Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-1225/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČT iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupanog po punomoćnici Gordani Grubešić, odvjetnici iz Rijeke, Strossmayerova 2, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a (čiji je OIB: 23057039320), zastupanog po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, vrijednost predmeta spora 14.253,06 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 15. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja ČT i punomoćnice tužitelja ČT te odsutnosti tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., dana 14. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5103111078 od 21. kolovoza 2006. solemniziran po javnom bilježniku Broj:OV.1552/06 od 25. kolovoza 2006. sklopljenog između tužitelja ČT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena ulazna naknada za obradu kredita (čl.10.), sa svim izmjenama i dopunama te ugovorne odredbe koje su donesene za vrijeme postojanja tražbine banke.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a,OIB:23057039320 da isplati tužitelju ČT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ukupan iznos od 13.109,77 eur (slovima: trinaest tisuća sto i devet eura i sedamdeset i sedam centi) koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa od dana dospijeća, od 13.08.2019. do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, zatim od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na iznose kako slijedi:

-iznos od 177,59 eur od 13.08.2019. pa do isplate

-iznos od 173,73 eur od 16.09.2019. pa do isplate

-iznos od 174,88 eur od 15.10.2019. pa do isplate

-iznos od 0,01 eur od 01.11.2019. pa do isplate

-iznos od 175,61 eur od 25.11.2019. pa do isplate

-iznos od 0,21 eur od 01.12.2019. pa do isplate

-iznos od 177,18 eur od 17.12.2019. pa do isplate

-iznos od 188,91 eur od 20.01.2020. pa do isplate

-iznos od 192,88 eur od 12.02.2020. pa do isplate

-iznos od 209,48 eur od 19.03.2020. pa do isplate

-iznos od 212,63 eur od 15.04.2020. pa do isplate

-iznos od 211,27 eur od 19.05.2020. pa do isplate

-iznos od 192,72 eur od 08.06.2020. pa do isplate

-iznos od 195,02 eur od 20.07.2020. pa do isplate

-iznos od 192,43 eur od 21.08.2020. pa do isplate

-iznos od 194,19 eur od 30.09.2020. pa do isplate

-iznos od 399,58 eur od 04.11.2020. pa do isplate

-iznos od 384,29 eur od 11.01.2021. pa do isplate

-iznos od 363,49 eur od 06.03.2021. pa do isplate

-iznos od 184,71 eur od 14.04.2021. pa do isplate

-iznos od 184,00 eur od 17.05.2021. pa do isplate

-iznos od 181,68 eur od 21.06.2021. pa do isplate

-iznos od 188,05 eur od 22.07.2021. pa do isplate

-iznos od 193,51 eur od 06.08.2021. pa do isplate

-iznos od 0,05 eur od 01.09.2021. pa do isplate

-iznos od 187,09 eur od 24.09.2021. pa do isplate

-iznos od 196,02 eur od 22.10.2021. pa do isplate

-iznos od 424,83 eur od 01.12.2021. pa do isplate

-iznos od 210,08 eur od 14.01.2022. pa do isplate

-iznos od 207,34 eur od 17.02.2022. pa do isplate

-iznos od 220,87 eur od 17.03.2022. pa do isplate

-iznos od 221,34 eur od 25.04.2022. pa do isplate

-iznos od 219,01 eur od 25.05.2022. pa do isplate

-iznos od 474,56 eur od 05.07.2022. pa do isplate

-iznos od 508,39 eur od 06.09.2022. pa do isplate

-iznos od 251,62 eur od 19.10.2022. pa do isplate

-iznos od 220,55 eur od 05.12.2022. pa do isplate

-iznos od 275,89 eur od 29.12.2022. pa do isplate

-iznos od 4,51 eur od 01.01.2023. pa do isplate

-iznos od 221,77 eur od 16.01.2023. pa do isplate

-iznos od 1,66 eur od 01.02.2023. pa do isplate

-iznos od 235,60 eur od 15.02.2023. pa do isplate

-iznos od 233,01 eur od 10.03.2023. pa do isplate

-iznos od 235,31 eur od 20.04.2023. pa do isplate

-iznos od 251,34 eur od 12.05.2023. pa do isplate

-iznos od 245,06 eur od 13.06.2023. pa do isplate

-iznos od 0,66 eur od 01.07.2023. pa do isplate

-iznos od 249,99 eur od 17.07.2023. pa do isplate

-iznos od 252,89 eur od 21.08.2023. pa do isplate

-iznos od 5,39 eur od 24.08.2023. pa do isplate

-iznod od 1,64 eur od 01.09.2023. pa do isplate

-iznos od 253,17 eur od 04.09.2023. pa do isplate

-iznos od 259,95 kn od 17.10.2023. pa do isplate

-iznos od 254,06 eur od 15.11.2023. pa do isplate

-iznos od 1,62 eur od 01.12.2023. pa do isplate

-iznos od 262,62 eur od 21.12.2023. pa do isplate

-iznos od 263,35 eur od 22.01.2024. pa do isplate

-iznos od 264,24 eur od 20.02.2024. pa do isplate

-iznos od 4,30 eur od 01.03.2024. pa do isplate

-iznos od 248,88 eur od 20.03.2024. pa do isplate

-iznos od 0,71 eur od 01.04.2024. pa do isplate

-iznos od 245,09 eur od 19.04.2024. pa do isplate

-iznos od 238,11 eur od 21.05.2024. pa do isplate

-iznos od 1,79 eur od 01.06.2024. pa do isplate

-iznos od 255,29 eur od 17.06.2024. pa do isplate

-iznos od 251,14 eur od 18.07.2024. pa do isplate

sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja ČT koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a,OIB:23057039320 da isplati tužitelju ČT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ukupan iznos od 165,94 eur (slovima: sto šezdeset i pet eura te devedeset i četiri centa) koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa od dana dospijeća, od 01.07.2019. do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i to na iznose kako slijedi:

-iznos od 165,94 eur od 12.07.2019. pa do isplate

sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženiku Erste$Steiermarkischebank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320 da tužitelju ČT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčanu tražbinu u iznosu od 1 % kredita, što čini iznos od

977,35 EUR (slovima:devetstosedamdesetsedameuraitridesetpetcenti) koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita ima vratiti tužitelju, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 05.09.2006. po stopi od 15 % godišnje do 30.12.2007., od 01.01.2008. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a (čiji je OIB: 23057039320) da tužitelju ČT iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 14. svibnja 2026. uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se tužitelj ČT odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.

Obrazloženje

1. Dana 31. rujna 2024. zaprimljena je tužba tužitelja ČT koji tvrdi da na temelju ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini sklopljenim sa tuženikom 21.08.2006 godine, Broj ugovora:2402006-1031262160/51400607-5103111078 ovjerenog od strane Javnog bilježnika Marija Grozdanić Dekleva iz Rijeke, Korzo 35, Broj:OV-1552/06 od 25.08.2006.g. kao korisnik kredita i davatelj osiguranja/ je koristio kredit od 158.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz zateznu kamatu na mjesečne iznose. Iz naprijed navedenoga ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da su stranke ugovorile da je redovna kamata promjenjiva, a na dan sklapanja ugovora iznosi 4,75 % godišnje. U dokaz navedene tvrdnje tužitelj ČT predlaže uvid u u Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te ČT kao korisnika kredita broj 2402006

– 1031262160 / 51400607 – 5103111078 od 21. kolovoza 2006., ovjeren od javne bilježnice Marije Grozdanić -Dekleva broj:OV-1552/06 od 25.08.2006.g. Tužitelj ČT ističe da je pred naslovnim sudom ustao tužbom radi utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli CHF, te je donesena presuda pod poslovnim brojem P- 2657/2019-23 od 06. svibnja 2022 godine, potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj Gž-2363/2022-2 od 09. travnja 2024 godine te se predlaže uvid u navedene presude. Točkom II naprijed citirane presude utvrđeno je da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba ugovora o kreditu br.240206-1031262160/51400607- 5103111078 od 21.08l.2006. sklopljenog između tužitelja ČT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Erste & S teiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3, OIB:23057039320, kao kreditora u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak sa svim izmjenama i dopunama tih ugovornih odredbi koje su donesene za vrijeme postojanja tražbine banke. Naglašava se da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je u ugovor o kreditu ugradilo odredbe kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na strani jednostrane odluke tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem ČT. Slijedom toga navedeni uglavci o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama (kamatama) su protivni kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» br.79/07,125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosno ugovora i za vrijeme njegova izvršavanja, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe ništetnost, temeljem odredbe članka 102. Zakona o zaštiti potrošača. O ništetnosti navedenih ugovornih odredaba već su se pravomoćno izjasnili nadležni sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Posl.broj:P-1401/2012 od 04. srpnja 2013 godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Vrhovnog suda RH br.Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014 godine, s tim da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odbio revizije sedam tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske odluke, a jedna od tih banaka je i tužena. Kako kamata nije učinjena u skladu s Zakonom i Direktivom 93/13 EEZ ima za posljedicu da je tužena nepošteni stjecatelj. Naime, ugovorna kamata mora biti određena odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl.46.st.2. i čl.50. ZOO, odnosno čl.269.st.2. i čl.272. ZOO-a. S obzirom da je presudom Vrhovnog suda RH utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u Ugovorima o kreditiranju nepoštene odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tuženice, te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne ex tunc, dakle od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korišten je predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, to je tužitelj i ustao ovom tužbom, radi individualne pravne zaštite. U dokaz prethodno navedenih tvrdnji tužitelj ČT predlaže uvid u slijedeće presude: 1) presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: P-1401/2012, 2) presuda Visokog Trgovačkog suda RH u Zagrebu, posl. br. Pž- 7129/13, 3) presuda Vrhovnog suda RH u Zagrebu, posl. broj: Revt-249/14, 4) presuda Vrhovnog suda RH u Zagrebu, posl. broj:Rev-2868/18 i 5) presuda Vrhovnog suda RH u Zagrebu, posl. broj: Rev 2221/2018. S obzirom na naprijed citirane sudske odluke i polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa za zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ČT postavlja zahtjev tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Naglašava se da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je povrijedio načelo jednake vrijednosti činidaba, te odredbu o valutnoj klauzuli nije ugovorio sa ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule. Tužitelj ČT ističe, da se tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nije zadužio u CHF, niti je kupio CHF kako bi tužitelju ČT isplatio pozajmljeni iznos novca, pa nije bila ni opravdana primjena valutne klauzule. Čl.2. Ugovora izričito stoji „.....IZNOS KREDITA:= 157.700,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.....“ Tužitelj ČT ističe da o valutnoj klauzuli on kao građanin, nije puno znao, stavljajući njegovo nepoznavanje materija u korelaciju prema banci, kao trgovačkom društvu koje se bavi kreditiranjem. Navedeno je na tragu presude Visokog trgovačkog suda od 14. lipnja 2018 godine, u kojoj između ostaloga, utvrđeno da je banka povrijed ila kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, time što su zaključujući ugovore o kreditu (kao što je predmetni ugovor) koristile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica (i uplata mjesečnih anuiteta), a da prije zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. postupao suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima, to tužitelj ČT postavlja zahtjev tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF. Kako navedena odredba o valutnoj klauzuli nije učinjena u skladu sa Zakonom i Direktivom 93/13 EEZ ima za posljedicu da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nepošteni stjecatelj. /Naprijed navedeno potvrdila je i sudska praksa: presuda Županijskoga suda u Osijeku, Posl.broj.Gž-838/2017-2 i niz odluka nacionalnog zakonodavstva/. Radi se o restituciji utemeljenoj odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima, prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Nadalje tužitelj ČT ističe da mu je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. slao Obavijesti o promjenama kamatnih stopa. Također dostavlja sudu Otplatni plan kredita, te promet po tekućem računu i specifikaciju uplata, te izračun preplaćenih kamata i VA, kao dokaz naprijed navedenome. Pored uvida u navedenu dokumentaciju predlaže se provođenje vještačenje po sudskom vještaku knjigovodstveno-financijske struke kao i saslušanje tužitelja ČT. Prema tvrdnjama tužitelja ČT radi se o ništetnosti dijela odredbe čl.7. Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 21.08.2006g. u dijelu kojim je određena odredba čl.7. Ugovora o kreditu kojim se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, kao i o čl.10. Ugovora o kreditu o nepoštenoj ulaznoj naknadi za obradu kredita i kao takvoj ništetnoj. Citirane odredbe temelje se na Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (službeni list EZ 1993. L95/29). Slijedom svega naprijed navedenoga, tužitelj ČT ovom tužbom utvrđuje da su ništetne odredbe i dijelovi odredbi Ugovora o kreditu od 21.08.2006g. i to: a) dio odredaba Ugovora o kreditu u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu (čl.7.), b) dio odredaba Ugovora o kreditu kojim je određena promjenjivost redovne kamatne stope sukladno odluci Banke (čl.2.), c) dio odredbe Ugovora o kreditu kojim je određena ulazna naknada za obradu kredita od 1 % od iznosa kredita (čl.10.) i d) dio odredbe čl.9. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da korisnik kredita prihvaća sve Odluke banke o kamatnim stopama te druge opće akte banke, sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke iz Ugovora, te ulazne naknade za obradu kredita i naknade o prijevremenoj otplati kredita. Tužitelj ČT naglašava da mjesečne rate su uplaćivane redovno o dospijeću, ulazna naknada naplaćena u iznosu od 1 % od iznosa kredita kod plasmana kredita. Slijedom navedenoga, uvidom u materijalnu dokumentaciju uz tužbu i dosad provedeni postupak, odnosno presude Općinskoga suda u Rijeci, Posl.broj:P-2657/2019-23 od 06. svibnja 2022. i presude Županijskoga suda u Zagrebu, Posl.broj:Gž-2363/2022-2 od 09. travnja 2024g., predlaže se provesti predložene dokaze, te tužitelj sukladno pozitivnim zakonskim odredbama, predlaže da sud donese slijedeću presudu: "I Utvrđuje se da je ništetna odredba i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu br.240206-1031262160751400607-5103111078 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 21. kolovoza 2006g. solemniziran po javnom bilježniku Broj:OV.1552/06 od 25. kolovoza 2006g. sklopljenog između tužitelja ČT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena ulazna naknada za obradu kredita (čl.10.), sa svim izmjenama i dopunama te ugovorne odredbe koje su donesene za vrijeme postojanja tražbine banke. II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d. Rijeka, OIB:23057039320 da tužitelju VT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 13.279,86 EUR (slovima: trinaest tisuća dvjesto sedamdeset devet eura i osamdeset šest centa), koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa peipadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini plaćeni iznos prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008 godine po stopi koju određuje članak 29. Zakona o obaveznim odnosima, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2023 godine do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te daljnjim odlukama HNB o izmjenama odluke o kamatnim stopama odnosno sa zateznim kamatama koje teku i to od dospijeća svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe. III Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320 da tužitelju ČT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčanu tražbinu u iznosu od 1 % kredita, što čini iznos od 977,35 EUR (slovima: devetsto sedamdeset sedam eura i trideset pet centi) koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita ima vratiti tužitelju, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, počevši od 04.09.2006. prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeča Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. a od 01. siječnja 2008 godine po stopi koju određuje čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023 godine do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primjenila na svoje poslednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te daljnjim odlukama HNB o izmjenama odluke o kamatnim stopama, sve u roku od 5 dana, pod prijetnjom ovrhe. IV Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak sa pripadajućom z.z.k. od dana donošenja presude do isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri posto tna poena, sve u roku od 15 dana"

2. U svom odgovoru na tužbu od 21. kolovoza 2025. tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. konstatira da tužitelj ČT predmetnom tužbom u odnosu na Ugovor o kreditu broj 5103111078 od 21. kolovoza 2006. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) zahtijeva: a) isplatu navodno preplaćenih tečajnih razlika u iznosu od 13.279,86 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate (točka II. tužbenog zahtjeva) i b) utvrđenje ništetnosti odredbe članka 10. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita dužan u korist banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita (točka I. tužbenog zahtjeva) te s te osnove isplatu iznosa od 977,35 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom (točka III. tužbenog zahtjeva). Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja ČT i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva u pogledu naknade za obradu kredita. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da tužitelj ČT pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, sada NN 41/14, dalje u tekstu: ZZP), te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 i 09/15, u daljnjem tekstu: ZPK). Predmetni ugovor o kreditu nije potrošački kredit u smislu odredaba ZZP i ZPK. Radi se zapravo o kreditu čija je svrha bila kupnja nekretnine na adresi [adresa], a na kojoj adresi je bio registriran uslužni obrt “ [obrt]”, a vlasnik kojeg je upravo tužitelj ČT. Dakle, razvidno je da je predmetni kredit ugovoren radi obavljanja poduzetničke djelatnosti. Na ovu okolnost tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže saslušanje tužitelja ČT. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. također na navedenu okolnost prilaže povijesni izvadak iz zemljišne knjige iz kojeg je evidentno da se radi o nekretnini u vlasništvu tužitelja ČT kupljenoj predmetnim Ugovorom o kreditu te izvadak iz obrtnog registra za tužiteljev obrt “ [obrt]”. Naime, iz navedenog izvatka iz obrtnog registra vidljivo je da je 16. studenoga 2006. godine (dakle, odmah nakon kupnje i upisa vlasništva na nekretnini) promijenjeno sjedište obrta na adresu [adresa] te da je isto ostalo nepromijenjeno sve do danas. Dakle, činjenica je da se tužitelj ČT bavi poduzetničkom djelatnošću i da su se sredstva kredita koristila u poduzetničke svrhe. ZZP u odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. potrošača definira kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju razvidno je da je predmetni kredit bio namijenjen poduzetničkoj djelatnosti tužitelja ČT. Shvaćanje da u konkretnoj situaciji tužitelju ČT ne pripada pravo na zaštitu po odredbama ZZP-a potvrđeno je u odluci Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-1960/2020 od 22. rujna 2021. godine i u odluci Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž-670/2025 od 19. svibnja 2025. godine, a u kojim se u bitnome navodi kako tužitelji nemaju status potrošača u smislu odredaba ZZP-a jer su ugovor o kreditu zaključili radi obavljanja gospodarske djelatnosti, to jest, ugovor o kreditu su u ova dva navedena predmeta sklopili radi pribavljanja sredstava za uređenje objekta u svrhu obavljanja gospodarske djelatnosti, odnosno radi pribave automobila u svrhu pružanja taksi usluga. U pogledu tumačenja pojma „potrošač“ tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. upućuje i na recentnu presudu Suda EU u predmetu C-630/17 ŠT protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, koju dostavlja u privitku, a u kojoj presudi je Sud EU, odgovarajući na treće pitanje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Rabu, kojim je taj sud pitao Sud EU za tumačenje pojma potrošača iz perspektive pravne stečevine EU, utvrdio: “Pojam „potrošač” treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivan položaj, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih. Konkretnije, Sud je u pogledu osobe koja sklapa ugovor s dvostrukom svrhom – odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom na privatne svrhe – smatrao da se na tu osobu mogu primjenjivati navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini. S obzirom na ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti na način da se dužnik koji je sklopio ugovor o kreditu radi izvođenja radova obnove nekretnine u kojoj živi u cilju, među ostalim, da u njoj pruža usluge turističkog smještaja, ne može smatrati „potrošačem.” Slijedom navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da je očito da postoje okolnosti koje na strani tužitelja ČT otklanjaju svojstva potrošača odnosno u smislu recentnog stajališta Suda EU tužitelj ČT se ima smatrati gospodarskim subjektom u kontekstu predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega se zahtjev za isplatu tužitelja ČT uopće ne može prosuđivati prema ZZP-u i ZPK-u. Budući da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. osporio tužitelju ČT status potrošača i za to naveo prethodno navedene jasne razloge, tada je na tužitelju ČT da dokaže da je predmetni kredit koristio samo sa osobne potrebe kako bi imao status potrošača prema odredbi članka 3. ZZP -a. Da je teret dokaza u pogledu statusa potrošača u konkretnom slučaju na tužitelju, u istovrsnom predmetu zauzeo je i Županijski sud u Velikoj Gorici u rješenju poslovnog broja Gž - 226/2021 od 13. travnja 2021. godine u kojem navodi: „U pogledu tereta dokaza, odlučne činjenice o statusu tužitelja kao potrošača, valja prije svega istaknuti kako prvostupanjski sud neosnovano smatra da je u situaciji kada je tužena osporila tužitelju njegov status potrošača i za to navela jasne razloge, teret dokaza da tužitelj ne bi bio potrošač je na tuženoj (tužena nije dužna dokazivati negativne činjenice), što osnovano ističe u žalbi. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev u tužbi temelji upravo na povredi odredaba ZZP/03, pa je stoga u ovome postupku dužan dokazati odlučnu činjenicu da je potrošač u smislu ranije definicije čl. 3. toč. 1. ZZP/03, kako to tvrdi u svojoj tužbi.“ Nadalje se konstatira da tužitelj ČT pod točkom II. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 13.279,86 eura s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja ČT u zastari. Naime, po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. na zahtjev tužitelja ČT za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj ČT vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 31. srpnja 2024. godine, to tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj ČT vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja ČT u zastari. U dokaz prethodno navedenog predlaže se uvid u pregled prometa po partiji kredita. Naglašava se da sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da bi potraživanje tužitelja ČT po osnovi navodno ništetne valutne klauzule bilo u zastari. Kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenje odredbe o valutnoj klauzuli ništetnom, odnosno za isplatu navodnih tečajnih razlika, nastupila bi opet dana 15.06.2023. godine, odnosno tužitelj ČT je mogao podnijeti tužbu za isplatu tečajnih razlika do 14.06.2023. godine, čime tužitelj ČT podnošenjem tužbe na dan 31. srpnja 2024. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene tečajne razlike. Prema tvrdnjama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. navedeno nesporno proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su -IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., i na kojoj je donesen sljedeći zaključak: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.” A koje je pravno shvaćanje već bilo izraženo u rješenju Županijskog sud u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovnog broja Gž-1252/2021 od 20. listopada 2021. godine, u kojem se također navodi: „Naime, zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela bi teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 22. siječnja 2020., to bi zastarom bili obuhvaćeni iznosi više preplaćene kamate.“ U slučaju da sud smatra da nije nastupila zastara navodnog potraživanja tužitelja ČT s osnove tečajnih razlika, tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. se očituje kako slijedi. Naglašava se da dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d.) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Prema tvrdnjama tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u članku 22. Zakona o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja ČT kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se očituje kako slijedi. Naglašava se da odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Stoga tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako su tužitelju ČT bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: a) u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); b) ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; c) težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; d) isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan i e) na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. U dokaz navedene tvrdnje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže uvid u reklamni materijal za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR, USD. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju ČT prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj ČT je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Prema tvrdnjama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. on je tužitelja ČT kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: a) Iz Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te ČT kao korisnika kredita broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5103111078 od 21. kolovoza 2006., b) Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju ČT, c) Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj ČT i d) svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj ČT također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bi la znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj ČT mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. vidljivo je da tužitelj ČT je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. U dokaz navedene tvrdnje predlaže se saslušanje tužitelja ČT. Osim toga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. AT (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. U dokaz prethodno navedene tvrdnje predlaže se uvid u pisani iskaz gđe AT, ovjeren po javnom bilježniku Mladenu Matošu, broj: OV-1386/2020. Također, gđa. AT je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. U dokaz navedenog predlaže se uvid u mail korespondencija gđe CT upućena nadležnim službama s word dokumentom u prilogu u kojem se nalaze hipotetska pitanja klijenata i odgovori službenika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Predloženim saslušanjima i dostavljenim pisanim iskazom i informativnim letcima tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju ČT, odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 i tuženikovom pravu na dokazivanje informiranosti tužitelja. Tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. također ističe kako on niti je ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće činjenice: a) promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a), b) banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a) i c) tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. U dokaz prethodno navedenog predlaže se uvid u dopis HNB-a kao i očitovanje HNB-a na neke CHF činjenice od 21.01.2015., zatim grafički prikaz: otvorenost devizne pozicije tuženika te po potrebi financijsko vještačenje. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj ČT, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Kao što se navodi u gornjem tekstu, tužitelj ČT je nesporno dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998 g. do 2004 g. u kojoj je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune. Obzirom da je tužitelj ČT nesporno bio svjestan kretanja tečaja kroz razdoblje prije sklapanja ugovora kreditu te obzirom da je kao razuman i pažljiv potrošač mogao pretpostaviti da mu obveza u kunskoj protuvrijednosti s osnove tečaja CHF može oscilirati i to barem do razine povijesnog maksimuma gledajući period prikazan na letku, to stoga tuženik ističe da se navedeni učinci moraju primijeniti i prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja ČT u ovom postupku. Naime, ističe se da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma. Slijedom navedenog, iako tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. smatra da nije potrebno uopće određivati financijsko vještačenje u ovom predmetu, obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja ČT neosnovan, ukoliko bi sud ipak odredio navedeno vještačenje, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže da sud naloži vještaku da prikaže i tečajeve CHF u odnosu prema HRK po kojima je tužitelj ČT vršio plaćanja te da sud, a obzirom da je tužitelj ČT bio upoznat s povijesnim maksimumom kretanja tečaja, odbije kao neosnovano potraživanje tužitelja ČT koje je unutar navedenog okvira. Prema tvrdnjama tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja ČT s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj ČT, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Stoga, ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelju ČT te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Podredno, ukoliko bi naslovni sud ipak smatrao da tužitelju ČT pripada pravo na isplatu s osnove razlika u tečaju, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Potom se konstatira da tužitelj ČT pod točkom I. tužbenog zahtjeva traži i da se utvrdi ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita dužan u korist banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita. Tužitelj ČT nadalje s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 977,35 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 4. rujna 2006. godine pa do isplate. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u cijelosti osporava navode tužitelja ČT da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. prije svega ističe da citirana odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. pružio tužitelju ČT, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da je tužitelja ČT u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. na tu odredbu tužitelju ČT ukazao u samom ugovoru, tužitelju ČT je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. koji su se uručivali tužitelju ČT prije nego što je došlo do sklapanja kredita. ako je na letku Stambeni krediti bilo navedeno da visina naknade iznosi 1,00 % od iznosa kredita. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju ČT je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. U dokaz prethodno navedenog predlaže se uvid u Izvadak iz Općih i posebnih odredbi kataloga sektora građanstva od 3. srpnja 2006. godine. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju ČT bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iznos naknade od 1,00 % od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. uslijed obrade kredita. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. osporava navode tužitelja ČT kako tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: a) operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), b) materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), c) troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) i d) povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. nesporno je i sasvim logično da njemu kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. U prilog navedenome tuženik dostavlja prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva, od siječnja 2011. godine. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, razgraničeno na tri različite vrste kredita, kao i utrošak vremena potrebnog za obradu pojedine vrste kredita. Da bi se, primjerice, proces samo jednog stambenog kredita odvio u potpunosti odnosno do kraja, potrebno je 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i sa različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita. U dokaz prethodno navedenog predlaže se uvid u Prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 1,00 % od visine predmetnog kredita u iznosu od 977,35 eura. U dokaz navedenog predlaže se uvid u obračun naknade. Dakle, iz navedenog prema tvrdnjama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. jasno proizlazi da je tužitelj ČT imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Zbog činjenice da je tužitelj ČT bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje IT prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“ Slijedom navedenoga, prema tvrdnjama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. bespredmetno je utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. U tom smislu, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ukazuje i na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (ST protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. Naglašava se da i u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj ČT također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za obradu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj ČT o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također (NE) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. U dokaz prethodno navedenog predlaže se uvid u odluku Suda EU C-621/17, S obzirom na navedeno, navodi tužitelja ČT o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti su po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za ob radu kredita. Dakle, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvatci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju ČT Božiću predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Slijedom svega navedenoga naslovnom sudu opće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju ČT poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju ČT, a u kojoj se također upozorilo tužitelja ČT na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj ČT nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Osim toga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu nap laćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže defin ira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva n ije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) je glasila: „Članak 3. 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) Slijedom svega navedenoga prema tvrdnjama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. U konačnici, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja ČT, jer je naknada naplaćena dana 4. rujna 2006. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja ČT kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja ČT. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir da naknada između ostalog predstavlja naknadu tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. za prouzročene troškove obrade kredita, to tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da se ne može smatrati da bi navedena odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da bi zbog toga bila ništetna, a sve i da naslovni sud iz bilo kojeg razloga zauzme takav stav, što se osporava u cijelosti, eventualno potraživanje tužitelja ČT bilo bi u zastari obzirom na značajan protek vremena od plaćanja naknade. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja ČT kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja ČT u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ U dokaz prethodno navedenog predlaže se uvid u zapisnik sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05.03.2004. Slijedom navedenog, prema tvrdnjama tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja ČT u odnosu na glavnicu, a što tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. osporava, tužitelj ČT bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj ČT postavio zahtjev prema tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. za povrat stečenog bez osnove, a tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja ČT kao neosnovane te naloži tužitelju ČT da naknadi tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te ČT kao korisnika kredita broj 2402006

– 1031262160 / 51400607 – 5103111078 od 21. kolovoza 2006. (list sudskog spisa od broja 8 do 14) te nalaz i mišljenje angažirane vještakinje Dijane Tomljanović-Butković mag. oec. od 29. siječnja 2026. (list sudskog spisa od broja 215 do 227) kao i svu dokumentaciju koja je dostavljena od strane samih stranka. Također na ročištu dana 15. travnja 2026. u svojstvu stranke saslušan je tužitelj ČT (list sudskog spisa broj 245 i 246).

4. U svom nalazu i mišljenju od 29. siječnja 2026. angažirana vještakinja Dijana Tomljanović-Butković mag. oec. konstatira da njezin zadak je bio: a) utvrditi pretplatu

- tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i svakog plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita pa sve do donošenja presude izraženo po mjesecima u utuženom razdoblju i b) te izračunati visinu ulazne naknade za obradu i osiguranje kredita i datum kada je isti plaćen. Potom angažirana vještakinja Dijana Tomljanović-Butković mag. oec. navodi osnovne podatke o kreditu i to: 1) Korisnik kredita (tužitelj): ČT, 2) Banka (tuženik): Erste & Steiermarkische Bank d.d., 3) Ugovor o kreditu broj: 2402006 -1031262160 / 51400607 - 5103111078, zaključen dana 21.08.2006., solemniziran kod JB Marije Grozdanić Dekleva, Rijeka, broj OU-1552/2006, dana 25.08.2006., 4) Partija kredita: 5103111078, 5) Iznos kredita: 158.700,00 CHF, 6) Namjena kredita: Stambeni kredit, 7) Ostatak vrijednosti: 63.480 CHF, 8) Kamatna stopa: 4,75%, 9) Rok - broj mjeseci: 336, 10) Anuitet: 764,20 CHF, 11) Datum isplate kredita: 04.09.2006., 12) Tečaj na dan isplate kredita: 1 CHF= 4,640100 HRK, 13) Dospijeće anuiteta: 1. dana u mjesecu i 14) Tečaj za plaćanje anuiteta: Srednji tečaj Banke na dan uplate. Prema tvrdnjama angažirane vještakinje Dijane Tomljanović-Butković mag. oec. ona je imala uvid u sljedeću dokumentaciju: a) Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te ČT kao korisnika kredita broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5103111078 od 21. kolovoza 2006. (list sudskog spisa od broja 8 do 14) i Kartica kredita – Pregled prometa po partiji kredita (list sudskog spisa od broja 48 do 90). Naglašava se da utuženo razdoblje u ovom predmetu je od 01.07.2019. do 22.07.2024. Po istom kreditu već je donesena pravomoćna presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2657/2019. za razdoblje od 04.09.2006. do 30.06.2019. S obzirom na uvođenje eura od 01.01.2023. napravljena su dva izračuna preplate tečaja – prvi od 01.07.2019. do 31.12.2022. i drugi od 01.03.2023. do 22.07.2024. Datum isplate kredita, 04.09.2006., za koji se veže početni tečaj, uzet je iz početnog otplatnog plana. Za razdoblje od 01.07.2017. do 31.12.2022. početni tečaj CHF na dan 04.09.2006. iznosi 4,640100 HRK za 1 CHF, odnosno to je iznos kojim se množi uplata u CHF da se dobije iznos u kunama. Za razdoblje od 01.01.2023. do 22.07.2024. početni tečaj CHF iznosi 1,58402 CHF za 1 EUR i to je iznos kojim se dijeli uplata u CHF da se dobije iznos u EUR. Početni tečaj izveden je iz tečajeva EUR i CHF na dan isplate kredita 04.09.2006. (tečaj EUR 7,35 HRK / tečaj CHF 4,6401 HRK = 1,58402 CHF za 1 EUR). Do 31.12.2022. tečajevi su se iskazivali kao iznos HRK za jedinicu strane valute, dok se od uvođenja eura tečajevi izražavaju kao iznos strane valute za 1 EUR. Zbog toga se za preračunavanje u domaću valutu do 31.12.2022. iznosi u CHF množe s tečajem, a od 01.01.2023. iznosi u CHF dijele se s tečajem. Kredit je s ostatkom vrijednosti od 63.480,00 CHF, koja dospijeva na dan zadnjeg anuiteta. Kod izrade otplatnog plana zaduženja kamate i glavnice kontrolirana su sa stvarnim zaduženjima iz kartice kredita. Od 01.01.2014. primjenjuje se propisana kamatna stopa od 3,23%, kao što je prikazano u tabeli 1. Plaćanje anuiteta vrši se po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja. Nadalje angažirana vještakinja Dijana Tomljanović- Butković mag. oec. ističe da tečajevi na dan zaduženja i uplate utvrđeni su uvidom u arhivu tečajnih lista Banke. Stvarne uplate u CHF preuzete su iz kartice kredita. Iz ukupne uplate isključeni su troškovi i zatezne kamate, koji ne ulaze u izračun preplate. U svezi metodologije izračuna preplate naglašava se da tečajne razlike, odnosno preplata tečaja, računa se na temelju stvarne uplate anuiteta u valuti i razlike tekućeg i početnog tečaja, na način da se od uplate u valuti po tekućem tečaju oduzme ista uplata u valuti po početnom tečaju. Tečajna razlika se računa na svaku pojedinačnu uplatu. Ako se preplata kamate računa po tekućem tečaju, onda od tečajne razlike na određeni datum treba oduzeti tečajnu razliku uključenu u preplati kamate, da se izbjegne dupliranje. U Tabela 2 angažirana vještakinja Dijana Tomljanović-Butković mag. oec. je prikazala Otplatni plan do 01.07.2019. do 31.12.2022. Potom u Tabeli 3. angažirana vještakinja Dijana Tomljanović-Butković mag. oec. je prikazala preplata tečaja od 01.07.2019. do 31.12.2022. koje su izračunate na sljedeći način: a) u stupcu 6 je plaćeni anuitet u valuti, kao zbroj kamate (4) i glavnice (5), b) u stupcu 7 je plaćeni anuitet u valuti iz stupca 6 po tekućem tečaju, c) u stupcu 8 je plaćeni anuitet u valuti iz stupca 6 po početnom tečaju, d) u stupcu 9 su tečajne razlike koje se dobiju kad se od plaćenog anuiteta u kunama po tekućem tečaju (7) oduzme isti anuitet u valuti po početnom tečaju (8) i e) u stupcu 10 su tečajne razlike iz stupca 9 u eurima po fiksnom tečaju 1 EUR = 7,5345 HRK. Prema utvrđenju angažirane vještakinje Dijane Tomljanović-Butković mag. oec. preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), u razdoblju od 01.07.2019. do 31.12.2022., kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 64.281,83 HRK, odnosno 8.531,66 EUR (tab. 3, st. 9 i 10). Negativnih tečajnih razlika, kada je tečaj manji od početnog, nije bilo. Potom je angažirana vještakinja Dijana Tomljanović- Butković mag. oec. prikazala specifikaciju pozitivnih tečajnih razlika od 01.07.2019. do 31.12.2022. U Tabeli 4 je prikazana preplata tečaja od 01.01.2023. do 22.07.2024. koje su izračunane su na sljedeći način: a) u stupcu 6 je plaćeni anuitet u valuti, kao zbroj kamate (4) i glavnice (5), b) u stupcu 7 je plaćeni anuitet u valuti iz stupca 6 po tekućem tečaju, c) u stupcu 8 je plaćeni anuitet u valuti iz stupca 6 po početnom tečaju i d) u stupcu 9 su tečajne razlike koje se dobiju kad se od plaćenog anuiteta u kunama po tekućem tečaju (7) oduzme isti anuitet u valuti po početnom tečaju (8) . U Tabeli 5 je angažirana vještakinja Dijana Tomljanović-Butković mag. oec. prikazala preplatu tečaja (pozitivne tečajne razlike), od 01.01.2023. do 22.07.2024., kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 4.744,05 EUR (tab. 5, st. 9). Negativnih tečajnih razlika nije bilo. Također je dana i specifikacija preplate tečaja od 01.01.2023. do 22.07.2024. Zaključno ukupna preplata tečaja u utuženom razdoblju iznosi 13.275,71 EUR. Nadalje angažirana vještakinja Dijana Tomljanović-Butković mag. oec. utvrđuje da naknada za obradu kredita od 1% iznosi 1.587,00 CHF, odnosno 7.363,84 HRK po tečaju na dan isplate kredita 04.09.2006., odnosno 977,35 EUR po fiksnom tečaju konverzije, a naplaćena je 04.09.2006. Zaključno angažirana vještakinja Dijana Tomljanović- Butković mag. oec. konstatira: a) preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), u razdoblju od 01.07.2019. do 31.12.2022., kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 64.281,83 HRK, odnosno 8.531,66 EUR (tab. 3, st. 9 i 10), b) preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), od 01.01.2023. do 22.07.2024., kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 4.744,05 EUR (tab. 5, st. 9), c) negativnih tečajnih razlika, kada je tečaj manji od početnog, nije bilo, d) ukupna preplata tečaja u utuženom razdoblju iznosi 13.275,71 EUR i e) naknada za obradu kredita od 1% iznosi 1.587,00 CHF, odnosno 7.363,84 HRK po tečaju na dan isplate kredita 04.09.2006., odnosno 977,35 EUR po fiksnom tečaju konverzije, a naplaćena je 04.09.2006. Nitko od stranaka nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje angažirane vještakinje Dijane Tomljanović-Butković mag. oec. od 29. siječnja 2026., a istog je u cijelosti prihvatio i ovaj sud budući je stekao dojam da je isti stručan i objektivan.

5. Saslušan na ročištu dana 15. travnja 2026. tužitelj ČT je iskazao da njemu je trebao kredit radi rješenja njegovog stambenog pitanja te dobivenim novcem kupio je dio kuće u [adresa] gdje i danas stanuje zajedno sa suprugom i kćerkom. Ta kuća nikada nije korištena za bilo kakve poslovne svrhe a niti je iznajmljivana. Kad je došao u banku službenica banke mu je objasnila da nije kreditno sposoban da mu se odobri kredit u eurima ali je bio kreditno sposoban da mu se odobri kredit u valuti CHF pa je on to i prihvatio. Tužitelj ČT tvrdi da u ono vrijeme znao je da tečajevi stranih valuta variraju ali nije očekivao da bi tečaj CHF u odnosu na KN mogao naglo i nekontrolirano porasti. Bilo mu je jasno da ću morati platiti i nekakvu ulaznu naknadu, ali mu nije objašnjeno na koje se to troškove konkretno odnosi ta ulazna naknada. Cijeli ugovor je napisala banka te je on taj ugovor mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Prema tvrdnjama tužitelja ČT navedeni kredit još uvijek nije u cijelosti otplaćen, a biti ću u obavezi negdje do 2030. godine budući je isti zaključen na rok od 28 godina. Nadalje tužitelj ČT napominje da su bili kod javnog bilježnika ali mu ni javni bilježnik nije ništa objašnjavao u vezu valutne klauzule i neke ulazne nakade. Na raju svoga iskaza tužitelj ČT je iskazao da prilikom zaključenja ugovora o kreditu on je dobio i otplatni plan. Međutim na tom otplatnom planu sve rate su bile potpuno jednake tako da je on i u budućnosti očekivao da će biti isto ili eventualno neke neznatne razlike. Tužitelj ČT ističe da on sporni kredit koji je predmet ove parnice redovito otplaćuje tako da nema nekih zakašnjenja.

6. Na pripremnom ročištu dana 28. listopada 2025. stranke su učinile nespornim da se radi o nekonvertiranom ugovoru o kreditu koje je još uvijek u otplati. Također nije sporno da u ovoj parnici potražuje se razlika s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli a u odnosu na one rate koje dospijevaju iza 13.07.2019. budući za prethodno razdoblje je već donesena pravomoćna presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2657/2019, a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2363/2022-2 od 9. travnja 2024. Također potražuje se i naplata s osnova ništetne odredbe o ulaznoj naknadi. Između stranka nije sporno da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. od tužitelja ČT naplatio ulaznu naknadu za obradu kredita u iznosu od 977,35 eura i to 04.09.2006.

7. Na ročištu dana 15. travnja 2026. u smislu čl. 7. st. 1. ZPP-a punomoćnici tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iako su bili uredno pozvani nisu pristupili te su o tome izvijestili ovaj sud svojim podneskom od 15. travnja 2026. Sud je upozorio punomoćnicu tužitelja ČT da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Punomoćnica tužitelja ČT nije imala daljnjih dokaznih prijedloga ali je predložila da sud na tom ročištu ne zaključuje raspravu, a kako bi se tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. mogao očitovati na iskaz tužitelja ČT. Ovaj sud takav prijedlog tužitelja ČT nije prihvatio budući je isto smatrao potpuno nepotrebnim budući da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. imao namjeru se očitovati na iskaz tužitelja ČT onda bi i došao na ročište dana 15. travnja 2026. Budući stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na ročištu dana 15. travnja 2026. i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP- a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U svojoj završnoj riječi punomoćnica tužitelja ČT je predložila usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja ČT u cijelosti na način kako je isti preciziran u tužbi tužitelja ČT od 31.07.2025. kao i u podnesku tužitelja ČT od 12. ožujka 2026. Naglašava se da što se tiče ulazne naknade za obradu kredita prema stajalištu sudske prakse kako Europskog zakonodavstva tako i nacionalnog isto je nepošteno i kao takvo ništetno te tužitelj ČT ima pravo na nadoknadu iste u cijelosti.

8. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužitelja ČT je osnovan u pretežnom dijelu.

9. Odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te ČT kao korisnika kredita broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5103111078 od 21. kolovoza 2006. te iz iskaza tužitelja ČT, čiji je iskaze ovaj sud prihvatio kao istinit, proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Točno je da je obrt u vlasništvu tužitelja ČT registriran na adresi nekretnine koja je kupljena novcem dobivenim iz kredita no tek nakon što je nekretnina kupljena preregistrirano je sjedište obrta dana 15. studenog 2006. sa adrese Rijeka, Antuna Barca 1 na adresu nekretnine [adresa] (list sudskog spisa broj 132) no na toj adresu obrt ne djeluje dakle ne obavlja se poduzetnička djelatnost. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. koji ničim ne dokazuju svoju tvrdnju da se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru.

10. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III- 4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III- 4532/2019 od 3. veljače 2021.

11. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

12. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF -a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužitelj ČT nije mogao pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te ČT kao korisnika kredita broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5103111078 od 21. kolovoza 2006. budući mu je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost tog ugovora o kreditu je bila samo za tužitelja ČT iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.

13. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

14. U odnosu na informiranost tužitelja ČT i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijenjen raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je tužitelj ČT bio u potpunosti informirani u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te ČT kao korisnika kredita broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5103111078 od 21. kolovoza 2006. u svezi odredbi o valutnoj klauzuli CHF i mogućnosti promijene kamatne stope jednostranom odlukom samoga tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d.

15. Nije sporno da od 01.01.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.

16. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“

17. Nadalje valja naglasiti da sukladno čl. 326. st. 2. novoga Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 te u daljnje tekstu skraćeno: NZOO) ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Po prosudbi ovoga suda nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i mogućnosti promijene kamatne stope jednostranom odlukom samoga tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. uzrokuje znatnu neravnotežu u pravu i obvezi tužitelja ČT u odnosu na tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. i ne može se reći da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, koja bi isključila pravo tužitelja ČT na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem tako ništetnih odredba naplaćeno.

18. Nije sporno da je Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te ČT kao korisnika kredita broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5103111078 od 21. kolovoza 2006. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...."

19. Ovaj sud je na temelju nalaza i mišljenja angažirane vještakinje Dijane Tomljanović-Butković mag. oec. utvrdio preplate na osnovu ništetne valutne klauzule na obroke koje dospijevaju od 13. srpnja 2019. pa zaključno s 18. srpnja 2024. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetne odredbe kojom je . Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. ZOO-a u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Istaknuti prigovor zastare tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. je neosnovan. Naime, kod pravnog instituta stjecanje bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina. Tužba je u ovoj parnici podnesena dana 31. srpnja 2024., a najstarije potraživanje tužitelja ČT u iznosu od 15,94 € dospijeva dana 12. srpnja 2019. tako da je samo ono u zastari. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom III. Sva ostala potraživanja tužitelja ČT koja dospijevaju 13. kolovoza 2019. i kasnije nisu u zastari jer nije prošao zastarni rok od godina te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.

20. Ovaj sud je prihvatio kao istinitu tvrdnju tužitelja ČT da o ulaznoj naknadi i nekoj naknadi za obradu i za osiguranje kredita sa službenicom banke se uopće nije niti razgovaralo. Po prosudbi ovoga suda u konkretnom slučaju čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te ČT kao korisnika kredita broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5103111078 od 21. kolovoza 2006. o kojem se nije pojedinačno pregovaralo, prouzročio je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, tužitelj ČT niti na koji način mogao utjecati na sadržaj čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te ČT kao korisnika kredita broj 2402006

– 1031262160 / 51400607 – 5103111078 od 21. kolovoza 2006. u svezi visine ulazne naknade za obradu kredita nego mu je to ponuđeno po načelu „uzmi ili ostavi“.

21. Po prosudbi ovoga suda tužitelj ČT uopće nije bila kao potrošač informiran o parametrima koji utječu na visinu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d., koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ČT. Za ovaj sud nije sporno da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita je imao određenih troškova tj. razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u aplikaciju tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. za obradu kreditnih zahtjeva i slično. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita očito znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu tj. da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Isto tako nejasno je iz kojeg razloga bi se trošak rada djelatnika banke uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer se u opis poslova radnog mjesta savjetnika za građanstvo ili nekog sličnog naziva se notorno ubraja razgovor s klijentima, informacije o svim uvjetima kredita, ali isto tako i sama obrada kredita. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. niti ne tvrdi da bi plaća djelatnika banke koji je s klijentima radio na zaključenju ugovora o kreditu uopće ovisila o broju kreditnih zahtjeva ili visini kredita koje je ukupno uspio plasirati taj mjesec, ili da bi oni dobivali nikakve bonuse, već očito im je plaća bila fiksna nezavisno od prethodno navedenih okolnosti. Prema shvaćanju ovog suda, nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. U svjetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer ugovor ne sadrži jasno definirane parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude u točki I. Zaključno primjenom odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a odnosno čl. 81. st. 1. ZZP-a po prosudbi ovoga suda odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te ČT kao korisnika kredita broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5103111078 od 21. kolovoza 2006. kojom je ugovoreno plaćanje tkz. ulazne naknade za obradu kredita je ništetna i teško razumljiva jer nije dokazano da je u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj ČT bio upoznat sa parametrima koji utječu na visinu navedene naknade o čemu je tužitelj ČT kao potrošač morao biti informiran. Naime, odluke o visini te naknade je jednostrano donosio sam tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d., a o tome sa tužiteljem ČT nije pregovarao te je tako kao jača strana ugovornog odnosa postupio nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja ČT kao potrošača pa je navedena odredba ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO -a. Naime, na ugovor o kreditu kao dvostrani pravni posao se primjenjuju temeljna načela obveznog prava, dakle ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, načelo jednake vrijednosti činidbi, načelo savjesnosti i poštenja te načelo zabrane zlouporabe prava. U navedenom smislu očitovao se je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama poslovni broj Rev 673/2023-2 13. veljače 2024. i Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024. te iz svih navedenih razloga valjalo je u cijelosti prihvatiti deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja ČT.

22. Ovaj sud prihvaća pravni stav dr. sc. FT dipl.iur. u članku “Stjecanje bez osnove” koji je objavljen u Aktualnostima hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 27., Zagreb, 2020. u kojem se navodi: “...Dakle, zahtjev za utvrđivanje ništetnosti te zahtjev za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla dva su različita zahtjeva koja služe različitoj svrsi, pa su time podvrgnuta različitim pravilima: zahtjevom za utvrđivanje ništetnosti štite se javni interesi pa je jasno da taj zahtjev ne može biti vremenski ograničen. S druge strane, zahtjevom za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla štiti se privatni interes vjerovnika, pa je jasno da taj zahtjev mora biti ograničen opravdanim interesima dužnika te pravne sigurnosti općenito. Zbog toga ostvarivanje toga zahtjeva, za razliku od zahtjeva za utvrđivanjem ništetnosti, ograničeno je zastarnim rokom koji počinje teći od trenutka stjecanja bez osnove. Tumačenjem prema kojem bi restitucijski zahtjev iz ništetnih poslova započeo zastarijevati tek od utvrđenja ništetnosti neprimjereno bi se poistovjetilo privatni interes pojedinog vjerovnika s javnim interesom, čime bi se ujedno značajno narušila ravnoteža interesa vjerovnika i dužnika te pravna sigurnost općenito, jer vjerovnikova tražbina ne bi zastarjevala sve dok se on ne bi odlučio pokrenuti postupak za utvrđivanje ništetnosti.....” Štoviše po mišljenju ovoga suda to bi moglo čak i poticati takovog vjerovnika da namjerno što duže prolongira neku parnicu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu ili radi postavljenja restitucijskog zahtijeva zbog povrata svih novčanih iznosa koje je dužnik stekao bez pravne osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja svakog takovog pojedinog novčanog iznosa pa do isplata. Budući su zakonske zatezne kamate daleko veće od kamata koje bilo koja banka daju na neku oročenu štednju pa čak i daleko više nego što banke ugovaraju visinu kamate kod odobravanja kredita svojim klijentima od takvog svoga nesavjesnog postupanja očito je da bi takav vjerovnik samo neosnovano stjecao imovinsku korist.

23. U odnosu na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., ovaj sud napominje da je upoznat s tim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i s kasnijim pravnim shvaćanjem tog suda sa sjednice Građanskog odjela tog suda broj Su -IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. prema kojem pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, no upravo zbog toga što u postupku koji je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, se uopće nije odlučivalo o ništetnosti ugovornih odredbi o ništetnosti tkz. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva to se potonje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne može primijeniti u ovom sporu.

24. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (odnosno članka 104. stavka 1. ranijeg Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kao prvo valja primijetiti da kod svojih pravnih shvaćanja Vrhovni sud Republike Hrvatske uopće svoja pravna shvaćanja ne obrazlaže kao niti to zbog čega je došlo do promijene njegovih pravnih shvaćanja iako se sami propisi nisu mijenjali. Međutim, prema pravnom shvaćanju ovog suda, i u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1705/92 od 20. srpnja 1993.). Naime, primitkom ispunjenje po osnovi ništetnog ugovora, a s obzirom na to da je ugovor nevaljan ex tunc, dio imovine jedne osobe (jedne ugovorne stranke) je prešao u imovinu druge osobe (druge ugovorne stranke) no za taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu slijedom čega se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavka 1. ZOO-a. Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a, što u ovom predmetu i nije sporno. Nadalje, premda se sukladno članku 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnost ne gasi, a što znači da stranka (i ne samo stranka nego i svaka zainteresirana osoba prema članku 327. stavku 1. ZOO-a može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu, da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen.

25. Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornom tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. ZOO- a mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku).

26. Naime, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se u potpunosti dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila odnosno nastupila bi kada to jednostrano odluči sam vjerovnik, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.

27. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada b i sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan.

28. Naime, odredbe o ništetnosti ugovornih odredbi u svezi tkz. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva te za osiguranje kredita nije uopće bila predmet raspravljanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 a niti neke druge kolektivne tužbe tako da do nekog prekida zastare nikada nije niti došlo. Kada bi se doslovno shvatilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora nejasno je kako bi se to moglo suvislo povezati s kasnijim pravnim stavom sa sjednice Građanskog odjela tog suda broj Su- IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. u kojem se između ostaloga tvrdi da pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a. Naime, nejasno je kako se može prekinuti zastara koja nije niti počela teći. Da bi zastara uopće počela teći po prirodi stvari potrebno je najprije da dođe do prekida zastare. Prema čl. 240. st. 1. ZOO-a zastara se prekida kad dužnik prizna dug. odnosno sukladno čl. 241. st. 1. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U smislu čl. 245. st. 1. ZOO-a nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zasta ru. Ovaj sud pretpostavlja da je Vrhovni sud Republike Hrvatske želio reći ako je tužitelj u zastarnom roku podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti određenih ugovornih odredbi onda zastara restitucijskog zahtjeva radi isplate neosnovano naplaćenih novčanih iznosa počinje ponovo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih ugovornih odredbi. Nadalje valja naglasiti da ukoliko se spomenuto pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. smije retroaktivno primijeniti na tzv. okončane pravne situacije, onda i zakonske zatezne kamate također počinju teći tek od dana pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, a ne od dana stjecanja. Naime, da bi zastara počela teći, dužnik mora biti u zakašnjenju sa ispunjenjem dospjelog potraživanja. Ako će zastarni rok u ovome predmetu početi teći tek s danom pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, tada do tog dana ne postoji obveza tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. na plaćanje zakonskih zateznih kamata jer do tog dana ne postoji njegovo zakašnjenje s obzirom na to da tužiteljevo potraživanje nije dospjelo.

29. U ovoj parnici je između stranka nesporno da dana 4. rujna 2006. temeljem odredbe o tkz. ulaznoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je tužitelju ČT naplaćen iznos od 7.363,84 kn ili 977,35 €. Svoju tužbu u ovoj parnici je tužitelj ČT podni0 tek dana 31. srpnja 2024. u svezi tkz. ulazne naknade tako da je nastupila zastara njezinog potraživanja u smislu citiranog čl. 225. ZOO-a budući je već odavno prošao zastrani rok od 5 godina, a nikakvog prekida zastare do podnošenja navedenih tužbenih zahtjeva tužitelja ČT u ovoj parnici nije bilo. Iz svih navedenih razloga osnovan je u tom dijelu prigovor zastare tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

30. Prema čl. 154. st. 5. ZPP-a sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Nadalje čl. 155. st. 1. ZPP-a je propisano da sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje g lavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. U ovoj parnici tužitelj ČT je postavio tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 14.253,06 € te mu je dosuđen iznos od 13.109,77 € dok je odbijen s iznosom od 1.143,29 €. Dakle tužitelj ČT je u ovoj parnici uspio 92% tako da primjenom citiranog čl. 154. st. 5. ZPP- a dosuđeni su mu troškovi u cijelosti i to zastupanja po angažiranoj punomoćnici: 1) za sastav tužbe tužitelja ČT od 31.07.2024. po Tbr. 7. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 00,00 €, 2) za sastav podneska tužitelja ČT od 12.03.2026. po Tbr. 8. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 500,00 € i 3) za pristupe ročištima punomoćnice tužitelja ČT dana 28.10.2025. i 15.04.2026. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari po Tbr. 9. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 500,00 € za svako od tih ročišta odnosno ukupno 2.000,00 €. Navedeni iznos valja još uvećati za troškove vještačenje u iznosu od 500,00 € tako da ukupni parnični trošak tužitelja ČT iznosi 2.500,00 €. Tužitelju ČT nije priznat trošak za sastav podneska od 3.11.2025. budući ga je ocijenio nepotrebnim. Naime, radi se o ponavljanju već napisanog u tužbi, a osim toga ako je uopće bilo potrebno za nekim daljnjim pojašnjenjima to je punomoćnica tužitelja ČT mogla iznijeti i na ročištu dana 28.10.2025.

30.1. Točno je da po Tbr. 9. točki 3. sada važeće tarife odvjetniku pripada i 50% naknade iz Tbr. 7. točka 1. i 2. tarife za ročište na kojem se objavljuje presuda, ali ne više od 50 bodova. U svom troškovniku predanom prije zaključenja glavne rasprave dana 15. travnja 2026. punomoćnica tužitelja ČT je zatražila i trošak njezinog pristupa ročištu za objavu presude. U smislu čl. 164. st. 3. ZPP-a zahtjev za naknadom troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima; a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba da odluči. Točno je da u smislu čl. 164. st. 6. ZPP-a u slučaju usmene objave presude ili rješenja kojim se naređuje naknada troškova sud može odlučiti da će iznos troškova odmjeriti u pismeno izrađenoj presudi odnosno rješenju ako se rješenje ima dostaviti strankama. Međutim, u ovoj konkretnoj parnici sud je odmah odlučio kako o glavnoj stvari tako i o troškovima postupka, a prilikom predavanja troškovnika punomoćnice tužitelja ČT na ročištu dana 15. travnja 2026. po prosudbi ovoga suda ne može se s sigurnošću znati da li će punomoćnica tužitelja ČT ili neki njezin zamjenik i biti nazočan na ročištu za objavu presude, a niti ovaj sud može priznavati unaprijed i taj trošak. Osim toga u parničnom postupku se nadoknađuju samo oni troškovi koji su neophodni, a po mišljenju ovoga suda pristup punomoćnika stranaka ročištu za objavu presude uopće nije obavezan, a niti za bilo koju stranku mogu nastati bilo kakve štetne posljedice ukoliko ne pristupe na navedeno ročište. Analogno ovakvom razmišljanju ovoga suda može se navesti da svi županijski sudovi u Republici Hrvatskoj nikada ne priznaju trošak odgovora na žalbu stranci koja je napisala takav obrazloženi podnesak iako je žalba protivne strane odbijena kao neosnovana uz obrazloženje da taj trošak nije bio nužan za vođenje parnice. Identični pravni stav ima i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji nikada ne priznaje trošak za sastav odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije ili revizije pa po prosudbi ovoga suda takav pravni stav se tim prije treba primijeniti kod zatraženog troška u svezi pristupa punomoćnika radi usmene objave presude prvostupanjskog suda. Iz svih prethodno navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom IV.

U Rijeci 14. svibnja 2026.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužitelja ČT i

- pun. tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.