Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-619/2026-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćniku Andreji Šeša, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti , odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-649/2025 od 10. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-649/2025 od 10. ožujka 2026 u točkama I. i II. izreke.

II Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom je suda prvog stupnja u toč. I. izreke usvojen deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu od 4. travnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada). U toč. II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka od 875,00 eur sa zateznom kamatom, dok je u toč. III. izreke tužitelj odbijen za zahtjevom za naknadu parničnog troška od 106,18 eur.

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP) uz prijedlog da se uvaženjem žalbe presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, a podreno ukine.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora predstavlja zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 12.

4. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena i ispunjena obveza tužitelja radi isplate ulazne naknade koja podrazumijeva troškove obrade zahtjeva i odobravanja kredita.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je prvog stupnja utvrdio da su tužitelj kao potrošač i tuženik kao banka sklopili namjenski Ugovor o kreditu od 4. travnja 2007. kojim je tuženik odobrio kredit za adaptaciju kuće tužitelja u visini od 22.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Utvrdio je da je prema čl. 12. 4. Ugovora tužitelj preuzeo obvezu isplate ulazne naknade od 0,50% od iznosa odobrenog kredita. Ove činjenice nisu bile sporne, dok je bilo sporno je li odredba čl. 12. 4. u dijelu ugovaranja troškova obrade kredita ništetna.

7. Polazeći od odredbi čl. 81., 96. i 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09, dalje ; ZZP/07) te evidentno primjenjujući odredbu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.- dalje ZOO) sud je usvojio tužbeni zahtjev. Analizirajući isprave u spisu i iskaz tužitelja, sud je prvog stupnja ocijenio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo jer je istu unaprijed formulirao tuženik na standardiziranom obrascu bez da je tužitelj kao potrošač imao odnosno mogao imati utjecaja na njezin sadržaj, čime je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Pri tome prihvaća tvrdnje tužitelja kako ugovor ne sadrži opis troškova i usluga, već se naknada određuje u paušalnoj visini čime su takvi neutvrđeni troškovi koji su prebačeni na teret tužitelju nerazmjerni po svom sadržaju i visini. Nadalje, sud je prihvaćajući pravno stajalište Vrhovnog suda RH (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.) ocijenio kako prigovor zastare nije osnovan jer ista teče tek od pravomoćnosti sudske odluke (ove) o ništetnosti ugovorne odredbe št da znači kako nije počeo teći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO. Iz svih navedenih razloga usvaja tužbeni zahtjev.

8. Neosnovano tuženik tvrdi bi bila ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 34. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučim činjenicama koji ne proturječe međusobno, ni sa stanjem spisa. Nije ostvarena ni relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 40. ZPP jer je sud prvog stupnja na održanom ročištu odlučio o prigovoru tuženika o previsoko označenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka obrazlagao i sada u žalbi isto tvrdi kako bi vrijednost predmeta spora imala biti određena visinom novčanog zahtjeva tj. ulazne naknade, što sud prvog stupnja s pravom nije prihvatio. Prije svega, tužitelj je ustao deklaratornom tužbom (bez kondemnacije na isplatu) te je sukladno zakonskoj odredbi iz čl. 40. st. 2. ZPP odredio vrijednost predmeta spora od 1.400 eur što je sud ispitao u smislu odredbe čl. 40. st. 3. ZPP i prihvatio tako označenu vrijednost predmeta spora. Po mišljenju ovog suda pravilno, budući se tužbom ne traži isplata novčanog iznosa da bi ta okolnost imala utjecati na vrijednost predmeta spora, dok se prihvaćena vrijednost s obzirom na vrstu i značaj predmeta u kojem se traži ništetnost ugovorne odredbe ne može smatrati previsokom niti zlouporabom prava kako to tvrdi tuženik, niti bi vrijednost predmeta spora mogla ovisiti od pretpostavljenih budućih dispozicija tužitelja na traženje isplate restitucijskim zahtjevom. Kako nije ostvaren ni jedan od žalbenih razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP presudu je moguće ispitati.

9. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom je presuda utemeljena na pravilnoj primijeni materijalnog prava.

10. Tuženik žalbu koncentrira na tvrdnju kako je ugovorna odredba transparentna jer je tužitelj poslovno sposobna osoba koja je u stanju shvatiti značaj posljedica koje imaju nastupiti preuzimanjem obveze, zbog čega smatra kako nije bilo uvjeta utvrditi je ništetnom. Poziva se i na odredbu čl. 326. ZOO tvrdeći da se radilo o zabrani manjeg značaja.

11. U pogledu tvrdnje tuženika o transparentnosti ugovorne odredbe valja odgovoriti kako ova okolnost ne isključuje provođenje testa poštenosti sve kako je to izraženo u odluci Vrhovnog suda Rev-240/2024 od 23. listopada 2024. u kojoj je odgovoreno na revizijsko pitanje na način:

„Sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene ugovorne odredbe, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03.“

12. S ovim se stajalištem slaže i ovo žalbeno vijeće, pa je utoliko sud prvog stupnja pravilno utvrdio da stranke nisu u predugovornoj fazi pregovarale o visini ulazne naknade, koja je ugovorna odredba sastavnim dijelom Ugovora pripremljenog na standardiziranom obrascu, a na čiji sastav tužitelj nije mogao utjecati kao slabija ugovorna strana kako je pojasnio u stranačkom iskazu. Time je došlo do znatne neravnoteže u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja i izostanka dobre vjere tuženika. Pravnim stajalištem izraženim u odluci Vrhovnog suda Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. (činjenično istovjetna situacija) zaključeno je da kod ocjene postojanja dobre vjere valja uzeti u obzir cjelovito tuženikovo ponašanje u ugovornoj i predugovornoj fazi i u odnosu na odredbe koje čine bitne sastojke ugovora. Budući je tuženik u svojstvu stranke sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač (Pž-7193/13) i da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za zaključiti je iz svih okolnosti slučaja, kako tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv obuhvatilo je i predmetnu akcesornu ugovornu odredbu o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Ne samo zato jer mu tu mogućnost tuženik nije pružio, nego i zato jer nije bilo izgledno a time i objektivno moguće utjecati na visinu ulazne naknade ukoliko je tužitelj kao potrošač želio ishoditi kredit. Utoliko su bez osnove tvrdnje tuženika da tužitelju sporna ugovorna odredba ne bi bila nametnuta. Naprotiv radi se o ništetnoj ugovornoj odredbi o čemu je sud izvukao pravilne zaključke kada je usvojio tužbeni zahtjev.

13. Nije prihvatljiva ni žalbena tvrdnja da bi se radilo o situaciji iz čl. 326. st. 2. ZOO jer se ne radi o zabrani manjeg značaja. Zaštita prava potrošača predstavlja temeljni postulat europske stečevine zasnovan na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. implementiranoj u domaće zakonodavstvo tj. ZZP, o povredama prava potrošača osim nacionalnih sudova odlučuju prije svega Sud EU, ali i Europski sud za ljudska prava čime stvaraju zakonodavni okvir državama članicama, tako da ni jedna povreda prava potrošača ne može se smatrati onom manjeg značaja.

14. Ustrajanje žalitelja na prigovoru zastare pozivanjem na petogodišnji zastarni rok bez osnove je budući se navedeni rok odnosi na novčani zahtjev koji u ovoj parnici nije postavljen, a ne deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti koji se prema odredbi čl. 328. ZOO ne gasi odnosno ne zastarijeva.

15. Slijedom je svega narečenog žalbu tuženika valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

16. Odluka o troškovima postupka zakonito je utemeljena na odredbi čl. 154. i 155. ZPP, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.). Tuženik se ovim dijelom žalbe ponovo referira na vrijednost predmeta spora na što je ovaj sud odgovorio ranije pa se neće ponavljati. Nadalje, tvrdi kako u spisu ne postoji podnesak tužitelja od 27. siječnja 2026. što nije točno (prileži na listu 73 spisa) te je sud prvog stupnja taj trošak pravilno priznao kao nužan za vođenje parnice i dosudio ga prema Tbr. 8/1. Ujedno je pravilno priznat i trošak pristupa na ročište za objavu presude kao nužan trošak o kojem se pitanju sudska praksa ustalila na način da se isti priznaje. Kako su žalbom osporeni troškovi dosuđeni u pravilnoj visini sukladno pravilno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora, valjalo je odluku o trošku II. izreke prvostupanjske presude potvrditi sukladno odredbi čl. 365. st. 2. u svezi sa čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP i žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu.

17. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku stoga mu ne pripada pravo na trošak istog.

U Rijeci 13. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar