Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-1/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Barbare Bosner predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Domagoju Kovaču, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, zastupanog po punomoćnici IE, dipl. pravnici, zaposlenoj kod tuženika, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1428/2024-27 od 21. listopada 2025., u sjednici vijeća 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1428/2024-27 od 21. listopada 2025.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik na ime razlike plaće isplati iznos od 3.955,67 eur bruto sa zakonskim zateznim kamatama po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak te je ujedno odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva te obveže tuženika na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog novčanog iznosa po osnovi razlike plaće za period od listopada 2019. do veljače 2023.

6. U ovom žalbenom postupku sporno je je li prvostupanjski sud pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

7. Prvostupanjski sud je u provedenom postupku utvrdio i u bitnom zaključio:

-da tužitelj tužbom traži isplatu razlike plaće u utuženom periodu, s time da je tužitelj pogrešno u tužbi naveo da je u utuženom periodu bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu kontrolora karata I s koeficijentom složenosti poslova 2,00,

-da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev i opisane tužbene tvrdnje tužitelja, te naveo da je tužitelj u utuženom periodu zaključio s tuženikom dva ugovora o radu, prvi 24. listopada 2016. za obavljanje poslova radnog mjesta kontrolor karata III, da je istim ugovorom utvrđen koeficijent složenosti poslova od 2,20; da je tužitelj, nadalje, nakon što je tuženik donio novu sistematizaciju radnih mjesta zaključio s tuženikom novi ugovor o radu 19. travnja 2023. kojim je tužitelj raspoređen na obavljanje poslova radnog mjesta zamjenik kontrolora koordinatora kontrole karata s koeficijentom složenosti poslova od 2,20, te naposlijetku da je tužitelj zaključio s tuženikom i ugovor o radu od 8. travnja 2024., koji se ne odnosi na utuženi period, a prema kojem ugovoru o radu je tužitelj raspoređen na poslove radnog mjesta zamjenika kontrolora koordinatora kontrole karata uz utvrđeni koeficijent složenosti poslova od 2,30,

-da tuženik tvrdi da je tužitelju u skladu sa zaključenim ugovorima o radu u utuženom periodu primjenom utvrđenog koeficijenta složenosti poslova isplaćivao plaću,

-da tužitelj tijekom postupka navodi da su svi tuženikovi radnici, zaposleni na radnom mjestu kontrolora karata I, kontrolora karata II, kontrolora karata III, zamjenika kontrolora koordinatora kontrole karata, kao što je to bio tužitelj, u suštini obavljali iste poslove i radne zadatke – kontrolora karata, pa tako i radnik ME koji je s tuženikom 19. travnja 2023. zaključio ugovor o radu za obavljanje poslova radnog mjesta kontrolor koordinator kontrole karata s ugovorenim koeficijentom složenosti poslova 2,40, dok da je između ME i tuženika **.**.2024. zaključen novi ugovor o radu za radno mjesto kontrolor koordinator kontrole karata s ugovorenim koeficijentom složenosti poslova 2,50; da tužitelj smatra da u odnosu na njega ME jest usporedni radnik, jer da su obavljali iste poslove i radne zadatke slijedom čega tužitelj smatra da mu sukladno obračunu razlike plaće koji je sačinio tuženik u utuženom periodu pripada razlika plaće između koeficijenta 2,20 i koeficijenta 2,40 koji je imao radnik ME, slijedom čega tužitelj potražuje utuženu razliku plaće.

8. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, cijeneći sadržaj ugovora o radu koje je tužitelj zaključio s tuženikom u utuženom periodu, kao i sadržaj ugovora o radu koje je radnik ME zaključio s tuženikom također u utuženom periodu, zatim iskaze saslušanih svjedoka, iz kojih da u bitnom proizlazi da su svi oni obavljali iste poslove i radne zadatke, sud je zaključio o neosnovanosti tužbenih tvrdnji tužitelja o tome da on ima pravo na isplatu razlike plaće prema usporednom radniku ME, primjenom koeficijenta složenosti poslova u utuženom periodu od 2,40. Cijeneći da nije sporno da je tuženik tužitelju za utuženi period isplatio plaću sukladno zaključenim ugovorima o radu od 24. listopada 2016. i 19. travnja 2023. primjenom koeficijenta složenosti poslova od 2,20 sud je zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva te je stoga odlučio kao u izreci pobijane presude.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud je utvrdio bilo koja od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka nije počinjena.

10. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tužitelj ukazuje u žalbi jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, poglavito o sadržaju ugovora o radu koje je tužitelj zaključio s tuženikom u utuženom periodu kao i o sadržaju ugovora o radu koje je radnik ME zaključio s tuženikom u istom vremenskom razdoblju, razlozi presude zbog kojih je sud odbio tužbeni zahtjev su jasni te presuda nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

11. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je prim ijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

12. Tužitelj u žalbi osporavajući pravilnost i zakonitost presude ističe da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da su svi radnici, koji su u ovom predmetu saslušani kao svjedoci, iskazali da su oni, kao i tužitelj, a jednako tako i radnik ME obavljali poslove kontrolora karata, da s obzirom na ove okolnosti, a budući da je tužitelj 19. travnja 2023. zaključio s tuženikom ugovor o radu za radno mjesto zamjenik kontrolora koordinatora kontrole karata s koeficijentom 2,20, a radnik ME ugovor o radu od 19. travnja 2023. za poslove radnog mjesta kontrolor koordinator kontrole karata s ugovorenim koeficijentom složenosti poslova 2,40, da radnik ME jest usporedni radnik, i da tužitelju pripada razlika plaće između koeficijenta 2,20 po kojem je tuženik obračunao i isplatio plaću tužitelja u utuženom periodu i koeficijenta 2,40 temeljem kojeg je tuženik obračunavao i isplatio plaću usporednom radniku ME, koji da je radio faktično na istim poslovima kao i tužitelj. U vezi s tim tužitelj ukazuje na odluke Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda RH, navodeći da je prema stajalištima tih sudova za obračun plaće koja pripada radniku bitno koje poslove faktično radnik obavlja kod poslodavaca, a ne naziv radnog mjesta naveden u ugovoru o radu i ugovorom o radu utvrđen koeficijent složenosti poslova.

13. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani te ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja te posebno pravilnost u primjeni materijalnog prava jer je i prema shvaćanju ovog suda, a s obzirom na utvrđeno činjenično stanje tužbeni zahtjev tužitelja pravilno odbijen kao neosnovan.

14. Iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i stanja u spisu, proizlazi da je tuženik u srpnju 2015. donio Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Podružnice Zagrebački električni tramvaj te potom Kolektivni ugovor iz prosinca 2019. te Kolektivni ugovor iz veljače 2023. Tim općim aktima tuženika, posebno Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta sistematizirana su radna mjesta koja postoje kod tuženika, a to su između ostalih, radno mjesto kontrolora karata I, kontrolora karata II, kontrolora karata III (na kojem je tužitelj bio zaposlen na temelju ugovora o radu iz 2016.), zatim radno mjesto zamjenika kontrolora koordinatora kontrole karata (na kojem je tužitelj bio zaposlen na temelju ugovora o radu od 19. travnja 2023., zatim poslovi radnog mjesta kontrolora koordinatora kontrole karata na kojima je bio zaposlen radnik ME na temelju ugovora o radu od 19. travnja 2023. i 8. travnja 2024.

15. Iz izvedenih dokaza, posebno iskaza saslušanih svjedoka, a jednako tako i navoda tužitelja proizlazi da isti ne osporavaju da su navedeni opći akti tuženika (Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta, Kolektivni ugovor iz 2019. i Kolektivni ugovor iz 2023.) doneseni u nezakonito provedenom postupku. Ovi opći akti tuženika trebali su biti doneseni u postupku u kojem je postojala obveza tuženika kao poslodavca savjetovati se s Radničkim vijećem (sindikatom) prije donošenja tih općih akata sve u smislu odredbe čl. 150. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23 - dalje ZR).

16. Prema shvaćanju ovog suda, ako su svi navedeni tuženikovi radnici (saslušani svjedoci, tužitelj, kao i svjedok ME) de facto radili na istim poslovima i radnim zadacima, tada je bilo nužno u postupku savjetovanja s Radničkim vijećem (sindikatom) prilikom donošenja Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta kao i navedenih kolektivnih ugovora razjasniti ove okolnosti u smislu radi li se o različitim radnim mjestima ili ne, bilo je potrebno razjasniti koeficijent složenosti poslova za svako radno mjesto.

17. Očito je takvi prigovoru od strane Radničkog vijeća (sindikata) u postupku donošenja Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta i rečenih kolektivnih ugovora nisu uslijedili, slijedom čega, usvojeni Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta kao i kolektivni ugovori obvezuju tuženika kao poslodavaca, a i radnike tuženika.

18. Iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tuženik, zaključio s tužiteljem ugovor o radu od 24. listopada 2016. za radno mjesto kontrolor karata III s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20, potom ugovor o radu od 19. travnja 2023. za radno mjesto zamjenik kontrolora koordinatora kontrole karata s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20, te naposljetku ugovor o radu od 8. travnja 2024., koji se ne odnosi na utuženi period (do ožujka 2023.) za radno mjesto zamjenika kontrolora koordinatora kontrole karata s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,30, pri čemu tužitelj ne osporava da je ugovore o radu zaključio slobodnom voljom i da je sa sadržajem ugovora o radio bio upoznat.

19. Istovremeno radnik ME, za kojeg tužitelj tvrdi da predstavlja usporednog radnika je zaključio s tuženikom 19. travnja 2023. ugovor o radu za radno mjesto kontrolora koordinatora kontrole karata s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,40 te potom ugovor o radu od 8. travnja 2024. (koji ne obuhvaća utuženi period) za isto radno mjesto s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,50.

20. Očito je da se radi o različitim poslovima i radnim zadacima radnog mjesta kontrolora karata I, kontrolora karata II, kontrolora karata III, zamjenika kontrolora koordinatora kontrole karata i radnom mjestu kontrolora koordinatora kontrole karata, i da je za svako od tih radnih mjesta utvrđen različiti koeficijent složenosti poslova.

21. U takvim okolnostima neosnovane su tvrdnje tužitelja da je radnik ME usporedni radnik za obračun tužiteljeve plaće jer se ne radi o istim poslovima i radnim zadacima, od onih na kojima je bio zaposlen tužitelj.

22. Kako nije sporno da je tuženik u utuženom periodu tužitelju obračunao i isplatio plaću primjenom koeficijenta složenosti poslova od 2,20 temeljem ugovora o radu iz 2016. te potom ugovora o radu iz 2023., tužitelj nema pravo na isplatu razlike plaće primjenom koeficijenta 2,40 kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, slijedom čega žalbeni navodi tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu osnovani.

23. Zbog tih razloga primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP -a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 13. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Barbara Bosner