REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Poslovni broj: Us I-268/2025-11

[adresa] Ž 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu kojeg je pokrenuo tužitelj ŽŠ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Tiziano Sošić, odvjetnik u Puli, Giuseppe Tartini 15, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske (OIB: 72910430276), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Puli (OIB: 3993757343), Pula, Rovinjska 2A, radi naknade za oduzetu imovinu, 12. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/20-01/55, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-05 od 23. prosinca 2024.

II. Odbija se žalba Općinskog državnog odvjetništva u Puli izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe gospodarstva i imovinsko pravnih poslova, Odjela za imovinsko pravne poslove, KLASA: UP/I-943-01/02-01/131, URBROJ: 2163-03-03/4-19-66 od 2. prosinca 2019.

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak ovog upravnog spora u iznosu od 2.628,00 eura (slovima: dvije tisuće šesto dvadeset i osam eura), u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti ove odluke zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako tuženik ne podmiri trošak u ostavljenom roku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe gospodarstva i imovinsko pravnih poslova, Odjela za imovinsko pravne poslove, KLASA: UP/I-943-01/02-01/131, URBROJ: 2163-03-03/4-19-66 od 2. prosinca 2019. utvrđeno je da je tužitelj ovlaštenik naknade i da ima pravo na naknadu za oduzetu imovinu u k. o. [katastarska općina], a koja je nacionalizirana njegovoj majci prijašnjoj vlasnici ŠŠ (ĐŠ) rješenjem Narodne Republike Hrvatske, Kotara Pula, NOO Pula, Sekretarijata za financije, broj 11357/1956 od 31. svibnja 1957., i to : a) za k. č. [katastarska čestica], kuća s dvorištem i zahodom u površini od 133 m[2] , sada označena kao k. č. [katastarska čestica]/ZGR u vlasništvu DŠ u 1/1 dijela,

b) za k. č. [katastarska čestica], neizgrađeno građevinsko zemljište, voćnjak u površini od 66 m[2] , sada cijepanu na k. č. [katastarska čestica] voćnjak u površini od 63 m i na k. č. [katastarska čestica] u površini od 3 m[2] , sve u vlasništvu Grada Pule u 1/1 dijela,

c) za k. č. br. [katastarska čestica], neizgrađeno građevinsko zemljište, voćnjak u površini od 189 m[2] sada označenu kao k. č. [katastarska čestica]/ZGR u vlasništvu Grada Pule u 1/1 dijela. Ujedno je te je određen iznos naknade isplatom u novcu, a preostali iznos primjenom zakonske formule u obveznicama Republike Hrvatske, dok je kao obveznik naknade utvrđeno Ministarstvo financija.

2. Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavio tužitelj jer smatra da postoje uvjeti za naturalni povrat predmetnih nekretnina te Općinsko državno odvjetništvo u Puli jer smatra da je zahtjev u odnosu na k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina], podnesen izvan zakonskog roka (i to drugog roka za predaju zahtjeva za naknadu).

3. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-942-01/20-01/55, URBROJ: 514-04-02- 01-01/08-24-05 od 23. prosinca 2024. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, dok je žalba Općinskog državnog odvjetništva u Puli usvojena te je u odnosu na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] odbijen zahtjev tužitelja za povrat iz razloga što je tuženik u žalbenom postupku utvrdio da je majka tužitelja u vrijeme oduzimanja imala talijansko državljanstvo pa da je imovina nacionalizirana prema općem propisu o nacionalizaciji nekretnina svih stranih državljana na teritoriju Jugoslavije i da je pitanje naknade za tu imovinu riješeno Sporazum sklopljenim s Republikom Italijom od 15. rujna 1947. i naknadnim sporazumima, te da stoga tužitelj nema pravo na naknadu sukladno čl. 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: ZN), a u odnosu na k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina], je odbačen zahtjev tužitelja za povrat iz razloga što da se radi o novom zahtjevu koji je podnesen izvan zakonskog roka.

4. Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu. Tužitelj u tužbi i u tijeku spora navodi, u bitnome, da je tuženik u konkretnom slučaju pogrešno primijenio odredbu čl. 10. ZN budući da njegova majka nije optirala za talijansko državljanstvo, a niti je od ranije bila talijanska državljanka, već da je isto stekla tek nakon što je 1956. dobila otpust iz jugoslavenskog državljanstva. Stoga da su predmetne nekretnine oduzete jugoslavenskoj državljanki na temelju čl. 3. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća („Službeni list FNRJ“, broj 35/48, dalje: ZID ZNPPP) zbog otpusta iz državljanstva FNRJ te je tek nakon otpusta iz jugoslavenskog državljanstva stekla talijansko državljanstvo. Navodi da se radi o internom propisu Jugoslavije koji nije predviđao nikakvu naknadu za imovinu nacionaliziranu radi otpusta iz jugoslavenskog državljanstva i da se radi o propisu koji se navodi u čl. 2. ZN. Stoga da imovina koja je oduzeta bivšim jugoslavenskim državljanima zbog otpusta iz jugoslavenskog državljanstva podliježe režimu ZN. Dodaje da su u tom pravcu dostavili uz tužbu praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. U odnosu na proširenje zahtjeva za naknadu oduzete imovine navodi u bitnome da se radi o nekretninama u istoj katastarskoj općini koje su nacionalizirane istim aktom te da se prema ustaljenoj sudskoj praksi ovog Suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (na koju se poziva u tužbi), kada se proširenje zahtjeva odnosi na nekretnine u istoj katastarskoj općini, da se tada radi o bitno istom činjeničnom stanju te da se stoga ne može smatrati da se radi o novom zahtjevu za naknadu podnesenom izvan prekluzivnog roka kako to pogrešno tumači tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja već da se radi o dozvoljenom proširenju zahtjeva. Tužbenim zahtjevom predlaže da se poništi osporavano rješenje tuženika i da se predmet vrati tuženiku na ponovni postupak. Tužitelj je ujedno zatražio naknadu troška ovog spora.

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnome ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

6. Zainteresirana osoba Županijsko državno odvjetništvo u Puli je u svom odgovoru na tužbu navela da je tuženik u cijelosti donio zakonitu i pravilnu odluku i da stoga predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

7. U tijeku spora održana je rasprava dana 5. svibnja 2026. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na raspravu je pristupio zamjenik opunomoćenika tužitelja, dok na istu nije pristupio nitko za tuženika i zainteresiranu osobu koji su uredno pozvani. Rasprava je na temelju odredbe čl. 89. st. 4. ZUS, a u svezi s čl. 91. st. 3. ZUS održana u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i zainteresirane osobe.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

9. Čl. 10. st. 1. ZN propisano je da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom.

10. ZID ZNPPP stupio je na snagu 28. travnja 1948., a u čl. 3. st. 1. tog Zakona bilo je propisano da se danom stupanja na snagu tog Zakona nacionaliziraju i prelaze u državno vlasništvo sve nekretnine, koje su u vlasništvu stranih državljana, stranih ustanova ili stranih privatnih ili javno-pravnih osoba. U st. 2. istog članka bilo je propisano da se od toga izuzimaju: 1. nekretnine seljaka zemljoradnika koji sami obrađuju svoju zemlju; 2. stambene zgrade koje služe vlasniku uglavnom za njegovo stanovanje i 3. nekretnine predstavništava stranih država, koje im služe za službene potrebe. U st. 3. istog članka bilo je propisano da jugoslavenski državljanin, koji pređe u strano državljanstvo gubi pravo vlasništva na nekretnine u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji koje prelaze u državno vlasništvo. Iznimku može dozvoliti samo Ministar pravosuđa FNRJ. U st. 4. istoga članka propisano je da će Ministar pravosuđa FNRJ izdat potrebna uputstva za prijenos vlasništva nacionaliziranih na državu.

11. Dakle, navedenim ZID ZNPPP nacionalizirane su sve nekretnine čiji su vlasnici na dan donošenja tog Zakona bili strani državljani, kao i nekretnine osoba jugoslavenskog državljanstva koje prijeđu u stranu državljanstvo.

12. Citirani čl. 3. st. 3. ZID ZNPPP bio je osnova za nacionalizaciju nekretnina svim osobama koje su od 1948. do 1989. izgubile državljanstvo bivše Jugoslavije iz kojih god razloga. Na temelju te zakonske odredbe nekretnine su prelazile u državno vlasništvo danom donošenja rješenja o otpustu iz jugoslavenskog državljanstva, a rješenje o prijenosu nekretnina u državno vlasništvo imalo je deklaratoran karakter i ono se moglo donijeti u svako doba u vrijeme važenja tog Zakona, jer se je njime utvrđivalo da su neke nekretnine prešle u državno vlasništvo danom otpuštanja vlasnika tih nekretnina iz jugoslavenskog državljanstva.

13. Iz stanja spisa upravnog postupka slijedi da je tužitelj u zakonskom roku, i to unutar drugog zakonskog roka za predaju zahtjeva za naknadu koji se je i odnosio na tužitelja budući da je strani državljanin (državljanin Republike Italije), podnio zahtjev za utvrđivanje prava na naknadu oduzete imovine — nacionaliziranu kuću i okućnicu na k. č. [katastarska čestica] u površini od 133 m[2] , dok je pozivom na odredbe čl. 130. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na usmenoj raspravi dana 21. studenog 2011. proširio zahtjev na voćnjak oznake k. č. [katastarska čestica] u površini od 66 m[2] , a podneskom zaprimljenim dana 8. ožujka 2018. je proširio zahtjev i na voćnjak oznake k. č. [katastarska čestica] u površini od 189 m[2] .

14. Nadalje slijedi da je u upravnom postupku na temelju provedenog građevinskog vještačenja utvrđeno kako su sve predmetne nekretnine privedene namjeni odnosno da bi se vraćanjem istih bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno namjena uporabe prostora i imovine sukladno čl. 55. i 52. ZN, iz razloga što je:

- k. č. [katastarska čestica], sada oznake k. č. [katastarska čestica]/ZGR u površini od 133 m[2] , što je ujedno i površina u trenutku oduzimanja u naravi kuća i dvorište, te čini jednokatnu stambenu zgradu, odnosno predmet naknade je prizemni dio zgrade i spremište u dvorištu koji se koristi kao stambeni prostor i u vlasništvu je DŠ, te je kao takav priveden namjeni i to rekonstrukcijom na način da je u cijelosti adaptirano prizemlje i dograđen I. kat, te je dograđeno prizemlje i l . kat na niže navedenoj k. č. [katastarska čestica]/ZGR,

- na dijelu k. č. [katastarska čestica], sada oznake k. č. [katastarska čestica]/ZGR u površini 189 m[2] , što je ujedno i površina u trenutku oduzimanja u vlasništvu Grada Pule u 1/I dijela, IŠ je rješenjem o izvedenom stanju od 22. ožujka 2018. ozakonio dio svoje stambene zgrade i kao takvu priveo namjeni, tim više što bi cijepanjem preostali dio zemljišta bio premale površine za bilo kakvu stambenu gradnju prema odredbama Generalnog urbanističkog Plana Grada Pule,

- k. č. [katastarska čestica] u površini u trenutku oduzimanja 66 m[2] , sada cijepane na k. č. [katastarska čestica] u površini od 3 m[2] u vlasništvu Grada Pule u 1/1 dijela, sada u naravi čini dio prometne infrastrukture Grada Pule, dok je k. č. [katastarska čestica] u površini od 63 m[2] u vlasništvu Grada Pule u 1/1 dijela u naravi parcela koja se u razini prometnog raskršća i koristi kao parkirališno mjesto DŠ, a preostali dio parcele k. č. [katastarska čestica] čini potrebnu okućnicu stambene zgrade na k. č. [katastarska čestica]/ZGR i k. č. [katastarska čestica]/ZGR, za potrebe parkiranja, zelenila, odnosa površine izgrađenosti i iskoristivosti, a sve prema odredbama Generalnog urbanističkog plana Grada Pule, te čine jedinstvenu stambenu cjelinu.

15. Nadalje slijedi da je prijašnja vlasnica predmetnih nekretnina majka tužitelja ŠŠ (SŠ) bila državljanka FNRJ sve do 1956. kada je otpuštena iz jugoslavenskog državljanstva rješenjem Državnog sekretarijata za unutrašnje poslove Narodne Republike Hrvatske broj: 24271 od 15. svibnja 1956. radi primitka u talijansko državljanstvo te da su predmetne nekretnine istoj oduzete rješenjem Narodne Republike Hrvatske, Kotara Pula, NOO Pula, Sekretarijata za financije, broj 11357/1956 od 31. svibnja 1957. i prenese u društveno vlasništvo na temelju čl. 3. ZID ZNPPP.

16. Dakle, radi se o imovini na području k. o. [katastarska općina] koja se nalazi na teritoriju koji je nakon završetka Drugog svjetskog rata Italija ustupila Jugoslaviji (Istra, Rijeka, Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i neki manji otoci) prema Ugovoru o miru s Italijom („Služeni list FNRJ“, broj 74/47) zaključenog u Parizu 10. veljače 1947., koji je stupio na snagu 15. rujna 1947. i da se ne radi o imovini osoba koje su optirale za talijansko državljanstvo (optanti).

17. Prvostupanjsko tijelo je zauzelo stav da se radi o imovini koja je u trenutku oduzimanja bila u vlasništvu jugoslavenske državljanke i koja joj je oduzeta na temelju citirane odredbe čl. 3. st. 3. ZID ZNPPP iz razloga što je ista otpuštena iz jugoslavenskog državljanstva i da stoga tužitelju pripada pravo na naknadu sukladno čl. 2. ZN.

18. Tuženik je zauzeo stav da se radi o imovini koja je u trenutku oduzimanja bila u vlasništvu talijanske državljanke i da je ista oduzeta na temelju citirane odredbe čl. 3. st. 1. ZID ZNPPP prema kojoj odredbi je nacionalizirana sva imovina stranih državljana, međutim obzirom da se je radilo o talijanskoj državljanki to da je naknada za tu imovinu riješena sporazumima koje je Jugoslavija sklopila s Republikom Italijom i da stoga tužitelju ne pripada pravo na naknadu sukladno čl. 10. ZN.

19. Pravilno navodi tuženik da je naknada za imovinu koja se nalazi na teritoriju koji je bio ustupljen Jugoslaviji Ugovorom o miru s Italijom iz 1947., a koja je bila oduzeta talijanskim državljanima koji nisu optirali, već je nacionalizirana kao talijanska imovina po općem propisu o nacionalizaciji strane imovine (po čl. 3. ZID ZNPPP), riješena sporazumom između FNRJ i Republike Italije i to Sporazumom o talijanskim dobrima, pravima i interesima u Jugoslaviji, zaključenim u Beogradu 23. svibnja 1949. („Službeni list FNRJ“ - Međunarodni ugovori, broj 6/56). Tim Sporazumom Jugoslavija je preuzela obvezu plaćanja naknade za oduzetu talijansku imovinu na ustupljenom području i na starom jugoslavenskom području. To je određeno čl. 1. tog Sporazuma, kod čega je izričito rečeno da su od toga isključena dobra likvidirana od strane jugoslavenske vlade primjenom čl. 79. Ugovora o miru iz 1947., jer je obvezu plaćanja obeštećenja vlasnika za ta dobra Ugovorom o miru s Italijom iz 1947. preuzela Italija. Jugoslavija je ispunila obvezu iz navedenog Sporazuma, što je vidljivo iz Sporazuma između FNRJ i Italijanske Republike o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza ekonomskog i financijskog karaktera koje proistječu iz Ugovora o miru s Italijom iz 1947. i sukcesivnih sporazuma, zaključenog u Beogradu 18. prosinca 1954. („Službeni list SFRJ“ - Međunarodni ugovori, broj 2/56). Naime, u tom Sporazumu određeno je da se saldo svih uzajamnih potraživanja i dugovanja utvrđuje na iznos od 30.000.000,00 USD dolara (čl. 11. Sporazuma) u korist jugoslavenske vlade, a iz teksta samog Sporazuma (čl. 2) razvidno je da se je kod toga imala u vidu i obveza jugoslavenske strane iz navedenog Beogradskog sporazuma od 23. svibnja 1949.

20. Međutim, kako je to pravilno obrazložilo prvostupanjsko tijelo, ovdje se radi o imovini koja je bila u vlasništvu jugoslavenske državljanke sve do 1956. i koja joj je na temelju citirane odredbe čl. 3. st. 3. ZID ZNPPP oduzeta iz razloga što je otpuštena iz državljanstva FNRJ, pa se stoga na njezinu imovinu koja je u vrijeme oduzimanja bila u vlasništvu jugoslavenske državljanke ne može primijeniti niti jedan sporazum zaključen između bivše Jugoslavije i Republike Italije.

21. Stoga je pravilno odlučilo prvostupanjsko tijelo da se ovdje radi o imovini na ustupljenom području na koju se ne može odnositi niti jedan sporazum zaključen između bivše Jugoslavije i Republike Italije, a sve obzirom na državljanski status prijašnje vlasnice u trenutku oduzimanja predmetne imovine, koja je u vrijeme oduzimanja imala jugoslavensko, a ne talijansko državljanstvo.

22. U odnosu na proširenje prvotno podnesenog zahtjev za naknadu oduzete imovine u kojem je navedena samo k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], navodi se da nije sporno da k. č. [katastarska čestica] zajedno s k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], čini jedinstvenu i samostalnu uporabnu cjelinu ograđenu zidom, u naravi kuću s pomoćnim objektima (drvarnicom i spremištem), vrtom i parkirnim mjestom. Stoga po ocjeni Suda, kako se radi o česticama koje međusobno graniče i koje su u naravi uvijek predstavljale jednu jedinstvenu cjelinu, a to predstavljaju i danas, te su sve tri čestice prije nacionalizacije bile upisane u isti zemljišnoknjižni uložak koji je predan u spis i obuhvaćene su istim aktom o oduzimanju, odnosno oduzete su kao jedinstvena cjelina, to se radi o proširenju prvotno podnesenog zahtjeva, a ne o novom zahtjevu.

23. Zbog pogrešnog pravnog pristupa, osporavano rješenje tuženika ocijenjeno je nezakonitim, pa je stoga Sud na temelju odredbe 117. st. 1. ZUS usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude i donio meritornu odluku u sporu kako je to navedeno u točki II. izreke ove presude. Odbijanjem žalbe održano je na snazi prvostupanjsko rješenje.

24. Odluka Suda o troškovima spora iz točke III. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stoga je tuženik dužan naknaditi tužitelju trošak koji mu je nastao u povodu ovog spora.

25. Budući da se prema čl. 144. st. 3. ZUS vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom to je tužitelju sukladno Tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23) priznat trošak za sastav tužbe i za pristup na raspravu održanu u ovom sporu u iznosu od 1.000,00 eura po radnji, uvećano za PDV, što sveukupno iznosi 2.500,00 eura.

26. Tužitelj je putem svog opunomoćenika zatražio i naknadu troška puta na relaciji Pula-Rijeka-Pula zbog dolaska na navedenu raspravu održanu u ovom sporu u iznosu od 107,00 eura (214 km x 0,50 eura) te trošak cestarine i tunelarine u oba smjera u ukupnom iznosu od 21,00 eura. Tužitelju je sukladno Tbr. 50. Tarife za troškove prijevoza u cijelosti priznat zatraženi iznos od 107,00 eura, što je utvrđeno na temelju cijene bezolovnog benzina od 100 oktana te cijene cestarine na relaciji Pula- Rijeka-Pula. Trošak prijevoza nije uvećan za PDV, budući da je PDV u taj iznos već uračunat, kako proizlazi i iz Tbr. 46. Tarife. Stoga je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove ovoga upravnog spora u ukupnom iznosu od 2.628,00 eura, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude.

27. Sukladno odredbi čl. 144. st. 4. ZUS na dosuđeni iznos troška ovog spora tužitelju pripadaju i zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troška do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troška ne podmiri u ostavljenom roku.

28. Tužitelj je zatražio i trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu, međutim budući da je tužbeni zahtjev usvojen to tužitelju nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

U Rijeci 12. svibnja 2026.

Sutkinja

Vesna Perić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave rješenja (čl. 148. st. 5. ZUS).

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužitelja Tizianu Sošiću, odvjetniku u Puli, Giuseppe Tartini 15

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- zainteresiranoj osobi Županijskom državnom odvjetništvu u Puli, Rovinjska 2a