku 91. stavku 3. ZUS-a.

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., u daljnjem tekstu: ZUS), Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

6. Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj 10. studenog 2022. podnio zahtjev za vizu u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu navodeći kao svrhu putovanja privatni posjet obitelji.

7. Odredbom članka 17. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj: 133/20., 114/22.) propisano je da državljanin treće zemlje kojemu je za ulazak u Republiku Hrvatsku potrebna viza, dužan je pribaviti vizu prije ulaska u Republiku Hrvatsku (stavak 1.) Vizu za kratkotrajni boravak izdaje diplomatska misija odnosno konzularni ured Republike Hrvatske, a može je izdati i diplomatska misija odnosno konzularni ured druge države s kojom je Republika Hrvatska sklopila ugovor o zastupanju u izdavanju viza (stavak 2.). Prije izdavanja vize za kratkotrajni boravak diplomatska misija odnosno konzularni ured dužan je, u slučajevima utvrđenim podzakonskim propisima, zatražiti prethodnu suglasnost ministarstva nadležnog za vanjske poslove (stavak 3.). Prije davanja suglasnosti iz stavka 3. ovoga članka ministarstvo nadležno za vanjske poslove dužno je, u slučajevima utvrđenim provedbenim propisima, zatražiti mišljenja Ministarstva i Sigurnosno-obavještajne agencije koja su obvezujuća (stavak 4.).

8. Sukladno članku 32. stavku 1. točki 1. alineji 7. Zakona o strancima, zahtjev za izdavanje zrakoplovno-tranzitne vize i kratkotrajne vize odbit će se ako državljanin treće zemlje predstavlja prijetnju javnom poretku, nacionalnoj sigurnosti ili javnom zdravlju Republike Hrvatske.

9. Iz podataka spisa proizlazi da je obavljenom terenskom provjerom utvrđeno kako na adresi [adresa] stanuje supruga tužitelja s dvoje maloljetne djece, sinom tužitelja i drugim djetetom iz njezine prethodne izvanbračne veze.

9.1. Nadalje, utvrđeno je da je tužitelj 2017. godine zbog kaznenog djela trgovanja ljudima osuđen na tri godine zatvora u Republici Austriji, s tim da je, zbog primjerenog vladanja, nakon odslužene polovine kazne pušten iz zatvora i, u listopadu 2018. godine, deportiran u Tursku. Osim toga, nadležna služba za strance Republike Austrije je tužitelju izdala zabranu ulaska na schengensko područje na razdoblje od sedam godina.

9.2. Tužitelj je već ranije podnosio zahtjev za vizu u Generalnom konzulatu Republike Hrvatske u Istanbulu koji je odbijen 5. prosinca 2018. iz razloga što je tužitelj evidentiran u Schengenskom informacijskom sustavu (SIS II) kao osoba za koju je izdano upozorenje u svrhu odbijanja ulaska i boravka u Schengensko područje temeljem članka 24. Uredba (EU) 2018/1861.

9.3. Međutim, unatoč izrečenoj sedmogodišnjoj zabrani ulaska na schengenski prostor, tužitelj je ilegalno, skriven u kamionu, ušao u Republiku Hrvatsku iz Mađarske te se uputio na adresu supruge u [adresa] gdje je nezakonito boravio, a Služba za nezakonite migracije Policijske uprave zagrebačke je zbog nezakonitog ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj dana 27. srpnja 2020. donijela rješenje kojim mu je određena zabrana ulaska i boravka u trajanju od tri mjeseca te mu je dan rok od 30 dana za dragovoljni povratak. Osim toga, dana 21. lipnja 2022. tužitelju je obustavljen postupak izdavanja privremenog boravka, a uvidom u sustav evidencije graničnih prijelaza utvrđeno je kako je dana 28. srpnja 2022. zabilježen izlaz tužitelja na međunarodnom zračnom graničnom prijelazu Zagreb.

10. Nakon provedenog postupka tužitelju je odbijena viza sukladno članku 32. stavku 1. točki 1. alineji 7. Zakona o strancima iz razloga jer tužitelj predstavlja prijetnju javnom poretku, nacionalnoj sigurnosti ili javnom zdravlju Republike Hrvatske, sve sukladno negativnom mišljenju Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, koje je u postupku izdavanja vize obvezujuće za tijela vanjskih poslova i mišljenju ministarstva nadležnog za vanjske poslove (članak 17. stavci 3. i 4. Zakona o strancima).

11. Valja napomenuti da su tijekom upravnog spora tužitelju dostavljena negativna mišljenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske i Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, koja mišljenja su bila temelj za donošenje osporavanih rješenja te tužitelj u tom dijelu više nije imao nikakvih prigovora da mu nije omogućeno izvršiti uvid u ista, kao i da se o njima nije imao prilike očitovati (zapisnik s održane rasprave pred ovim Sudom od 22. travnja 2026.).

12. Osim toga, u svezi prigovora tužitelja o povredi članka 30. stavaka 1. i 2. te članka 51. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09., 110/21., u daljnjem tekstu: ZUP), Sud doista ne nalazi da je spisu upravnog postupka priložen dokaz o saslušanju tužitelja, kao što to navodi tuženik u odgovoru na tužbu, međutim, raspravi održanoj dana 21. svibnja 2025. prisustvovao je osobno tužitelj (uz opunomoćenika) te je isti imao priliku (kao i u žalbenom postupku te tijekom upravnog spora) izjasniti se o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnima za rješavanje ove upravne stvari.

13. Tužitelj tužbu najvećim dijelom bazira na činjenici da je rješenjem Saveznog ureda za strance i azil Republike Austrije razvidno da je zabrana ulaska na područje Schengena u međuvremenu ukinuta, i to dana 5. kolovoza 2022. s trenutnim učinkom. Međutim, odluka o odbijanju vize u konkretnom slučaju donesena je sukladno članku 32. stavku 1. točki 1. alineji 7. Zakona o strancima iz razloga jer tužitelj predstavlja prijetnju javnom poretku, nacionalnoj sigurnosti ili javnom zdravlju Republike Hrvatske, sve sukladno negativnom mišljenju Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, koje je u postupku izdavanja vize obvezujuće za tijela vanjskih poslova i mišljenju ministarstva nadležnog za vanjske poslove te stoga činjenica da je tužitelju u međuvremenu ukinuta zabrana ulaska na područje Schengena ne utječe na drukčije rješavanje ove upravne stvari. Naime, tuženik odluku nije niti temeljio na činjenici da je za tužitelja izdano upozorenje u Schengenskom informacijskom sustavu (SIS) u svrhu odbijanja ulaska.

14. S obzirom na navode tužitelja da mu je povrijeđeno pravo na obiteljski život, valja istaknuti da prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj: 18/97., 6/99. pročišćeni tekst; 8/99. – ispravak; 14/02.,1/06., 13/17.; nastavno: Konvencija) ne jamči strancu pravo ulaska ili boravka u određenoj državi te države ugovornice imaju pravo, sukladno međunarodnom pravu i uz preuzete ugovorne obveze, uključujući Konvenciju, kontrolirati ulazak, boravak i protjerivanje stranaca (Ž protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 15. studenoga 1996., stavak 73., Izvješća o presudama i odlukama 1996-V.).

14.1. Nadalje, članak 8. niti bilo koja druga odredba Konvencije ne može se tumačiti na način da jamči pravo na dodjelu određene vrste dozvole za boravak, pod uvjetom da pojedinci bez prepreka ostvaruju svoje pravo na poštivanje privatnog i/ili obiteljskog života (Aristimuño Mendizabal protiv Francuske,br. 51431/99, stavak 66., 17. siječnja 2006.).

14.2. Mjere kojima se ograničava pravo boravka u nekoj zemlji mogu u određenim slučajevima dovesti do povrede članka 8. Konvencije ako proizvedu nerazmjerne posljedice za privatni ili obiteljski život dotičnih pojedinaca, pri čemu se uzima u obzir pravična ravnoteža između općeg interesa i interesa pojedinca, ali i okolnost da država u tom području uživa određenu slobodu procjene (Fernández Martínez protiv Španjolske [VV], br. 56030/07, stavak 114., ESLJP 2014).

14.3. Analizirajući okolnosti konkretnog slučaja u tom svjetlu, ovaj Sud smatra da ishodom predmetnog postupka, koji je u cijelosti proveden uz pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, tužitelju nije povrijeđeno pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, zajamčenog člankom 8. Konvencije. Naime, prema ocjeni ovoga Suda, osporavanim rješenjem tuženika, koje je utemeljeno na mjerodavnim odredbama Zakona o strancima, nije došlo do nerazmjernog miješanja u tužiteljevo pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života.

15. S obzirom na navedeno, ocjena je Suda da je tuženik zakonito postupio potvrdivši da je tužitelju pravilno odbijen zahtjev za vizu sukladno članku 32. stavku 1. točki 1. alineji 7. Zakona o strancima iz razloga jer tužitelj predstavlja prijetnju javnom poretku, nacionalnoj sigurnosti ili javnom zdravlju Republike Hrvatske, dok obrazloženje pobijanog rješenja sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njegovo donošenje i otklanjaju sumnju da bi isto bilo rezultat arbitrarnog postupanja.

16. Kraj ovakvog stanja stvari i citiranih odredaba materijalnih propisa, prigovori koje tužitelj ističe u tužbi nisu od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari, pa Sud nalazi da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na njegovu štetu.

17. Stoga je valjalo na temelju odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan (točka I. izreke presude).

18. Kako je tužitelj u cijelosti izgubio predmetni spor, to Sud nije usvojio zahtjev za naknadu troškova upravnog spora, obzirom da je odredbom članka 147. stavka 1. ZUS-a propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano (točka II. izreke presude).

U Osijeku 13. svibnja 2026.

Sutkinja

Jasenka Beker Rupčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS).

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku