Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-116/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice ĆČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Marijani Temali, odvjetnici iz Dubrovnika, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćniku Borisu Biliću, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Matulić & Bilić d.o.o. iz Split, radi ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-292/2023 od 30. prosinca 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te se presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-292/2023 od 30. prosinca 2024.:

- potvrđuje u točki II. izreke i u točki IV. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužiteljici zbog ništetnosti odredbe o plaćanju ulazne naknade za odobrenje kredita plati iznos od 44,03 EUR (slovima: četrdeset četiri eura i tri centa),

- ukida u dijelu točke IV. izreke presude kojim je na dosuđeni iznos tužiteljici dosuđena zakonska zatezna kamata počevši od 5. prosinca 2005. pa do isplate, kao i točka V. izreke te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Nepobijane točke I. i III. izreke presude nisu ispitivane u ovom drugostupanjskom postupku.

III. O troškovima žalbenog postupka odlučit će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u članku 6. Ugovora o kreditu broj 9012143856 solemniziran po javnom bilježniku Luciji Carić iz Dubrovnika, broj OU 1037/06-1, prema kojoj se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, pa stoga ove odredbe predmetnog Ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i solidarne jamce.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u članku 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012143856 solemniziran po javnom bilježniku Luciji Carić iz Dubrovnika, broj OU 1037/06-1, prema kojoj je tužitelj dužan platiti tuženiku jednokratne troškove obrade u iznosu od 0,50% iznosa kredita pa stoga ove odredbe predmetnog Ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i solidarne jamce.

III. Nalaže se tuženiku zbog ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli isplatiti tužiteljici iznos od 682,03 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobren ih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023 godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena a koja kamata teče na iznos od:

- 10,77 eura od 31.10.2008.godine,

- 1152 eura od 31.12.2008. godine,

- 13,33 eura od 31.01.2009. godine,

- 14,13 eura od 28.02.2009. godine,

- 11,63 eura od 31.03.2009. godine,

- 12,03 eura od 30.04.2009. godine,

- 8,77 eura od 31.05.2009. godine,

- 5,99 eura od 30.06.2009. godine,

- 6,61 eura od 31.07.2009. godine,

- 8,22 eura od 31.08.2009. godine,

- 8,04 eura od 30.09.2009. godine,

- 6,51 eura od 31.10.2009. godine,

- 9,37 eura od 30.11.2009. godine,

- 11,45 eura od 31.12.2009. godine,

- 14,81 eura od 31.01.2010. godine,

- 13.93 eura od 28.02. 2010. godine,

- 18,26 eura od 31.03.2010. godine,

- 17,32 eura od 30.04.2010. godine,

- 19,29 eura od 31.05.2010. godine,

- 32,40 eura od 30.06.2010. godine,

- 29,60 eura od 31.07.2010. godine,

- 37,15 eura od 31.08.2010. godine,

- 34,73 eura od 30.09.2010. godine,

- 29,58 eura od 31.10.2010. godine,

- 427,26 eura od 08.11.2010. godine, pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici zbog ništetnosti odredbi o plaćanju ulazne naknade za odobrenje kredita iznos od 44,03 eura sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023 godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počevši od 05.12.2005. godine pa do isplate.

V. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 1.313,27 eura u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023 godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počevši od presuđenja pa do isplate.“

2. Protiv točaka II., IV. i V. izreke presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijela je tuženica iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08. -Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23 .; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači presudu u pobijanom dijelu tako da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu i obveže tužiteljicu da tuženici naknadi troškove postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženica u žalbi tvrdi da je u dijelu odluke kojom je sud na dosuđeni iznos tužiteljici dosudio zatezne kamate od 5. prosinca 2005. sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. i 12. ZPP -a jer je Ugovor među strankama zaključen tek 2006.

5.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako istaknutog žalbenog razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka utvrđeno je da je osnovana žalbena tvrdnja tuženice da je u odnosu na dosuđenu zakonsku zateznu kamatu u točki IV. izreke presude sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda ne sadrži obrazloženje razloga zbog kojeg bi tuženica bila u obvezi platiti kamatu na ulaznu naknadu od 5. prosinca 2005., pa iz tog razloga presudu u tom dijelu nije bilo moguće ispitati, posebno s obzirom na nespornu činjenicu da su stranke Ugovor o kreditu zaključile 5. prosinca 2006., a da je prema odredbi članka 11. točka 3. Ugovora o kreditu tužiteljica bila dužna platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita.

5.2. Neosnovane su žalbene tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a jer je tužiteljica tužbenim zahtjevom tražila plaćanje zatezne kamate od 5. prosinca 2005. pa sud nije prekoračio tužbeni zahtjev kada je od tog datuma kamatu dosudio.

6. U odnosu na pobijani dio presude kojim je odlučeno o ništetnosti ugovorne odredbe članka 11. točka 3. Ugovora o kreditu broj 9012143856 , prema kojoj je tužiteljica bila dužna platiti tuženici jednokratne troškove obrade u iznosu od 0,50 % iznosa kredita , sud prvog stupnja utvrđuje da je ta ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07., 79/07.; dalje: ZZP/03). Naime, sud utvrđuje da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer ju je nesporno unaprijed formulirala tuženica kao trgovac, zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njezin sadržaj, a radi se o odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog toga što je plaćanje troškova ugovoreno u postotku od odobrenog iznosa kredita, a nije ugovoreno koji stvarni troškovi, koje bi tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, ulaze u ugovorenu naknadu. Naime, po ocjeni suda činjenica da je trošak naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Ocjena je suda kada bi smisao ugovorene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita bilo plaćanje stvarnih troškova, da bi tada naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

6.1. Na temelju odredbe članka 323. stavak 1. i 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) sud ocjenjuje da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži isplatu iznosa od 44,03 eura, koji iznos je tužiteljica platila prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, time da tuženica visinu plaćene naknade tijekom postupka nije osporavala.

6.2. U odnosu na prigovor zastare za isplatu s osnova plaćenog iznosa za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva sud ocjenjuje da je taj prigovor neosnovan jer je o ništetnosti te ugovorne odredbe odlučeno pobijanom presudom pa sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela toga suda od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, zastarni rok u konkretnom slučaju još nije ni počeo teći već će početi teći tek pravomoćnošću pobijane presude.

7. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, osim u odnosu na dosuđenu zakonsku zateznu kamatu na iznos od 44,03 eura, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

8. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženice pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je ništetna ugovorna odredba sadržana u točki 11. točka 3. Ugovora o kreditu kojeg je tužiteljica s tuženicom zaključila 5. prosinca 2006. prema kojoj odredbi se obvezala prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženici naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita (ulazna naknada).

9. Tuženica se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da sporna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

9.1. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe ispitao moguće postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu tužiteljice. Tom zakonskom odredbom propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.2. U okviru ocjene poštenosti potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

9.3. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

9.4. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženica, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslova la s tužiteljicom, mogla razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba o obvezi plaćanja ulazne naknade u visini od 0,50 % ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, ne može se zaključiti da je tuženica mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

9.5. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,50 % od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

9.6. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

9.7. U skladu s člankom 59. stavak 1. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

9.8. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrže isprave koje je tijekom prvostupanjskog postupka predložila razgledati tuženica i koje su prema njezinim tvrdnjama bile dostupne tužiteljici, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi.

9.9. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni, kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u točci 11.3. Ugovora o kreditu, tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu snošenja troškova solemnizacije Ugovora kod javnog bilježnika (točka 11.12. Ugovora). U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužiteljici najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

9.10. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženice iz članka 59. stavak 1. točka 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženica ugovaranjem plaćanja naknade od 0,50 % od iznosa kredita na tužiteljicu prenijela obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženica de facto oslobođena obveze iz članka 59. stavak 1. točka 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 0,50 % od iznosa kredita, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženica nije dokazala da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

9.11. Tuženica neosnovano u žalbi tvrdi da nema osnove za donošenje zaključka o tome da stranke nisu pregovarale jer sud nije izveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka iz razloga što je potrebno prije svega naglasiti da tuženica na okolnost pregovaranja nije predlagala provođenje dokaza obzirom da je samo općenito u odgovoru na tužbu predložila „saslušanje u svojstvu svjedoka djelatnika Banke te saslušanje javnog bilježnika“ i to prema potrebi, a bez da je navela imena i prezimena te adrese svjedoka, zbog čega pravilno sud tako predložene dokaze nije izvodio. S obzirom na utvrđenu činjenicu da je Ugovor o kreditu pripremila tuženica na unaprijed formuliranom standardnom obrascu sukladno odredbi članka 81. stavak 2. ZZP/03 postoji zakonska predmnijeva da se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tom odredbom propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Pravilno sud nije saslušavao tužiteljicu na okolnosti zaključenja Ugovora, uz činjenicu da je ona u tužbi tvrdila da se niti o jednoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, pa je za očekivati da bi i saslušana kao stranka ponovila istu tvrdnju, dok je s druge strane tuženica, s obzirom na zakonsku predmnijevu, trebala dokazati da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o spornoj ugovornoj odredbi, a što iz naprijed obrazloženih razloga ona nije učinila.

10. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženice da je sud pogrešno ocijenio da je prigovor zastare neosnovan tvrdeći da je od izvršene isplate 2006. prošlo više od 5 godina . Pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da u slučaju restitucijskog zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je tek pobijanom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o obvezi plaćanja ulazne naknade, pravilno je sud zaključio da zastara u trenutku donošenja pobijane presude još nije ni počela teći, već će početi teći tek pravomoćnošću presude.

11. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženice djelomično je trebalo odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a u odnosu na točku II. izreke presude te točku IV. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženici da tužiteljici zbog ništetnosti odredbe o plaćanju ulazne naknade za odobrenje kredita plati iznos od 44,03 eura.

11.1. Preostali dio žalbe tuženice trebalo je uvažiti, a presudu suda prvog stupnja ukinuti u preostalom dijelu točke IV. izreke presude primjenom odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a i u tom dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, dok je odluku o parničnim troškovima također trebalo ukinuti primjenom odredbe članka 166. stavak 3. ZPP-a.

12. U ponovnom postupku sud prvog stupnja otklonit će bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju je ukazano u ovoj odluci tako što će prilikom ponovnog presuđenja u presudi navesti jasne razloge o tome za koji period je tuženica u obvezi tužiteljici platiti zatezne kamate na dosuđeni iznos od 44,03 eura, time da se skreće pažnja sudu prvog stupnja da je prije svega potrebno utvrditi činjenicu kada je tužiteljica platila tuženici ulaznu naknadu od 44,03 eura jer bi po pravnom shvaćanju ovog suda tuženica bila u obvezi platiti zateznu kamatu primjenom odredbe članka 1115. ZOO-a od dana stjecanja. Sud će također odlučiti i o troškovima cijelog postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka.

Koprivnica, 13. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković