Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-592/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Ivanu Tomljanoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-189/2021-25 od 24. ožujka 2026., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Tuženikova žalba se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-189/2021-25 od 24. ožujka 2026.:

- potvrđuje u točki I. izreke

- potvrđuje u točki II. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 1.472,48 EUR

- preinačuje u točki II. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 4.838,57 EUR sa zateznim kamatama na način da se taj dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva odbija

- preinačuje u točki V. izreke na način da se određuje da svaka stranka snosi svoje troškove.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 422,06 EUR (četiristo dvadeset dva eura i šest centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I/ Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 5140060242 - 60010442764/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog 2. svibnja 2005. između tužitelja ŽJ i Slavonska banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Lidije Perić pod brojem OU -915/2005, 4. svibnja 2005., a koja u čl.3. toč. 4. glasi:"… obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.", "Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja."; u čl. 4. glasi: "Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru."; a u čl. 24. glasi: "Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita i Založni dužnici u cijelosti prihvaćaju odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune."

II/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju ŽJ isplati iznos od

6.311,05 eura (slovima: šesttisućatristojedanaesteurapetcenti) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja na iznos od 4.838,57 eura teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi. "Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 720,17 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 21. prosinca 2016. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke."

IV/ Odbija se tužitelj ŽJ s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi: "Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 5140060242 - 60010442764/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog 2. svibnja 2005. između tužitelja ŽJ i Slavonska banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Lidije Perić pod brojem OU-915/2005 4. svibnja 2005., a koja u čl. 2. glasi: " CHF…u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita." u čl. 3. toč. 2. glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti …CHF", u čl. 18. glasi: "Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita i Založni dužnici odriču se prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus)."

V/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju ŽJ naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.514,54 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 24. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.»

2. Protiv točaka I., II. i V. izreke presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13. i 89/14.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijani dio presude preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Slavonska banka d.d. kao kreditor 2. svibnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 5140060242-60010442764/25 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (dalje: Ugovor o kreditu) za iznos od 47.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita,

- da su stranke ugovorile redovnu kamatu s promjenjivom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,90 % godišnje,

- da su se stranke Ugovorom o kreditu suglasile da je redovna kamata promjenjiva sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke,

- da je prednik tuženika povisivao kamatnu stopu iznad početno ugovorene ,

- da su stranke Ugovorom o kreditu povrat kredita vezale uz prodajni tečaj tuženika za

CHF na dan dospijeća pojedinih rata,

- da je tužitelj, otplaćujući mjesečne rate kredita prema srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja pojedinih rata, platio više nego što bi platio da su se visine rata obračunavale prema srednjem tečaju banke za CHF.

- da su tužitelj i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. 9. ožujka 2016. zaključile Aneks uz Ugovor o kreditu broj 5140060242-60010442764/25 (dalje: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015.; dalje: ZID ZPK/15).

6.1. Prvostupanjski sud je utvrdio, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te na članak 502.c ZPP-a da su sporni dijelovi Ugovora koji se odnose na povrat kredita po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća pojedinih rata otplate kredita i na promjenjivu stopu redovne kamate sukladno jednostranoj odluci tuženika ništetni sukladno članku 81. stavak 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.; dalje: ZZP) i članku 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO).

6.2. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje te je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužitelj, vraćajući kredit, zbog neosnovanog povišenja početno ugovorene kamate platio 1.879,53 eura više u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, zbog porasta tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni platio je 2.959,04 eura više nego što bi platio prema početnom tečaju za CHF, da ukupan iznos zateznih kamata na tako utvrđene preplaćene iznose do 30. rujna 2015. iznosi 1.970,54 eura, da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, da iznos preplate koja je tužitelju priznata konverzijom na dan 30. rujna 2015. iznosi 498,06 eura te da se po pravilima o uračunavanju za iznos preplate priznat u konverziji prvo umanjuje zatezna kamata za iznos od 498,06 eura nakon čega ostaje iznos od još 1.465,58 eura na ime zatezne kamate.

6.3. Tužitelj je nakon toga precizirao svoj tužbeni zahtjev na način da je zatražio da se tuženiku naloži da mu isplati iznos od 6.311,05 eura sa zateznim kamatama na iznos od 4.838,57 eura, uz obrazloženje da se zatraženi iznos sastoji:

- od preplate po osnovi preplaćenih kamata u iznosu od 1.879,53 eura

- od preplate po osnovi preplaćenog tečaja u iznosu od 2.959,04 eura, sve u ukupnom iznosu od 4.838,57 eura na koji iznos se traže zatezne kamate

- od iznosa od 1.472,48 eura koji se dobije kada se iznos zateznih kamata na preplate po osnovi povišenja redovnih kamata i tečaja za CHF do 30. rujna 2015. i koji iznosi 1.970,54 eura umanji za konverzijom priznatu preplatu u iznosu od 498,06 eura time da tužitelj na taj iznos od 1.472,48 eura nije tražio dosudu zateznih kamata.

6.4. Prvostupanjski sud je pobijanim dijelom prvostupanjske presude i to točkom I. izreke usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim pojedinih dijelova odredaba članaka 3., 4. i 24. Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje tuženikovog prava na jednostrano povišenje početno ugovorenih redovnih kamata i na otplatu kredita prema tečaju za CHF na dan plaćanja pojedinih rata, točkom II . izreke je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 6.311,05 eura time da su tužitelju sukladno njegovom zahtjevu dosuđene zatezne kamate na iznos od 4.838,57 eura i točkom V. izreke je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.514,54 eura zajedno sa zateznim kamatama.

6.5. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pojedine dijelove ugovornih odredbe Ugovora o kreditu proglasio ništetnima točkom I. izreke pobijane presude i osporava da bi ti dijelovi Ugovora o kreditu bili ništetni.

6.5. Prvostupanjski sud je pravilno pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je, između ostalih banaka, i Hypo Alpe-Adria Bank d.d., koji je pravni slijednik Slavonske banke d.d., a pravni prednik tuženika, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

6.6. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP-a.

6.7. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir. Ovdje treba reći da je u gore navedenim postupcima vođenim radi zaštite kolektivnih interesa potrošača mjerodavan bio samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Slijedom navedenoga, tuženik je u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu imao mogućnost dokazivati da su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o spornoj odredbi Ugovora, no prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženik to nije dokazao.

6.8. Tuženik se žali navodeći da je podneskom od 8. rujna 2025. tužitelj preinačio tužbeni zahtjev u nedopuštenoj fazi postupka, odnosno u fazi glavne rasprave i unatoč protivljenju tuženika. Tuženik smatra da je takva preinaka nedopustiva jer je protivna kogentnoj odredbi članka 190. stavak 1. ZPP-a pa je sud trebao odlučivati u granicama odredbe članka 190. stavak 2. ZPP-a i utvrditi je li tužitelj bez svoje krivnje izvršio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, a u stadiju glavne rasprave. Stoga tuženik smatra da je prvostupanjski sud, dopustivši preinaku tužbe, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi poslovni broj Rev-555/2024-2 od 12. lipnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem nalaz vještaka koji se temelji na istim činjeničnim okolnostima na kojima se temelji tužba predstavlja opravdan razlog za preinaku tužbe ukoliko se preinačenim zahtjevom ostvaruje pravo tužitelja na pristup sudu u smislu ostvarivanja legitimnih očekivanja prava na potpuno obeštećenje. Ovaj sud prihvaća to pravno mišljenje i nalazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je primjenom članka 190. stavak 2. ZPP-a dopustio preinaku tužbe budući da se tom preinakom ostvaruje pravo tužitelja na pristup sudu u smislu ostvarivanja legitimnih očekivanja prava na potpuno obeštećenje. Stoga taj žalbeni razlog nije osnovan i prvostupanjski sud na opisani način nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a.

6.9. Tuženik se nadalje žali navodeći da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. i članka 292. stavak 4. ZPP-a jer je onemogućio tuženika u raspravljanju time što nije otklonio prigovore tuženika u odnosu na provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Tuženik navodi da je još u odgovoru na tužbu i u podnesku od 21. srpnja 2021. naveo da se protivi provođenju financijskog vještačenja, ali ukoliko sud takav prijedlog usvoji da svakako predlaže primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila na kunske kredite u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora. Budući da vještak nije tako postupio, tuženik je predlagao dopunu vještačenja, ali prvostupanjski sud nije otklonio tuženikove prigovore niti je u presudi obrazložio razloge odbijanja provođenja vještačenja na navedenu okolnost. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je vještaku dao zadatak da utvrdi da li je tužitelj u otplati kredita preplatio pojedine rate kredita time da se to utvrdi usporedbom sa ratama kakve bi bile primjenom tečaja za CHF koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora i primjenom početno ugovorenih redovnih kamata. Tu treba reći da prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iznesenom u presudi poslovni broj Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., a kojeg prihvaća i ovaj sud, izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te zaštititi izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. U odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi tuženik bio ovlašten obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90 %. Odlukom suda ili koje druge vlasti nije intervenirano u predmetni odnos na način da se presudom dopunjava predmetni ugovor tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope. Takva mogućnost intervencije suda nije ni bila predviđena odredbama zakona koji su se primjenjivali na predmetni ugovor. Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, stranke su imale mogućnost pregovaranja radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Međutim, takvi pregovori su izostali i nije došlo do ugovaranja zakonitog mehanizma promjene kamatne stope pa je stoga prvostupanjski sud pravilno postupio kada je visinu tužiteljeve tražbine vještačenjem utvrdio na osnovi početno ugovorene kamatne stope i time što od financijskog vještaka nije traženo da dopuni nalaz i mišljenje onako kako je to tražio tuženik nisu počinjene gore navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka.

7. Tuženik se nadalje žali zbog toga što prvostupanjski sud nije udovoljio njegovom zahtjevu za uračunavanjem negativnih razlika koje su nastale u određenim razdobljima kada je tužitelj zbog nižeg tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu plaćao manje rate povrata kredita. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023. iznio pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, a prema kojem u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita. Kako tuženik u ovom predmetu nije podnio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada nije odlučivao o tuženikovom zahtjevu za uračunavanje negativnih razlika.

7.1. Tuženik se nadalje žali navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su -IV-47/2020- 2 od 30. siječnja 2020. te je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa zbog ništetne valutne klauzule je počeo teći 14. lipnja 2018. (nakon pravomoćno utvrđene ništetnim glavnice vezane uz švicarski franak u kolektivnom sporu koja je utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 i prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine budući da je njegova tužba podnesena 12. lipnja 2019. čime je prekinut tijek zastare. Isto se odnosi i na tražbinu radi povrata iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o promjeni kamatne stope je počeo teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o promjeni kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 13. lipnja 2014. Zastara za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 14. lipnja 2018. i do podnošenja tužbe nije protekao rok zastare.

7.2. Tuženik se nadalje žali zbog toga što su tužitelju na pojedine iznose njegovih tražbina dosuđene zatezne kamate od dana plaćanja pojedinih rata otplate kredita. Međutim, prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO -a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, a zbog razloga navedenih u gore spomenutoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj i pravilno je zaključio da bi tužitelju zatezne kamate pripadale od dana stjecanja.

7.3. Tuženik se nadalje žali navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da provedena konverzija koju su stranke provele Aneksom nema utjecaj na tužiteljevo pravo na obeštećenje zbog gore navedenih izvršenih preplata.

7.4. Već je gore rečeno da su tužitelj i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. 9. ožujka 2016. zaključili Aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

7.5. U oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, taj je Sud, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – „Narodne novine“ broj 102/15) ocijenivši te Zakone usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. U navedenom rješenju, osim utvrđenja formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni sud Republike Hrvatske istaknuo je da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići.

7.6. U ovom postupku kao i postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 utvrđene su ništetnim odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju kojim je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke te odredbe o obvezi vraćanja kredita vezanoj za valutu CHF. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

7.7. Nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli u CHF iz predmetnog Ugovora o kreditu nakon zaključenog Aneksa tom Ugovoru u skladu s odredbama ZID ZPK/15 ne obvezuju tužitelja, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za svo ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP.

7.8. Stranke su Aneksom izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015., osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja u plaćanju dospjelih obveza, naknada i troškova iz članka 19.c. stavka 1. točke 4. ZID ZPK/15, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom. U obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta kredita u valutnoj klauzuli u EUR.

7.9. U tom smislu, u situaciji kada su isplate koje je tužitelj učinio na ime otplate kredita pa tako i na ime nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, na temelju, među strankama sklopljenog valjanog Aneksa, iskorištene za ispunjenje obveze tužitelja ugovorene tim Aneksom, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da Aneks nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/15 ne određuje da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutne klauzule ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, već da se ti iznosi iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje njegovih ugovornih obveza koje su ugovorene Aneksom. Zbog toga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, tužitelju ne pripadaju zahtijevani novčani iznos na ime preplate po osnovi povišenja redovnih kamata u iznosu od 1.879,53 eura i po osnovi povišenja tečaja za CHF u odnosu na tečaj koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu u iznosu od 2.959,04 eura što ukupno iznosi 4.838,57 eura jer ih u imovini tuženika više nema budući da su iskorišteni za namirenje budućih anuiteta koji su dospjeli nakon sklapanja Aneksa kako je to i ugovoreno Aneksom koji je odraz prisilne odredbe članka 19.c stavku 5. ZID ZPK/15.

8. Iz naprijed navedenih razloga nema uporišta pravno shvaćanje tužitelja da sklapanjem Aneksa nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem spornih odredbi Ugovora o kreditu, a za vrijeme važenja tog ugovora do sklapanja Aneksa, unatoč što je ugovor o konverziji valjan pravni posao i da stoga postoji pravo i obveza da mu tuženik vrati sve što je primio na osnovi gore naveden ih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

8.1. Kao što je već prethodno navedeno, primjena posebnog propisa ZID ZPK/15 derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su uplaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valuti obveze u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje obveze ugovorene Aneksom na način propisan ZID ZPK/15., a ujedno je ugovoren i način na koji će se iskoristiti preplata (članka 19.c stavak 1. alineja 5. ZID ZPK/15). Više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika bez pravne osnove pa stoga nema pravnog temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za povrat svih plaćenih iznosa kroz razdoblje otplate do konverzije u smislu naprijed citiranih odredbi ZOO u iznosu koji je tužitelju dosuđen.

8.2. Zbog svega naprijed navedenog je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrđen dio prvostupanjske presude pod točkom I. izreke kojim su utvrđene ništetnim sporne ugovorne odredbe, a primjenom članka 373. točka 3. ZPP -a je preinačena točka II. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 4.838,57 eura sa zateznim kamatama na način da je taj dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva odbijen.

8.3. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom nije uredio materijalnopravni učinak ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni redovne kamate i valuti obveze u CHF propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi sa člankom 1115. istog Zakona kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove i to na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate na izvršene uplate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U članku 19.c stavku 4. i stavku 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određuje u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok u članku 19.e stavku 7. propisuje da učinak konverzije snosi vjerovnik te određuje koje troškove konverzije snose potrošači. ZID ZPK/15 kao specijalni propis za zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetnih odredbi do izvršene konverzije po osnovi odredbe članka 1111. ZOO ništa ne određuje. Stoga po ocjeni ovog suda valja primijeniti članak 1111. i članak 1115. ZOO na temelju članka 4. stavka 2. ZZP/14 kojim je propisano da se na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ako posebnim zakonima iz stavka 1. tog članka ili ZZP/14 nije drukčije određeno.

8.4. Zbog tih razloga je osnovana tužiteljeva tražbina u iznosu od 1.472,48 eura koja predstavlja uglavničene zatezne kamate na iznose pojedinih mjesečnih preplata povrata kredita u razdoblju od plaćanja tih pojedinih mjesečnih preplata do 30. rujna 2015. kao dana s kojim je provedena konverzija pa je stoga tuženikova žalba protiv dijela točke II. izreke prvostupanjske presude kojim mu je naloženo da tužitelju plati iznos od 1.472,48 eura (ali bez kamata jer nisu ni tražene) primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a odbijena kao neosnovana i taj dio je potvrđen. Obvezu plaćanja zatezne kamate od dana kada je tuženik primio preplaćene iznose ovaj sud temelji na odredbi članka 1115. ZOO jer je, kako je to gore već navedeno, tuženik ocijenjen nepoštenim stjecateljem budući se on kao autor nepoštenih odredbi koristio tim nepoštenim odredbama protivno načelu savjesnosti i poštenja radi kojeg postupanja su predmetne odredbe kako u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača tako i u ovom postupku utvrđene ništetnima.

8.5. Budući da je prvostupanjska presuda djelomično preinačena, sukladno članku 166. stavak 2. ZPP-a je potrebno odlučiti o troškovima cijelog postupka.

8.6. Stranke su uspjele u sporu djelomično i to tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi i sa dijelom radi isplate, a tuženik s dijelom radi isplate s kojim je tužitelj odbijen. Prema ocjeni ovog suda stranke su na taj način djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima pa je stoga primjenom članka 154. stavak 4. ZPP-a i članka 380. točka 3. ZPP-a preinačena točka V. izreke pobijane presude kojom je odlučeno o parničnom trošku na način da je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove. To se odnosi i na trošak drugostupanjskog postupka pa je stoga odbijen tuženikov zahtjev za naknadu tog troška u iznosu od 422,06 eura.

Koprivnica, 13. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić