Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-221/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Katarini Jukić, odvjetnici iz Pule, Giardini 2/III, protiv tuženika AIR PANNONIA d.o.o. iz Osijeka, Ul. jablanova 21, OIB: 82047274303, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Darko Šuper, Iva Kovačev Radić, Ivan Jukić, Dino Vukušić i Ena Petrović, odvjetnicima u Osijeku, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-112/2022-72 od 16. siječnja 2026. na sjednici vijeća održanoj dana 12. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-112/2022-72 od 16. siječnja 2026., u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-112/2022-72 od 16. siječnja 2026., u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. 1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 497.58 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2020. do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu na iznos od 497,58 € od 15. studenoga 2015. do 27. svibnja 2020. (st. I.), da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.522,90 € za mjesec listopad 2015. na ime neisplaćene plaće zajedno s zakonskim zateznim kamatama od 15. studenoga 2015. pa do isplate (st. II.), kao i da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos za razmjerni dio godišnjeg odmora u bruto iznosu od 1.289,69 € s zakonskim zateznim kamatama od 15. studenoga 2015. do isplate (st. III.), te da se tuženiku naloži tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka s zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate (st. IV.)
1.2. Isto tako, rješenjem istog suda u točki I. izreke odbačena je tužba u dijelu da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 300,99 € na ime neisplaćene plaće za mjesec rujan 2015. s zakonskim zateznim kamatama od 15. listopada 2015. do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu 679,13 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2026. pa do isplate dok je pod točkom III. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki II. izreke rješenja.
2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom II. te rješenja pod točkom I. i II. izreke kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima kako to proizlazi iz sadržaja žalbe uz naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za isplatu neisplaćene plaće za listopad 2015., koji predstavlja razliku između iznosa koji je tužitelj potraživao u podnesku od 10. siječnja 2017. u iznosu od 13.000,00 kn/1.725,40 €[1] i pravomoćno dosuđenog iznosa od 5.700,00 kn/756,52 € te u dijelu koji se odnosi na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, koji predstavlja razliku između iznosa koji je tužitelj potraživao u podnesku od 10. siječnja 2017. u iznosu od 10.000,00 kn/ 1.327,23 € i dosuđenog iznosa od 3.626,00 kn / 481,25 €, a u kojem dijelu je bila ukinuta prvostupanjska presuda istog suda poslovni broj Pr-746/2016-52 od 15. svibnja 2020.
5. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
6. Isto tako, ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
7. Tužitelj žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također ističe tužitelj kao niti povreda iz čl.354.st.2.toč.6. ZPP jer tužitelju nije onemogućeno raspravljanje u postupku.
8. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:
- da je odlukom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br. Gž R-789/2020-2 od 3. svibnja 2022., potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-746/2016-52 od 15. svibnja 2020., u pobijanom dijelu pod točkom I. stavak I., stavak III., stavak IV., stavak VII., stavak VIII., stavak IX., stavak X. u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja u preostalom dijelu za isplatu plaće za rujan 2015., stavak XI., stavak XII. te stavak XIII., kao i pod točkom II. i IV. izreke u dijelu kojem tužitelju nije dosuđen parnični trošak, dok je ukinuta presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-746/2016- 52 od 15. svibnja 2020., u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom I. stavak V. i stavak VI. izreke te je u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje jer da iz obrazloženja proizlazi da u odnosu na odbijajući dio plaće za mjesec listopad pod točkom I. stavak V., te u odnosu na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor pod točkom I. stavak VI., osnovano žalitelj ukazuje da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, a što je i rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava;
- da je tuženik naveo da je odmah nakon primitka prvostupanjske presude, 27. svibnja 2020., izvršio uplatu na račun punomoćnika tužitelja iznosa od 16.290,41 kn/2.162,11 € u kojem su sadržane sljedeće obveze tuženika:
1. Dosuđeni iznos plaće od 5.700,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos tekućom od 15. studenog 2015. pa do isplate u iznosu od 1.837,93 kn, ili ukupno 7.537,93 kn/1.000,46 € po ovom osnovu.
2. Dosuđeni iznos na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor od 3.626,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. listopada 2015. do isplate u iznosu od 1.194,25 kn, ili ukupno 4.820,25 kn/639,76 €.
3. Neosnovano sustegnuti dio plaće na ime troška uplate avionske karte u iznosu od 2.958,00 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. listopada 2015. pa do isplate u iznosu od 974,24 kn, ili ukupno 3.932,24 kn/521,90 €. Kako je iznos od 5.700,00 kn predstavljao neto iznos plaće (bruto plaća 17.971,67 kn, vidljivo iz priloženih isplatnih lista), to je tužitelj izračunao postojeće doprinose, te poreze i prireze tragom isplatne liste, na način da je zbrojio ukupne mjesečne doprinose od 3.594,33 kn te poreze i prireze od 2.977,34 kn, i tako utvrđeni iznos od 6.571,67 kn podijelio na 2 (pola mjeseca), te dobio iznos koji predstavlja bruto plaću od 3.285,83 kn. Kako je tuženik ranije uplatio doprinose za tužitelja (s osnove minimalne plaće) u iznosu od 303,00kn 26. studenog 2015., to znači da je isti još dužan tužitelju s ove osnove 2.982,83 kn/395,89 €;
- da je tuženik 4. listopada 2022. uplatio i predmetni iznos (zaokružen na 3.000,00 kn/398,17 €);
- da je financijski vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio da:
a) da ukupna visina neisplaćene neto plaće tuženiku prema tužitelju za listopad 2015. iznosi 6.224,16 kn / 826,09 € ,
- da je tuženik u cijelosti podmirio dosuđujući iznos iz točke V. izreke presude od 15. svibnja 2020, zajedno sa zateznim kamatama,
- da je neto plaća za listopad 2015. godine utvrđena vještačenjem u cijelosti isplaćena, b) – da naknada za neiskorišteni godišnji odmor iznosi 3.613,98 kn / 479,65 € ,
- da je tuženik u cijelosti podmirio dosuđeni iznos iz točke IV. izreke presude od 15. svibnja 2020., zajedno sa zakonskom zateznom kamatom,
- da je naknada za godišnji odmor utvrđena vještačenjem u cijelosti isplaćena, c) ukupna visina neisplaćene neto plaće tužitelja prema tuženiku za rujan 2015. iznosi 2.958,00 kn / 392,59 € ,
- da je tuženik podmirio dosuđujući iznos iz točke X. izreke presude od 15. svibnja 2020, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama,
- da je neto plaća za rujan 2015. godine utvrđena vještačenjem u cijelosti isplaćena. Nadalje je utvrdio da je tuženik ostao dužan na ime doprinosa iznos od 7.613,00 kn (6.749,05+863,95) / 1.010,42 €;
- da je vještak u dopunskom očitovanju na ročištu 12. prosinca 2025. dopunio nalaz na način da je uzeo u obzir i uplatu od 3.000,00 kn/398,17 € od 4. listopada 2022. kada se isti uzme u obračun u pismenom nalazu i mišljenju od 17. srpnja 2024. tako da kada se utuženi iznos, u prvotnom pismenom nalazu od 6.749,05 kn, uzme u obzir bez obračunatih kamata, te se umanji za uplaćeno iznos od 3.000,00 kn preostaje glavnica od 3.749,05 kn / 497,58 € na ime doprinosa za plaću za listopad 2015.
9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj prema Ugovoru o radu od 6. svibnja 2015. trebao početi raditi kod tuženika s 1. lipnja 2015., ali da do realizacije tog ugovora nije došlo jer je upravo tužitelj tražio od tuženika da se taj ugovor raskine zbog drugih obveza koje ima. Da je taj ugovor raskinut proizlazi iz iskaza zakonske zastupnice tuženika, koja potvrđuje da je udovoljeno zahtjevu tužitelja za raskidom ugovora o radu, kao i iz činjenice da mu je tuženik za lipanj 2015. isplatio plaću samo za jedan dan rada, dakle ne za cijeli mjesec, kako bi morao da je tužitelj bio u radnom odnosu cijeli mjesec. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da je novi ugovor o radu sklopljen 30. lipnja 2015. i prema njemu tužitelj je započeo s radom 1. srpnja 2015., ali nakon sklapanja tog novog ugovora na isti se automatski ne primjenjuju i odredbe Anexa Ugovora o radu od 6. svibnja 2015. jer je Anex Ugovora o radu sklopljen istovremeno s Ugovorom o radu od 6. svibnja 2015. i plaćanje dodatnog mjesečnog iznosa plaće je propisano za vrijeme važenja tog ugovora u periodu sklapanja ugovora o radu do završetka ugovora o radu. Dakle, nakon prestanka važenja Ugovora o radu od 6. svibnja 2015. prestao je važiti Anex koji se odnosio na taj ugovor, pa se odredbe Anexa o mjesečnoj isplata dijela plaće radniku u gotovini ne mogu primijeniti na razdoblje nakon sklapanja Ugovora radu od 30. lipnja 2015. s time da tužitelj nije dokazao da bi nakon sklapanja Ugovora o radu od 30. lipnja 2015., bio sklopljen novi Anex tom ugovoru, a kako to proizlazi iz članka 10. Ugovora o radu od 30. lipnja 2015. pa ako je tuženik tužitelju i vršio kakove isplate na ruke to nije bilo u okviru plaće, jer i plaća za srpanj 2015. godine odgovara iznosu ugovorene neto plaće, i nije uvećana za dodatnih 750,00 eura ili 1.000,00 eura. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju na ugovoreni iznos plaće prema Ugovoru o radu od 30. lipnja 2015. ne pripada i dodatak plaće od 1.000,00 eura na plaću za listopad 2015., pa je u tom dijelu zahtjev tužitelja neosnovan kao pod točkom II. izreke.
10. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da u odnosu na dio zahtjeva kojim tužitelj potražuje iznos od 300,99 € na ime neisplaćene plaće za mjesec rujan 2015. je već pravomoćno odlučeno presudom ovog suda od 15. svibnja 2020., slijedom čega odbacuje tužbu u tom dijelu kao u izreci rješenja pod točkom I.
11. Stoga, slijedom provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži isplatu dijela plaće (na ime doprinosa) za listopad 2015. u iznosu od 497,58 € zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. svibnja 2020. do isplate te odlučuje kao pod točkom I. izreke.
12. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje koje tužitelj niti u prvostupanjskom, a niti u žalbenom postupku nije uspio dovesti u sumnju, sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 7. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 93/14 i 127/17 - dalje: ZR), prema kojoj je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću,
13. U odnosu na žalbene navode da je vještak u svojem nalazu i mišljenu od 01.rujna 2025. jasno naveo iznose koji su preostali za isplatu nakon izvršenih uplata od strane tuženika odnosno da je preostali iznos za plaćanje ukupno iznos od 3.611,16 € a koji iznos da uključuje neisplaćenu plaću za rujan 2015., neisplaćenu plaću za listopad 2015. te razmjerni dio bruto za godišnji odmor, a da prvostupanjski sud presudu ne temelji na nalazu i mišljenju vještaka, valja reći da su neosnovani.
14. Naime, u nalazu i mišljenju vještaka od 17. srpnja 2024. uz dopunsko očitovanje vještaka na ročištu 12. prosinca 2025. vještak je utvrdio da je tuženik tužitelju na ime plaće za rujan 2015. godine isplatio neto iznos od 8.717,00 kn, dok je razliku od 2.958,00 kn obustavio za plaćenu avio kartu, a koji iznos je dosuđen tužitelju presudom od 15. svibnja 2020., na koji iznos je obračunao zakonsku zateznu kamatu. Nadalje je utvrdio da je ukupan iznos obveze tuženika prema tužitelju po presudi od 15. svibnja 2020. kao i da je tu obvezu tuženik nakon presuđenja podmirio u cijelosti. Zatim je utvrdio koliko ukupno u brutu iznosi neisplaćena plaća od 1. -15. listopada 2015. uvećana za zakonsku zateznu kamatu obračunatu od 16. studenoga 2015. do 27. svibnja 2020. (kada je tuženik uplatio iznos od 16.290,41 kn), zatim koliko u brutu iznosi neisplaćena naknada za neiskorišteni godišnji odmor uvećana za zakonsku zateznu kamatu obračunatu od 16. listopada 2015. do 27. svibnja 2020., te koliko iznosi zakonska zatezna kamata na iznos dosuđenog dijela neisplaćene plaće za rujan 2015. te tako dobiveni iznos - 23.039,46 kn/3.057,86 € zatvorio je uplatom tuženika od 27. svibnja 2020. u iznosu od 16.290,41 kn (2.162,11 euro), te je ostao nepodmiren iznos od 6.749,01 kn, nakon čega je u dopunskom usmenom očitovanju uzeo u obzir i uplatu iznosa od 3.000,00 kn /398,17 € koju je tuženik izvršio 4. listopada 2022. tako da preostaje dugovanje odnosno glavnica od 3.749,05 kn / 497,58 € na ime doprinosa za plaću za listopad 2015.
15. Žalbenim navodima tužitelja, koji se u bitnome svode na ponavljanje ranije istaknutih prigovora nalazu i mišljenju vještaka, nije s uspjehom dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja jer je nalaz sačinjen objektivno, jasno, logično te sukladno pravilima struke. Naime, vještak je utvrdio obvezu tuženika prema tužitelju na ime neisplaćene plaće za listopad 2015., na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor, te na ime neisplaćenog dijela plaće za rujan 2015. te je utvrdio da je tuženik uplatama iznosa od 16.290,41 kn, odnosno iznosa od 3.000,00 kn, podmirio tužitelju naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u bruto iznosu s pripadajućim zakonskim zateznim, zatim neto iznos plaće za listopad 2015. godine s pripadajućim kamatama, te presuđeni neto iznos plaće za listopad 2015. godine s pripadajućim kamatama, dok je ostao nepodmiren iznos od 3.749,05 kn/497,58 €, koji iznos se odnosi na nepodmirene doprinose na plaću za listopad 2015.
16. Tužitelj žalbenim navodima ustraje na tvrdnji da je s tuženikom 6. svibnja 2015. zaključio Aneks Ugovora o radu, a prema kojem ima pravo i na isplatu dijela plaće u iznosu od 1.000,00 eura mjesečno, pa da prema tome na neisplaćeni iznos plaće za rujan 2015. ima pravo i na dodatak plaće od 1.000,00 eura, odnosno na neisplaćeni iznos plaće za listopad 2015. godine još i iznos od 500,00 eura (pola od 1.000,00 eura), a u skladu s tim i na odgovarajući iznos naknade za neiskorišteni godišnji odmor, te da treba primijeniti varijantu nalaza i mišljenja od 1. rujna 2025. kojom je sudski vještak prilikom izračuna ostatka duga uzeo u obzir i dodatak od 1.000,00 €, a u skladu sa kojom varijantom nalaza i mišljenja je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev.
17. Međutim, pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tužitelju na ugovoreni iznos plaće prema Ugovoru o radu od 30. lipnja 2015. ne pripada i dodatak plaće od 1.000,00 eura na plaću za listopad 2015. Naime, tužitelj je prema Ugovoru o radu od 6. svibnja 2015. trebao početi raditi kod tuženika s 1. lipnja 2015., ali do realizacije tog ugovora nije došlo jer je upravo tužitelj tražio od tuženika da se taj ugovor raskine zbog drugih obveza koje ima. Navedeno potvrđuje i iskaz zakonske zastupnice tuženika, koja potvrđuje da je udovoljeno zahtjevu tužitelja za raskidom ugovora o radu, kao i iz činjenice da mu je tuženik za lipanj 2015. isplatio plaću samo za jedan dan rada, dakle ne za cijeli mjesec, kako bi morao da je tužitelj bio u radnom odnosu cijeli mjesec, kako to proizlazi iz priležećih dokaza. Zatim, proizlazi da je novi ugovor o radu sklopljen 30. lipnja 2015. i prema njemu tužitelj je započeo s radom 1. srpnja 2015., ali nakon sklapanja tog novog ugovora na isti se automatski ne primjenjuju i odredbe Anexa Ugovora o radu od 6. svibnja 2015. Naime, Anex Ugovora o radu sklopljen je istovremeno s Ugovorom o radu od 6. svibnja 2015. i plaćanje dodatnog mjesečnog iznosa plaće je propisano za vrijeme važenja tog ugovora u razdoblju sklapanja ugovora o radu do završetka ugovora o radu, a kojim je tužitelj trebao započeti s radom 1. lipnja 2015., a što se nije dogodilo. Prema tome, nakon prestanka važenja Ugovora o radu od 6. svibnja 2015. prestao je važiti Anex koji se odnosio na taj ugovor, pa se odredbe Anexa o mjesečnoj isplata dijela plaće radniku u gotovini ne mogu primijeniti na razdoblje nakon sklapanja Ugovora radu od 30. lipnja 2015. s time da tužitelj nije dokazao da bi nakon sklapanja Ugovora o radu od 30. lipnja 2015., bio sklopljen novi Anex tom ugovoru, a kako to proizlazi iz članka 10. Ugovora o radu od 30. lipnja 2015. Pri tome, ako je tuženik tužitelju i vršio kakove isplate na ruke to nije bilo u okviru plaće, jer i plaća za srpanj 2015. odgovara iznosu ugovorene neto plaće, i nije uvećana za dodatnih 750,00 eura ili 1.000,00 eura, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.
18. Slijedom toga, ne može se primijeniti varijanta nalaza i mišljenja vještaka od 1. rujna 2025. prema kojem tužitelju na ugovoreni iznos plaće prema Ugovoru o radu od 30. lipnja 2015. pripada i dodatak plaće od 1.000,00 eura na plaću za listopad 2015., pa je u odnosu na postavljeni dio zahtjeva koji se odnosi na plaću za listopad 2015. u zahtjev tužitelja neosnovan, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.
19. U odnosu na žalbene navode da je drugostupanjski sud ukazao da je potrebno ponovno obračunati neisplaćenu plaću za rujan i listopad 2015, kamate te naknadnu za godišnji odmor iz razloga i da bi proizlazilo da je ugovorena plaća od 11.400,00 Eura neto i da je ugovoren 06.svibnja 2015. godine Aneks s dodatnim iznosom od 1.000,00 € a koji prvostupanjski sud nije uzeo u obzir, valja reći da je drugostupanjski sud ukazao da pobijana presuda u tom dijelu nije imala razloga o odlučnim činjenicama, a što je sada prvostupanjski sud utvrdio te se detaljno očitovao o svim zahtjevima i prigovorima pa se tužitelja radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na u obrazloženje presude suda prvog stupnja. Ponavljanjem istih prigovora u žalbi tužitelj ne dovodi u sumnju činjenična utvrđenja suda prvog stupnja.
20. Žalbeni navodi da i sama zakonska zastupnica tuženika NI potvrđuje da je 750,00 € isplaćivano kroz dnevnice i da je taj iznos isplaćivan kao gotovina ne dokazuje, suprotno žalbenim navodima, da je nakon lipnja 2015. bio na snazi Aneks ugovora koji je sklopljen uz Ugovor o radu iz svibnja 2015.
21. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da kada bi se uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka od 17.srpnja 2024. - izračun bez Aneksa ugovora koji predviđa dodatnih 1.000,00 €, da je tada preostali iznos duga 1.010,42 € pa da je nejasno na koji je način sud presudio dvostruko manji iznos, valja reći da su neosnovani. Naime, kako je već navedeno iz nalaza i mišljenja vještaka od 17. srpnja 2024. kao i dopunskog usmenog vještaka na ročištu 12. prosinca 2025. jasno je i argumentirano utvrđeno da je dugovanje tuženika u iznosu od 23.039,46 kn/3.057,86 € zatvoreno uplatom tuženika od 27. svibnja 2020. u iznosu od 16.290,41 kn (2.162,11 euro), te je ostao nepodmiren iznos od 6.749,01 kn/895,75 €, nakon čega je u dopunskom usmenom očitovanju, vještak uzeo u obzir i uplatu iznosa od 3.000,00 kn /398,17 € koju je tuženik izvršio 4. listopada 2022. tako da preostaje dugovanje odnosno glavnica od 3.749,05 kn / 497,58 € na ime doprinosa za plaću za listopad 2015.
22. U pogledu odluke o parničnom trošku prvostupanjski sud je odluku donio sukladno odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a, odnosno razmjerno uspjehu pojedine stranke u parnici jer je tužbeni zahtjev obzirom na konačno postavljeni zahtjev u ukupnom iznosu 3.611,16 €, usvojen je u visini od 497,58 eura, a odbijen odnosno odbačen u visini od 3.113,58 eura, pa je u pogledu visine tužbenog zahtjeva tužitelj uspio sa 13,78%, a u pogledu osnove sa 50,00%, ukupno u odnosu na osnovu i visinu sa 31,89% (50 +13,78 = 63,78 : 2 = 31,89), dok s druge strane tuženik je u pogledu visine uspio sa 86,22%, a u pogledu osnove 50,00%, ukupno 68,11% tako da sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, tuženik ima pravo na naknadu troška u omjeru od 36,22%.
23. Tužitelj žalbenim navodima paušalno osporava odluku o parničnom trošku navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio razmjer uspjeha u sporu. Međutim, takvi navodi prvostupanjskog suda nisu osnovani. Naime, iz stanja cjelokupnog spisa proizlazi da je tužitelj u ovom postupku tražio da se utvrdi da Odluka o otkazu ugovora o radu od 13. listopada 2015. kojom je AIR PANNONIA d.o.o. otkazao tužitelju HI ugovor o radu nije dopuštena. (st. I), da se utvrdi da je nedopuštena Odluka o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava tuženika AIR PANNONIA d.o.o. od 6. studenog 2015. (st. II), da se Ugovor o radu sklopljen između HI i AIR PANNONIA d.o.o. raskida s danom 30. studeni 2015. i da je dan prestanka radnog odnosa tužitelja s tuženikom 30. studeni 2015. (st. III), da se naloži tuženiku da tužitelju isplati naknadu plaće u iznosu od 13.000,00 kn za razdoblje od 13. listopada 2015. do dana 31. listopada 2015., zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 15. studenog 2015. pa do isplate (st. IV), da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju naknadu plaće u iznosu od 25.800,00 kn za mjesec studeni, zajedno sa zateznom kamatom od 15. prosinca 2015. pa do isplate (st. VII), da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju razliku plaće u iznosu od 10.000,00 kn za mjesec prosinac, zajedno sa zateznom kamatom od 15. siječnja 2016. pa do isplate (st. VIII), da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju razliku plaće u iznosu od 10.000,00 kn za mjesec siječanj, zajedno sa zateznom kamatom od 15. veljače 2016. pa do isplate (st. IX), da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.500,00 kn na ime neisplaćenih plaća zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana presuđenja pa do isplate (st. XI), da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 77.400,00 kn na ime naknade štete zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate (st. XII), kao i da se naloži tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, sa kojima zahtjevima je tužitelj odbijen.
24. Zatim, proizlazi da je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.700,00 kn za mjesec listopad, na ime neisplaćene plaće zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 15. studenog 2015. do isplate, dok je odbijen u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu plaće za listopad 2015., od 15. listopada do 31. listopada 2015. kao neosnovan. (st. V). Nadalje je naloženo tuženiku da tužitelju isplati naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u ukupnom iznosu od 3.626,00 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća do isplate, dok je odbijen u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor preko dosuđenog iznosa kao neosnovan. Isto tako, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.958,00 kn za mjesec rujan, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 15. listopada 2015. do isplate, dok je odbijen u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu plaće za rujan 2015. kao neosnovan (st. X).
25. Povodom žalbe tužitelja prvostupanjska presuda je ukinuta u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom I. st. V/ i st. VI/ izreke te je dugovanje tuženika u iznosu od 23.039,46 kn/3.057,86 € zatvoreno uplatom tuženika od 27. svibnja 2020. u iznosu od 16.290,41 kn (2.162,11 euro) i uplatom iznosa od 3.000,00 kn /398,17 € koju je tuženik izvršio 4. listopada 2022. tako da preostaje dugovanje odnosno glavnica od 3.749,05 kn / 497,58 €, a što je sada dosuđeno u točki I. izreke.
26. Isto tako, odbijen je alternativni zahtjev tužitelja kao i protutužbeni zahtjev tuženika, tako da po stavu ovog suda stranke su podjednako uspjele odnosno nisu uspjele sa svojim zahtjevima i to stoga što tužitelj nije uspio s glavnim zahtjevom za utvrđenjem nedopuštenosti odluke o otkazu i sudskim raskidom, a posljedično tome i naknadi štete i plaćama dok tuženik-protutužitelj nije uspio s protutužbenim zahtjevom pri čemu okolnost da je tužitelj uspio s djelom zahtjeva za plaću za mjesec listopad (dio pravomoćno dosuđen, dio isplaćen tijekom postupka), naknadu za neiskorišteni godišnji odmor i zahtjevom za ustegnuti iznos plaće (dio pravomoćno dosuđen, dio isplaćen tijekom postupka), ne utječe na uspjeh u sporu budući da se radi o razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.
27. Stoga, uzimajući u obzirom ukupni uspjeh tužitelja i tuženika u sporu, za zaključiti bi bilo da svaka stranka treba snositi svoj parnični trošak. Međutim kako se tuženik nije žalio na odluku o trošku, odluka o parničnom trošku ne može se preinačiti na štetu tužitelja.
28. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kao i odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi rješenje u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. temeljem odredbe čl. 380. st. 2. ZPP.
29. Zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. III. izreke.
U Zagrebu 12. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Josip Grubišić
