Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-284/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženih HK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i ŽK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćniku Nenadu Slunjskom, odvjetniku iz Varaždina, radi utvrđenja opravdanosti isključenja iz nasljedstva, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-350/2024-37 od 9. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-350/2024-37 od 9. siječnja 2026.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen zahtjev kojim je tužiteljica zahtijevala utvrđenje da je opravdano isključenje tuženika iz nasljedstva pokojnog PK te joj je naloženo naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka od 1.320,00 EUR.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014.,70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene članaka 85. i 86. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" br. 48/2003., 163/2003., 35/2005., 127/2013., 33/2015. i 14/2019., dalje: ZN). Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se zahtjev tužiteljice usvoji. Zahtijeva i naknadu troškova sastavljanja žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tuženici su u odgovoru na žalbu predložili istu odbiti smatrajući pobijanu presudu zakonitom i pravilnom. Imajući na umu okolnosti ovog predmeta u kojima je izostala roditeljska skrb i prisutnost pokojnog LK prema tuženicima, činjenica da su tuženici i u odrasloj dobi odbijali kontakt s njim nema značaj povrede njihove moralne obveze prema njemu, posebno ne one koja kvalitetom i intenzitetom udovoljava zahtjevima opravdanosti isključenja iz nasljedstva, nego naprotiv, jednostrani odraz percepcije stvarnosti i doživljavanja obitelji od strane pokojnog PK i njegove vlastite uloge u njoj kao i njegovog vlastitog poimanja lojalnosti i pravednosti. Zahtijevaju i naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu i sudske pristojbe za taj odgovor.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje opravdanosti isključenja tuženika (djece ostavitelja PK) iz nasljedstva.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava koje su u spisu te saslušanjem stranaka i svjedoka, sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je oporučitelj PK u pisanoj oporuci pred svjedocima od 19. listopada 2021., koja je proglašena 8. studenog 2022. pred javnom bilježnicom Biserkom Čmrlec-Kišić, svojom nasljednicom odredio svoju sestričnu KK (tužiteljicu)

- da je u odnosu na tuženike koji su oporučiteljeva djeca i nužni nasljednici u oporuci navedeno: „Iz ove oporuke na temelju članka 85. stavka 1. točke 1. Zakona o nasljeđivanju potpuno isključujem iz nasljedstva svoju djecu HK i CK jer su se isti teže ogriješili o svoju moralnu i zakonsku dužnost uzdržavanja i više od toga pomaganja i ljudskog postupanja prema meni, svom ocu, za mog života, unatoč činjenici da sam bio teško bolestan i 70% invalid i potpuno sam. S druge strane, ja se nikad nisam ogriješio o svoju dužnost uzdržavanja njih, čak i nakon što za to više nisam imao nikakvih zakonskih, a još manje moralnih razloga.“

- da tuženici nisu negirali da s ocem nisu kontaktirali od razvoda njihovih roditelja 2006.

- da su odnosi u obitelji bili narušeni od 2003. godine kada je tuženik HK imao sedam godina, a tuženica ŽK deset godina

- da su otad pa do dobi od petnaest odnosno dvanaest godina, kada su 2008. iselili iz sobe u stanu svog oca u kojoj su s majkom živjeli i nakon razvoda roditelja, tuženici bili izloženi teškoj obiteljskoj atmosferi izazvanoj verbalnim napadima oca na djecu što je kod njih izazvalo nesigurnost i strah

- da tuženik nije prema njima pokazivao nikakav interes iako je u skladu sa sudskim odlukama plaćao uzdržavanje za djecu

- da je za nedostatak komunikacije s djecom krivio njihovu majku

- da su se djeca osjećala odbačeno i napušteno od oca te da nakon punoljetnosti nisu željela s njim kontakt

- da je otac na 18. rođendan (2015.) pokušao kontaktirati svog sina HK preko društvene mreže Facebook, ali je prvotuženik to odbio

- da je otac 2016. pokušao kontaktirati svoju kćer ŽK preko Centra za socijalnu skrb, ali je drugotužena to odbila

- da je otac tuženika patio što nema kontakte s djecom i što mu ne pomažu

- da su tuženici znali da je otac invalid s oštećenom nogom kao posljedicom ranjavanja u Domovinskom ratu, ali da se mogao samostalno kretati i bez štaka te da je mogao voziti

- da tuženici nisu znali da je njihovom ocu 2018. postavljena dijagnoza disfunkcionalnog mjehura te da mu je 2020. dijagnosticiran karcinom bubrega

- da je pokojni otac tuženika bio dobrog imovinskog stanja te da su mu pomoć u svakodnevnim zadacima u kućanstvu pružale druge osobe uz naknadu

7. Na temelju tako utvrđenih činjenica sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev ocijenivši da nisu ispunjenje zakonske pretpostavke za isključenje iz nasljeđivanja iz članka 85. stavka 1. točke 1. ZN-a. To stoga što tuženici nisu imali obvezu zakonskog uzdržavanja svog oca, a s obzirom na okolnosti ovog pojedinačnog slučaja u kojem je odbijanje kontakta s ocem u odrasloj dobi posljedica njihovih iskustva s ocem iz djetinjstva koje je određeno teško narušenim obiteljskim odnosima u kojima su djeca, zajedno s poveznim narušenjem bračnih odnosa njihovih roditelja, pet godina bila izložena teškim uvjetima života u obitelji razvedenih roditelja koji žive u istom stanu i verbalnom nasilju svog oca koji je patio od psihičkih smetnji nakon posljedica proživljenih ratnih strahota kao branitelj Domovinskog rata, ne može se uzeti da je riječ o povredi moralne obveze koja bi opravdavala njihovo isključenje iz nužnog nasljednog dijela.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Ispitujući na taj način pobijanu presudu ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Suprotno tvrdnjama žaliteljice, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi članka 338. stavka 4. ZPP-a) i razloge koji je pravno odlučno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni pa ta presuda, kojom je prvostupanjski sud odgovorio na sve tvrdnje tužiteljice koje su odlučne o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj ica poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega). Zbog toga nije ostvarena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354.stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tužiteljica.

11. Iz sadržaja žalbe proizlazi da tužiteljica žalbenim razlogom bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda da razlozi za isključenje nužnih nasljednika nisu opravdani. Navodi kojima žaliteljica osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žaliteljica iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Zbog toga će ti žalbeni navodi biti ocijenjeni prilikom ispitivanja postojanja žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

12. Činjenica da žaliteljica ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljna nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP- a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ica ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljna i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje odlučnog i istinitog (da su se tuženici teže ogriješili prema ostavitelju povredom zakonske i moralne obveze na brigu), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljičino pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da je na temelju njih zahtjev tužiteljice za utvrđenje opravdanim isključenja od nasljeđivanja ocijenjen neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

13. S obzirom na to da pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tužiteljice, neosnovano tužiteljica u žalbi prigovara da je odluka proizvoljna (arbitrarna).

14. Imajući na umu da je prema ocjeni ovog suda prvostupanjski postupak proveden na način da je tužiteljici pružena razumna prilika da iznese svoje argumente pod uvjetima koji je ne dovode u nepovoljn iji položaj u odnosu na tuženike, da je imala priliku izjasniti se o navodima i dokaznim prijedlozima tuženika i staviti svoje primjedbe na njih te da je odluka prvostupanjskog suda utemeljena na razumnoj ocjeni provedenih dokaza, sadrži dostatne i odlučne razloge o svim odlučnim činjeničnim tvrdnjama tužiteljice te nije proizvoljna, neosnovano tužiteljica u žalbi tvrdi da u tom postupku nije imala ravnopravni položaj. Isto tako, ne postoje okolnosti iz kojih proizlazi da na strani prvostupanjskog suda postoje okolnosti koje dovode u pitanje nepristranost tog suda Prigovor pristranosti prvostupanjskog suda iznesen tek u žalbi očito je motiviran nezadovoljstvom donesenom odlukom što nije okolnost koja dovodi u pitanje nepristranost suda ni uz primjenu subjektivnog ni uz primjenu objektivnog testa pristranosti.

15. Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda prenesena u točci 6. ovog obrazloženja prihvaća i drugostupanjski sud i ona nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tužiteljice. Žalba tužiteljice se svodi na osporavanje ocjene dokaza izvršene po prvostupanjskom sudu i na osnovi nje utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu tužiteljica u žalbi iznose vlastito tumačenje i ocjenu provedenih dokaza, ponavljajući pojedine tvrdnje u odnosu na postojanje određenih činjenica koje, prema tvrdnji tužitelj ice, ukazuju na drukčije činjenično stanje od onog utvrđenog po prvostupanjskom sudu, koje tvrdnje prema ocjeni ovoga suda predstavljaju subjektivni i jednostrani prikaz sadržaja dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog postupka koji nema objektivnog uporišta u sadržaju postupka. Zbog toga nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

16. U skladu s člankom 85. stavkom 1. točkom 1. ZN-a, oporučitelj može isključiti iz nasljedstva nasljednika koji ima pravo na nužni dio ako se on povredom neke zakonske ili moralne obveze koja proizlazi iz njegova obiteljskog odnosa s ostaviteljem teže ogriješio prema ostavitelju.

16.1. Prema članku 86. ZN-a, oporučitelj koji želi isključiti nekog nasljednika mora to očitovati u oporuci na izričit način i navesti razlog za isključenje (stavak 1.). Razlog za isključenje mora postojati u vrijeme oporučivanja (stavak 2). U slučaju spora o opravdanosti isključenja teret dokaza da je isključenje opravdano leži na onome koji se na isključenje poziva (stavak 3.).

16.2. Isključenjem nasljednik gubi nasljedno pravo u mjeri u kojoj je isključen, a prava ostalih osoba koje mogu naslijediti ostavitelja određuju se kao da je isključeni umro prije ostavitelja (članak 87. ZN-a).

17. Da bi se povreda zakonske ili moralne obveze mogla smatrati opravdanim razlogom za isključenje nužnih nasljednika iz nasljedstva, u skladu s odredbom članka 85. stavka 1. točke 1. ZN-a, povreda mora biti utvrđena i mora biti teža.

17.1. Institut isključenja nasljednika je ono iznasljeđivanje kojim ostavitelj kažnjava osobu koja je i njegov potencijalni nužni nasljednik za neke njezine postupke, sprječavajući je, na taj način, da ga u potpunosti ili djelomično naslijedi makar i kao nužni nasljednik.

17.2. Upravo s obzirom na karakter isključenja od nasljedstva kao kazne - u onom opsegu u kojem je ostavitelj opravdano iznaslijedio svog potencijalnog nužnog nasljednika, taj je nasljednik izgubio pravnu osnovu za stjecanje nasljednog prava. Isključenje iz nasljedstva je ujedno i isključenje od prava na zakonski dio.

17.3. Međutim, drugo je pitanje je li isključenje opravdano (jer samo opravdano isključenje može dovesti do pravnih posljedica isključenja utvrđenih u odredbi članka 87. ZN-a).

18. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženici nisu imali zakonsku obvezu uzdržavanja svog oca. U skladu s člankom 292. stavkom 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ br. 103/2015., 98/2019. i 47/2020., dalje: OBZ), punoljetno dijete je dužno uzdržavati roditelja koji nije sposoban za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine. S obzirom na mirovinu koju je primao i imovinu kojom je raspolagao oporukom, očito je da je otac tuženika imao dovoljno sredstava za život (i mogao ih je, prema potrebi, ostvariti iz svoje imovine). Stoga se ne može prihvati tvrdnja da su tuženici imali zakonsku ili moralnu obvezu uzdržavanja svog oca, unatoč tome što je bio invalid, narušenog zdravlja i sam. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da nije opravdano isključenje tuženika iz nasljeđivanja njihova oca zbog povrede „moralne i zakonske dužnost uzdržavanja oca“.

19. S ocjenom prvostupanjskog suda da se tuženici nisu teže ogriješili o moralnu obvezu prema ostavitelju pomagati mu, slaže se i ovaj sud, jer je ponašanje tuženika rezultat poremećenih obiteljskih odnosa koje sežu iz vremena kada su tuženici bili desetogodišnja odnosno šestogodišnja djeca (rođeni 1993. i 1997.) i koji im se poremećaji ne mogu predbaciti. Činjenica da je njihov otac za prekid kontakata s maloljetnom djecom krivio njihovu majku te da je očekivao od njih uspostavu odnosa kad odrastu ne stvara samo za sebe moralnu obvezu djeci da svoja negativna iskustva s ocem koji ih je u dječjoj dobi tijekom zajednice života verbalno zlostavljao, a nakon prestanka zajednice života ignorirao, stavljaju u drugi plan zbog toga što je otac zbog toga patio, a protekom vremena dobio želju za obnovom kontakata. Tvrdnje o tome da su tuženici znali da im je otac teško bolestan i da mu namjerno nisu pomagali, koje tuženici negiraju imajući na umu da s ocem od 2006. do njegove tragične smrti u požaru 2022. nisu imali nikakav kontakt, tužiteljica na kojoj je teret dokaza u smislu članka 86. stavka 3. ZN-a nije uspjela dokazati. Posebno, zahtjev za prijateljstvo upućen sinu preko Facebooka nema značaj poziva u pomoć koji je neljudski odbijen. Isto tako iz zamolbe za pomoć i posredovanje koju je pokojni otac uputio nadležnom centru za socijalnu skrb 15. srpnja 2016. proizlazi da je želio obnoviti odnos sa djecom i bivšom suprugom, dijelom zbog toga da njegova kćer odgovarajućom ispravom o školovanju dokaže postojanje daljnjeg prava na uzdržavanje od oca, a većim dijelom zbog toga što je želio miran i civiliziran, prijateljski odnos. Ta zamolba nema značaj molbe za pomoć zbog bolesti (niti je otac tuženika u to vrijeme patio od inkontinencije, a na propustu tuženika da mu odnose prljave pelene se temelji tužbeni zahtjev) niti su neprihvaćanjem te zamolbe tuženici neljudski postupali prema svom ocu. Prema shvaćanju ovog suda, postojanje i sadržaj moralne obveze odrasle djece prema roditeljima odražava odnos koji grade tijekom cijelog života, pri čemu roditelji koji nisu bili prisutni pažnjom, brigom i roditeljskom podrškom svojoj maloljetnoj djeci ne mogu očekivati od odrasle djece da na njihovoj strani postoji osjećaj moralne obveze na pomaganje tih roditelja (usporediti s činjenicama u predmetu Rev 2271/2013-2 od 26. rujna 2018.). Zbog toga se tuženici nisu teže ogriješili u pogledu svojih moralnih obveza prema ocu niti iz postupka proizlazi da su prema njemu koji je imao mogućnost angažiranja pomoći u kućanstvu te kod organizacije nabavke, kuhanja i osobne higijene, koju je mogućnost iskoristio, neljudski postupali. Drugostupanjski sud primjećuje i to da pokojni otac tuženika nije tuženike isključio iz nasljeđivanja jer su odbijala kontakt s njime, a na kojoj tvrdnji tužiteljica temelji zahtjev da je to isključenje bilo opravdano. On je kao razlog isključenja naveo neuzdržavanje, nepomaganje i neljudsko postupanje. Te povrede dijelom nisu utvrđene (neuzdržavanje i neljudsko postupanje), a dijelom (pomaganje) nisu intenziteta koje bi, s obzirom na opisane okolnosti ovog predmeta, opravdavao isključenje iz nasljeđivanja. Slijedom izloženog, nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdo da nisu ispunjeni uvjeti predviđeni odredbom čl. 85. stavka 1. točke 1. ZN da se tuženici kao nužni nasljednici iza pokojnog oca PK isključe iz nasljedstva.

20. Naposljetku, bespredmetno je pozivanje tužiteljice na ustavno i konvencijsko pravo pokojnog VK na mirno uživanje njegovog vlasništva. Čak i pod pretpostavkom da isključenje iz nasljedstva ulazi u područje zaštite prava ostavitelja na mirno uživanje imovine, za odgovoriti je žaliteljici da je građanskopravni spor između privatnih osoba izvan dosega članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju i odgovornosti države. Sama činjenica da je država, preko pravosudnog sustava, uspostavila mehanizam za rješavanje privatnopravnog spora na način da to isključenje u sudskom postupku može biti utvrđeno neopravdanim ne dovodi samo po sebi do miješanja države u pravo vlasništva iz članka 1. Protokola br. 1. Država se može smatrati odgovornom za štete uzrokovane uspostavljanjem takvih mehanizama na temelju članka 1. Protokola br. 1. samo ako su sudske odluke donijete protivno domaćim propisima ili su proizvoljne odnosno na drugi način očigledno nerazumne. Imajući na umu da je prvostupanjska presuda utemeljena na članku 85. stavku 1. toči 1. ZN-a te da sadrži jasne, uvjerljive i logične razlog iz kojih se može ispitati te nije proizvoljna i nerazumna, očito je da pozivanje tužiteljice na ustavno i konvencijsko pravo na mirno uživanje vlasništva nije osnovano.

21. Žalba ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka niti su u njezinom donošenju počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

22. S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija žalbom kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presude.

23. Tužiteljica koja sa žalbom nije uspjela odbijena je sa zahtjevom za naknadu troškova odbijenog pravnog lijeka.

24. Troškovi odgovora na žalbu nisu bili potrebni za odlučivanje o žalbi pa je odbijen zahtjev tuženika za naknadu tih troškova.

U Varaždinu 13. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer