Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-607/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Ive Smokvina - Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Mariji Maričević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, OIB:87939104217, Jurišićeva 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4802/25-13 od 11. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se, kao neosnovane, žalbe stranaka te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4802/25-13 od 11. veljače 2026. u točki I. izreke, dijelu točke II. izreke za isplatu 596,25 eur i naknadu troška od 599,54 eur s pripadajućim zateznim kamatama te u točkama III i IV izreke.

II. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4802/25-13 od 11. veljače 2026., u dijelu točke II. izreke za naknadu troškova postupka od 500,00 eur te sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka od 500,00 eur s pripadajućom zateznom kamatom.

III. Nalaže se tužiteljici tuženiku naknaditi trošak sastava žalbe u iznosu od 156,25 eur, u roku od 15 dana, a u preostalom se dijelu, za iznos od 156,25 eur zahtjev tuženika odbija.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava žalbe.

r i j e š i o  j e

Prihvaćanjem žalbe tuženika preinačava se rješenje sadržano u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4802/25-13 od 11. veljače 2026. na način da se vrijednost predmeta spora, umjesto utvrđenog u visini od 1.923,47 eur , utvrđuje u visini od 596,25 eur.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke prvostupanjske presude utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu [broj kredita] od 30. prosinca 2011. , sklopljenog između stranaka, kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,25% od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima banke.

2. Točkom II. Izreke naloženo je tuženiku tužiteljici isplatiti 596,25 eur s pripadajućim zateznim kamatama te joj naknaditi trošak postupka od 1.099,54 eur s pripadajućom zateznom kamatom.

3. Točkom III. Izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa, a točkom IV. Izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

4. Rješenjem sadržanim u pobijanoj presudi utvrđuje se vrijednost predmeta spora u visini od 1.923,47 eur.

5. Protiv točke III. Izreke prvostupanjske presude žalbu podnosi tužiteljica, sadržajno se pozivajući na žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP-a i predlaže u pobijanom dijelu preinačiti odluku o troškovima postupka, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

6. Tuženik žalbom pobija prvostupanjsku presudu u točkama I, II i IV izreke te rješenje sadržano u istoj, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. ZPP-a te predlaže u pobijanim dijelovima preinačiti pobijane odluke, odnosno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

7. Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

8. Predmet spora zahtjev je tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe za naknadu obrade kreditnog zahtjeva u visini od 2,25 % iznosa odobrenog kredita te posljedično tome i zahtjev za isplatu u visini isplaćene naknade.

9. Ni u ovoj fazi postupka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik, kao kreditor navedenog dana zaključili ugovor o kreditu kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 26.500,00 eur u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke s rokom otplate od 180 mjeseci, a koji je iznos i naplaćen prilikom realiziranja kredita.

10. Sporno je pitanje je li predmetna ugovorna odredbe kojom je ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje naknade za obradu kredita ništetne te je li prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice prihvatio. Sporna je i odluka o naknadi troškova parničnog postupka kao i određena vrijednost predmeta spora.

11. Prvostupanjski je sud u provedenom postupku u bitnom utvrdio i zaključio:

-da se sporna odredba iz čl. 7. predmetnog ugovora odnosi na obvezu tužiteljice za isplatu naknade za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) u visini od 2,25 % iznosa odobrenog kredita,

-da iz stranačkog iskaza tužiteljice u bitnom proizlazi da joj je u vezi podizanja predmetnog kredita, koji je podignula radi namirenja troškova liječenja majke, u banci rečeno da će morati platiti predmetnu naknadu, no da joj nije pojašnjeno iz kojih razloga ni što se tom naknadom pokriva, no da je shvatila da bez plaćanja te naknade neće dobiti kredit.

12. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, u odnosu na spornu odredbu iz čl. 7 ugovora kojom je ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje naknade za obradu kredita, prvostupanjski je sud prihvaćajući kao vjerodostojan stranački iskaz tužiteljice ocijenio da je sporna ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03, 46/07, 79/07, dalje ZZP), u vezi i sa čl. 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO), utvrđujući da je predmetna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

13. Prigovor zastare prvostupanjski sud otklanja uz obrazloženje da kod restitucijskog zahtjeva, prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog pravnog posla, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

14. Odluku o troškovima postupka temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a pozivom na čl. 40. st. 4. ZPP-a određuje vrijednost predmeta spora uzimajući u obzir visinu deklaratornog zahtjeva na utvrđenje te kondemnatornog za isplatu.

15. Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti pa niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a budući da su izneseni jasni i obrazloženi razlozi za donošenje odluke.

16. Žalbeni navodi tuženika o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju kao i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na prihvaćanje zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita nisu osnovani, jer je i prema shvaćanju ovog suda, činjenično stanje pravilno dostatno utvrđeno, a razloge suda kao pravilne prihvaća i ovaj sud, slijedom čega, nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava

17. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski je sud jasno istaknuo da tuženik niti jednim provedenim, niti predloženim dokazom nije dokazao da bi s tužiteljicom pregovarao vezano uz sadržaj i visinu obveze iz čl. 7. predmetnog ugovora.

18. Vezano uz žalbene navode koji se odnose na tzv. ulaznu naknadu prvostupanjski je sud naveo razloge na temelju kojih nalazi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena tzv. ulazna naknada, a koje i ovaj sud prihvaća kao pravilne. Istome valja dodati kako tuženik, koja je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o pravu na jednokratnu naknadu i o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (2,25%) koju je naplatio u trenutku odobravanja kredita, a što jasno proizlazi i iz otplatnog plana kredita. Osim što u čl. 7. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

19. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

20. Nasuprot navodima istaknutim u žalbi, prvostupanjski je sud dakle pravilno zaključio da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila na snazi i odredba članka 1. stavka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. koja jasno regulirala pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve uslijed jednostranih klauzula koje su donesene suprotno načelima savjesnosti i poštenja, budući se o njima nije pojedinačno pregovaralo i upravo je ta Direktiva implementirana kao sastavni dio pozitivnih pravnih propisa Republike Hrvatske kojima je cilj zaštita načela ravnopravnosti ugovornih sudionika, u ovom slučaju potrošača.

21. Stoga, suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno u primjeni citiranih odredbi ZZP-a, a svakako i u okviru odredbi čl. 322. st. 1. i čl. 324. ZOO-a zaključio da je ugovorna odredba iz čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu ništetna te obvezao tuženika vratiti plaćeni iznos tzv. ulazne naknade, što je sukladno odredbama čl. 323. st. 1. u vezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO-a, sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO-a, jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u predmetni Ugovor o kreditu.

22. Suprotno stavu prvostupanjskog suda vrijednost predmeta spora u situaciji kad je deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev na činidbu, konkretno isplatu, istom je svrha jedino ocjena osnovanosti zahtjeva za isplatu te se kao vrijednost predmeta spora ima uzeti u obzir vrijednost kondemnatornog zahtjeva. Stoga je valjalo preinačiti rješenje sadržano u pobijanoj presudi i kao v.p.s. utvrđena je zatražena visina kondemnatornog zahtjeva.

23. Samim time isto je utjecalo i na određivanje visine dosuđenog troška postupka.

24. Prvostupanjski je sud pravilno uzeo u obzir radnje zastupanja tužiteljice, međutim zbog pogrešnog stava vezanog uz način određivanja v.p.s. -a u konkretnom predmetu pogrešno je ocijenio radnju boda za svaku pojedinu radnju zastupanja, koja je propisana Tbr.7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 107/15., 64/18, 67/19, 81/22, 138/23 dalje Tarifa).

25. Uslijed navedenog tužiteljici je primjenom 100 boda po radnji, umjesto 50 boda po radnji previše dosuđeno, zajedno s PDV-om, 500,00 eur te je preinačena odluka o trošku.

26. Neosnovano tužiteljica ističe da joj pripada pravo na naknadu troškova zahtjeva za mirno rješenje spora.

27. Prije svega, takav zahtjev ne predstavlja procesnu pretpostavku za podnošenje predmetne tužbe, a dodatno, obzirom na žalbene tužiteljice, ističe se da ne samo da tužiteljica nije ustala stupnjevitom tužbom, nego za istom nije bilo niti osnove jer je već u trenutku sklapanja kredita tužiteljici bila poznata visina obveze.

28. Tužiteljici budući da nije uspjela u žalbenom postupku, analognom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, nije priznat trošak sastava žalbe.

29. Tuženik je djelomično uspio u žalbenom postupku, u odnosu na troškove postupke te u presudi sadržanom rješenju, a njegov se omjer uspjeha ocjenjuje s 50% te mu je u tom omjeru, primjenom Tbr. 10. t.1. Tarife priznata naknada u visini od 156,25 eur.

30. Slijedom svega navedenog temeljem čl. 368. st. 1. i 380. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Rijeci 13. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec