Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-547/2026-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punumoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici iz Splita, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui d. o. o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P -2700/2023-22 od 20. veljače 2026. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 13. svibnja 2026. godine,

r i j e š i o  j e

I Uvaženjem žalbe tužitelja ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2700/2023-22 od 20. veljače 2026. godine u dijelu točke III. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 375,00 eura (preko dosuđenih parničnih troškova u iznosu od 1.472,50 eura do zatraženih parničnih troškova u iznosu od 1.847,50 eura), te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II Uvaženjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2700/2023-22 od 20. veljače 2026. godine u točkama I. i II. izreke, te u dosuđujućem dijelu odluke o parničnim troškovima iz točke III. izreke, pa se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

III O zahtjevima tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odlučiti će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđeni su ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o [broj kredita] od 29. svibnja 2007. godine kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula).

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule CHF ukupan iznos od 2.130,53 eura, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.472,50 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu iz cjeline obrazloženja proizlazi da je u istoj točki izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 375,00 eura (preko dosuđenih parničnih troškova u iznosu od 1.472,50 eura do zatraženih parničnih troškova u iznosu od 1.847,50 eura).

4. Protiv te presude pravovremene žalbe podnose tužitelj i tuženik.

5. Tužitelj pobija presudu u dijelu točke III. izreke u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 375,00 eura (preko dosuđenih parničnih troškova u iznosu od 1.472,50 eura do zatraženih parničnih troškova u iznosu od 1.847,50 eura), koji trošak se odnosi na sastav podneska od 30. rujna 2024. godine i zastupanje na ročištu za objavu presude, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), te sadržajem žalbe predlaže da se presuda u tom dijelu preinači, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

6. Tuženik pobija presudu u točkama I. i II. izreke, te u dosuđujućem dijelu odluke o parničnim troškovima iz točke III. izreke, iz svih žalbenih razloga koji su propisani odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a, te predlaže da se presuda u naznačenom dijelu preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, te također potražuje naknadu troškova postupka po žalbi.

7. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

8. Žalbe su osnovane.

9. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije , nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije Ines Lozić, te iskaza tužitelja, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja kao korisnika kredita za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu kojeg je zaključio s tuženikom kao kreditorom dana 29. svibnja 2007. godine (očitom omaškom u pisanju je navedeno da se radi o 2005. godini) u pogledu ugovorene klauzule u valuti švicarski franak (CHF), kao i zahtjev radi isplate više plaćenog iznosa temeljem ništetnih dijelova tog ugovora koje se odnose na nezakonito ugovaranje valutne klauzule u gore navedenoj valuti.

10. U vezi toga utvrđuje da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita i potrošača zaključen dana 29. svibnja 2007. godine gore navedeni ugovor o kreditu (u nastavku teksta: Ugovor), s valutnom klauzulom na iznos od 11.812,00 CHF i sa rokom otplate od 7 godina, te da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju vozila od određene auto kuće, pri čemu je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu, koji se plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan plaćanja, a da je tužitelj u cijelosti otplatio navedeni kredit.

11. Nadalje utvrđuje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, na koju se tužitelj pozvao u ovom postupku, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te da je ta presuda u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž -7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a da je isti sud u presudi poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio prava i interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , te da navedena odluka u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u spomenutom kolektivnom sporu.

12. Stoga utvrđuje da su odredbe Ugovora kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren CHF nepoštene i ništetne, slijedom čega odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

13. Nastavno utvrđuje da je tuženik temeljem ništetnih Ugovornih odredaba stekao pravo da od tuženika zahtijeva isplatu novčanih iznosa koje je isplatio na temelju tih odredaba, u vezi čega utvrđuje da ukupan iznos preplate u razdoblju otplate predmetnog kredita do dana njegove prijevremene otplate, a uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate predmetnog kredita, iznosi 2.130,53 eura, pa usvaja zahtjev tužitelja za isplatu tog iznosa, a pozivom na odredbe članaka 29. stavak 1. i 2. i 1115. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) i zahtjev za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose te glavnice, sve kako je naznačeno u točki II. izreke pobijane presude.

14. Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da zastarni rok u slučaju kada je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite , pa utvrđuje da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara, jer je predmetna tužba podnesena dana 07. lipnja 2023. godine, dakle do 14. lipnja 2023. godine kao dana kada nastupa zastara.

15. Pri tome utvrđuje da je tužitelj u podnesku od 18. kolovoza 2025. godine, nakon što je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, uredio odnosno precizirao tužbeni zahtjev o kojem je odlučeno pobijanom presudom, pa da se ne radi o povlačenju tužbe, slijedom čega utvrđuje kako protivljenje tuženika toj radnji tužitelja ne proizvodi pravni učinak.

16. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

17. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.

18. Međutim, u pravu je tuženik kada ukazuje na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

19. To stoga jer je odluka prvostupanjskog suda kojom su u točki I. izreke pobijane presude utvrđeni ništetnima i bez pravnog učinka dijelovi Ugovora kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) nerazumljiva, jer iz takve izreke nije jasno da li se radi o ugovoru o kreditu koji je dana 29. svibnja 2007. godine pod brojem [broj kredita] zaključen upravo između parničnih stranaka, niti je jasno koje to točno odredbe Ugovora i u kojem točno dijelu su utvrđene ništetnim i bez pravnog učinka, zbog čega nije bilo mjesta odlučivanju o tako nerazumljivom tužbenom zahtjevu, već je u skladu s odredbom članka 186. stavak 1. ZPP -a, u vezi s odredbom članka 109. stavak 1. ZPP-a, trebalo naložiti tužitelju (njegovoj punomoćnici) da u određenom roku ispravi i dopuni taj dio tužbenog zahtjeva kako bi isti bio razumljiv i kao takav podoban za raspravljanje, sve pod prijetnjom posljedica iz članka 109. stavak 4. ZPP-a, a što je prvostupanjski sud propustio učiniti.

20. Osim toga, osnovano tuženik ističe i da je prvostupanjski sud propustio u cijelosti odlučiti o tužbenom zahtjevu.

20.1. Naime, tužitelj je u podnesku od 30. rujna 2024. godine (list 20 -22 spisa) zatražio isplatu novčanog iznosa od 2.182,05 eura s pripadajućim zateznim kamatama, dok je u podnesku od 18. kolovoza 2025. godine (list 69-74 spisa) taj zahtjev smanjio na način da je umjesto isplate novčanog iznosa od 2.182,05 eura s zateznim kamatama zatražio isplatu iznosa od 2.130,53 eura sa zateznim kamatama, pa takva procesna dispozicija tužitelja predstavlja djelomično povlačenje tužbe u smislu odredbe članka 193. stavak 1. ZPP-a, a ne uređenje i/ili preciziranje tužbenog zahtjeva kako pogrešno utvrđuje prvostupanjski sud, pa je imajući u vidu činjenicu da se tuženik u svojem podnesku od 27. kolovoza 2025. godine (list 75 i 76 spisa) usprotivio takvom djelomičnom povlačenju tužbe, trebalo u smislu odredbe članka 193. stavak 2. ZPP-a meritorno odlučiti i o onom dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na kojeg tuženik u skladu s navedenim nije pristao na djelomično povlačenje, što je sud prvog stupnja također propustio učiniti.

21. Budući je zbog navedenih razloga pobijana presuda u točki I. izreke nezakonita, a o (ne)osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva ovisi i odluka o zahtjevu tužitelja koji se odnosi na isplatu, to je uvaženjem žalbe tuženika i primjenom odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a valjalo ukinuti pobijanu presudu u točkama I. i II. njezine izreke, a posljedično tome uvaženjem žalbi tužitelja i tuženika i odluku o parničnim troškovima sadržanu u točki III. izreke iste presude, te vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

22. Pozivom na odredbu članka 166. stavak 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki III izreke ovog rješenja.

23. Što se tiče preostalih žalbenih navoda tuženika, pogrešno isti smatra kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na kojem se temelji pobijana presuda.

23.1. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine proizlazi da je tužitelj Potrošač -Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača u tom postupku ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 , u nastavku teksta: ZZP/03) u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, u vezi čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018- 11 od 03. rujna 2019. godine kojom je odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke, dakle i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

23.2. Stoga takva pravomoćna presuda koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koju se tužitelj pozvao u tužbi, ima u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a učinak i u predmetnoj parnici, u kojoj je parnični sud vezan za utvrđenja iz spomenutog postupka. Osim toga, odredbom članka 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22), koji propis je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate. Pri tome valja navesti kako je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na snazi bio ZZP/03, te je odredbom članka 81. stavak 4. tog Zakona bilo propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

24. U nastavku postupka sud prvog stupnja će prije svega, a postupajući u skladu s odredbom članka 186. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 109. stavak 1. ZPP-a, te uputom ovog drugostupanjskog suda, naložiti tužitelju (njegovoj punomoćnici) da u određenom roku ispravi i dopuni onaj dio tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno u točki I. izreke pobijane presude tako da isti bude jasan, određen i razumljiv, odnosno podoban za raspravljanje, pod prijetnjom posljedica iz članka 109. stavak 4. ZPP-a, nakon čega će na temelju provedenih dokaza odlučiti o cjelokupnom tužbenom zahtjevu, dakle i o onom dijelu tog zahtjeva u odnosu na kojeg je tužitelj djelomično povukao tužbu, a kojem povlačenju se tuženik usprotivio, kao i o zahtjevima tužitelja i tuženika za naknadu troškova predmetnog parničnog postupka.

U Rijeci, 13. svibnja 2026. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar