Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-585/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Kristine Vukelić Aničić, predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Višnji Drenški Lasan, odvjetnici u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu, radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu pod poslovnim brojem Pn-169/2016 od 2. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu pod poslovnim brojem Pn -169/2016 od 2. veljače 2026. u točkama I, II, III, IV i V izreke.

II Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženoj tuženoj da tužitelju isplati iznos od 6.000,00 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 13. travnja 2016. pa do isplate, dok je u točki II izreke odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 2.892,43 eura sa pripadajućim zateznim kamatama .

2. U točki III izreke naloženo je tuženoj da isplati tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.428,75 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 2. veljače 2026. pa do isplate dok je u točki IV izreke odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.821,25 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. U točki V izreke odbijen je zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.800,00 eura.

4. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj u odnosu na točku II i IV izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti ili ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, te traži naknadu troškova parničnog postupka.

5. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužena zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ZPP-a predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te da se tuženiku nadoknade troškovi parničnog postupka kao i troškovi žalbenog postupka ili da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

6. U odgovoru na žalbu tužitelj u cijelosti osporava navode iz žalbe tužene predlažući da se žalba odbije kao neosnovana i presuda u pobijanom dijelu potvrdi i traži troškove sastava odgovora na žalbu . Odgovor na žalbu tužitelja nije podnesen.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 8.892,43 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koja se odnosi na povredu ljudskog dostojanstva zbog ponižavajućih uvjeta uslijed boravka u zatvoru za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u Zagrebu za razdoblje od 28. travnja 2014. do 28. veljače 2016. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da se tužitelj u razdoblju od 28. travnja 2014. do 28. veljače 2016. nalazio u Zatvoru u Zagrebu te je sporno da li je postupanje tužene odnosno njezino propuštanje da boravak u zatvoru prilagodi propisanim standardima, povrijeđeno tužiteljevo pravo osobnosti i sporna je osnova i visina tužbenog zahtijeva.

9. Utvrđeno je iz dopisa Ministarstva pravosuđa, uprave za zatvorski sustav i probaciju Zatvora u Zagrebu od 16. veljače 2018. da je navedena zatvorska ustanova prekapacitirana zatvorenicima, da je tužitelj boravio u zatvorskim sobama 30 i 24 sa četiri do pet istražnih zatvorenika, da tada tužitelju nije omogućeno korištenje 4 m[2] prostora, te da u sobama nije postojao odvojen sanitarni čvor u cijelosti jer je od ostatka sobe odvojen samo zidom visine 180 cm. Utvrđeno je nadalje da su svi zatvorenici u sobi u kojoj su boravili dobivali obroke u toj sobi, da im je bilo ograničeno kretanje u sobi s obzirom na stolove, stolice i krevete, da se tužitelj mogao tuširati samo dva puta tjedno što ne odgovara higijenskim standardima i da pranje na umivaoniku unutar sanitarnog čvora ne odgovara higijenskim standardima, da je tužitelj imao slobodu kretanja dva sata dnevno na unutarnjem dvorištu zatvora i da zatvor nije pružao nikakve rekreativne sadržaje . Nadalje, da tužena nije dokazala da se manjak prostora u sobama mogao nadoknaditi drugim sadržajima kojima se omogućuje potrebna razina tjelovježbe i druge aktivnosti, rad i slično. Slijedom navedenih utvrđenja zaključak je suda prvog stupnja i da bi satisfakcija tužitelju za prekomjernu nelagodu, patnju i trpljenje preko nužne mjere koju podrazumijeva izdržavanje zatvorske kazne zbog povrede dostojanstva bila odgovarajuća naknada.

10. Slijedom navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je primjenom čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/98, pročišćeni tekst 8/89, ispr. 14/02 i 1/06 – dalje Konvencija) u kojoj je propisano da se nitko ne smije podvrgnuti mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni, zatim primjenom čl. 3., 9., 74., 76. i 91. Zakona o izdržavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 128/99, 52/2000, 59/2000, 129/2000, 59/2001, 67/2001, 11/2002, 76/2007, 27/2008, 83/2009, 18/2011, 48/2011, 125/2011, 56/2013 i 150/2013 – dalje ZIKZ), te primjenom čl. 19. st. 1. i 2. te čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje ZOO) djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te obvezao tuženu da tužitelju isplati pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 6.000,00 eura koji iznos se odnosi na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti tužitelja zbog boravka u zatvoru koji nisu zadovoljili potrebne uvjete i koji su potrebni da budu ispunjeni dok se osobe na izdržavanju kazne nalaze u zatvoru. Preostali dio zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 2.892,43 eura je odbijen kao neosnovan uz obrazloženje da je dosuđeni iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 1103. ZOO-a dovoljna satisfakcija tužitelju za prekomjernu nelagodu, patnje i trpljenje, preko nužne mjere koju podrazumijeva izdržavanje zatvorske kazne. Odluku o troškovima parničnog postupka sud prvog stupnja temelji na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP -a te sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 - dalje Tarifa) te obvezuje tuženu da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.428,75 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja odluke 2. veljače 2026. dok odbija zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.800,00 eura navodeći određeno za koje radnje tužitelju nije priznata naknada troškova.

11. Ispitujući pobijanu presudu u okviru odredbe čl. 365. st. 2. ZPP -a da li su počinjene neke od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP- a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke i to povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

12. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a kada navodi da presuda suda ima takve nedostatke zbog kojih se ne može ispitati jer da izreka presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev djelomično odbijen kao neosnovan je nerazumljiva i da proturječi razlozima presude i da su o odlučnim činjenicama izostali jasni i određeni razlozi.

13. Ovo iz razloga što presuda suda prvog stupnja nema nedostatka i može se ispitati jer je sud prvog stupnja dao ocjenu cjelokupnog provedenog dokaznog postupka te je utvrdio relevantne činjenice o postojanju obveze tužene da tužitelju isplati naknadu neimovinske štete s naslova povrede prava osobnosti pri čemu je kao istinite i životno logične prihvatio iskaze svjedoka ZČ, JČ, RČ, FČ, ŽČ, UČ i KČ kao i iskaz tužitelja te je pravilno utvrdio da je postojao nedostatak osobnog prostora sukladno navedenim odredbama čl. 74. i čl. 76. ZIKZ-a jer da tužena nije tužitelju omogućila kao satisfakciju druge povoljnije uvjete kao kretanje slobodno dijelom zatvora, omogućavanja drugih aktivnosti vježbe i slično jer se u istoj sobi odvijalo zadovoljenje prehrambenih potreba kao i higijenskih uvjeta i obavljanja nužde što je suprotno čl. 25. Ustava Republike Hrvatske koji propisuje da se sa svim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo kao i suprotno čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda da se nitko ne smije podvrgnuti mučenju i nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

14. Također nisu osnovani žalbeni navodi tužene da je počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a kada tužena problematizira ocjenu dokaza od strane suda prvog stupnja navodeći da se iskazu svjedoka ZČ nije mogla pokloniti vjera jer da ima osobni interes da tužitelj uspije u sporu, da tijekom postupka nije dokazano da se je tužitelju pogoršano zdravstveno stanje tijekom boravka u zatvoru u Zagrebu, da je u Zatvoru bio dovoljan broj medicinskog osoblja i to liječnici opće prakse kao i medicinske sestre koje su radili u dvije smjene kao i stomatolog, da je tužitelj imao mogućnosti svakodnevno se rekreirati najmanje dva sata po vlastitom nahođenju šetati, trčati, vježbati i sl.

15. Ovo iz razloga što je sud prvog stupnja dao relevantne razloge zbog čega je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka kao i ostalu dokumentaciju, posebno dopis Ministarstva pravosuđa, uprave za zatvorski sustav i probaciju Zagreb od 16. veljače 2018. u kojem je navedeno činjenično stanje u pogledu korištenja soba i uvjeta u tim sobama kao i ispunjenje ostalih uvjeta i prava osuđenih osoba na korištenje slobodnog vremena temeljem kojih činjenica je nedvojbeno utvrđeno da tužitelj ima pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti zbog navedenih uvjeta koji su postojali prilikom boravka u sobi koja nije odgovarala površinski zadovoljenju osnovnih potreba hrane i obavljanja nužde i to sve u jednom prostoru i posebno da prostor za obavljanje nužde nije bio ograđen zidom od ostalog dijela sobe koji su koristili zatvorenici posebno uvažavajući činjenicu da je tužitelj za vrijeme izdržavanja kazne bio u sobi sa pet do šest zatvorenika što znači da je imao na raspolaganju man je prostora od onog koji je propisano navedenim odredbama Zakona i to posebno odredbe čl. 74. ZIKZ-a u kojoj odredbi je propisano da smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim, prostornim zahtjevima te klimatskim prilikama, da se zatvorenika u pravilu smješta u zasebnu prostoriju, a da zajednički mogu koristiti sobu zatvorenici za koje se pretpostavlja da neće međusobno negativno utjecati da se svakom zatvoreniku osigura zasebna postelja, da slobodno vrijeme zatvorenici provede zajedno u prostorijama dnevnog boravka, da prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane, da za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m[2] i 10 m prostora, da svaka prostorija u kojoj zatvorenici žive ili rade moraju imati dnevno ili umjetno svjetlo koje omogućuje čitanje i rad bez smetnji za vid, da kaznionice i zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele i da pitka voda uvijek mora biti dostupna svakom zatvoreniku .

16. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi stranaka i to tužitelja koji smatra da je u cijelosti trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev kao i navodi tužene da tužitelju ne pripada naknada zbog povrede prava osobnosti. Sud prvog stupnja je posebno cijenio i utvrđenja iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1554/2022 od 7. veljače 2024. u kojoj je navedeno da su u čl. 23. i 25. Ustava, te čl. 3. Konvencije ugrađene temeljne vrijednosti demokratskog društva jer da se zabranjuje mučenje i nečovječno ili ponižavajuće postupanje neovisno o okolnostima i ponašanju osobe , što je sukladno i odlukama Europskog suda za ljudska prava Labita protiv Italije, Testa protiv Hrvatske, Lungin protiv Hrvatske, Loniš protiv Hrvatske, Muršić protiv Hrvatske, stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sukladno navedenim odlukama Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, a koje shvaćanje suda prvog stupnja je sukladno odlukama Ustavnog suda pod poslovnim brojem U-III-890/2012 i U-III- 5725/2016. Stoga zbog boravka u zatvoru u neadekvatnim uvjetima u razdoblju od 28. travnja 2014. do 28. veljače 2016. u Zatvoru u Zagrebu pravilno je primijenjeno materijalno pravo u okviru navedenih odredbi Ustava, ZIKZ-a i čl. 3. Konvencije kada je određena tužitelju primjerena naknada .

17. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno sukladno čl. 355. ZPP-a i da je došlo do povrede čl. 6. i 13. Konvencije te čl. 18. i čl. 29. Ustava Republike Hrvatske jer da je sud prvog stupnja bio u obavezi pažljivo ispitati navode tužitelja koji imaju osobitu važnost za donošenje odluke jer kako je izloženo po mišljenju ovog suda sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te ocijenio sve navode tužitelja koji su iznijeti tijekom postupka.

18. Stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tužene da je sud prvog stupnja dosudio novčanu naknadu koja nije pravična ukoliko se uzmu u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja da dosuđena naknada ima lukretivan značaj i da se naknada dosuđuje samo u slučajevima vrlo grubog kršenja prava zatvorenika što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Ovo iz razloga što je sud prvog stupnja pravilno utvrdio visinu naknade pravilno utvrđujući da je tužitelj prilikom izdržavanja kazne osjećao patnju i trpljenje preko nužne mjere koja podrazumijeva izdržavanje kazne jer tužena nije osigurala provedbu mjere lišenja slobode u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo, a sve s obzirom na utvrđene uvjete boravka u sobi u kojoj je tužitelj izdržavao kaznu u kojoj nije imao dovoljno osobnog prostora propisanog Zakonom da se u istoj prostoriji obavljaju prehrambene potrebe, održavanje osobne higijene i obavljanjem osnovnih potreba u prostorijama koje nisu bile u cjelini odvojene od ostalog prostora u kojem su boravili ostale osobe zajedno s tužiteljem. Navedeno pravno shvaćanje koje navodi sud prvog stupnja sukladno je i važećoj sudskoj praksi kao npr. Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1535/24 kao i u pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd -3206/24, 4366/23, 1120/24 i 4520/22 te u navedenim odlukama Europskog suda za ljudska prava kao i odlukama B, Z, J i R protiv Republike Hrvatske te navedenim odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske.

19. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo u okviru odredbe čl. 155. ZPP-a da tužitelju nije priznao naknadu za sve troškove specificirane u točki 51. obrazloženja presude suda prvog stupnja budući da tužitelju nije priznata naknada za sastav 13 požurnica. Ovo iz razloga što je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo u okviru odredbe čl. 155. ZPP-a kada za sastav svih navedenih požurnica je utvrdio da je to trošak koji nije bio potreban za vođenje postupka bez obzira na činjenicu što je prvostupanjski postupak trajao u dugom vremenskom razdoblju te je u svakom predmetu pravo svake stranke da ostvari svoja prava i da mu sud odluči o razumnom roku o njegovom zahtjevu. Međutim, ističe se da trajanje postupka nije predmetom razmatranja u ovom žalbenom postupku.

20. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada tužitelju nije dosudio naknadu za sastav podneska od 14. studenog 2017., 4. svibnja 2018., 14. prosinca 2023. i 10. travnja 2024. kada smatra da su ti troškovi bili nužni radi vođenja ovog postupka jer da se podneskom od 14. studenog 2017. tužitelj očitovao na odgovor na tužbu i navode iz podneska tuženika, da se podneskom od 4. svibnja 2018. tužitelj detaljno osvrnuo na činjenične navode tužene osporavajući iste dodatno razjašnjavajući sporne okolnosti, da je podneskom od 14. prosinca 2022. i 10. travnja 2024. tužitelj obavijestio sud da je odustao od ranije predloženih dokaza i da je taj podnesak bio nužan za uredno vođenje postupka.

21. Ovo iz razloga što je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da navedeni podnesci nisu bili potrebni radi vođenja postupka pa je pravilno primijenjeno materijalno prava u okviru odredbe čl. 155. ZPP-a kada sud prvog stupnja nije dosudio naknadu za navedene podneske.

22. Slijedom obrazloženog žalbe stranaka kao neosnovane je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u odbijenom dijelu u točkama I, II, III, IV i V izreke potvrditi pa je stoga primjenom odredbe čl. 368.. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

23. Strankama nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer nisu uspjeli u žalbenom postupku pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

24. Isto tako tužitelju nisu priznati troškovi sastava odgovora na žalbu jer ti troškovi nisu bili potrebni radi vođenja ovog postupka pa je stoga pravilnom primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

U Rijeci 12. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Kristina Vukelić Aničić