Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-327/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Milićević, odvjetnik iz Požege, Sv. Florijana 8/II, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupaju punomoćnici Boris Porobija i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, iz Zagreba, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Požegi od 26. studenog 2025. poslovni broj: P-187/2020-26 ispravljene rješenjem istog suda od 12. prosinca 2025. poslovni broj: P-187/2020-29, u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice djelomično se odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj: P-187/2020-26 od 26. studenog 2025. ispravljena rješenjem od 12. prosinca 2025. poslovni broj: P-187/2020-29:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici u roku 15 dana isplatiti tužitelju zateznu kamatu na iznos od:

- 8,43 EUR od 19. studenog 2007. do 30. rujna 2015.

- 8,28 EUR od 21. prosinca 2007. do 30. rujna 2015.

- 8,50 EUR od 15. siječnja 2008. do 30. rujna 2015.

- 8,46 EUR od 15. veljače 2008. do 30. rujna 2015.

- 16,55 EUR od 15. ožujka 2008. do 30. rujna 2015.

- 16,18 EUR od 21. travnja 2008. do 30. rujna 2015.

- 15,91 EUR od 15. svibnja 2008. do 30. rujna 2015.

- 16,03 EUR od 19. lipnja 2008. do 30. rujna 2015.

- 16,10 EUR od 16. srpnja 2008. do 30. rujna 2015.

- 15,93 EUR od 15. kolovoza 2008. do 30. rujna 2015.

- 15,92 EUR od 15. rujna 2008. do 30. rujna 2015.

- 16,53 EUR od 15. listopada 2008. do 30. rujna 2015.

- 16,90 EUR od 15. studenog 2008. do 30. rujna 2015.

- 16,37 EUR od 15. prosinca 2008. do 30. rujna 2015.

- 17,80 EUR od 15. siječnja 2009. do 30. rujna 2015.

- 17,81 EUR od 16. veljače 2009. do 30. rujna 2015.

- 17,33 EUR od 15. ožujka 2009. do 30. rujna 2015.

- 17,48 EUR od 16. travnja 2009. do 30. rujna 2015.

- 17,46 EUR od 15. svibnja 2009. do 30. rujna 2015.

- 17,35 EUR od 08. lipnja 2009. do 30. rujna 2015.

- 17,35 EUR od 13. srpnja 2009. do 30. rujna 2015.

- 23,38 EUR od 17. kolovoza 2009. do 30. rujna 2015.

- 23,65 EUR od 15. rujna 2009. do 30. rujna 2015.

- 23,34 EUR od 15. listopada 2009. do 30. rujna 2015.

- 23,54 EUR od 15. studenog 2009. do 30. rujna 2015.

- 23,45 EUR od 14. prosinca 2009. do 30. rujna 2015.

- 24,08 EUR od 18. siječnja 2010. do 30. rujna 2015.

- 24,38 EUR od 15. veljače 2010. do 30. rujna 2015.

- 24,30 EUR od 15. ožujka 2010. do 30. rujna 2015.

- 24,56 EUR od 13. travnja 2010. do 30. rujna 2015.

- 25,26 EUR od 17. svibnja 2010. do 30. rujna 2015.

- 25,39 EUR od 15. lipnja 2010. do 30. rujna 2015.

- 26,12 EUR od 15. srpnja 2010. do 30. rujna 2015.

- 26,09 EUR od 16. kolovoza 2010. do 30. rujna 2015.

- 27,60 EUR od 15. rujna 2010. do 30. rujna 2015.

- 26,72 EUR od 15. listopada 2010. do 30. rujna 2015.

- 26,93 EUR od 15. studenog 2010. do 30. rujna 2015.

- 27,81 EUR od 14. prosinca 2010. do 30. rujna 2015.

- 27,96 EUR od 17. siječnja 2011. do 30. rujna 2015.

- 27,49 EUR od 14. veljače 2011. do 30. rujna 2015.

- 28,21 EUR od 16. ožujka 2011. do 30. rujna 2015.

- 27,36 EUR od 12. travnja 2011. do 30. rujna 2015.

- 28,47 EUR od 15. svibnja 2011. do 30. rujna 2015.

- 29,80 EUR od 15. lipnja 2011. do 30. rujna 2015.

- 31,31 EUR od 15. srpnja 2011. do 30. rujna 2015.

- 28,77 EUR od 16. kolovoza 2011. do 30. rujna 2015.

- 26,49 EUR od 15. rujna 2011. do 30. rujna 2015.

- 25,73 EUR od 17. listopada 2011. do 30. rujna 2015.

- 25,78 EUR od 15. studenog 2011. do 30. rujna 2015.

- 25,88 EUR od 15. prosinca 2011. do 30. rujna 2015.

- 26,54 EUR od 16. siječnja 2012. do 30. rujna 2015.

- 26,74 EUR od 15. veljače 2012. do 30. rujna 2015.

- 26,49 EUR od 16. ožujka 2012. do 30. rujna 2015.

- 26,49 EUR od 15. travnja 2012. do 30. rujna 2015.

- 26,59 EUR od 14. svibnja 2012. do 30. rujna 2015.

- 26,79 EUR od 15. lipnja 2012. do 30. rujna 2015.

- 26,56 EUR od 15. srpnja 2012. do 30. rujna 2015.

- 26,49 EUR od 15. kolovoza 2012. do 30. rujna 2015.

- 25,91 EUR od 15. rujna 2012. do 30. rujna 2015.

- 26,41 EUR od 15. listopada 2012. do 30. rujna 2015.

- 26,64 EUR od 15. studenog 2012. do 30. rujna 2015.

- 26,49 EUR od 15. prosinca 2012. do 30. rujna 2015.

- 26,51 EUR od 14. siječnja 2013. do 30. rujna 2015.

- 26,24 EUR od 15. veljače 2013. do 30. rujna 2015.

- 26,17 EUR od 15. ožujka 2013. do 30. rujna 2015.

- 26,64 EUR od 15. travnja 2013. do 30. rujna 2015.

- 25,95 EUR od 15. svibnja 2013. do 30. rujna 2015.

- 25,84 EUR od 15. lipnja 2013. do 30. rujna 2015.

- 25,91 EUR od 15. srpnja 2013. do 30. rujna 2015.

- 25,84 EUR od 16. kolovoza 2013. do 30. rujna 2015.

- 26,04 EUR od 09. rujna 2013. do 30. rujna 2015.

- 26,25 EUR od 15. listopada 2013. do 30. rujna 2015.

- 26,33 EUR od 15. studenog 2013. do 30. rujna 2015.

- 26,61 EUR od 15. prosinca 2013. do 30. rujna 2015.

- 26,34 EUR od 15. siječnja 2014. do 30. rujna 2015.

i to po stopi do 31. prosinca 2007. od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena i od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015., po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena,

- preinačuje u dijelu točke I. izreke u kojoj je tuženica obvezana isplatiti tužitelju iznos od 1.737,33 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

r i j e š i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj: P-187/2020-26 od 26. studenog 2025. ispravljena rješenjem od 12. prosinca 2025. poslovni broj: P - 187/2020-29, u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki II. izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Prvostupanjska presuda u točki III. izreke nije predmet žalbenog postupka te u tom dijelu ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke naloženo tuženici isplatiti tužitelju ukupni iznos u visini od 1.737,33 EUR kao iznos naplaćen uslijed jednostrane promjene redovnih kamatnih stopa kada je redovna kamatna stopa bila veća u odnosu na početnu, a to iz Ugovora o kreditu broj: 3208315092 sklopljen im 24. siječnja 2007., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća pojedinih iznosa i po stopama pobliže navedenim u toj točki izreke. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka iznosu od 1.569,83 EUR sa zateznom kamatom od 26. studenog 2025. do isplate. Pod točkom III. izreke odbijen je tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za isplatu troška parničnog postupka u iznosu od 447,88 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom.

1.1. Prvostupanjska presuda ispravljena je rješenjem poslovni broj: P-187/2020-29 od 12. prosinca 2025. u pogledu poslovnog broja presude na način da umjesto "poslovni broj P-225/209-26" treba ispravno stajati "poslovni broj P-187/2020-26".

2. Prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica u dijelu kojim je odlučeno pod točkama I. i II. izreke i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog svih žalbenih osnova propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2. i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. tog članka - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu naknade troškova tuženici uvećan za zakonske zatezne kamate od 26. studenog 2025. do isplate uključujući troškove žalbe, a podredno istu ukinuti i vratiti postupak na ponovno suđenje s odgovarajućim uputama.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda te predlaže žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Predmet postupka određen je tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 1.737,33 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose plaćene tuženici s osnove odredbe članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu od 24. siječnja 2007, sklopljenim između tuženice kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita broj 3208315092 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojom je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu sa odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koji iznos predstavlja razliku između početno ugovorene redovne kamate od 4,50% godišnje i redovne kamate plaćene u po većoj stopi koju je tuženica tijekom otplate kredita mijenjala svojom odlukom do siječnja 2014.

6. Između stranaka nije sporno da su stranke 1. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak Ugovora o kreditu) u skladu sa odredbama Glave IV.a naziva Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF dodane Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 - dalje u tekstu: ZID ZPK/15).

7. Na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne i činjenica utvrđenih na temelju pisanih isprava, provedenim dokazom saslušanjem tužitelja i provedenim dokazom financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Borisu Belunjaku, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće, za predmet spora, odlučne činjenice:

- da je Ugovorom o kreditu tuženica odobrila tužitelju kredit u iznosu od 32.250,00 CHF u protuvrijednosti HRK na rok otplate od 30 godina za adaptaciju stana koji se kredit tužitelj obvezao vraćati u anuitetima koji su vezani uz valutu CHF

- da su Dodatkom Ugovora o kreditu stranke suglasno mijenjale i dopunjavale pojedine odredbe osnovnog Ugovora o kreditu u kojem je utvrđena neotplaćena glavnica kredita u iznosu od 27.445,31 CHF na dan 30. rujna 2015. tj. 191.589,45 HRK te da preostali rok otplate kredita iznosi 257 mjeseci

- da je u članku 5. Dodatka Ugovora o kreditu utvrđeno da je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, a prema izračunu konverzije preračunato u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za EUR računajući do dana 30. rujna 2015. za iznos od 7.521,79 HRK

- da tužitelj nije mogao utjecati na odredbu Ugovora o kreditu kojom je određena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci tuženice , a niti je tuženica dokazivala da bi tužitelj mogao utjecati na sadržaj te odredbe i da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača

- da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila nerazumljiva te da tužitelj nije bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope zbog čega je ista protivna načelu savjesnosti i poštenja

- da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci Banke nepoštena u smislu članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) pa stoga i ništava kako je to određeno člankom 87. stavkom 1. ZZP/03 dok su posljedice ništetnosti propisane člankom 323. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO)

- da se tužitelj pravilnom primjenom članka 502.c ZPP pozvao na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora

- da je konverzija kredita od strane tuženice sačinjena prema kalkulatoru konverzije kojeg sadržavaju odredbe ZID ZPK/15 u članku 19.c

- da se odredbama ZID ZPK/15, a niti Dodatkom Ugovoru o kreditu sklopljenim 1. veljače 2016. izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojim se u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a isto tako se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji i do koje preplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi

- da konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Dodatkom iz 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama stranaka već je za ubuduće utvrđen ugovorni odnos na temelju kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio pa tužitelj nije obeštećen u cijelosti

- da utvrđeni iznos preplate u konverziji nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru iz 2007. već je postojanje te preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan

- da se početno ugovorena redovna kamata od 4,50% godišnje mijenjala na više a potom smanjena tako da je redovna kamatna stopa od 4,50 % bila do 30. rujna 2007., od 1. listopada 2007. se povećala na 5,15 % godišnje da bi od 1. veljače 2008. iznosila 5,80 % i primjenjivana do 30. lipnja 2009. kada je od 1. srpnja 2009. povećana na 6,30 %, a od 1. srpnja 2011. iznosila je 6,05 % i primjenjivala se do 31. prosinca 2013., dok je od 1. siječnja 2014. smanjena na 3,23% godišnje

- da više plaćeni iznosi anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope iznose 13.089,89 HRK do konverzije s danom 30. rujna 2015. odnosno preračunato tečajem konverzije 1.737,33 EUR

- da tuženica neosnovano prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja jer je obvezu tužitelja iz Ugovora o kreditu mogla ispuniti i treća osoba sukladno članku 161. stavku 1. ZOO, a da su otac tužitelja KĐ i CĐ kao sudužnici mogli u koristi tužitelja otplatiti bilo koju ratu kredita, a koje je uplate tuženica primila u svrhu podmirenja obveze tužitelja

te zaključuje da je tuženica dužna vratiti tužitelju sukladno odredbi članka 1111. ZOO više plaćene iznose anuiteta s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sa zateznom kamata od dana kada su plaćeni primjenom članka 1115. ZOO zbog čega usvaja tužbeni zahtjev u cijelosti. Ujedno je sud prvog stupnja ocijenio istaknuti prigovor zastare neosnovanim pozivajući se na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. posl.br. Su-IV-33/2022 zaključujući da stoga što je sudska odluka u kolektivnom sporu vezano za ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014. jer je Visoki trgovački sud u Zagrebu donio presudu posl.br. Pž-7129/2013 13. lipnja 2014., do podnošenje tužbe 5. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO.

8. Prema članku 365. stavku 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11.,13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Postupajući po naprijed citiranoj zakonskoj odredbi utvrđeno je da donošenjem pobijane presude nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda parničnog postupka na koje se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti pa tako ni bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju određeno ističe žalba tuženice ali je sadržajno ne konkretizira u opširnoj žalbi, jer je ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti iz aspekta te bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno da ista nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja kao i pravilnost primijenjenog materijalnog prava.

10. Tuženica ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 190. ZPP tvrdeći da je nakon vještačenja u sudskom postupku i nakon zaključenja prethodnog postupka tužitelj podneskom od 21. listopada 2025. preinačio tužbeni zahtjev zatraživši isplatu iznosa od 13.089,91 HRK/1.737,33 EUR umjesto tužbom zatražene isplate iznosa od 17.623,28 HRK/ 2.339,01 EUR ujedno smatrajući da nalaz vještaka ne opravdava preinaku tužbe. S tim u vezi još ističe da se u slučaju preinake tužbe koju sud nije izričito dopustio iako je odlučivao i usvojio preinačeni tužbeni zahtjev, radi o nedopustivoj preinaci tužbe jer je preinaka protivna mandatnoj odredbi članka 190. stavku 1. ZPP pa da je sud trebao odlučivati u granicama odredbe članka 190. stavku 2. ZPP. Također ističe da sud nije o dopuštenju preinake odlučio rješenjem što je bio dužan učiniti sukladno članku 190. stavku 9. ZPP, a što predstavlja minimum standarda procesnog prava.

11. Točno je kako to pravilno tuženica navodi u žalbi da je tužitelj nakon provedenog dokaza vještačenjem radi utvrđenja visine tražbine tužitelja s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženice , odredio tužbeni zahtjev za isplatu u iznosu od 1.737,33 EUR, dakle u manjem iznosu nego je to zahtijevao u tužbi (17.623,28 kn/2.339,01 EUR).

11.1. Člankom 191. ZPP određeno je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći (stavak 1.). Prema stavku 2. tog članka propisano je da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti dok je stavkom 3. tog članka propisano da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

11.2. Dakle, iz naprijed citirane zakonske odredbe nedvojbeno proizlazi da smanjenje tužbenog zahtjeva, a što je tužitelj učinio nakon provedenog dokaza vještačenjem podneskom od 21. listopada 2025. na način da je tužbeni zahtjev s iznosa od 2.339,01 EUR smanjio na iznos od 1.737,33 EUR, nije preinačio tužbu pa su svi žalbeni navodi tuženice vezano za nedopustivost preinake tužbe kao i na tvrdnje o potrebi donošenja odluke o preinaci tužbe u potpunosti promašene. Posljedično neosnovano tuženica ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP jer time što je odlučio o smanjenom tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud nije prekoračio tužbeni zahtjev.

12. Tuženica ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP u vezi članka 502.c ZPP jer je prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora pozivom na odredbu članka 502.c ZPP, a da tužitelj nije dokazao da se ta utvrđenja doista na njega mogu primijeniti odnosno da nije dokazao svoje svojstvo potrošača kao nužnu pretpostavku niti je dokazao da je kreditna sredstva utrošio u potrošačke svrhe.

13. Odredba članka 3. točka 1. ZZP/03 definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prvostupanjski sud pravilnom je ocjenom dokaza, prije svega čitanjem Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena namjena kredita za adaptaciju stana i iskaza tužitelja u kojem navodi da mu je kredit bio potreban za adaptaciju stana u kojem je živio, a i sada živi u istom ([adresa] u [adresa]) utvrdio status potrošača tužitelja u smislu članka 3. točke 1. ZZP/03. Kada se tome doda da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 24. siječnja 2007. bio vlasnik stana kao posebnog dijela zgrade sagrađenoj na kčbr [katastarska čestica] kuća i dvorište sa 617 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stan koji se nalazi na prvom katu zgrade sagrađene na kčbr [katastarska čestica] s ulične strane a sastoji se od dvije sobe, kuhinje, smočnice s dvorišne strane, zatim dijela tavana iznad svih prostorija i drvarnica u dvorištu) i da je njegovo mjesto prebivališta isto kao i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te da je tuženica na temelju odredbi ZID ZPK/15 Glave IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kojom se uređuju obveze vjerovnika i potrošača u postupku konverzije kredita denominiranih u CHF u kredite denominirane u EUR (članak 19.a), tužitelju kao potrošaču ponudila sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu , to za ovaj sud, a protivno navodima žalbe nema nikakve dvojbe da je tužitelj dokazao svoje svojstvo potrošača, odnosno da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane tuženica nije navela nikakve činjenice koje bi dovele u sumnju potrošačko svojstvo tužitelja niti je predložila dokaze na okolnost da tužitelj nema status potrošača.

14.Odredbom članka 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. U sporu povodom tužbe tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. i još sedam drugih banaka sa sjedištem u [adresa], radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Trgovački sud u Zagrebu donio presudu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.. Tom presudom utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca.2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača i da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Imajući uvidu da se tužitelj kao potrošač pozvao na pravna utvrđenja iz naprijed citirane presude, da je odredba članka 2. Ugovora o kredita o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženice identična odredbi kakva je utvrđena nepoštenom i ništetnom u sporu za kolektivnu zaštitu prava potrošača i da se odnosi na razdoblje u kojem je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, to se protivno navodima žalbe prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 502.c ZPP pozvao na pravna utvrđenja iz te pravomoćne presude te stoga nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP.

17. O obvezujućem učinku pravomoćnih presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojima je usvojen zahtjev tužbe zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u niz svojih odluka pa tako i u odlukama broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. koje pravno shvaćanje je reafirmirano u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4507/2020 i U-III-4508/2020 od 8. lipnja 2021., broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. i dr.

18. Tuženica neosnovano osporava ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti njezinog prigovora zastare utužene tražbine. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno je u skladu i s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. koje pravno shvaćanje je prihvaćeno i kroz sudsku praksu ovog suda. Valja navesti i da je svoj stav u svezi zauzetog objedinjenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u brojnim odlukama pa tako i u odluci broj: U-III-3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj se navodi, citirano: „Time su sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz članka 115. stavka 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru primijene izravno članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu.“.

18.1. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na utvrđenu nepoštenost (ništetnost) ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a imajući u vidu člankom 225. ZOO propisani rok zastare od pet godina za tražbine s osnova stjecanja bez osnove, a što na temelju članka 1115. ZOO uključuje i zateznu kamatu, te da je predmetna tužba podnesena 5. lipnja 2019., to utužena tražbina koju bi tuženica stekla bez osnove u smislu članka 1111. u vezi članka 323. ZOO na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke nije zastarjela, pa tako nije zastarjela ni tražbina iz članka 1115. ZOO prema kojoj se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. Tuženica neosnovano smatra da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati stečeno bez osnove kada su pojedine anuitete plaćale treće osobe, a ne tužitelj, jer, kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud, time tužitelj nije izgubio aktivnu legitimaciju u smislu članka 1111. ZOO zahtijevani povrat stečenog bez osnove budući su te osobe, u skladu s člankom 161. ZOO platile dug u ime i za račun tužitelja, što je tuženica prihvatila kao ispunjenje obveze samog tužitelja. Time nije došlo do ugovorne ili zakonske subrogacije onog koji je platio u položaj tužitelja kao korisnika kredita zbog čega je tužitelj aktivno legitimiran tražiti ono što je tuženica u ispunjenju njegove obveze stekla bez osnove. Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- /3176/2002 od 6. svibnja 2010. odnosi se na parnični predmet u kojem se radilo o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a ne ispunjavanju obveze od strane treće osobe (čl. 161. ZOO) pa izneseno pravno shvaćanje izneseno u toj odluci nije primjenjivo u činjeničnim i pravnim okolnostima ovog spora.

20. Osnovan je međutim žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer prvostupanjski sud nije na pravilan način cijenio činjenicu da su stranke Dodatkom Ugovoru o kreditu izmijenile osnovni Ugovor o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15.

21. Tijekom postupka nije bilo sporno, a i provedenim dokazom vještačenjem utvrđeno je da je Dodatkom ugovoru o kreditu provedena konverzija na način propisan odredbama ZID ZPK/15 dodanoj Glavi IV.a naziva Konverzija kredita a denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Nije bilo sporno niti da su dodatci ugovorima o kreditu kojim je primjenom odredbi ZID ZPK/15 provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR valjani ugovori o čemu je pravno shvaćanje izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – „Narodne novine“ broj 102/15) ocijenivši te Zakone usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. U navedenom rješenju, osim utvrđenja formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni sud Republike Hrvatske istaknuo je da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići.

22. Članak 19.b. ZID ZPK/15 sadrži načelo propisane konverzije (da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR).

22.1. Člankom 19.c stavkom 1. ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije kredita i to na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

- ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača,

Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač.

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača, 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzul i u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka.

Stavkom 2. tog članka određeno je da se stavak 1. tog članka na odgovarajući način primjenjuje i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu.

Daljnjim odredbama ZID ZPK/15 propisano je što sve mora sadržavati izračun konverzije radi informiranja potrošača i učinci konverzije za vjerovnika i za potrošača.

23. Stranke su Dodatkom Ugovora o kreditu Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci tuženice ali i odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, sada kredita s valutom obveze u EUR prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i vraćanja kredita po istom srednjem tečaju HNB na dan plaćanja anuiteta uz primjenu kamatne stope koju je tuženica obračunavala u razdoblju otplate kredita do 30. rujna 2015. za stambene kredite kakav je odobren tužitelju. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su svi kunski iznosi plaćeni u svrhu otplate kredita, pa tako i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati prema odluci banke. Na taj je način utvrđen iznos ostatka neplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 17.434,28 EUR što preračunato u HRK prema tečaju konverzije 7,53450 kn za 1 EUR, iznosi 131.358,58 HRK, (dok je glavnica po kreditu s valutnom klauzulom u CHF na dan 30. rujna 2015. iznosila 27.445,31 CHF ili 191.589,45 kn) i iznos koji je po ugovoru o kreditu u EUR više plaćen (pretplata) u iznosu od 7.521,79 HRK. Utvrđeni se iznos preplate sukladno sporazumu iz članka 6. Dodatka Ugovoru o kreditu iskoristio za namirenje budućih dospjelih anuiteta po kreditu u EUR na način da se 50% anuiteta/rate podmirivalo iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa pretplate.

24. U tom smislu, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštenih ugovornih odredbe o otplati kredita s promjenjivoj redovnoj kamati (kao i odredbe o valuti obveze u CHF) koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 24. siječnja 2007., na temelju među strankama sklopljenog valjanog Dodatka tom Ugovoru, iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom Dodatku, dakle u ispunjenje njegovih obveza iz ugovora o kreditu u EUR, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da Dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 24. siječnja 2007. kako to smatra sud prvog stupnja, bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita s jednostrano promijenjenoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kredita vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu.

25. Iz naprijed navedenih razloga, a po prosudbi ovog suda, tužitelju ne pripadaju preplaćeni novčani iznosi s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj redovnoj kamati jednostranom odlukom tuženice jer u imovini tuženice više nema iznosa od 1.737,33 EUR bez pravne osnove koji bi trebala vratiti primjenom članka 1111. ZOO u vezi članka 323. stavka 1. ZOO s zateznom kamatom od 30. rujna 2015. na temelju članka 1115. ZOO jer je taj iznos u cijelosti iskorišten za namirenje obveza tužitelja iz pravno valjanog Dodatka Ugovora o kreditu kako onih dospjelih do 30. rujna 2015. tako i onih budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji su dospjeli nakon sklapanja Dodatka, a kako je to i ugovoreno u članku 6. Dodatka Ugovoru o kreditu koji je za tuženicu odraz prisilne odredbe članka 19.c stavka 5. ZPK/15. Na taj je način provedenom konverzijom ostvarena i člankom 323. stavkom 1. ZOO propisana posljedica ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu jer u imovini tuženice više nema imovine tužitelja koju je stekla na temelju ništetne odredbe i koju bi na temelju te citirane zakonske odredbe trebala vratiti tužitelju.

26. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO. U toj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske poziva se na pravno shvaćanje zauzeto na svojoj 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022. o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

26.1. Identično pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske i u svojoj odluci poslovni broj: Rev 925/2023 od 8. travnja 2025.

27. Iz razloga navedenih pod točkom 21. do 24. neprihvatljivim su ocijenjeni navodi tužitelja iz odgovora na žalbu iz kojih proizlazi da bi unatoč tome što su svi iznosi plaćenih anuiteta, dakle i u dijelu plaćenih s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu s valutom obveze u CHF iskorišteni za podmirenje obveza tužitelja iz valjanog konvertiranog kredita u EUR, a više plaćeni iznos iskorišten za podmirenje budućih anuiteta, tužitelju ti iznosi trebaju biti isplaćeni. Ukoliko bi se tužitelju pretplaćeni iznos s osnove ništetne odredbe o promjenjivosti redovne kamate isplatili tada ne bi bile namirene obveze tužitelja iz valjanog Dodatka Ugovora o kreditu u tom iznosu, što svakako nije bila intencija zakonodavca kada je ZID ZPK/15 obvezao banke da korisnicima potrošačkih ugovora o kredita ponude sklapanje dodatka ugovorima o kreditu sklopljenim s valutom obveze u CHF radi konverzije tih kredita u ugovore s valutom obveze u EUR prema uvjetima pod kojima su takve ugovore odobravale u vrijeme kada su sklopljeni krediti s valutom u CHF i sa kamatom koja se primjenjiva do dana konverzije.

28. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz tuženica ne problematizira u žalbi, više plaćeni iznosi razlika anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope, kada je redovna kamatna stopa bila veća u odnosu na početnu ugovorenu, iznosi ukupno 13.089,89 HRK odnosno 1.737,33 EUR preračunato tečajem konverzije 1 EUR = 7,53450 kuna, a po pojedinim plaćenim anuitetima kako je to prikazano u tablici broj 2. njegovog nalaza i mišljenja

29. Imajući u vidu izneseno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje prihvaća i ovaj sud, proizlazi neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu glavničnog iznosa od 1.737,33 EUR budući tužitelju pripadaju samo zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu i to primjenom članka 1115. ZOO od dana kada su ti iznosi plaćeni pa do dana kada su iskorišteni za namirenje obveze po valjano sklopljenom Dodatku Ugovoru o kreditu s danom 30. rujna 2015.

30. Obzirom da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci tuženice u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene nepoštenim zbog postupanja tuženice u predugovornoj fazi i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu koja je takvu odredbu nametnula potrošačima bez pojedinačnog pregovaranja i unijela u ugovore o potrošačkom kreditiranju, to se ne mogu prihvatiti osnovanim žalbeni razlozi tuženice kojima osporava tijek zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja.

31. U vezi tijeka zateznih kamata i primjene odredbe članka 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova pa tako i ovog suda koja je reafirmirana i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. U tim odluka Ustavni sud navodi da je s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena nepoštenost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom tuženika da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), tuženik nesavjesni stjecatelj i zbog čega duguje zatezne kamate od dana stjecanja, te u sudskoj praksi Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u takvom tumačenju sudova.

32. Tuženica pitanje zatezne kamate problematizira i u svezi preinake tužbe tvrdeći da zakonske zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva teku od trenutka kada je isti postavljen jer ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je postavljen preinačeni tužbeni zahtjev pri tome se pozivajući na revizijsku odluku broj Rev 1133/2021 od 14. prosinca 2021.

33. Vezano za naprijed iznesene žalbene navode treba ponajprije ponoviti da u ovom postupku tužitelj nije preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, a potom da se predmetni spor u kojem tužitelj traži povrat stečenog na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu prosuđuje primjenom odredbi o stjecanju bez osnove, konkretno na temelju već naprijed citirane odredbe članka 1115. ZOO, dok se pravno shvaćanje na koje se poziva tuženica ukazujući na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1133/2021 od 14. prosinca 2021. odnosi na obvezu plaćanja zatezne kamate na naknadu štete koja je propisana člankom 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

34. Imajući u vidu razloge zbog kojih tužitelju ne pripada iznos od 1.737,33 EUR, žalbeni navodi tuženice o negativnim razlikama uslijed primjene redovne kamate po stopi manjoj od početnu ugovorene kamatne stope nisu od odlučnog značaja.

35. Iz naprijed navedenih razloga djelomično je prihvaćena žalba tuženice zbog ostvarenog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava i na temelju članka 373. točke 3. preinačena prvostupanjska presuda u pobijanoj točki I. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.737,33 EUR sa zahtijevanom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate , a djelomično je na temelju članka 368. stavka 2. ZPP odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženica obvezana isplatiti tužitelju zateznu kamatu na pojedine iznose preplaćenih anuiteta od dana kada ih je tuženica stekla pa do 30. rujna 2015. s kojim danom je provedena konverzija kredita s valutom CHF kredit s valutom EUR.

36. Obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude valjalo je primjenom članka 166. stavka 2. ZPP odlučiti o troškovima postupka.

37. Stranke su uspjele u sporu djelomično i to tuženica u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 1.737,33 EUR, a tužitelj u odnosu na dosuđenu zateznu kamatu na pojedine pretplaćene iznose od dana kada su plaćeni do 30. rujna 2015.

38. Prema prosudbi ovog suda bez obzira na uspjeh stranaka u sporu svaka stranka treba snositi svoje troškove postupka, a to imajući u vidu da u predmetu spora kao što je predmetni u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev-1096/2022 od 8.11.2022. i Rev-586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo ujednačeno, ukazuje da ova tužba nije bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh zbog čega je, posljedično izloženom pravnom shvaćanju, u okolnostima ovog predmeta valjalo primjenom članka 154. stavka 4. ZPP odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

39. Zbog naprijed navedenog valjalo je primjenom članka 380. točke 3. ZPP preinačiti odluku o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

40. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka vrijedi i za troškove žalbe pa je stoga odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

41. Budući točka III. Izreke nije pobijana žalbom to je u tom dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena (članak 365. stavak 1. ZPP).

U Varaždinu 13. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer