Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-567/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Petru Crnovu, odvjetniku iz Đakova, protiv tuženika ĆS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Grubeši, odvjetniku iz Osijeka, radi proglašenja osiguranja nedopuštenim, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-367/2024-10 od 28. ožujka 2025., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-367/2024-10 od 28. ožujka 2025.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 267,63 EUR (dvjesto šezdeset sedam eura i šezdeset tri centa).

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 382,50 EUR (tristo osamdeset dva eura i pedeset centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Proglašava se nedopuštenim osiguranje novčane tražbine tuženika ĆS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretninama tužitelja FS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], određeno rješenjem Općinskog suda u Đakovu – Stalna služba u Našicama, posl. br. Ovr-1150/2024-3 od 13. rujna 2024.

II. Nalaže se tuženiku ĆS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju FS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 980,77 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude 28. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.»

2. Protiv presude žali se tuženik zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14. , 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači.

3. Tužitelj je podnio odgovor na tuženikovu žalbu kojim je predložio da se njegova žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.Kako odgovor na žalbu nije bio potreban radi vođenja parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP, odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da je ovdje tuženik kao predlagatelj osiguranja 11. rujna 2024. protiv tužitelja kao protivnika osiguranja podnio prijedlog za osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama tuženika i to na temelju pravomoćne i ovršne presude prvostupanjskog suda broj P-234/10-3 od 6. svibnja 2020. kao ovršne isprave, te je prvostupanjski sud, postupajući po tom prijedlogu, 13. rujna 2024. rješenjem broj Ovr-1150/2024-3 odredio predloženo osiguranje.

6.1. Presuda na temelju koje je određeno osiguranje je prema iskazanoj potvrdi o pravomoćnosti postala pravomoćna i ovršna 1. lipnja 2010., a založno pravo je određeno radi osiguranja cjelokupne tražbine iz navedene presude kojom je ovdje tužitelju naloženo da ovdje tuženiku namiri tražbinu u iznosu od 18.129,35 kuna na ime glavnice sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos.

6.2. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio da je tužitelj kao protivnik osiguranja u navedenom ovršnom postupku osiguranja upućen na pokretanje predmetne parnice radi proglašenja osiguranja nedopuštenim, i to radi žalbenog razloga iz članka 50. stavak 1. točka 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24; dalje: OZ), odnosno radi istaknutog prigovora zastare. Naime, tužitelj smatra da je protekom roka od 10 godina nastupila zastara tužiteljeve tražbine te da stoga predmetno osiguranje nije dopušteno.

6.3. Člankom 233. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.; dalje: ZOO) propisano je da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za 10 godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare.

6.4. Tuženik je u tijeku postupka tvrdio da je 2017. godine protiv tužitelja pokrenuo ovršni postupak radi namirenja svoje tražbine zbog čega je došlo do prekida zastare koja je nakon završetka tog postupka iznova počela teći zbog čega tuženik smatra da njegova tražbina nije zastarjela.

6.5. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik kao ovrhovoditelj radi namirenja predmetne tražbine pokrenuo ovršni postupak na tužiteljevim nekretninama 26. rujna 2017., ali je njegov prijedlog za ovrhu bio odbijen na temelju članka 80.b Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17.; dalje: OZ/17) koji je tada bio na snazi, a kojim je bilo propisano da će sud prijedlog za ovrhu na nekretnini odbiti ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži ne prelazi iznos od 20.000,00 kuna, osim ako je prijedlog podnesen radi prisilnog ostvarenja tražbine radi zakonskoga uzdržavanja ili tražbine radi naknade štete uzrokovane kaznenim djelom.

6.6. Prvostupanjski sud je kao materijalno pravo primijenio članak 241. stavak 1. ZOO- a kojim je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine te članak 242. stavak 1. ZOO- a kojim je propisano da se smatra da prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo, a stavkom 2. istog članka je propisano da se isto tako smatra da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage.

6.7. Kako je člankom 242. stavak 2. ZOO-a propisano da se smatra da nije bilo prekida zastare ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbijen, a kako je tuženikov prijedlog za ovrhu iz 2017. godine odbijen, prvostupanjski sud je zaključio da podnošenjem prijedloga za ovrhu iz 2017. godine nije došlo do prekida zastare i da je nastupila zastara tuženikove tražbine i to i za glavnicu i za zatezne kamate jer je od pravomoćnosti gore navedene presude (1. lipnja 2010.), kojom je tuženiku dosuđena njegova tražbina do podnošenja gore navedenog prijedloga za osiguranje (11. rujan 2024.) prošlo više od 10 godina te je nastupila zastara na temelju članka 233. stavak 1. ZOO-a. Slijedom toga je prvostupanjski sud usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev i tuženiku naložio da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 980,77 eura.

6.8. Tuženik se žali navodeći u žalbi da u vrijeme kada je gore navedena presuda kojom je tužitelju naloženo da mu namiri njegovu tražbinu postala pravomoćna nije bila na snazi odredba članka 80.b stavak 1. OZ/17 i stoga je on imao legitimna očekivanja da će moći ostvariti svoju tražbinu namirenjem iz tužiteljeve nekretnine. Tuženik navodi da nema nikakve suštinske razlike između ovrhe na nekretnini i ovrhe na nekoj drugoj imovini te smatra da je legitimno očekivao da će moći namiriti svoju tražbinu. Također, u žalbi navodi da se odredba članka 80.b stavak 1. OZ/17 odnosi na glavnicu tražbine, a ne i na zatezne kamate pa stoga smatra da u najmanju ruku ima pravo osigurati svoju tražbinu po osnovi zateznih kamata.

6.9. Međutim, po ocjeni ovog suda je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i to citiranu odredbu članka 242. stavak 2. ZOO-a kada je zaključio da podnošenjem prijedloga za ovrhu iz 2017. godine tuženik nije prekinuo zastaru jer je taj prijedlog odbijen. Pri tom je nebitno to što odredba članka 80.b stavak 1. OZ/17 nije postojala u vrijeme kada je postala pravomoćna presuda kojom je tuženiku dosuđena njegova tražbina. Također, činjenica da se članak 80.b stavak 1. OZ/17 odnosi na glavnicu tražbine koja ne prelazi iznos od 20.000,00 kuna ne znači da je podnošenjem prijedloga za ovrhu prekinuta zastara u odnosu na zatezne kamate i prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je nastupila zastara tuženikove tražbine i po osnovi zateznih kamata.

7. Zbog tih razloga je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a i potvrđena je prvostupanjska presuda. Zbog istog razloga je odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu u ukupnom iznosu od 382,50 eura.

Koprivnica, 13. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić