Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-259/2024-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K A

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Juri Grbavcu, odvj. u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-9/2019 od 14. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-9/2019 od 14. rujna 2023. u odbijajućem dijelu točke I. izreke.

II Uvaženjem žalbe tuženice preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-9/2019 od 14. rujna 2023. u dosuđujućem dijelu točke I. izreke i u točki II. izreke i sudi:

„ Odbija se kao neosnovani tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženice zahtjeva isplatu iznosa od 8.639,75 EUR/65.097,20 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče od 14. rujna 2023. do isplate.

Tužitelj je dužan u roku od 15 dana naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu od 2.487,50 eur, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova tuženica odbija kao neosnovanim.“

III Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženici troškove žalbenog postupka od 248,75 eur.

IV Tužitelju se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.639,75 eur/65.097,20 kn kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi kako je to navedeno u izreci, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. U točki II. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

2. Protiv navedene presude žalbu podnose obje stranke svaka u dijelu u kojem nisu uspjele u sporu, odnosno tužitelj protiv odbijajućeg dijela a tuženik protiv dosuđujućeg dijela pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) te predlažu da se uvaženjem žalbi pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika i predložio njezino odbijanje kao neosnovane.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženice osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao vlasnika stana na adresi u [adresa] površine 41,35 m/2 za isplatu štete kao razlike između tržišne i zaštićene najamnine za predmetni stan.

6. Sud prvog stupnja utvrđuje te iz sadržaja spisa proizlazi slijedeće:

- tužitelj je vlasnik predmetnog stana a vlasništvo je stekao upisom u zemljišne knjige na temelju Ugovora o darovanju od 6. kolovoza 1997. koji je sklopio sa ocem HT i traži naknadu štete za razdoblje od 31. svibnja 2013. do 31. prosinac 2018.

- navedeni stan koristi za stanovanje OT prvo kao član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, a potom kao zaštićeni najmoprimac osnovom pravomoćne presude kojom je nadomješten Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom i koja iznosi 111,65 kn mjesečno

- prema navodima tužbe obitelj OT živi u stanu od sredine 20. stoljeća

7. Sud prvog stupnja u prvom redu otklanja kao neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja utvrđujući kako s obzirom da predmetni stan koristi zaštićeni najmoprimac, prave predaje predmetnog stana nije moglo biti. Međutim, unatoč tome što Ugovor o darovanju nije sklopljen u formi javnobilježničkog akta da protivno tvrdnjama tuženika tužitelj jeste aktivno legitimiran jer je kao vlasnik upisan u zemljišnim knjigama, zaštićeni najmoprimac njemu isplaćuje najamninu te tužitelj izvršava sva ostala prava i obveze vlasnika stana.

8. Nadalje, u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva zaključuje da tuženik od ratifikacije Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja čini sastavni dio pravnog poretka Republike Hrvatske, nije poduzeo radnje radi usklađenja Zakona o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06-dalje ZNS-a) sa tom Konvencijom, pozivajući se i na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv RH (presuda broj 12027/2010 od 10. srpnja 2014.).

9. Iz svega navedenog zaključuje da tužitelj trpi štetu pa da je tuženik u obvezi istu mu naknaditi sukladno odredbi čl. 1045. st. 1. u vezi sa čl. 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) budući mu zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju propisa kojeg tuženica nije na odgovarajući način uskladila sa njegovim pravom na mirno uživanje vlasništva i odredbama navedene Konvencije i time je tužitelju kao vlasniku nametnut prekomjeran individualni teret tako da pozitivnim propisima nije ostvarena pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, već je teret prebačen samo na jednu skupinu, odnosno najmodavce stanova sa zaštićenom najamninom tako da je citiranim propisom povrijeđeno njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske te čl. 1. Protokolom 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja je u odnosu na tuženika ratificirana 5. studenog 1997. Kako zaključuje da se radi o naknadi štete to smatra da se glede zastare primjenjuje trogodišnji zastrani rok propisan odredbom čl. 230. ZOO- a koji teče od saznanja oštećenog za štetu i osobu koja je štetu učinila. Kako je tužba podnesena 8. siječnja 2019. sud prvog stupnja ocjenjuje da je potraživanje tužitelja za razdoblje prije 8. siječanja 2016. u zastari zbog kojih razloga odbija taj dio tužbenog zahtjeva.

10. Za preostali dio tužbenog zahtjeva postavljenog u visini od 3.000,00 kn mjesečno i za koji nalazi da nije u zastari, sud utvrđuje razliku u visini tržišne i zaštićene najamnine (uz odbitak plaćenih iznosa) od 1.859,92 kn/246,85 EUR mjesečno odnosno za razdoblje od 8. 1. 2016. do 31. 12. 2018., za 35 mjeseci iznosi 8.639,75 EUR/65.097,20 kn, pa u tom dijelu zahtjev tužitelja usvaja, dok u preostalom dijelu odbija smatrajući ga nedokazanim i previsoko postavljenim.

11. Žalbenim navodima tuženice čini se nespornom odštetna odgovornost države za štetu prema izvornom vlasniku stana.

12. Međutim ostaje sporno je li tužitelj koji nije izvornim vlasnikom jer mu je nekretnina darovana od strane oca aktivno legitimiran potraživati štetu zbog tvrdnje tuženice da se radi o ništetnom darovnom ugovoru uslijed nedostatka forme i tvrdnju da tužitelj kao stjecatelj prava vlasništva pravnim poslom nema pravo na naknadu štete pri čemu se tuženica poziva na odluku Vrhovnog suda Rev-271/2023.

13. Prije svega je za reći, kako je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da bi tužitelju pripadalo pravo na naknadu štete zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva na što tuženica s pravom ukazuje u žalbi. Takvo stajalište nije samo izraženo u odluci Rev-271/2023 (u pitanju je bio kupoprodajni ugovor), već i u odluci Vrhovnog suda Rev-7/2025 od 26. studenog 2025.u kojoj se raspravljalo o identičnom pravnom pitanju u usporedivoj situaciji o osnovanosti prava nasljednika kojem je darovan stan u kojem žive zaštićeni najmoprimci.

14. Vrhovni se sud odgovarajući na postavljeno pitanje u odluci Rev -7/25 pozvao i na odluke Rev-1033/2024-2 od 23. srpnja 2024. i Rev-960/2023-2 od 5. studenoga 2024. u kojima je ocijenjeno da tužitelji koji su stan stekli temelju pravnog posla, ugovora o darovanju, znajući da se u stanu nalazi zaštićeni najmoprimac, nemaju pravo na naknadu štete u visini razlike između zaštićene i tržišne najamnine, tj. nemaju pravo na primjerenu naknadu zbog ograničenja njihova prava vlasništva na stanu zbog činjenice da u predmetnom stanu živi zaštićeni najmoprimac.

15. Zatim je Vrhovni sud u odluci Rev-7/25 citirano dijelove odluke broj Rev-

1033/2024-2 od 23. srpnja 2024. :

- "kod singularne sukcesije dolazi do stupanja sljednika u jedno ili više točno određenih prava prethodnika te se ispituju i tumače pravila na kojima je utemeljen konkretni pravni posao pa je, s tim u vezi, tužitelj prihvatom dara (jer čl. 479. st. 1. ZOO određuje da ugovor o darovanju nastaje kad se darovatelj obveže prepustiti obdareniku bez protučinidbe stvar ili imovinsko pravo, a obdarenik to prihvati), znao za postojanje odnosa zaštićenog najma na predmetnom stanu i na to pristao….

…Tužitelj nije u trenutku stupanja na snagu ZNS bio vlasnik stana, pa stoga tužitelj nije u situaciji da je bio "zatečen" zakonskom regulativom i nemogućnošću utjecaja na svoj položaj kako je to slučaj sa vlasnicima stanova koji su to bili trenutku stupanja na snagu ZNS i njihovim univerzalnim sljednicima i u odnosu na koje je ESLJP zaključio da sustav zaštićenog najma kakav postoji u Hrvatskoj nema odgovarajuća procesna jamstva u cilju postizanja ravnoteže između interesa zaštićenih najmoprimaca i vlasnika stanova i da stoga primjenom takvih propisa država nije ostvarila pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta već je teret neopravdano prebacila samo na najmodavce - vlasnike stanova…

…Tužitelj nije morao prihvatiti darovanje, a kada je prihvatio, besplatno je stekao nekretninu sa svim osobitostima, pa tako i činjenicom da je na stanu bio uspostavljen odnos zaštićenog najma. On nije mogao osnovano očekivati da će iznajmljivanjem darovanog stana ostvarivati slobodno ugovorenu najamninu u visini tržišne najamnine kako je u pogledu visine precizirao tužbeni zahtjev…

…Stoga, prema redovitom tijeku stvari, niti prema posebnim okolnostima tužitelj u trenutku stjecanja prava vlasništva nije osnovano mogao očekivati korist, nastanak koje da je spriječen radnjom ili propustom tuženice kao štetnika. Tužitelj je znao da neće moći predmetni stan davati u najam u uvjetima slobodno ugovorene najamnine, slijedom čega nije osnovano mogao očekivati korist u visini slobodno ugovorene, tržišne, odnosno primjerene najamnine."

16. Te je na kraju Vrhovni sud u odluci Rev-7/25 zaključio kako ne nalazi razloga odstupiti od izraženog pravnog shvaćanja te ga reafirmirajući odgovorio je na postavljeno pitanje na način:

„Republika Hrvatska ne odgovara vlasniku stana za naknadu štete zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva povezanog s institutom zaštićenog najma uvedenim Zakonom o najmu stanova, ako je isti vlasništvo stana stekao na temelju ugovora o darovanju kad je u stanu već stanovao zaštićeni najmoprimac koji ostvaruje pravo na zaštićenu najamninu.“

17. Izraženo pravno shvaćanje zauzeto na sjednici proširenog vijeća Vrhovnog suda prilikom donošenja odluke Rev-7/25 prihvaća i ovaj žalbeni sud. Naime, za zaključiti je kako je ZNS kojim je uveden sustav zaštićenog najma, stupio na snagu 1996., a tužitelj je stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu na temelju Ugovora o darovanju iz 1997. pa je samim tim stjecanjem pristao primati zaštićenu najamninu. To stoga što je tužitelj u trenutku stjecanja prava vlasništva znao da je stan u režimu zaštićenog najma te da u istom stanuje zaštićeni najmoprimac i na to je pristao tj. pristao je primati najamninu manju od tržišne. Nadalje, tužitelj nije ničim dokazao da je mogao razumno očekivati kako će se sustav zaštićenog najma ukinuti u kratkom roku od zaključenja Ugovora o darovanju, posebice imajući u vidu činjenicu da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova stupio na snagu tek u kolovozu 2018. Iz svih tih razloga tužitelj neosnovano traži od tuženice isplatu pa je presudu suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu trebalo potvrditi sukladno odredbi čl. 368. st. 2. ZPP jer je pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO o tom dijelu tužbenog zahtjeva odbijenog zbog nastupa zastare, te zbog previsoko zatražene glavnice i kamata, trebalo odlučiti na jednak način. U preostalom je, dosuđujućem dijelu, uvaženjem žalbe tuženice presuda preinačena i zahtjev odbijen sukladno odredbi čl. 373. st. 1. toč. 3. ZPP.

18. Zbog navedenog preostali žalbeni navodi iz žalbe tuženice nisu od značaja, kao što ne mogu biti odlučni ni oni iz žalbe tužitelja koji se odnose na tvrdnje o nepravilnoj ocjeni zastare dijela tražbine, na visinu zahtjeva i tijek zatezne kamate, te počinjenu bitnu povredu postupka i nepravilno utvrđeno činjenično stanje vezano za iznos naknade štete jer pored ovakvog stanja stvari ne radi se o odlučnim činjenicama za presuđenje. U odnosu na odlučne činjenice od kojih ovisi odgovor na pitanje o postojanju prava tužitelja kao obdarenika na tužbom zatraženu isplatu presuda sadrži jasne i neproturječne razloge, pa kako nije ostvarena ni jedna druga povreda na koju ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, moguće ju je bilo ispitati i pravilnom primjenom materijalnog prava odlučiti o žalbama stranaka i tužbenom zahtjevu.

19. Budući je tuženica po ishodu ovog žalbenog postupka u cijelosti uspjela u sporu valjalo joj je prema odredbi čl. 166. u svezi sa čl. 154.st. 1. ZPP i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) odmjeriti troškove prvostupanjskog i žalbenog postupka prema troškovniku predanom na dan zaključenja glavne rasprave, a ne onom koji nije pravovremeno predan na dan objave prvostupanjske odluke. Tako je tuženici za sastav odgovora na tužbu, te za pristup na ročišta od 19. prosinca 2019., 10. lipnja 2020. i 22. svibnja 2023., te za sastav obrazloženog podneska priznato za svaku radnju 250 bodova. Sastav podneska od 17. kolovoza 2020. nije priznat kao nužan trošak budući je navode iz tog podneska tuženica mogla obuhvatiti ranijim podnescima ili ih izjaviti na ročištima. Tako ukupni trošak prvostupanjskog postupka iznosi 2.487,50 eur, dok trošak žalbenog postupka u kojem je tuženica uspjela u cijelosti na ime sastava žalbe iznosi 248,25 eur.

20. Utoliko je i odluka o troškovima postupka preinačena sukladno odredbi čl. 380. st. 1. toč. 3. ZPP kao u točki 2. izreke ove presude te je tuženici dosuđen žalbeni trošak, za razliku od tužitelja koji nije uspio u žalbenom postupku, sve kao u točkama

3. i 4. ove odluke.

U Rijeci 13. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar