REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj:P-266/2022-54

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Jasni Špiranović, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po OD Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi stjecanja bez osnove i isplate, vr.p.s. 1.459,95 EUR, nakon zaključene glavne javne rasprave dana 1. travnja 2026. godine u nazočnosti zamjenice opunomoćenika tužiteljice, a u odsutnosti opunomoćenika tuženika, na temelju čl. 335. stavak 4. ZPP-a, 12. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici ĆO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.253,02 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 0,50 eur od 02.11.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 36,71 eur od 01.12.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 36,44 eur od 02.01.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 33,65 eur od 01.02.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 35,53 eur od 01.03.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 36,22 eur od 01.04.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 35,19 eur od 03.05.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 32,69 eur od 01.06.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 31,32 eur od 01.07.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 32,52 eur od 01.08.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 33,65 eur od 02.09.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 35,56 eur od 07.10.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 34,55 eur od 02.11.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 35,33 eur od 01.12.2013.g. do konačne isplate,

- na iznos od 35,64 eur od 01.01.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 36,57 eur od 01.02.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 37,47 eur od 01.03.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 37,05 eur od 01.04.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 36,00 eur od 01.05.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 35,81 eur od 01.06.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 35,82 eur od 01.07.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 37,05 eur od 01.08.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 38,49 eur od 01.09.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 38,19 eur od 01.10.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 38,82 eur od 01.11.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 39,91 eur od 01.12.2014.g. do konačne isplate,

- na iznos od 39,36 eur od 01.01.2015.g. do konačne isplate,

- na iznos od 39,62 eur od 01.02.2015.g. do konačne isplate,

- na iznos od 39,62 eur od 01.03.2015.g. do konačne isplate,

- na iznos od 39,62 eur od 01.04.2015.g. do konačne isplate,

- na iznos od 39,62 eur od 01.05.2015.g. do konačne isplate,

- na iznos od 39,62 eur od 01.06.2015.g. do konačne isplate,

- na iznos od 39,62 eur od 01.07.2015.g. do konačne isplate,

- na iznos od 39,62 eur od 01.08.2015.g. do konačne isplate,

- na iznos od 39,62 eur od 01.09.2015.g. do konačne isplate, i to po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2015., od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. god. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. god. do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužiteljica sa preostalim djelom tužbenog zahtjeva u iznos od 949,49 EUR.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici ĆO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 2.723,17 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 12. svibnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ĆO podnijela je tužbu protiv Addiko Bank d.d. radi stjecanja bez osnove i isplate.

1.1. Ističe da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao pravnim slijednikom Kreditora, Slavonske banke d. d. Osijek, dana 08. studenog 2005.g. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005, a kojim Ugovorom je Kreditor odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju Kreditora za devize na dan korištenja kredita, na rok otplate od 15 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Kreditora za devize važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji Kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita.

1.2. Tužiteljica je od tuženika zatražila dokumentaciju u vezi navedenog Ugovora o kreditu i to otplatni plan, obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima, specifikaciju uplata po partiji kredita, obavijest o promjenama kamatnih stopa za vrijeme otplate kredita te pregled prometa po ugovoru o kreditu. Nastavno, tuženik se oglušio na zahtjev za dostavom navedene dokumentacije, te tužiteljica zbog toga predlaže naslovnom sudu da službenim putem od tuženika pribavi traženu dokumentaciju.

1.3. Ubrzo nakon sklapanja navedenog Ugovora, a zbog tužiteljici nejasnih tržišnih prilika i u vrijeme sklapanja ugovora izglednog stanja nestabilnosti CHF na novčarskom tržištu, koje tužiteljici nisu objašnjene na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja Ugovora, došlo je do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu, što je imalo za posljedicu povećanje obveze tužiteljice prilikom otplate anuiteta u protuvrijednosti CHF. U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužiteljica kao potrošač mogla predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule vezane uz CHF. Kamatna stopa mijenjala se temeljem jednostrane Odluke o kamatnim stopama tuženika, a rast tečaja CHF u kreditu bio je više nego značajan. Nakon promjene tečaja CHF u odnosu na kunu tužiteljica je tuženiku uplaćivala veće iznose od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na otplatni tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tužiteljica je unatoč promjene tečaja CHF u odnosu na kunu a time i promjene visine anuiteta i povećanja ukupne novčane obveze, uredno ispunjavala dospjele obveze otplate predmetnog Ugovora.

1.4. Zbog opisane netransparentne i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, posljedično je mijenjan svaki iznos anuiteta, te je tuženik prema mišljenju tužiteljice stekao bez osnove iznos o kojem tužiteljica nema precizna saznanja, te ne može postaviti određeni zahtjev prije nego dođe do podataka koje joj tuženik ne želi dati, premda njima raspolaže, a koji joj je prema sadržaju građanskog odnosa dužan dati, odnosno isti se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke.

1.5. Zbog toga tužiteljica traži od suda da tuženika obveže na isplatu iznosa čiju će visinu tužiteljica odrediti nakon što tuženik dostavi potrebne podatke, te nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, a sve temeljem čl. 186.b. Zakona o parničnom postupku (ZPP).

1.6. Tužiteljici uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud, a sve sukladno čl. 186.b. ZPP-a.

1.7. Nadalje navodi da je dana 14. lipnja 2018. godine Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu broj: Pž-6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u toč. I. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

1.8. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. god. odbačena je revizija tuženih banaka protiv presude br. P-1401/2021 od 04.07.2013. god. Na sjednici održanoj 03.02.2021. god. Ustavni sud RH odbio je i odbacio ustavne tužbe banaka protiv citiranih presuda Vrhovnog suda RH i Visokog trgovačkog suda RH u kolektivnom sporu. Predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika, a koji je u tom postupku sudjelovao kao peto tuženik, te se u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli odnosi na svaki kredit sklopljen kroz period od 01.06.2004. do 31.12.2008.g. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 riješeno je prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF kao i ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za koja pravna utvrđenja je vezan sud temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. U konkretnom se citirana sudska praksa i stajalište sudova ima primijeniti i na predmetni Ugovor o namjenskom kreditu.

2. Tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe.

2.1. Ističe da sukladno odredbi čl. 186. b st. 3. ZPP tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa čiju će visinu odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, ali tužitelj je dužan dokazati da se prethodno obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu traženih podataka te da ga je u tom zahtjevu tuženik eventualno odbio, što tužitelj nije učinio, a još manje dokazao.

2.2. Kako tužba u konkretnoj pravnoj stvari ne ispunjava pretpostavke propisane čl. 186. b ZPP da bi se mogla podvesti pod odredbe propisane za primjenu instituta stupnjevite tužbe, a koji institut jedini predstavlja izuzetak od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određen već u samoj tužbi, tužba nema potreban sadržaj za daljnje postupanje.

2.3. Tuženik ističe da su tužitelj i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, sukladno za tuženika prisilnim ZIDZPK, a za koji je Aneks uz ugovor o kreditu Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., utvrdio da ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

2.4. Tuženik navodi da ZIDZPK predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i riješeno pitanje restitucije potrošača.

2.5. Navedenim ZIDZPK, u čl. 19.b, određeno je načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. U tom smislu se ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu.

2.6. ZIDZPK je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane Ugovora o kreditu su je zamijenile dopuštenim odredbama i uredile sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu.

2.7. Sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu tuženik je pristao da ukupan iznos kojega je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom (dakle i oni iznosi koji su posljedica povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF), bude iskorišten za namirenje anuiteta po Aneksu uz Ugovor o kreditu čija je valutna klauzula (EUR) dopuštena. Pritom, tuženik niti ne tvrdi da su sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, konvalidirane odredbe Ugovora o kreditu za koje je zakonodavac presumirao da bi bile ništetne, već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenim ugovornim odredbama i to s retroaktivnim učinkom, ex tunc.

2.8. Tuženik posebno napominje i da je sam Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g isključio primjenu pravila općeg obveznog prava jer prisilni propis čl. 19.e ZIDZPK predstavlja posebno zakonsko rješenje i propisuje u slučaju da korisnik kredita ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, da se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama navedenog zakona.

2.9. Pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena je i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja).

2.10. Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmet raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojega tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik iskoristio prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR.

2.11. Kako je dakle zakonodavac prisilnim propisom ZIDZPK uredio način potpune restitucije potrošača pa je stoga tužitelj pravo koje traži ovom tužbom već u cijelosti ostvario konverzijom Ugovora o kreditu, na koju je slobodnom voljom pristao, to tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka.

2.12. Također navodi da je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske, kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, tako da bi usvajanje tužbenog zahtjeva značilo da se ZIDZPK, za koji je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tuženiku) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih nema jer je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja. To bi, naime, značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što ne postoji, Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske potvrdio je ispravnost istoga, a na kraju tuženik trpi štetu jer pored toga što je tužitelja restituirao kroz konverziju to mora napraviti još jednom.

2.13. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt 249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku.

2.14. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku, a što tuženik osporava.

2.15. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003)5 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

2.16. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora.

2.17. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.).

2.18. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu.

2.19. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

2.20. Nadalje tuženik navodi da u pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža.

2.21. Smatra da nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

2.22. Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom.

2.23. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu.

2.24. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik.

2.25. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

2.26. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora.

2.27. Tužitelju je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u.

2.28. Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelju koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena.

2.29. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF.

2.30. Konačno tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovele do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima.

2.31. Ističe da ukoliko bi sud ipak našao da su predmetne ugovorne odredbe ništene, što u cijelosti osporava smatra da bi na ugovor o kreditu trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niža od početno ugovorene.

2.32. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa.

2.33. Ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

3. Očitujući se na navode odgovora na tužbu, tužiteljica u podnesku od 28.6.2023. (list 83-87) prije svega ističe da je očito i opće poznato da između parničnih stranaka postoji pravni prijepor o suštini pravne prirode predmetnog Ugovora o kreditu, a u vezi kojeg prijepora su stranke u ovoj pravnoj stvari iznijele svoje pravne stavove i pozvale se na dosadašnju sudsku praksu koja potvrđuje njihove stavove. Ti su stavovi do sada bili dijametralno suprotni, iako je nesporna činjenica da je dosadašnja sudska praksa, a osobito ova nedavna, išla u smjeru pravne točnosti tužbenih navoda i stavova tužiteljice. Tužiteljica se poziva na presudu Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž- 1101/2021-2 od 01. prosinca 2021. god., kao noviju sudsku praksu, a koja potvrđuje osnovanost tužbenog zahtjeva u istovjetnom predmetu, tim više što u predmetnom postupku niti nije postavljen deklaratorni tužbeni zahtjev već isključivo kondemnatorni, kod kojeg tužiteljica postojanje pravnog interesa ne mora dokazivati.

3.1. Nadalje navodi da je dana 03. rujna 2019. godine Vrhovni sud RH svojom presudom br. Rev 2221/2018-11 riješio sve dosadašnje prijepore glede pravnog značaja i pravnih posljedica ugovaranja ugovorne valutne klauzule i promjenjive kamate kod ugovora o kreditu.

3.2. U svezi s tim Vrhovni sud RH u citiranoj presudi iznio je svoje slijedeće stavove: „ U ovom revizijskom stupnju postupka postavilo se pitanje jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklopile u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima, a u kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njima povrijeđen kolektivni interes i prava potrošača, bile nepoštene i ništetne, sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača - ZZP/03 tj. odredbe čl. 96. i čl. 97. ZZP, odnosno jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovora o kreditu promjenjiva u skladu s jednostavnom odlukom tužene banke, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, bile nepoštene i ništetne, sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, odnosno čl. 96. i čl. 97. ZZP. Kako ovaj sud u pravcu osnovanosti dijela zahtjeva tužitelja, a koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su prvo osmotužene banke kao trgovci u naznačenim razdobljima sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, prihvaća razloge iz drugostupanjske presude, to se, a na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a umjesto posebnog obrazloženja stranke upućuju na razloge iz te presude (stranica 47-66 obrazloženja), zbog čega će se na internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske objaviti drugostupanjska presuda sve na temelju odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP a.“

3.3. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 riješeno je prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF kao i ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za koja pravna utvrđenja je vezan sud temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. U konkretnom se citirana sudska praksa i stajalište sudova ima primijeniti i na predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj 5140030242- 26000052336/2005 od 08. studenog 2005.g. kojeg je sa tuženikom sklopila tužiteljica.

3.4. Iz pravnih stavova Vrhovnog suda RH jasno je da svako daljnje pravno osporavanje neosnovanosti tužbe i tužbenog zahtjeva tužiteljice, može završiti samo na način kako je to presudio Vrhovni sud RH citiranom odlukom. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017 i presudom Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14 kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda RH br. Pž 7129/13, odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

3.5. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502c Zakona o parničnom postupku propisano je da je odluka suda donesena u postupku o zaštiti kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona obvezujuća za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa je time naslovni sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka, odnosno vezan je odlukom za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli.

3.6. U Rješenju br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.g. Vrhovni sud RH u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu jasno utvrđuje kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("NN" broj 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Identičan stav zauzeo je i Ustavni sud RH u odluci poslovni broj U-III 2233/2019 od 10. lipnja 2020.g.

3.7. Tužiteljica ističe da je dužnost tuženika prilikom pregovaranja o kreditu bila pružiti tužiteljici potrebne informacije, a ne prepustiti tužiteljici da se sama informira, osobito ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i valutnog rizika stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ne raspolaže prosječni potrošač. Samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, postoji neravnoteža u pravima i obvezama, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

3.8. Netočno je da su sporne odredbe ugovora o kreditu bile jasne, razumljive i lako uočljive, te da se o istima pojedinačno pregovaralo, jer je već utvrđeno da se radi o tipskim ugovorima, a isti je korisnike kredita čekao sastavljen u banci, te su isti samo morali ovjeriti potpis, pri čemu im se također ništa nije pojašnjavalo.

3.9. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Sukladno navedenome i naprijed citiranim presudama trgovačkog suda, zastara za podnošenje zahtjeva tužiteljice radi isplate svih potraživanja dospjelih od 04. travnja 2007. g. na dalje nije nastupila u trenutku podnošenja tužbe, kako to pogrešno navodi tuženik. Zastara je nastupila sa danom 13. lipnja 2023. god., a predmetna tužba podignuta je 07. prosinca 2021. god. Napominje da je Građanski odjel Vrhovnog suda RH na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. g., izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1. (ZOO/05), čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što je potvrđeno i presudama Suda EU.

3.10. Tužiteljica ističe da u spojenim poljskim predmetima br. C-80/21, C-81/21 i C- 81/22 Europski sud za ljudska prava (ECHR) je donio presudu kojom je potvrdio prijašnje presude, kojima je utvrđeno kako ugovori s ništetnom valutnom klauzulom ne mogu opstati i moraju biti proglašeni ništetnima u cijelosti, ako to zatraži potrošač s takvim ugovorom, između ostalih to su presude C-70/17, C-118/17 i C-260/18.

3.11. ECHR je već presudom C-655/20 presudio i to da ništetnost promjenjive kamatne stope uzrokuje ništetnost cijelog ugovora, a predmetni ugovor ima ništetnu i valutnu klauzulu CHF i promjenjivu kamatnu stopu. Upravo najnovija sudska praksa ECHR potvrđuje da su ovakvi ugovori, sklopljeni i u drugim zemljama članicama EU, ništetni, da ne mogu opstati i da Banka kao nepošteni stjecatelj mora vratiti sve što je od potrošača primila po osnovi takvog ugovora, te na sve iznose koje vraća platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog anuiteta. Slijedom svega navedenoga tužiteljica se protivi prijedlogu tuženika da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK jer ovo nije ugovor u HRK, kao i da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene, jer nisu ostvareni uvjeti za prebijanje, odnosno tražbina tuženika ne postoji.

3.12. Iz svega navedenoga jasno je da, uvažavajući sudsku praksu i iznesene stavove Suda Europske unije, tužiteljica ima pravni interes za podizanje predmetne tužbe, te se predlaže u nastavku postupka izvesti dokazne prijedloge tužiteljice i nakon provedenog postupka usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, te obvezati tuženika na naknadu troškova postupka tužitelju.

3.13. Ističe da je Europski sud za ljudska prava svojim presudama (ECHR) C-118/2017 i C 260/2018 nedvojbeno utvrdio da nacionalni sud, nakon zakonske konverzije, mora utvrditi je li tom konverzijom potrošač doveden u stanje kao da nije nikada ugovorio ništetne odredbe ugovora, te je li dobio sve nepripadajuće koristi koje je banka stekla primjenom tih nepoštenih odredaba Ugovora.

4. Tuženik u podnesku od 14.11.2023. (list 109-115) predložio je saslušanje radnice tuženika AO iz [adresa] na okolnost pregovaranja o spornim ugovornim odredbama.

4.1. Ističe da na sporni Ugovor o kreditu pritom nije primjenjiva DIREKTIVA 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: DIREKTIVA 93/13), koja se prema stavku 10. st. 1. podstavku 2. primjenjuje samo na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994.g., a u odnosu na države članice koje su pristupile Europskoj Uniji nakon navedenog datuma, samo na ugovore koji su zaključeni nakon datuma pristupanja države članice, što za Republiku Hrvatsku u konkretnom slučaju znači, nakon 1. srpnja 2013. godine. S obzirom na navedeno, eventualan povrat koristi koju je tuženik stekao na temelju potencijalno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ne može biti uređen odredbama DIREKTIVE 93/13.

4.2. Međutim na sporni Ugovor o kreditu primjenjuju se odredbe ZIDZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.g. Navedeni je zakon poseban propis (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava koji derogira opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su te odredbe u koliziji sa odredbama ZIDZPK.

4.3. Ukoliko sud ne prihvati gornje navode tuženika, opreza radi ističe kako u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe dok ujedno osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužiteljici teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopila u poslovne već privatne svrhe.

4.4. Tuženik ističe da je upravo tužiteljica tražila sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a što proizlazi i iz kreditnog prijedloga.

4.5. Razumljivost valutne klauzule tužiteljici proizlazi i iz zanimanja tužiteljce. Naime, iz kreditnog zahtjeva vidljivo je da je tužiteljica po zanimanju voditeljica nabave i komercijalist, iz kojeg razloga je morala biti svjesna dosega odredbe o valutnoj klauzuli, budući da to predstavlja pitanje iz njenog zanimanja.

5. Neprijeporno je da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu 8. studenog 2005. godine za adaptaciju kuće, broj kredita 5140030242-26000052336/2005 prema kojem je kreditor korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d., a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek, na dan dospijeća.

6. Prijeporan je osnov, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, tijek zakonskih kamata te svojstvo potrošača kao i ispunjenje pretpostavki za podnošenje stupnjevite tužbe.

7. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u obavijest o provedenoj konverziji, otplatni plan, izračun konverzije, specifikaciju uplata, nalaz i mišljenje vještaka Filipa Tolića od 17.2.2025. (list 217-232), ugovor o namjenskom kreditu bez depozita od 8.11.2025. broj: 5140030242- 264052336/2005 (list 233-239), Aneks ugovora o kreditu od 19.1.20216. (list 243), izračun konverzije, saslušana je tužiteljice na ročištu od 26.6.2025. ( list 299). Izvršen je uvid u dopunu nalaza mišljenja vještaka od 11.12.2025. (list 309-316) te je izvršen uvid u sve priloge spisu.

8. Nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 31. ožujka 2025. (list 275) uskladila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenu vještaka potražujući iznos od 2.202,51 EUR, s pripadajućim zakonskim kamatama. Protivi se umanjivanju iznosa potplate kao i umanjenju preplate za iznos priznat u izračunu konverzije jer da za isto nema osnova.

9. Tuženik se u podnesku od 14. travnja 2025. (list 281) protivi preinaci tužbe jer tužiteljica u fazi glavne rasprava, nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, prvi puta određuje visinu tužbenog zahtjeva u navedenom iznosu. Protivi se i potraživanju tužiteljice sa osnove zakonski zateznih kamata koje teku od dana stjecanja pojedinog iznosa pa do isplate.

10. Tužiteljica u podnesku od 12.5.2025. ističe da je uskladila tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka, što ne predstavlja preinaku tužbe. Da je imala svu potrebnu dokumentaciju ne bi podigla stupnjevitu tužbu već bi postavila određeni tužbeni zahtjev. Zatražila je dokumentaciju predmetnog ugovora u poslovnici tuženika, međutim isti ju nikada nije dostavio tako da je predložila da istu dostavi unutar ovoga postupka

10.1. Kako tužiteljica niti nema stručna znanja da bi u konkretnom slučaju mogla sama utvrditi točan iznos tužbenog zahtjeva po osnovi preplaćene razlike anuiteta u kreditu za utuženo razdoblje to je upravo i predložila provođenje financijsko – knjigovodstvenog vještačenja temeljem dokumentacije koju je tuženik dostavio tijekom postupka.

10.2. Smatra da se tuženik ne može pozivati na to da odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nisu ništetne jer je sud sukladno čl. 502 c ZPP-a i čl. 118 ZPK-a vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno za utvrđenja da je ništena odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Osporava tvrdnje tuženika da bi isti bio pošteni stjecatelj, pa da bi sukladno tome kamate trebalo računati od dana podnošenja tužbe.

11. Po ocjeni suda tužiteljica je osnovano postavila stupnjevitu tužbu jer sve i da je imala potrebnu dokumentaciju ista ne posjeduje stručna znanja (ista je po zanimanju spremačica) kako bi postavila određeni tužbeni zahtjev a koji je mogla postaviti tek nakon provedenog financijskog vještačenja.

11.1. Stoga je sud dopustio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno čl 190 st. 2 i 3 ZPP- a imajući u vidu i zaključak VSRH prema kojem tužitelj može preinačiti tužbeni zahtjev nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja a osobito imajući u vidu da je tužiteljica dakle postavila stupnjevitu tužbu i da je tek nakon provedenog vještačenja imala saznanja o visini tražbine prema tuženiku.

12. Provedenim dokaznim postupkom, analizirajući dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 35/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 dalje: ZPP-a)., sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan do presuđenog iznosa, dok je odbio tužiteljicu sa preostalim djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 949,49 EUR.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

14. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

15. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

15.1.Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate, odnosno navedena presuda ima izravan učinak na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača te i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c ZPP-a obvezuje sud u ovom postupku.

16. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu od 8. studenog 2005. utvrđeno je da je prema čl. 2 ugovora banka odobrila tužiteljici stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 23.000,00 CHF odnosno u protuvrijednosti HRK, po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita a da se prema čl. 3 Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje ih u kunama po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja.

17. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništetne odredbe predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

18. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

19. Kako je potrebno utvrditi dali su stranke u konkretnom ugovoru pojedinačno pregovarale i da li je tuženik pružio tužiteljici sve informacije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe, sud je saslušao tužiteljicu dok je odbio prijedlog tuženika za saslušanjem svjedokinje AO jer iz iskaza tužiteljice proizlazi da ista uopće nije pregovarala sa tužiteljicom a sasvim sigurno se ista obzirom na protek vremena ne može niti sjećati okolnosti sklapanja konkretnog ugovora.

19.1. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je podigla kredit 2005. godine u Slavonskoj banci. Tada se prezivala Ć. Kredit je digla za adaptaciju kuće u iznosu od oko 23.000,00 CHF. Imala je u Slavonskoj banci svoj račun tako da se kod njih išla interesirat za kredit i tamo su joj ponudili kredit u CHF. Rečeno joj je da je najpovoljnija opcija za kredit koji je trebala za adaptaciju u CHF. Nisu joj nudili kredite u drugoj valuti. Nije imala razloga se informirati kakvi su uvjeti kreditiranja u drugim valutama, kada joj je referentica u banci rekla da je to najpovoljniji kredit. Nije znala u trenutku sklapanja ugovora što je valutna klauzula a nije ni pitala da joj se posebno pojasni, jer je pretpostavljala da će utvrđene rate takve i biti. Ističe da joj nisu spominjali valutnu klauzulu niti da postoji ikakav rizik dizanja kredita u CHF. Letimično je pročitala ugovor, vidjela je koliki iznos joj je odobren, koliko iznosi rata, na koji rok diže kredit što joj je bilo bitno, tako da nije imala potrebe za nikakvim pojašnjenjima. Rate su joj u početku odgovarale, ali su ubrzo porasle, tako ih je teško otplaćivala, jako su je šokirale, morala je staviti moratorij i jedva je to otplatila. Upravo zbog tih velikih rata odlučila se na konverziju, ali nije znala da nije obeštećena tom konverzijom niti da su ništetne odredbe o kreditu glede valutne klauzule. Pristala je na konverziju jer se bojala da će CHF opet otići pa da neće moći plaćati rate. Morala je otići van raditi da bi mogla vratiti kredit. Moratorij je trajao godinu dana, i svo vrijeme od 2005. godine do izvršene konverzije plaćala je rate, osim prekida kod moratorija, da bi kod konverzije bilo utvrđeno da kao da ništa nije platila obzirom na visinu glavnice. Kredit je utrošila za adaptaciju kuće. Nikada nije čula za AO niti je s njom pregovarala. Kredit joj je ponudila referentica na šalteru, a Ugovor o kreditu je potpisala tadašnja direktorica JO. Kada je pristala na ugovor u CHF bio je pripremljen sadržaj ugovora, pri tom joj nije ništa objašnjavano, posebno ne o rizicima zaključenja ugovora u CHF. Referentica joj je rekla gdje treba potpisati ugovor, i dala joj da ga odnese kod javnog bilježnika. Tamo joj nisu čitali ugovor i sve skupa je trajalo 2 minute.

20. Iz iskaza tužiteljice kojoj ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi dakle da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Po ocjeni suda tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR, budući da se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.

21. Tužiteljica je dobila unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao unaprijed ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi odnosno nije dokazao da je tužiteljici dao dostatne informacije kako bi mogla donijeti informiranu odluku.

22. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, slijedom čega sud, imajući u vidu ništetnost dijela odredi koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, nalazi da je tužiteljica osnovano podnijela kondemnatorni zahtjev radi isplate preplaćenog iznosa sa osnova valutne klauzule.

23. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

24. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25. Kako je na temelju naprijed navedenog utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru vratiti iznos kredita u kojem se kamata i glavnica vežu uz valutu švicarski franak nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužiteljice, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

26. Po ocjeni suda, izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječu na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatne stope i valutne klauzule i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

27. Sud nalazi da tužiteljica, iako je izvršena konverzija kredita, ima dakle pravo sa osnova ništetnih odredbi osnovnog ugovara o kreditu potraživati stečeno bez osnove.

28. Sud je pri tome imao u vidu i Odluku Europskog suda (C-452/2018) te činjenicu da tužiteljica u trenutku sklapanja Aneks ugovora o kreditu br. 5140030242- 26000052336/2005 nije mogla znati za ništetnost spornih odredbi, a koje su utvrđene tek Odlukom Trgovačkog suda br.P-1401/2012 potvrđenoj u odnosu na valutnu klauzulu odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017., a niti se tužiteljica odrekla zaštite koju joj pruža Direktiva vijeća br. 93/2013/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

29. Osim toga, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

30. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Filipa Tolića od 17.2.2025. (list br.217-232) te na temelju dopune nalaza i mišljenja od 11.12.2025. (list 309-316), koji nalaz i mišljenja ocjenjuje stručnim i objektivnima, a na koji nalaz i mišljenje tužiteljica nije imala primjedbe te je u skladu sa istim uredila tužbeni zahtjev, dok je tuženik imao primjedbe pravne prirode na nalaz i mišljenje jer se vještak nije očitovao na okolnosti predložene po tuženiku odnosno da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica tečajne razlike i povećanja kamatne stope, iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu sa valutnom klauzulom u EUR.

30.1.Nakon dopune nalaza i mišljenja glede navedenih okolnosti a iz koje dopune proizlazi da su sve uplate u kunama koje je tužiteljica izvršila na ime otplate glavnice i kamate po kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja kao posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskorištena za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu sa valutnom klauzulom u EUR, tuženik nije imao primjedbi ističući da je vještak potvrdio da je konverzija provedena u skladu sa odredbama ZID ZPK.

30.2. Iz nalaza i mišljenja imenovanog vještaka proizlazi da izračun preplaćenoga iznosa po razlici u tečaju CHF iznosi 16.594,74 HRK/2.202,51 EUR, a da je korisniku kredita utvrđena preplata prilikom konverzije na dan 30.9.2015. u iznosu od 7.153,84 HRK/949,49 EUR.

30.3. Kako je tužiteljici prilikom konverzije obračunata preplata u iznosu od 7.153,84 HRK/949,49 EUR to je valjalo odbiti navedeni iznos od utvrđenog preplaćenog iznosa po razlici u tečaju CHF od 16.594,74 HRK/2.202,51 EUR i dosuditi tužiteljici iznos od 1.253,02 EUR, a odbiti je sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 949,49 EUR.

30.4. Naime, tuženik je pravilno, sukladno zakonskim odredbama uzeo u obzir preplatu sa osnova promjenjive kamatne stope i valute u iznosu od 7.153, 84 HRK/ 949,49 EUR tako da je neosnovan zahtjev tužiteljice u koji je uključen i navedeni iznos. Ukoliko se ne bi umanjio navedeni iznos od potraživanja tužiteljice, tužiteljica bi ga stekla bez osnove.

31. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

31.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.) Rok zastare dakle počinje teći od 15. lipnja 2018. godine, a kako je predmetna tužba podnesena 7.12.2021. godine, to nije nastupila zastara potraživanja.

31.2. Neosnovan je prigovor zastare tuženika za preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Prema zaključcima predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova i građanskog odjela VSRH od 26.11.2021. broj Su IV-162/21 u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem a prema pravnom shvaćaju građanskog odjela VSRH od 27.5.2024. broj Su –IV-123/2024-5, u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove ( neprava preinaka), moguća i dopuštena ( čl. 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenoga neosnovan je dakle prigovor tuženika o nastupu zastare.

32. Sud nije prilikom utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva uzeo u obzir potplaćene iznose jer tuženik nije istakao zahtjev u formi prijeboja ili protutužbe. Osim toga odredbom članka 323. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

32.1. U ovom postupku utvrđeno je da tužitelj kao ugovorena strana ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji ni obveza vraćanja što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je sam diktirao ugovorne odredbe pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Obzirom na navedeno, tuženik kao trgovac koji je kriv za ugovaranje navedenih ništetnih odredbi , nema pravo od tužitelja kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništenosti ugovora a jer takvo pravo, a sve u smislu čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

33. Iz iskaza tužiteljice, a isto tako i iz ugovora proizlazi da je tužiteljica kredit podigla u svrhu adaptacije kuće u kojoj i živi, tako da je ista nedvojbeno imala status potrošača u trenutku sklapanja ugovara.

34. Također je neosnovan prigovor tuženika vezano za tijek zakonske zatezne kamate, jer nije odlučno da li je isti nepošten stjecatelj od donošenja odluke u kolektivnom sporu, a obzirom da je prema čl. 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, tako da od primitka svakog anuiteta teku zakonske zatezne kamate.

35. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 2. ZPP- a, a u svezi s odredbom članka 155. ZPP.

35.1. Tužiteljica je uspijela 100 % sa osnovom tužbenog zahtjeva, a 76 % sa visinom tužbenog zahtjeva, tako da je ukupno uspijela sa 88 % tužbenog zahtjeva (100+76=176:2= 88).

35.2. Tuženik je uspio 0 % sa osnovom tužbenog zahtjeva a 24 % sa visinom tužbenog zahtjeva, tako da je ukupno uspio sa 12 % tužbenog zahtjeva ( 0+24=24:2=12).

35.3. Sud je od postotka tužiteljica, jer je u većoj mjeri uspijela sa zahtjevom oduzeo postotak tuženika koji je uspio u manjoj mjeri, tako da je nakon navedenog obračuna preostao postotak od 76 % a u kojem omjeru je sud tužiteljici odmjerio priznate troškove parničnog postupka.

35.4. Sud je tužiteljici na ime troškova parničnog postupka priznao nagradu za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR po Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa), nagradu za sastav podneska od 28.6.2023. (list 83) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za pristup na pripremno ročište od 17.11.2023.( list 124) u iznosu od 50,00 EUR (25% nagrade), nagradu za sastav podneska od 30.11.2023. ( list 126) u iznosu od 50,00 EUR, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 10.4.2024. (list 153) u iznosu od 50,00 EUR, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 2.5.2024. (list 158) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 9.2.2025. (list 211) u iznosu od 50,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 31.3.2025. (list 275) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 12.6.2025. (list 292) u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 26.6.2025. (list 2999 u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 1.4.2026. (list 360) u iznosu od 200,00 EUR i nagradu za pristup na ročištu radi objave odluke u iznos 100,00 EUR.Ukupno troškovi zastupanja s PDV- om iznose 2.125,00 EUR. Troškovi vještačenja iznose 598,17 EUR, tako da je sud na ime troškova parničnog postupka dosudio tužiteljici iznos od 2.723,17 EUR.

36. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 12. svibnja 2026.

S u d a c

Snježana Polgar

Pouka o pravu na žalbu :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana objave iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovom sudu, a o istoj odlučuje Županijski sud.

Dna:

1. Odvjetnica Jasna Špiranović, Slavonski Brod

2. OD Kožul & Petrinović d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 47