Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-274/2024-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa odvjetnik Alen Vasiljević iz Kutine, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva Kallay & Partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-139/2021 od 20. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda Kutini poslovni broj P-139/2021 od 20. prosinca 2023.

II Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja usvojen je tužbeni zahtjev te je tuženiku naloženo po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF isplati tužitelju iznos od 2.865,96 eur/21.593,58 kn sa zateznim kamatama koje teku na pojedine anuitete kako je to specificirano u toč. I. izreke. U toč. II. izreke tuženiku je naloženo platiti troškove postupka u iznosu od 1.100,31 eur/8.290,32 eur sa zateznom kamatom.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP) uz prijedlog da se žalba uvaži i preinakom pobijane presude tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, a podredno se presuda ukine.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja radi isplate iznosa stečenog bez osnove kojeg temelji na tvrdnji da je ugovorna odredba kojom je otplata kredita vezana za promjenu tečaju u CHF nepoštena i ništetna.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je prvog stupnja utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i potrošač i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu 30. ožujka 2008. radi kupnje vozila u osobne svrhe te je u čl. 7. Ugovora ugovorena valutna klauzula u CHF. Kredit je otplaćen, no iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke utvrđeno je kako u odnosu na početno ugovoren i tečaj i onaj po kojem su plaćani anuiteti, postoji razlika u iznosu od 2.865,18 eur koliko je tužbom i traženo.

7. Ocjenjujući tvrdnju tužitelja o netransparentnosti i nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe sud je prvog stupnja u primjeni odredbi čl. 84. i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 89/09., 133/09., 787/12. i 56/13.) zaključio kako je tužitelj u pravu kada tvrdi da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo pa je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 3. i 7. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br.35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. - dalje ZOO) uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača. Pri tome je sud prvog stupnja imao u vidu značaj odredbe čl. 502. c ZPP-a i učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-6632/17 kojom je utvrđeno da je tuženik kao jedna od banaka i stranke iz tog postupka povrijedio kolektivne interese potrošača nudeći na potpis Ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo. Ujedno je saslušan i tužitelj na okolnost obaviještenosti iz čijeg je iskaza utvrđeno da je Ugovor o kreditu sklopljen u autosalonu u kojem je kupovao vozilo, da u poslovnim prostorijama banke nikad nije bio i da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo, pogotovo ne sa prodavačem zaposlenim u različitoj pravnoj osobi od tuženika.

8. Na temelju je takvog stanja stvari sud usvojio tužbeni zahtjev, pri čemu se još pozvao na odredbe čl. 323. st. 1. i 2., te evidentno primijenio odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, dok je prigovor zastare otklonio zastupajući stajalište da zastara počinje teći pravomoćnošću presude iz kolektivnog spora „Potrošač“ i da uz primjenu odredbe čl. 225. ZOO-a do dana podnošenja tužbe nije nastupila. Naime, budući je zastara počela teći 14. lipnja 2018. tužba je u ovom premetu podnesena u okviru petogodišnjeg zastarnog roka, dana 11. svibnja 2021. Ujedno je sud utvrdio kako su tražbine po osnovi negativnih razlika u zastari u smislu odredbe čl. 226. st. 1. ZOO iz kojih razloga odbija za iste umanjiti dosuđeni iznos osnovom ništetne ugovorne odredbe.

9. Tuženik tvrdi kako presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pa tako da je sud propustio utvrditi da bi tužitelj imao svojstvo potrošača, da ostaje nejasno utvrđenje suda da bi osnova (Ugovor) otpala pored činjenice da tužitelj nije tražio i sud nije utvrdio djelomičnu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Zatim da je sud utvrđivao činjenice na apstraktnoj razini rukovodeći se utvrđenjima iz presude Potrošač, pri čemu je zanemario utvrditi okolnosti ovog individualnog slučaja, što je dovelo do pogrešnog zaključka o transparentnosti ugovorne odredbe. Pobija i utvrđenja vezana za prigovor zastare. Sve navedene razloge tuženik ocjenjuje kao ostvarenu bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ali ujedno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Dakle, presuda sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni sami sebi i spisu predmeta, pa kako nije ostvaren ni jedan od žalbenih razloga na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP presudu je moguće ispitati.

10. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava.

11. Iz sadržaja cjelokupne presude odnosno njezinih razloga i propisa koje sud prvog stupnja primjenjuje, a što je potvrđeno iskazom tužitelja, te Ugovorom o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženika, proizlazi pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja da je tužitelj u ovom ugovornom odnosu nastupao kao potrošač jer je podigao kredit za osobne namjene tj. kupovinu vozila.

12. Jednako tako, pozivanjem na utvrđenja iz kolektivnog spora odgovoreno je i na pitanje transparentnosti ugovorne odredbe s obzirom je upravo u tom sporu utvrđeno da odredba o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva i time se ima smatrati netransparentnom, što otvara put za provođenje testa nepoštenosti. Prema tome, pravilno je utvrđeno činjenično stanje kada je zaključeno da se radi o netransparentnoj odredbi budući navedeno prije svega proizlazi iz utvrđenja suda u kolektivnom sporu, kao i iskaza samog tužitelja koji pojašnjava prilikom sklapanja ugovora nije bilo razgovora o rizicima koji mogu nastupiti . Načelo transparentnosti podrazumijeva shvaćanje učinka ugovorne odredbe i njezine posljedice u ekonomskoj sferi potrošača, dakle potrošaču mora biti potpuno jasno što će određena ugovorna odredba donijeti u budućnosti. Ovo je u konkretnom slučaju izostalo jer tužitelj čak nije ni bio u kontaktu sa djelatnicima banke, niti mu je prodavač u auto salonu išta pojasnio o učinku valutne klauzule, štoviše tuženik nije suprotno ni tvrdio, niti je ustrajao u provođenju personalnih dokaza na tu okolnost predloženih u podnesku od 16. ožujka 2022. Stoga zahtjevu transparentnosti nije udovoljeno kako je to sud prvog stupnja pravilno zaključio kada nije prihvatio stajalište tuženika o gramatičkom tumačenju ugovorne odredbe.

13. Provodeći test nepoštenosti sud je pravilno ocijenio da se radi o odredbi o kojoj se nije pregovaralo (sklapanje ugovora u auto salonu), pri čemu se protivno žalbenim navodima sud nije ograničio na tumačenje učinka presude iz kolektivnog spora. Naprotiv u okviru je dokaznih prijedloga stranaka sud zauzeo individualan pristup u parnici i iz svih je okolnosti slučaja, napose saslušanjem tužitelja i uvidom u ugovor o kreditu, utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio obaviješten o bitnim elementima, učincima i posljedicama ugovorne odredbe iz Ugovora koji je bio sastavljen na unaprijed pripremljenom formularu. Pa kako je to protivno načelu savjesnosti i poštenja dovelo do znatne neravnoteže u ugovornom odnosu stranaka na štetu potrošača koji nije dobio odgovarajuće obavijesti radi donošenja informirane odluke, pravilno je sud prvog stupnja primijenio sve citirane zakonske odredbe kada je usvojio tužbeni zahtjev. I s tim u vezi pravilno je sud ocijenio ugovornu odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu ništetnom rješavajući to pitanje kao prethodno za ovu parnicu, zbog čega tuženik u žalbi neutemeljeno tvrdi kako je ostalo nejasno iz kojih je to razloga osnova otpala. Prije svega, djelomična je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli utvrđena u pravomoćno okončanom sporu Potrošač u kojem je tuženik bio stranka, ali i u ovom sporu na individualnoj razini kroz prethodno pitanje temeljem čega je sud prvog stupnja izveo pravilan zaključak o njezinoj ništetnosti i obvezi tuženika da plati potraživanje iz restitucijskog zahtjeva jer je bez osnove (one koja je otpala) primio novčani iznos koji se potražuje tužbom. I to bez odbijanja negativnih razlika, neovisno o kojoj se vrsti potraživanja radi na što žalbom ukazuje tuženik kada osporava stajalište suda da bi u pitanju bilo povremeno potraživanje, budući tuženiku ne pripada pravo uračunavanja negativnih razlika jer nije podnio prigovor radi prebijanja, odnosno protutužbu. U odnosu na negativnu tečajnu razliku tuženik se upućuje na revizijsku odluku Rev-549/23 u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje kako sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama u situaciji kada nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a odnosno ako nije podnesena protutužba.

14. Nisu osnovani ni žalbeni navodi o nastupu zastare tužbenog potraživanja budući je kod stjecanja bez osnove u primjeni opći zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO. Rok je počeo teći pravomoćnošću odluke VTS Pž-6632/17 a to je bilo 14. lipnja 2018. i nije istekao do dana podnošenja tužbe. Sve navedeno sud je prvog stupnja pravilno utvrdio i primijenio materijalno pravo kada je odbio tuženikov prigovor zastare, pa je i u ovom dijelu žalba tuženika neosnovana.

15. Iz tih je razloga žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a. Jednako kao i odluku o troškovima postupka prema odredbi čl. 380. st. 1. toč. 2. istog Zakona jer je zakonito utemeljena na čl. 154. i 155. ZPP-a, dok tuženik u žalbi ne ističe konkretnih prigovora u pogledu osnovanosti i visine dosuđenih troškova (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

16. Tuženik nema pravo na naknadu žalbenog troška jer nije uspio u žalbenom postupku.

U Rijeci 13. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar