Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-120/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćniku Darku Staniću, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika ZŽ, pok. ŠŽ, rođena ĐŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ĐŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], HŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku ĐŽ, bratu, iz [adresa], VŽ, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], ĆŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ČŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], NŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i SŽ, ud. EŽ, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i dijela rješenja te o žalbi tuženika ĐŽ i HŽ protiv presude zbog ogluhe i dijela rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4321/2020-30 od 15. srpnja 2024., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4321/2020-30 od 15. srpnja 2024. kao i rješenje istog broja u točki 2. izreke i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbacuje se kao nedopuštena žalba tuženika ĐŽ i HŽ protiv presude i presude zbog ogluhe Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 4321/2020-30 od 15. srpnja 2024.

III. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba protiv točke 1. izreke rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4321/2020-30 od 15. srpnja 2024. i to rješenje se u pobijanom dijelu potvrđuje.

IV. Ostavlja se da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu i presudu zbog ogluhe čije izreke glase: «Utvrđuje se da je tužitelj u odnosu na tužene pod 1,. 4., 5., 6. i 7. dosjelošću stekao pravo vlasništva za 18/30 idealnoga dijela na nekretnini označenoj kao kat. čest. zem. [katastarska čestica] ograda oranica površine 166 m2 kao dijela nekretnine stare oznake kat. čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], pa se tužitelj ovlašćuje temeljem ove presude, po njenoj pravomoćnosti, ishoditi upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na svoje ime za 18/30 idealnog dijela, uz istodobno brisanje toga prava s imena tuženika pod 1., 4., 5., 6. i 7., a u odnosu na tužene pod 2 .i 3. (6/30 idealnog dijela) tužbeni se zahtjev odbija kao neosnovan».

1.1. Prvostupanjski sud je donio i rješenje čija izreka glasi:

«1. Tužba se odbacuje u odnosu na tuženu pod 8..

2. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.»

2. Protiv presude, presude zbog ogluhe i rješenja žale se tužitelj i tuženici ĐŽ i HŽ (dalje: žalitelji).

2. Tužitelj se žali protiv presude i dijela rješenja pod točkom 1. izreke zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14. i 70/19.; dalje: ZPP) i predlaže da se presuda i rješenje u pobijanom dijelu ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Žalitelji u žalbi navode da se žale protiv presude i rješenja i to zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlažu da drugostupanjski sud ukine presudu i ispravi rješenje te da vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje. Međutim, iz sadržaja njihove žalbe proizlazi da se ne žale samo protiv presude i rješenja, već se žale i protiv presude zbog ogluhe.

2.2. Prvostupanjski sud je presudom odbio tužbeni zahtjev u odnosu na žalitelje te stoga u smislu članka 358. stavak 3. ZPP-a žalitelji nemaju pravni interes za podnošenje žalbe protiv presude zbog čega je njihova žalba protiv presude nedopuštena.

2.3. Nadalje, prvostupanjski sud je presudom zbog ogluhe usvojio tužbeni zahtjev, ali u odnosu na neke od ostalih tuženika tako da presudom zbog ogluhe žalitelji nisu obuhvaćeni niti se ta presuda odnosi na njih. Stoga oni u smislu članka 358. stavak 3. ZPP-a nisu ovlašteni za podnošenje žalbe protiv presude zbog ogluhe, pogotovo jer ničim ne dokazuju da bi ih tuženici na koje se presuda zbog ogluhe odnosi na neki način opunomoćili za podnošenje žalbe pa je stoga žalba žalitelja protiv presude zbog ogluhe nedopuštena.

2.4. Zbog tih razloga je žalba žalitelja protiv presude i protiv presude zbog ogluhe odbačena kao nedopuštena na temelju članka 367. stavak 1. ZPP-a.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženika kojim je predložio da se njihova žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a o žalbi žalitelja protiv točke 2. izreke rješenja kojom je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka ovaj sud nije posebno odlučivao jer je pobijana presuda ukinuta i o naknadi parničnih troškova će se odlučiti u konačnoj odluci.

5. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu navodeći da su svi tuženici, koji su u zemljišnoj knjizi uknjiženi kao suvlasnici predmetne nekretnine, pravni slijednici sada pokojnog ČŽ. Tužitelj je nadalje naveo da je Ugovorom o kupoprodaji iz 1969. godine, koji je u međuvremenu zagubljen, kupio predmetnu nekretninu od ČŽ, ugovor je u cijelosti konzumiran i plaćen je porez na promet nekretnina te tužitelj posjeduje predmetnu nekretninu od sklapanja kupoprodajnog ugovora, dakle od 1969. godine i u mirnom kvalificiranom posjedu je do danas više od 50 godina zbog čega je, osim kupoprodajom, pravo vlasništva predmetne nekretnine stekao i na temelju dosjelosti.

6.1. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio utvrđenje da je dosjelošću stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine te da ga se ovlasti da ishodi upis svog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini za cijelo.

6.2. Prvostupanjski sud je utvrdio da nije točna tvrdnja tužitelja da su svi tuženici, koji su u zemljišnoj knjizi uknjiženi kao suvlasnici predmetne nekretnine, pravni slijednici sada pokojnog ČŽ. Utvrđeno je da je predmetna nekretnina bila vlasništvo EŽ čija supruga je bila SŽ koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao suvlasnica u 2/10 dijela. Nadalje je utvrđeno da je EŽ imao tri sina i to ČŽ od kojeg tužitelj tvrdi da je kupio predmetnu nekretninu, zatim ŠŽ i GŽ. Uvidom u rješenje o nasljeđivanju iza tih sinova je utvrđeno da su tuženici VŽ, ĆŽ, ČŽ i NŽ pravni slijednici pokojnog ČŽ od kojeg tužitelj tvrdi da je kupio predmetnu nekretninu, a da je tuženica ZŽ pravna slijednica pokojnog UŽ od kojeg je naslijedila njegov suvlasnički dio i upisala se u zemljišnu knjigu kao suvlasnica, dok su žalitelji pravni slijednici GŽ od kojeg su naslijedili njegov suvlasnički dio i upisali se u zemljišnu knjigu kao suvlasnici.

6.3. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio da tužitelj nije dokazao da je sa pokojnim ČŽ sklopio kupoprodajni ugovor o kupnji predmetne nekretnine , a kako nema nikakvih dokaza da su se braća ČŽ, ŠŽ i GŽ nakon smrti svog oca EŽ dogovorili o razvrgnuću predmetne nekretnine i da je cijela predmetna nekretnina pripala ČŽ, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj kupoprodajom nije mogao steći suvlasnički dio žalitelja koji je ranije bio suvlasnički dio njihovog oca GŽ jer ČŽ nije mogao prodati više nego što je sam imao i na tužitelja prenijeti vlasništvo onoga čega nije bio vlasnik.

6.4. Što se pak tiče tvrdnji tužitelja da je pravo vlasništva predmetne nekretnine stekao dosjelošću, prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj nije dosjelošću stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine na temelju članka 159. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17.; dalje: ZV).

6.5. Zbog tih razloga prvostupanjski sud je presudom odbio dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva u odnosu na žalitelje, a točkom 1. rješenja je odbačena tužba u odnosu na tuženicu SŽ jer je utvrđeno da je ona umrla prije podnošenja tužbe.

6.6. Tužitelj se žali protiv točke 1. rješenja kojim je tužba odbačena u odnosu na tuženicu SŽ ali u obrazloženju žalbe posebno ne obrazlaže taj dio žalbe. Umrla osoba ne može u smislu članka 77. stavak 1. ZPP-a biti stranka u parnici. Budući da je tužitelj podnio tužbu protiv umrle osobe, radi se o neotklonjivom nedostatku tužbe i stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbacio tužbu u odnosu na tuženicu SŽ. Zbog tih razloga je tužiteljeva žalba protiv točke 1. rješenja odbijena kao neosnovana na temelju članka 380. točka 2. ZPP-a odbijena kao neosnovana i taj dio rješenja je potvrđen.

6.7. Tužitelj se žali protiv presude navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno i neosnovano odbio njegove dokazne prijedloge i nije saslušao stranke i svjedoke niti je proveo predloženi dokaz očevidom na licu mjesta i geodetskim vještačenjem. Tužitelj tvrdi da su žalitelji samo formalno upisani kao suvlasnici na temelju rješenja o nasljeđivanju jer njihov prednik, dakle GŽ, u momentu smrti nije bio stvarni vlasnik obzirom da je prethodno izvršena usmena dioba između braće GŽ kojom je predmetna nekretnina pripala u isključivo vlasništvo ČŽ koji ju je nakon toga prodao tužitelju. Međutim, tužitelj tijekom ovog postupka nije iznosio činjenicu da bi se braća ČŽ, dakle ČŽ, ŠŽ i GŽ, usmeno dogovorili o podjeli nekretnina koje su naslijedili iza oca EŽ i da je predmetna nekretnina tom podjelom pripala u vlasništvo ČŽ, tako da taj žalbeni razlog predstavlja iznošenje novih činjenica koje se obzirom na odredbu članka 352. stavak 1. ZPP-a ne mogu iznositi u žalbi tako da je prvostupanjski sud prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio da ČŽ, ukoliko je tužitelju i prodao suvlasničke dijelove svoje braće ŠŽ i GŽ, to nije mogao učiniti jer se kupoprodajom nekretnine na kupca ne može prenijeti više prava nego što ga prodavatelj ima, kako je to bilo propisano pravnim pravilom iz paragrafa 443. Općeg građanskog zakonika koji se je 1969. godine, dakle u vrijeme kada tužitelj tvrdi da je predmetnu nekretninu kupio od ČŽ primjenjivao na temelju Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije (SL FNRJ 86/1946).

6.8. Međutim, ovdje treba reći da je tužitelj u tužbi doduše iznio tvrdnju da je kupnjom od ČŽ kupio predmetnu nekretninu, ali je tužbenim zahtjevom zatražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva te nekretnine.

6.9. Stoga je prvostupanjski sud trebao utvrditi da li je doista tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine.

7. Kako je gore već navedeno, prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj dosjelošću nije stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine. U obrazloženju tog utvrđenja je prvostupanjski sud naveo da tužitelj nije dokazao da je u posjed predmetne nekretnine ušao na temelju sklopljenoga kupoprodajnog ugovora niti da ga je u posjed nekretnine uveo prodavatelj ČŽ. Prvostupanjski sud smatra da, bez obzira na trajanje tužiteljevog posjeda prijeporne nekretnine, a s obzirom da su u zemljišnim knjigama, koje su javne, kao suvlasnici nekretnine upisani i žalitelji, tužiteljev posjed nema potrebnu kakvoću da bi na predmetnoj nekretnini, u odnosu na navedene tuženike, stekao vlasništvo dosjelošću, prema odredbi članka 159. stavak 3. ZV-a.

7.1. Budući da je za izvanrednu dosjelost potrebno da je posjednikov, dakle tužiteljev , posjed pošten, iz gore navedenog obrazloženja prvostupanjskog suda bi proizlazilo da prvostupanjski sud smatra da tužiteljev posjed, ukoliko je i postojao, nije bio pošten zbog toga što su žalitelji bili upisani kao suvlasnici u javnim knjigama, odnosno u zemljišnoj knjizi. Međutim, ta činjenica sama po sebi ne dovodi do nepoštenja posjeda. Poštenje posjeda se pretpostavlja i teret dokaza da tužitelj nije bio pošteni pos jednik leži na žaliteljima.

7.2. Zbog tih razloga je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada nije izveo dokaze koje su na okolnost tužiteljevog posjeda predmetne nekretnine predložili i tužitelj, ali i žalitelji pa se stoga činjenično stanje za sada ne može smatrati pravilno i potpuno utvrđenim slijedom čega je pobijana presuda kojom je tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na žalitelje ukinuta na temelju članka 370. ZPP -a i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u kojem je potrebno izvesti predložene dokaze te nakon toga ocijeniti da li je tužitelj stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću.

7.3. Na temelju članka 166. stavak 3. ZPP-a je ostavljeno da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

Koprivnica, 13. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić