Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-2377/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Danijele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Jukiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Zadar, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: 163 P-773/2024 od 22. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: 163 P-773/2024 od 22. srpnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama:

a) I. izreke i to baš u dijelu u kojem je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem Općinskoga suda u Zadru broj Ovr-346/21 od 26. kolovoza 2022. za iznos od 8.243,69 eura,

b) II. izreke,

c) III. izreke,

te se u tim dijelovima predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje .

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je presudio:

"I. Utvrđuje se da je ovrha određena Rješenjem Općinskoga suda u Zadru broj Ovr-346/21 od 26. kolovoza 2022. nedopuštena u dijelu koji prelazi iznos preko 8.243.69 EUR i to za iznos od 25.697,46 EUR dok se u preostalom dijelu za iznos od 8.243.69 EUR tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Utvrđuje/proglašava se da zabilježba ovrhe određena Rješenjem Općinskoga suda u Zadru, Zemljišno-knjižnoga odjela Zadar broj Z-31369/2022 od 26. listopada 2022., određene na temelju Rješenjem Općinskoga Suda u Zadru Ovr -346/21 od 26. kolovoza 2022., nije dopuštena.

II Nalaže se Zemljišno-knjižnom odjelu Općinskoga suda u Zadru brisanje zabilježbe ovrhe zabilježene pod brojem Z-31369/2022.“

III. Svaka stranka snosi svoje troškove.“

2. Protiv prvostupanjske presude, u dijelu u kojem nije uspio u sporu, tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. , 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tužitelji predlažu da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da u tom dijelu prihvati tužbeni zahtjev kao osnovan, podredno da ju ukine pobijanu presudu i u tom dijelu vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe koja se vodi kod Općinskog suda u Zadru broj Ovr- 346/21 za iznos poreznog duga od 8.243.69 eura.

6. Tužbeni zahtjev koji je u tom dijelu prvostupanjskom presudom odbijen kao neosnovan zasniva se na tvrdnji tužitelja da je zaključkom Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: Ovr-346/2021 od 26. ožujka 2024. upućen na pokretanje parničnog postupka protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a obzirom da je u ovršnom postupku istaknut prigovor zastare prava na naplatu poreznog duga.

7. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev za iznos od 8.243.69 eura kao neosnovan uz zaključak da je dopuštena ovrha radi naplate zastarjelog poreznog duga koji je osiguran založnim pravom.

8. Tužitelj u žalbi u bitnome navod i kako je rješenjem tuženika od 3. listopada 2023. utvrđen nastup zastare za naplatu poreznog duga od 200.154,68 kuna (sada 26.565,09 eura)[1] , dok je, prema tom rješenju, ostao poreznog dug od 25.873,83 kuna (3.434,04 eura). Stoga tužitelj tvrdi da iznos od 8.243.69 eura, koji se nastoji naplatiti u predmetnom ovršnom postupku, višestruko prelazi iznos od 25.873,83 kuna (3.434,04 eura).

9. Zaista, u predmetnom slučaju pokrenut je ovršni postupak radi naplate poreznog duga u ukupnom iznosu od 255.729,58 kuna – 33.941,14 eura (glavnica 222.675,87 kuna i kamate 33.053,71 kuna), a na temelju rješenje Ministarstva

1 Fiksni tečaj konverzije 1,00 euro = 7,53450 kuna.

financija-Porezna uprava, Područni ured Zadar klasa: UP/I-415-02/2006/001/00161 od 1. lipnja 2006. (dalje: rješenje tuženika od 1. lipnja 2006.).

Međutim, rješenjem Ministarstva financija-Porezna uprava, Područni ured Zadar klasa: UP/I-416-02/2013/01/454 od 3. listopada 2013. (dalje: rješenje tuženika od 3. listopada 2013.) utvrđeno je da je za poreznog obveznika AF (ovdje tužitelja) na dan 1. siječnja 2013. nastupila zastara prava na naplatu poreznog duga za iznos od 200.154,68 kuna (sada 26.565,09 eura), a iz razloga što je za taj iznos, u dijelu koji se odnosi na porezni dug za 2004. i 2005., nastupila zastara u trenutku upisa založnog prava u zemljišnu knjigu, dok dio za porezni dug za 2006. nije bio obuhvaćen uknjiženim založnim pravom. Istim rješenjem odbijen je zahtjev poreznog obveznika AF (ovdje tužitelja) za utvrđenjem nastupa zastare prava na naplatu poreznog duga na dan 1. siječnja 2023. za iznos od 25.873,83 kune (sada 3.434,04 eura).

Nakon toga rješenja tuženik je u ovršnom postupku povukao prijedlog za ovrhu za iznos koji prelazi 8.243,69 eura navodeći da je na dan 8. ožujka 2024. porezni dug koji nije u zastari iznosi 8.243,69 eura.

10. U odnosu na značenje rješenja Ministarstva financija-Porezna uprava, Područni ured Zadar klasa: UP/I-416-02/2013/01/454 od 3. listopada 2013. koje se odnosi na obje parnične stranke iz ovog postupka, za navesti je slijedeće. Odredbom članka 12. stavak1. i 2. ZPP-a propisano je da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim prop isima nije drugačije određeno. Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

Iz odredbe članka 12. stavak 1. ZPP-a proizlazi zaključak da su sudovi vezani za pravomoćne upravne akte u granicama njihove pravomoćnosti.

Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-350/2006 od 20. svibnja 2008. navodi da je parnični sud na temelju odredbe čl. 12. st. 1. ZPP -a vezan ne samo za odluku upravnog tijela u granicama njezine pravomoćnosti nego i za činjenična utvrđenja u toj odluci koja supstanciraju sadržaj izreke te odluke

Nakon navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske Vrhovni sud Republike Hrvatske promijenio je pravni stav o nevezanosti parničnog suda upravnim rješenjem, ako parnične stranke nisu sudjelovale u donošenju tog upravnog akta (subjektivne granice pravomoćnosti - inter partes). Tako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka (Rev-1404/09-2 od 22. siječnja 2013., Revr-127/06 od 9. svibnja 2006., Rev-138/07 od 30. svibnja 2007., Revr-160/08 od 4. veljače 2009., Revr- 501/08 od 25. studenoga 2009., Revr-1547/10 od 26. siječnja 2011., Rev-1719/09 od 18. svibnja 2010., Rev-196/10 od 21. veljače 2012., Revx-471/10 od 29. veljače 2012.) izrazio pravni stav da je sud u parničnom postupku vezan pravomoćnim rješenjem nadležnog upravnog tijela donesenog u upravnom postupku kao prethodnom pitanju (čl. 12. st. 1. ZPP-a) i nije ovlašten preispitivati pravilnost upravnog akta.

11. Iz izložene sudske prakse razvidno je da je Vrhovni sud RH izrazio stav da su parnični sudovi u pogledu prejudicijelog djelovanja vezani pravomoćnim upravnim aktima (objektivne granice pravomoćnosti – erga omnes), što je sukladno zahtjevu za očuvanje jedinstvenog pravnog poretka i pravne sigurnosti.

Stoga je prilikom odluke o nastupu zastare prava na naplatu poreznog duga sud vezan predmetnim rješenjem tuženika od 3. listopada 2013.

12. Iz navedenog rješenja tuženika od 3. listopada 2013. proizlazi kako porezni dug poreznog obveznika AF (ovdje tužitelja) na dan 1. siječnja 2013. za razdoblje od 2006. do 1. siječnja 2013. iznosi ukupno 25.873,83 kune ili 3.434,04 eura od čega glavnica 9.292,04 kuna ili 1.233,26 eura, a zatezne kamate obračunate u apsolutnom iznosu za razdoblje od 2006. do 1. siječnja 2013. iznose 16.581,79 kuna ili 2.200,78 eura.

13. Nadalje, uknjižba založnog prava radi osiguranja poreznog duga prema rješenju tuženika od 1. lipnja 2006. u iznosu od 255.729,58 kuna – 33.941,14 eura (glavnica 222.675,87 kuna i kamate 33.053,71 kuna) izvršena je na temelju rješenja Općinskog suda u Zadru Ovr-1152/07 od 29. svibnja 2007.

Iz rješenja tuženika od 1. lipnja 2006. razvidno je da se porezni dug od 255.729,58 kuna – 33.941,14 eura (glavnica 222.675,87 kuna i kamate 33.053,71 kuna) odnosi na razdoblje od 2002. do konca 2005.

14. Dakle, tim rješenjem tuženika od 1. lipnja 2006. nije obuhvaćen porezni dug za 2006. i kasnije godine, što znači da porezni dug za 2006. do 2009. nije ni osiguran uknjiženim založnim pravom, jer je uknjižba založnog prava izvršena na temelju rješenja tuženika od 1. lipnja 2006. koje obuhvaća porezni dug od 2002. do 31. prosinca 2005. Činjenica da su na porezni dug od 2002. do 31. prosinca 2005. obračunate zatezne kamate do donošenja rješenja 1. lipnja 2006. ne mijenja okolnost da se rješenje od 1. lipnja 2006. odnosi na porezni dug od 2002. do 31. prosinca 2005. Kako je uknjižba založnog prava rješenjem Općinskog suda u Zadru Ovr -1152/07 od 29. svibnja 2007. izvršena upravo radi osiguranja tražbine poreznog duga za razdoblje od 2002. do 31. prosinca 2005. i to na temelju rješenja tuženika od 1. lipnja 2006. evidentno se to založno pravo ne odnosi na porezni dug nastao nakon 1. lipnja 2006. pa nadalje.

15. Posebno je za istaknuti kako rješenja tuženika od 1. lipnja 2006. i 3. listopada 2013. ne obuhvaćaju ista porezna razdoblja pa prema tome ne navode ni iste iznose poreza.

Rješenje tuženika od 1. lipnja 2006. obuhvaća porezni dug za razdoblje od 2002. do konca 2005. u ukupnom iznosu od 255.729,58 kuna ili 33.941,14 eura. S druge strane, rješenje tuženika od 3. listopada 2013. obuhvaća razdoblje od 2004. do 2009., dakle dulje razdoblje.

Stoga se ni iznosi iz ta dva rješenja ne poklapaju. Rješenje tuženika od 1. lipnja 2006. utvrđuje porezni dug od 255.729,58 kuna (sada 33.941,14 eura), dok se u rješenju tuženika od 3. listopada 2013. govori o poreznom dugu od ukupno 226.028,51 kuna (sada 29.999,13 eura). Od toga duga od 226.028,51 kuna i (sada 29.999,13 eura) u zastari je 200.154,68 kuna (sada 26.565,09 eura), a nije u zastari na dan 1. siječnja 2013. 25.873,83 kuna (3.434,04 eura).

16. Nadalje, porezni dug u pogledu kojeg, prema rješenju tuženika od 3. listopada 2013., na dan 1. siječnja 2013. nije nastupila zastara prava na naplatu poreznog duga u ukupnom iznosu od 25.873,83 kuna (sada 3.434,04 eura) odnosi se na glavnicu od 9.292,04 kuna (sada 1.233,26 eura) dok se iznos od 16.581,79 kuna (sada 2.200,78 eura) odnosi na zatezne kamate za razdoblje od 2006. do 1. siječnja 2013.

Stoga pravilno tužitelj prigovara u žalbi, ali i tijekom cijelog postupka da iznos od 8.243,69 eura, za kojeg ga se tereti u predmetnom ovršnom postupku, višestruko prelazi iznos nepodmirenog poreza koji na dan 1. siječnja 2013. nije bio u zastari. Naime, na glavnicu od 9.292,04 kuna (sada 1.233,26 eura) zatezne kamate teku od 2. siječnja 2013. do isplate, a na zatezne kamate obračunate u apsolutnom iznosu prije podmirenja glavnice od 16.581,79 kuna (sada 2.200,78 eura) za razdoblje od 2006. do 1. siječnja 2013. ne mogu teći zatezne kamate.

Ovdje je za pojasniti da su pravna teorija i pravna praksa polazeći od svrhe instituta odredbe članka 27. i 31. ZOO, zabrane naplate zakonske kamate na kamatu za vrijeme dok postoji glavni dug, zauzela stav da se kamate za određeno vremensko razdoblje mogu utužiti i u apsolutnom iznosu uz glavni dug. Naravno, zatezne kamate iz članka 31. stavak 2. ZOO-a na dospjele zatezne kamate ne mogu se zahtijevati sve dok ne prestane glavno novčano potraživanje iz kojeg proizlaze zatezne kamate, pa i onda kad su zatezne kamate obračunate i utužene u apsolutnom iznosu uz glavni dug. Dakle, zatezne kamate mogu se utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug, ali time da na taj apsolutni iznos ne teku zatezne kamate, jer zatezne kamate i dalje teku na iznos glavnog potraživanja.

Slijedom navedenog pravilno tužitelj prigovora da nije jasno kako je, prema izračunu tuženika, porezni dug koji je na dan 1. siječnja 2013., prema rješenju tuženika od 3. listopada 2013., iznosio 25.873,83 kuna (sada 3.434,04 eura) od čega glavnica od 9.292,04 kuna (sada 1.233,26 eura), a zatezne kamate za razdoblje od 2006. do 1. siječnja 2013. 16.581,79 kuna (sada 2.200,78 eura), na dan 8. ožujka 2024. narastao na 8.243,69 eura.

17. Iz navedenog proizlazi kako i u pogledu ostalih žalbenih razloga tužitelj pravilno prigovara da porezni dug od 2006. do 2009. nije obuhvaćam založnim pravom. Naime, založno pravo odnosi se na dospjele tražbine iz rješenja tuženika od 1. lipnja 2006., ne i buduće tražbine. Za dodati je i to kako založno pravo ne može pokriti nepravilno obračunat iznos poreznog duga. Prvostupanjski sud nije obrazložio temeljem kojih dokaza zaključuje da je porezni dug za razdoblje od 2006. do 2009. osiguran založnim pravom upisanim u zemljišnoj knjizi. Ovdje je za primijetiti kao tužitelj pravilno prigovara da se prvostupanjski sud nije očitovao, niti izveo dokaze na okolnost navoda tužitelja da bi porezni dug za razdoblje od 2006. do 2009., ako nije osiguran založnim pravom, bio u zastari, a s obzirom da tuženik, kako to tvrdi tužitelj, za naplatu toga duga nije poduzimao nikakve radnje do postupka ovrhe koji je pokrenut 8. lipnja 2021.

18. Slijedom svega navedenog pravilno tužitelj prigovora da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a, jer zbog pogrešnog pravnog pristupa presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati , odnosno nema razloga o odlučnim činjenicama.

19. Stoga je trebalo prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a.

20. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud otkloniti uočenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP - a te će iskoristiti svoja procesna ovlaštenja kako bi se relevantno činjenično stanje, na koje ukazuje ovaj drugostupanjski sud, točno i potpuno utvrdilo. Prvostupanjski će sud potom, nakon cjelovito provedenog dokaznog postupka, vodeći računa i o odredbama članaka 7., 8. i 221.a ZPP-a, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu i parničnom trošku.

U Splitu 13. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić