REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Andrije Hebranga 9, 20 350 Metković

Poslovni broj P-23/2026

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu tog suda Anti Šprlji, u pravnoj stvari tužitelja UŠ, pok. NŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Drake Way 11 Australija, zastupan po opun. Mateu Barbiru, odvjetniku u Vrgorcu, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupana po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću, Građansko – upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, dana 12. svibnja 2026.godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj UŠ, pok. NŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], vlasnik nekretnine oznake dio k. č. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], ZU 623, u naravi kuća i dvorište, pov. 304 m2, u skici izmjere označena kao lik 1-7, 12, 1, dio k. č. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], ZU 990, u naravi dvorište, pov. 19 m2, u skici izmjere označena kao lik 7,8,11,12,7, a koja skica čini sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka Zlatana Polića od rujna 2025 i ove Presude.

II. Tužitelj je ovlašten temeljem ove presude i prijavnog lista zatražiti uknjižbu vlasništva na nekretninama iz toč. I na svoje ime za cijelo, uz istodobno brisanje tog prava s imena tužene, što je tužena dužna trpjeti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da u zemljišnim knjigama Općinskog suda u METKOVIĆ, zk odjel Metković, na nekretninama u posjedu tužitelja, upisana je Republika Hrvatska i to na: - k. č. zem. [katastarska čestica], zk tijelo I, zk. ul. br. [broj ZK uloška], - k. č. zem. [katastarska čestica], zk. ul. br. [broj ZK uloška]. U katastarskoj općini [katastarska općina], u P.L. br. 558, na k. č. [katastarska čestica], zv. Potkrajnica, kuća i dvorište, upisan je otac tužitelja, sada pok. LŠ, i to u površini od 1000 m2. Zemljišnoknjižno i katastarsko stanje u odnosu na nekretnine iz toč. 1. je pogrešno. Naime, tužitelj u svom posjedu u vlasništvu drži obiteljsku kuću i dvorište, u sveukupnoj površini od svega 525 m2, a taj prostor pada na dijelove k.č. zem. iz toč. 1. Tužbe, kao i na dio k. č. [katastarska čestica], u k. o. [katastarska općina]. U svrhu identifikacije predmeta spora, izrađena je skica vještaka Zlatana Polića od rujna 2025. godine, pa analizom te skice čitamo da predmet ovog postupka predstavlja geometrijski odijeljeni dio nekretnina iz toč. 1., koji se identificira kao: - dio k. č. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], u naravi kuća i dvorište, pov. 304 m2, lik 1-7, 12, 1, - dio k. č. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], u naravi dvorište, pov. 19 m2, lik 1,8,11,12,7. Pravo vlasništva opisanih nekretnina, a među kojima je dakako i površina od 304 m2 (vrt – dio k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]), tužitelj stječe časom smrti svog oca, sada pok. LŠ, što je i deklarirano Rješenjem o nasljeđivanju O 368/25; Vlasništvo je stečeno dosijedanjem a ne isključuje se mogućnost niti stjecanje vlasništva građenjem. Sukladno pozitivnim propisima, smatra se da je neizgrađeno građevinsko zemljište koje se nalazilo u društvenom vlasništvu, dobilo svog titulara vlasništva stupanjem na snagu Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (NN 90/92). Dakle, stajalište je da je Zakonom o lokalnoj samoupravi i upravi posredno provedena pretvorba neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, te da je stupanjem na snagu tog zakona zemljište postalo vlasništvo novonastalih pravnih subjekata (Općine, Županije i Gradovi). Zemljište je postalo vlasništvo novonastalih subjekata neovisno o tome da li su oni doista međusobno i proveli podjelu imovine propisanu čl. 87 ovog zakona. Znači, razgraničenje prostornog plana je od krucijalne važnosti, pa tako šuma i šumsko zemljište su pretvorbom postali vlasništvo RH (Zakon o šumama), poljoprivredno zemljište također sukladno Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, a ovdje je riječ o građevinskom zemljištu koji je shodno rečenim odredbama Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi vlasništvo Općine (lokalne uprave), koje je pogrešno upisano na ime i vlasništvo RH. Tužitelj se prije podnošenja Tužbe obratio zz tužene radi mirnog rješenja spora (preporučeno zahtjevom za mirno rješenje spora od 21.10.2025), da bi dopisom tužene od 17.09.2025 u spisu ODO-a u Metković, br. N-DO- 59/2025, ista tražila dopunu Zahtjeva za mirno rješenje spora. Tužitelj je udovoljio zahtjevu tužene, i to dopisom od 27.10.2025. godine, a na koji se je tužena oglušila. Upravo iz ovog razloga tužitelj smatra Tužbu pravovremenom, budući zahtjev za mirno rješenje spora nije odbijen, usvojen a prošao je zakonski rok propisan odredbom čl. 186. a. ZPP-a. Evidentno je, kako su nekretnine iz toč. 1 u mirnom posjedu kako tužitelja, tako i njegovih predaka još od početka 19. stoljeća (od nastanjenja ljudi na područje Banje i Oraha), radi čega predlažem da sud, donese, presudu.

2. Tužena u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe kako smatra da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 186 a. ZPP-a. Među strankama je nesporno kako je tužena u postupku povodom zahtjeva za mirno rješenje spora tužitelja, istog pozvala da zahtjev dopuni sukladno odredbama čl. 106 Zakona o parničnom postupku radi dostave relevantne dokumentacije te je ODO Metković radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja i izvođenja potrebnih dokaza, pozvao ovdje tužitelje na primjenu odredbe čl. 186 a st. 10. Zakona o parničnom postupku u dijelu u kojem se podnositelju zahtjeva daje ovlaštenje da od suda zatraži da, primjenjujući na odgovarajući način odredbe tog zakona za osiguranje dokaza, izvede dokaze za koje smatra da su nužni radi utvrđivanja činjenica o kojima će ovisiti zauzimanje stava o osnovanosti zahtjeva protivne stranke za mirno rješenje spora, kojem prijedlogu ovdje tužitelj nije udovoljio već je podneskom od 11.11.2025 izrijekom odbio pokretanje naznačenog postupka. Sukladno odredbama čl. 38 i 39. Zakona o državnom odvjetništvu, Državno odvjetništvo pozvat će podnositelja zahtjeva na ispravak odnosno dopunu zahtjeva ako zahtjev ne sadrži sve što mora sadržavati tužba ili je nerazumljiv te mu ostaviti rok od 15 dana za ispravak i dopunu, uz upozorenje na posljedice propisane stavkom 4. ovoga članka. Ako podnositelj zahtjeva u roku od 15 dana ne vrati državnom odvjetništvu ispravljeni zahtjev ili ga vrati bez ispravka ili dopune, smatrat će se da zahtjev za mirno rješenje spora nije bio niti podnesen. Državno odvjetništvo može zatražiti od podnositelja zahtjeva za mirno rješenje spora pokretanje postupka osiguranja dokaza radi utvrđivanja činjenica o kojima ovisi donošenje odluke o osnovanosti njegova zahtjeva za mirno rješenje spora. S obzirom na navedeno, tužena je mišljenja kako, protivno navodima tužitelja, nisu ispunjeni uvjeti odredbe čl. 186 a u svezi odredbi čl. 106. i 109. Zakona o parničnom postupku i čl. 38 i 39. Zakona o državnom odvjetništvu budući ovdje tužitelj nije podnio Zahtjev za mirno rješenje spora koji bi imao sadržaj predviđen kogentnim normama ZPP-a, a nakon što je pismenim putem upozoren nije pokrenuo odgovarajući postupak sukladno odredbama čl. 186 a st. 10. ZPP-a. Ovdje tužena uopće nije bila u mogućnosti opredijeliti stajalište o osnovanosti predmetnog zahtjeva s obzirom da su ovdje tužitelj odbio izvođenje dokaza očevidom na licu mjesta i saslušanjem svjedoka, a izvođenje istih dokaza predlaže u ovom postupku. Po mišljenju tužene navedeno bi predstavljalo razlog za odbačaj predmetne tuže, a tužitelj svakako ne bi ima pravo potraživati troškove postupka s obzirom da su vlastitim postupanjem prouzročio sve predstojeće sudske troškove. U ovom trenutku, s obzirom na odsutnost relevantnih dokaza, tužena može samo istaknuti kako tužitelj, po mišljenju tužene, ne dokazuju jesu li i koji njegovi pravni prednici bili u posjedu predmetne nekretnine, za vrijeme kako se to navodi u tužbi, odnosno ne dokazuju tko je od pravnih prednika tužitelja i kada stekao pravo vlasništva dosjelošću. Tužitelj je dužan dokazati da bi njegovi prednici bili u posjedu predmetne nekretnine, način na koji su njegovi prednici posjedovali predmetnu nekretnine i koje kvalitete je bio taj posjed. Nadalje, stjecanje od osoba koje nisu bili vlasnici predmetne nekretnine nesporno ne predstavlja pravnu osnovu koja bi bila valjani pravni temelj posjedovanja predmetne nekretnine od strane tužitelja i po kojoj bi osnovi isti mogao steći pravo vlasništva. Pregledom isprava na koje se poziva tužitelj nije vidljivo da bi predmetna nekretnina bila predmet raspolaganja označenih prednika tužitelja u utuženoj površini i obliku. Pored navedenog tužitelj se poziva i na niz navodnih pravnih prednika no evidentno je kako su među istima prisutne brojne linije nasljeđivanja, te čak da su isti imali osnova za raspolaganje predmetnom nekretninom, što se spori, nedovoljno je jasan slijed kojim bi vlasništvo predmetne nekretnine navodno pripalo isključivo tužitelju. U daljnjem tijeku postupka potrebno je prvenstveno identificirati predmet spora po ovlaštenom sudskom vještaku geodetske struke prilikom očevida na licu mjesta. Predlaže se zatim u spis priložiti fotografije lica mjesta. Nakon što predmet spora bude nedvojbeno identificiran, potrebno je raspraviti i da li predmetna nekretnina u dijelu predstavlja javno dobro sukladno odredbama Zakona o cestama i Zakona o komunalnom gospodarstvu te se u tom smislu predlaže pribaviti očitovanje Grada Vrgorca kao nadležnog upravitelja nerazvrstanih prometnica na svom području te ŽUC Split kao upravitelja prometnice D 512 i ŽUC Split kao upravitelja prometnice 6209 koje graniče s predmetnom nekretninom. Predlaže se pribaviti i podatke Informacijskog sustava prostornog uređenja i Geoportala DGU o izgrađenosti predmetne nekretnine u slojevima od 1968. godine preko Hrvatske osnovne karte (1954. - 2009.) do danas. Predlaže se pribaviti očitovanje Hrvatskih šuma d.o.o. o eventualnoj pripadnosti dijela predmetne nekretnine šumskogospodarskoj osnovi. Predlaže se pribaviti očitovanje Hrvatskih voda VGO Split da li predmetna nekretnina u dijelu predstavlja javno vodno dobro ili vodno dobro s obzirom da graniči s koritom rijeke Matice. Predlaže se također pozvati Grad Vrgorac, ŽUC Split i Hrvatske vode VGO Split, sa intervencijskim efektom radi sudjelovanja u predmetnom postupku. Tužena se obvezuje pribaviti sve predložene isprave i potvrde u primjerenom roku određenom od strane suda. U predmetnom je postupku tužitelj je dužan predložiti relevantne dokaze na okolnosti dokazivanja sljedništva predmetne nekretnine, jesu li i koji njegovi pravni prednici bili u posjedu predmetne nekretnine, za vrijeme kako se to navodi u tužbi, tko je od pravnih prednika tužitelja i kada stekao pravo vlasništva dosjelošću, neprekinutu sukcesiju i na koji su način označeni prednici posjedovali predmetnu nekretninu i koje kvalitete je bio taj posjed te je potrebno raspraviti pitanje njihove savjesnosti, a radi same nesavjesnosti odnosno nepoštenja ne mogu biti ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću niti po odredbama OGZ-a, ZOVO-a ili ZVDSP-ima (paragraf 328 OGZ, čl. 72. st. 2. ZOVO, čl. 18. st. 5. ZVDSP.). Radi navedenoga tužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti do izvođenja dokaza potrebnih radi utvrđenja činjeničnog stanja i to očevidom na licu mjesta i saslušanjem svjedoka kao i razrješenjem spornog pitanja da li dio predmetne nekretnine predstavlja javno dobro nakon čega će tužena konačno moći opredijeliti svoje stajalište o konkretnoj pravnoj stvari. S obzirom na navedeno, tužena predlaže sudu odbaciti, a podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, a tužitelja obvezati da tuženoj nadoknadi trošak sastava odgovora na tužbu, sve prema tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, do izvođenja dokaza meritornih u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Po prijedlogu tuženice sud je obavijestio treće osobe – Grad Vrgorac te Županijsku upravu za ceste i Hrvatske vode o tijeku parnice, ali isti nisu pokazali interes za sudjelovanjem u parnici, niti su osporili tužbu.

4. Među strankama je u bitnom sporno tko je i od kada posjednik predmeta spora, te što je predmet spora bio kroz povijest u naravi/ stvarnoj kulturi, odnosno da li je tužitelj stekao vlasništvo nekretnine nasljeđivanjem od oca NŠ, a NŠ kupovinom, odnosno on s prednicima dosjelošću.

4.1. Tužitelj se obratio zahzjevom za mirno rješenje spora, ali je tužena u bitnom odbila isto upućujući tužitelja na postupak za osiguranje dokaza, međutim ZPP predviša takvo osiguranje samo uz suglasnot stranaka, čega ovdje nije bilo, pa je tužitelj s pravom podnio tužbu.

5. Tijekom postupka, radi utvrđenja spornih činjenica, izvedeni su predloženi dokazi pregledom svih isprava u spisu, uviđajem na licu mjesta uz nazočnost vještaka mjernika,te saslušanjem svjedoka.

6. Ocjenom provedenih dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a, sud utvrđuje da je i tužbeni zahtjev osnovan kao u izreci, a takav svoj zaključak sud temelji na sljedećim dokazima i na njima izvedenim zaključcima i primjenjenom pravu.

7. U zemljišnoj knjizi na predmetnoj nekretnini kao zemljišnoknjižni vlasnik upisana je Republika Hrvatska (vidljivo iz Zk izvatka), pa je pasivna legitimacija tužene neupitna, obzirom da se radi o tužbu kojom se tužitelj želi upisati vlasnikom, uz istodobno brisanje postojećeg upisanog vlasnika.

8. Iz izvatka Informacijskog sustava prostornog uređenja proizlazi da 1968. godine nekretnina bila u određenoj obradi, odnosno posjedovanju.

9. Odvojeno saslušani svjedoci FŠ, MŠ, RŠ i ŠŠ su jasno i detaljno iskazivali povijesni slijed stjecanja vlasništva, navodeći u bitnom da je tužitelj naslijedio predmet spora od svog oca pok. OŠ koji je posjedovao predmet spora, a koji je to kupio od obitelji RŠ početkom 1990-tih, i to od U koja je to naslijedila od svoje sestre N, koja je to naslijedila od svog oca čija je to bila starina još od prije drugog svjetskog rata. Također su svjedoci suglasno svjedočili o načinu koritšenja nekretnine, da je tu bila već ranije manja starija kuća koju je tužiteljev otac nadogradio, a da je ta starija kuća postojala još od djetinjstva svjedoka koji su rođeni 50-tih godina.

10. Svjedoci su dali detaljne informacije o načinu korištenja nekretnine, a na licu mjesta se i sud uvjerio da je nekretnina omeđena zidovima starog zidanja od neretvanskog žala – oblutaka koji se više ne koriste već desetljećima uslijed zakonske zabrane vađenja iz korita Neretve, što ukazuje na istinitost tvrdnji o starosti zidanja.

11. Sud je poklonio vjeru svjedocima i jer su dovoljno stari da mogu znati sve te bitne činjenice, lokalni su mještani baš u blizini predmeta spora, nemaju razloga za govoriti neistinto, a iskazi su im podudarni, sukladno stanju lica mjesta, te vrlo životni i detaljni.

12. Iz pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju ovog suda O-368/25 od 16.120.2025 iza smrti LŠ proizlazi da ga je za predmt spora naslijedio sin – tužitelj

13. Iz posjedovnog lista 558 proizlazi da je NŠ upisan kao posjednik k.č 2719/5 (koja je međašmna predmeta spora i koja je obuhvaćena skicom, ali nije utužena protiv RH jer RH nije pasivno legitimirana za tu česticu) i k. č. [katastarska čestica] „kuća i dvorište“ površine 1000m2, što ukazuje da je isti posjednik predmta spora i po javnoj evidenciji tužene (katastar vodi za tuženu takvu evidenciju).

14. Iz web preglednika HŠ ne proizlazi da bi predmet spora bio šuma, a iz iskaza svjedoka proizlazi da to nikad u povijesti ni nije bila šuma, a i sama činjenica da se nekretnina nalazi u naselju Orah (vidljivo iz priložene dokumentacije od strane tužene) govori da ni faktički nije realno da se radi o šumi.

15. Iz priložene topografske karte je vidljiva izgrađenost nekretnine koja je predmet spora.

16. Na ovako utvrđene činjenice sud je primijenio materijalno pravo iz § (paragrafa) 1472. Općeg građanskog zakonika ("Justizgesetzsammlung" 1/1811, 1. siječnja 1812. stupio na snagu u austrijskim njemačkim zemljama, 1. srpnja 1814. u Karlovačkoj Granici, 1. kolovoza 1815. u Istri, 1. siječnja 1816. u Dalmaciji, a 1. svibnja 1853. na snazi u Kraljevinama Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji) koji se primjenjuje temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine, "Narodne novine" broj 73/91, dalje: „OGZ“), sadržajno u svezi s načelnim mišljenjem zauzetim na sjednici Saveznog vrhovnog suda SFRJ od 4. travnja 1960., neimenovane odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80 i 36/90, "Narodne novine" broj 53/91, dalje: „ZOVO“), te čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: „ZV“).

17. Nekretnine se mogu steći, a time i njihov zakonit posjed (čl. 18. st. 1. ZV), na četiri načina: na temelju pravnog posla, odluke suda ili druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona, što je danas propisano čl. 114. do 160. ZV, a ranije bivšim zakonima i pravnim pravilima koji su regulirali područje stvarnog prava. Što se tiče nasljeđivanja kao temelja stjecanja, po čl. 128. st. 1. ZV vlasništvo se stječe u času otvaranja nasljedstva. Dakle, samom činjenicom smrti i ispunjenjem zakonskih pretpostavki nasljednog temelja: srodstva i nasljednog reda - ako se nasljeđuje temeljem zakona, odnosno oporuke - ako se nasljeđuje temeljem oporuke. Rješenje o nasljeđivanju je samo deklaratornog značaja. Prelazak vlasništva s pretka na nasljednika uslijedio je čak i ako nije vođen ostavinski postupak, i ako nije doneseno rješenje o nasljeđivanju.

18. 1. siječnja 1997. stupio je na snagu propis iz čl. 388. st. 4. tad novog ZV koji je propisao: "U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana." Dakle, ako uzmemo u obzir da su nekretnine tad već po zakonu vlasništvo Republike Hrvatske i da vrijedi presumpcija poštenja, potrebno je ispuniti dvostruke rokove izvanrednog dosjedanja, dakle 40 godina.

19. Navedena odredba čl. 388. st. 4. ZV ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. (odredba je prestala važiti 14. prosinca 1999.), nakon što je skoro dvije godine bila na snazi, da bi ju ubrzo zamijenjena druga, sasvim suprotnog sadržaja (od 12. prosinca 2001.). U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019. je pak, posebice pod utjecajem presuda pred Europskim sudom za ljudska prava, jasno istaknuto: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."

20. Izloženo pravno shvaćanje Vrhovnog sud Republike Hrvatske, kao potpuno pravilno, prihvaća i primjenjuje i ovaj sud.

21. U ono vrijeme, 1. siječnja 1997., kako to proizlazi iz raspravne građe, nitko drugi osim tužiteljevih pravnih prednika nije polagao vlasnička prava na predmetnim nekretninama, odnosno za to nitko nije istako bilo kakvu primjedbu ili prigovor. Pritom se kod nevrijeđanja vlasničkih prava poglavito misli na osobe koje bi bile ovlaštene za naknadu imovine oduzete za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine po odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj: 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: ZNI). A zahtjevi ovlaštenika naknade su i motivirali Ustavni sud Republike Hrvatske da ukine bivšu odredbu čl. 388. st. 4. ZV. Iz podataka u zemljišnim knjigama (vlasnički list) te dopisa tijela koje vodi postupke povrata, ne proizlazi da bi itko ikada zahtijevao naknadu po ovom zakonu.

22. Kako je dakle tužitelj dokazao povijest posjedovanja od najmanje drugo svjetskog rata svojih prednika, to je stekao vlasništvo nasljeđivanjem oca, koji je to stekao u najgorem slučaju dosjelošću zajedno sa svojim prednicima – prodavateljicom i njenom obitelju koju je naslijedila u razdoblju 1959.-godine do 1999. godine kao najkasnije posve sigurno utvrđenom vremenkom razdoblju, pa je zbog svega izloženog presuđeno kao u izreci ove presude.

23. Zbog svega izloženog presuđeno je kao u izreci ove presude.

Metković, 12. svibnja 2026.godine

S u d a c :

Ante Šprlje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda uručuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda uručuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).

DNA:

1. Odvjetnik Mateo Barbir

2. Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću