REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-373/2024-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Romani Mališ, u parničnom postupku tužiteljice PF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Dariu Joziću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, zastupanog po Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 15. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i z. punomoćnika tuženika ĆF, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Antuna Žanetića iz Zagreba, 12. svibnja 2026., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 4. Ugovora o kreditu br. 312253 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, ovjerenog kod javnog bilježnika pod brojem: OV- 26518/07, koji su tužiteljica kao Korisnik kredita te tuženik kao Kreditor zaključili dana 29.8.2007., u dijelu koji se odnosi na promjenjivost redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora pa stoga isti članak u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku, Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, da tužiteljici, PF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.359,74 EUR (17.779,65 kn) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom:

➢ na iznos od 41,89 EUR od 15.05.2008. do isplate,

➢ na iznos od 42,09 EUR od 15.06.2008. do isplate,

➢ na iznos od 41,79 EUR od 15.07.2008. do isplate,

➢ na iznos od 41,64 EUR od 15.08.2008. do isplate,

➢ na iznos od 41,57 EUR od 16.09.2008. do isplate,

➢ na iznos od 43,35 EUR od 15.10.2008. do isplate,

➢ na iznos od 44,97 EUR od 15.11.2008. do isplate,

➢ na iznos od 42,75 EUR od 16.12.2008. do isplate,

➢ na iznos od 85,82 EUR od 15.01.2009. do isplate,

➢ na iznos od 86,72 EUR od 15.02.2009. do isplate,

➢ na iznos od 84,06 EUR od 15.03.2009. do isplate,

➢ na iznos od 84,51 EUR od 15.04.2009. do isplate,

➢ na iznos od 85,18 EUR od 15.05.2009. do isplate,

➢ na iznos od 83,78 EUR od 16.06.2009. do isplate,

➢ na iznos od 84,39 EUR od 15.07.2009. do isplate,

➢ na iznos od 83,27 EUR od 15.08.2009. do isplate,

➢ na iznos od 84,26 EUR od 15.09.2009. do isplate,

➢ na iznos od 83,28 EUR od 15.10.2009. do isplate,

➢ na iznos od 84,18 EUR od 15.11.2009. do isplate,

➢ na iznos od 84,00 EUR od 15.12.2009. do isplate,

➢ na iznos od 85,77 EUR od 15.01.2010. do isplate,

➢ na iznos od 87,00 EUR od 16.02.2010. do isplate,

➢ na iznos od 86,74 EUR od 16.03.2010. do isplate,

➢ na iznos od 87,94 EUR od 15.04.2010. do isplate,

➢ na iznos od 106,49 EUR od 02.06.2011. do isplate,

➢ na iznos od 112,25 EUR od 02.07.2011. do isplate,

➢ na iznos od 106,41 EUR od 20.04.2013. do isplate,

➢ na iznos od 104,71 EUR od 20.04.2013. do isplate,

➢ na iznos od 105,23 EUR od 20.04.2013. do isplate,

➢ na iznos od 12,37 EUR od 15.05.2015. do isplate,

➢ na iznos od 12,37 EUR od 15.06.2015. do isplate,

➢ na iznos od 12,37 EUR od 18.07.2015. do isplate,

➢ na iznos od 12,37 EUR od 04.11.2015. do isplate,

➢ na iznos od 12,37 EUR od 04.11.2015. do isplate,

➢ na iznos od 12,37 EUR od 15.11.2015. do isplate,

➢ na iznos od 12,37 EUR od 15.12.2015. do isplate,

➢ na iznos od 12,37 EUR od 02.03.2016. do isplate,

➢ na iznos od 12,37 EUR od 30.03.2016. do isplate,

➢ na iznos od 12,37 EUR od 03.06.2016. do isplate,

i to sve od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu br. 312253 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, ovjerenog kod javnog bilježnika pod brojem: OV- 26518/07, koji su tužiteljica kao Korisnik kredita te tuženik kao Kreditor zaključili dana 29.8.2007. u dijelu kojim se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora važećem za CHF na dan dospijeća pa stoga isti članak u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane. IV Nalaže se tuženiku, Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, da tužiteljici, PF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 11.974,67 EUR (90.223,04 kn) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom:

➢ na iznos od 1,47 EUR od 15.10.2007. do isplate,

➢ na iznos od 15,84 EUR od 15.11.2007. do isplate,

➢ na iznos od 3,86 EUR od 15.12.2007. do isplate,

➢ na iznos od 20,67 EUR od 15.01.2008. do isplate,

➢ na iznos od 23,77 EUR od 15.02.2008. do isplate,

➢ na iznos od 37,25 EUR od 15.03.2008. do isplate,

➢ na iznos od 32,45 EUR od 15.04.2008. do isplate,

➢ na iznos od 17,40 EUR od 15.05.2008. do isplate,

➢ na iznos od 20,21 EUR od 15.06.2008. do isplate,

➢ na iznos od 15,91 EUR od 15.07.2008. do isplate,

➢ na iznos od 13,67 EUR od 15.08.2008. do isplate,

➢ na iznos od 12,68 EUR od 16.09.2008. do isplate,

➢ na iznos od 38,54 EUR od 15.10.2008. do isplate,

➢ na iznos od 62,11 EUR od 15.11.2008. do isplate,

➢ na iznos od 29,89 EUR od 16.12.2008. do isplate,

➢ na iznos od 84,07 EUR od 15.01.2009. do isplate,

➢ na iznos od 91,12 EUR od 15.02.2009. do isplate,

➢ na iznos od 70,21 EUR od 15.03.2009. do isplate,

➢ na iznos od 73,73 EUR od 15.04.2009. do isplate,

➢ na iznos od 79,04 EUR od 15.05.2009. do isplate,

➢ na iznos od 68,03 EUR od 16.06.2009. do isplate,

➢ na iznos od 72,76 EUR od 15.07.2009. do isplate,

➢ na iznos od 63,96 EUR od 15.08.2009. do isplate,

➢ na iznos od 71,77 EUR od 15.09.2009. do isplate,

➢ na iznos od 64,10 EUR od 15.10.2009. do isplate,

➢ na iznos od 71,18 EUR od 15.11.2009. do isplate,

➢ na iznos od 69,76 EUR od 15.12.2009. do isplate,

➢ na iznos od 83,65 EUR od 15.01.2010. do isplate,

➢ na iznos od 93,37 EUR od 16.02.2010. do isplate,

➢ na iznos od 91,31 EUR od 16.03.2010. do isplate,

➢ na iznos od 100,73 EUR od 15.04.2010. do isplate,

➢ na iznos od 68,64 EUR od 15.05.2010. do isplate,

➢ na iznos od 70,67 EUR od 15.06.2010. do isplate,

➢ na iznos od 85,24 EUR od 15.07.2010. do isplate,

➢ na iznos od 84,29 EUR od 15.08.2010. do isplate,

➢ na iznos od 102,28 EUR od 15.09.2010. do isplate,

➢ na iznos od 92,74 EUR od 15.10.2010. do isplate,

➢ na iznos od 94,82 EUR od 16.11.2010. do isplate,

➢ na iznos od 109,91 EUR od 15.12.2010. do isplate,

➢ na iznos od 116,43 EUR od 15.01.2011. do isplate,

➢ na iznos od 104,72 EUR od 15.02.2011. do isplate,

➢ na iznos od 113,21 EUR od 15.03.2011. do isplate,

➢ na iznos od 106,64 EUR od 15.04.2011. do isplate,

➢ na iznos od 215,78 EUR od 02.06.2011. do isplate,

➢ na iznos od 260,16 EUR od 02.07.2011. do isplate,

➢ na iznos od 132,76 EUR od 21.07.2011. do isplate,

➢ na iznos od 155,87 EUR od 17.08.2011. do isplate,

➢ na iznos od 121,90 EUR od 15.09.2011. do isplate,

➢ na iznos od 112,11 EUR od 15.10.2011. do isplate,

➢ na iznos od 111,22 EUR od 15.11.2011. do isplate,

➢ na iznos od 112,18 EUR od 15.12.2011. do isplate,

➢ na iznos od 122,61 EUR od 15.01.2012. do isplate,

➢ na iznos od 4,00 EUR od 22.02.2012. do isplate,

➢ na iznos od 4,03 EUR od 15.03.2012. do isplate,

➢ na iznos od 3,95 EUR od 17.04.2012. do isplate,

➢ na iznos od 4,06 EUR od 15.05.2012. do isplate,

➢ na iznos od 4,15 EUR od 15.06.2012. do isplate,

➢ na iznos od 167,93 EUR od 08.08.2012. do isplate,

➢ na iznos od 168,01 EUR od 26.09.2012. do isplate,

➢ na iznos od 157,96 EUR od 26.09.2012. do isplate,

➢ na iznos od 165,00 EUR od 27.10.2012. do isplate,

➢ na iznos od 169,40 EUR od 23.11.2012. do isplate,

➢ na iznos od 167,20 EUR od 22.12.2012. do isplate,

➢ na iznos od 285,05 EUR od 20.04.2013. do isplate,

➢ na iznos od 270,55 EUR od 20.04.2013. do isplate,

➢ na iznos od 274,98 EUR od 20.04.2013. do isplate,

➢ na iznos od 182,30 EUR od 20.04.2013. do isplate,

➢ na iznos od 167,47 EUR od 15.05.2013. do isplate,

➢ na iznos od 167,69 EUR od 17.07.2013. do isplate,

➢ na iznos od 166,63 EUR od 20.08.2013. do isplate,

➢ na iznos od 167,03 EUR od 27.08.2013. do isplate,

➢ na iznos od 170,50 EUR od 03.10.2013. do isplate,

➢ na iznos od 175,11 EUR od 15.10.2013. do isplate,

➢ na iznos od 175,87 EUR od 15.11.2013. do isplate,

➢ na iznos od 181,74 EUR od 19.12.2013. do isplate,

➢ na iznos od 177,79 EUR od 15.01.2014. do isplate,

➢ na iznos od 184,56 EUR od 15.02.2014. do isplate,

➢ na iznos od 187,62 EUR od 15.03.2014. do isplate,

➢ na iznos od 185,04 EUR od 15.04.2014. do isplate,

➢ na iznos od 179,22 EUR od 15.05.2014. do isplate,

➢ na iznos od 181,02 EUR od 15.06.2014. do isplate,

➢ na iznos od 184,35 EUR od 15.07.2014. do isplate,

➢ na iznos od 187,10 EUR od 15.08.2014. do isplate,

➢ na iznos od 188,07 EUR od 17.09.2014. do isplate,

➢ na iznos od 189,87 EUR od 15.10.2014. do isplate,

➢ na iznos od 207,58 EUR od 15.11.2014. do isplate,

➢ na iznos od 208,73 EUR od 19.12.2014. do isplate,

➢ na iznos od 209,18 EUR od 30.01.2015. do isplate,

➢ na iznos od 189,31 EUR od 07.03.2015. do isplate,

➢ na iznos od 189,31 EUR od 15.04.2015. do isplate,

➢ na iznos od 137,67 EUR od 15.05.2015. do isplate,

➢ na iznos od 137,67 EUR od 16.06.2015. do isplate,

➢ na iznos od 137,67 EUR od 18.07.2015. do isplate,

➢ na iznos od 129,96 EUR od 29.08.2015. do isplate,

➢ na iznos od 129,96 EUR od 12.09.2015. do isplate,

➢ na iznos od 137,67 EUR od 04.11.2015. do isplate,

➢ na iznos od 137,67 EUR od 04.11.2015. do isplate,

➢ na iznos od 137,67 EUR od 15.11.2015. do isplate,

➢ na iznos od 137,67 EUR od 15.12.2015. do isplate,

➢ na iznos od 137,67 EUR od 02.03.2016. do isplate,

➢ na iznos od 137,67 EUR od 30.03.2016. do isplate,

➢ na iznos od 137,67 EUR od 03.06.2016. do isplate,

i to sve od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (15 %), od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanjem kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku, Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, da tužiteljici, PF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.400,00 €, sa zateznim kamatama koje teku od 12. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

VI O d b i j a s e tužiteljica sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova povrh dosuđenih 4.400,00 €, kao neosnovanim.

VII O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je kao Korisnica kredita s prednikom tuženika Volksbank d.d. Zagreb, kao Kreditorom 29. kolovoza 2007. zaključila Ugovor o kreditu br. 312253 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama (dalje u tekstu: Ugovor), a kojim Ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 191.050,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora (tuženika) važećem na dan korištenja kredita. Predmetni Ugovor solemniziran je po javnom bilježniku Mladenu Matošu iz Zagreba, Ilica 297, pod poslovnim brojem: OV-26518/07 5. rujna 2007. godine. Člankom 4.1. Ugovora o kreditu ugovorena je otplata kredita uz redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, i koja u trenutku sklapanja Ugovora iznosi 4,90 % godišnje. Člankom 7. Ugovora ugovorena je VALUTNA KLAUZULA u valuti CHF, odnosno ugovoreno je da se kredit otplaćuje (iznos glavnice kredita i pripadajuće kamate) u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti tužiteljice su se tijekom otplate kredita povećavali, a kao izravna posljedica korekcije (povećanja) kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na HRK.

1.1. Tužiteljica nadalje ističe da je odredba čl. 4.1. predmetnog Ugovora, a kojom odredbom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, dakle sukladno jednostranoj odluci Banke, ništetna, jer nije razumljiva (ne sadrži jasne i razumljive kriterije temeljem kojih je tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice iste), o istoj se kao o odredbi unaprijed formuliranog ugovora nije pojedinačno pregovaralo stoga tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj iste, te takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice (potrošača). Tijekom otplate predmetnog kredita tuženik je JEDNOSTRANO i SAMOVOLJNO nekoliko puta mijenjao kamatnu stopu. Naime, iz predmetnog Ugovora vidljivo je da se radi o standardnom (formalnom, tipskom) ugovoru koji sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamata promjenjiva sukladno odlukama Banke, ovdje tuženika, što znači da visina kamatne stope ovisi isključivo i samo o odluci Banke, ovdje tuženika. Nadalje, predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci Banke, mogao postupiti kako je htio, tj. i savjesno i nesavjesno. Ugovorna odredba (čl. 4.1. predmetnog Ugovora) kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci Banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo i samo o odluci Banke, pri čemu se ne navode nikakvi egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. Dakle, promjena visine kamatne stope veže se samo za odluku Banke, a podrazumijeva li to možda i primjenu nekih kriterija, u samom Ugovoru nije navedeno. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. st.2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču NE MORA biti SAMO gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u predmetnom Ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Prema predmetnoj ugovornoj odredbi, dug tužiteljice je postao promjenjiv element na koji tužiteljica nije mogla utjecati iz razloga što je kamatu tuženik (Kreditor) određivao jednostrano i samovoljno bez prethodnog pregovaranja s tužiteljicom te je na taj način tuženik prouzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice (potrošača), sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Predmetna odredba Ugovora kojom se određuje promjenljivost kamatne stope je u potpunosti u suprotnosti s odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07; 19/22, 56/23, dalje u tekstu: ZZP) koji se primjenjuje kao lex specialis, te je istim regulirana materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba koja bi obvezivala tuženika na određivanje jasnih parametara i kriterija na temelju kojih će navedena promjena kamatne stope biti izvršena, isti je u skladu s načelom savjesnosti i poštenja bio dužan informirati tužiteljicu kao potrošača o svim rizicima ugovaranja promjenjive kamatne stope. Posljednje posebice jer tužiteljica po struci nije ekonomist i ista zasigurno nema dovoljno stručnih znanja da bi sama protumačila sadržaj od strane tuženika unaprijed formuliranih odredaba, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, već su iste unaprijed određene od strane tuženika kao sadržaj formularnog (tipskog) Ugovora. S tim u vezi, obzirom da su predmetnom odredbom tužiteljici nametnute određene obveze, a da se ista prije sklapanja ugovora nije bila u mogućnosti upoznati s tom odredbom, kao i da predmetna odredba dopušta tuženiku jednostrano mijenjanje kamatne stope bez utvrđenja jasnih parametara koji na tu promjenu utječu, razvidno je da ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Slijedom naprijed navedenog, a imajući u vidu da predmetna odredba predstavlja odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razvidno je da je predmetna odredba nepoštena sukladno čl. 53. i 54. ZZP-a (ranije članak 81. i 82. ZZP-a), dakle prema tome i ništetna u smislu odredbe čl. 59. ZZP-a (ranije članak 87. ZZP-a).

1.2. Tužiteljica nadalje ističe da je odredbom čl. 7. Ugovora propisano da se kredit ugovara u valuti (CHF), a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (valutna klauzula) te je otplata kredita vezana uz istu, što je također za posljedicu imalo povećanje anuiteta kredita temeljem tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu - kunu, stavljajući tužiteljicu kao potrošača, odnosno korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na ovdje tuženika. Naime, priroda i specifičnost valute švicarski franak bila je poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, kao što je tužiteljica, a kako je banka kao profesionalac o tome ni na koji način nije informirala, potrošač, ovdje tužiteljica, nije bila niti je mogla biti svjesna rizika kojeg preuzima. Očita je neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe koja nedvojbeno ide na štetu potrošača. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora tužiteljica nije znala da je uz valutu švicarski franak vezan i rizik „valute utočišta“ (koji rizik primjerice uz valutu „EUR“ ne postoji!!), a koju činjenicu je tuženik kao stručna osoba sigurno znao ili barem morao znati te o istoj informirati potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora. Propustivši obavijestiti tužiteljicu o svim parametrima bitnim za donošenje informirane odluke, tuženik je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Ujedno, predmetna odredba tužiteljici je u vrijeme sklapanja Ugovora bila i nerazumljiva, budući da ista nije mogla shvatiti rizik ugovaranja upravo valute švicarski franak, niti predvidjeti posljedice koje bi za nju iz toga mogle proizaći. Slijedom navedenog, razvidno je da je predmetna odredba nepoštena sukladno čl. 53. i 54. ZZP- a (ranije članak 81. i 82. ZZP-a), dakle prema tome i ništetna u smislu odredbe čl. 59. ZZP-a (ranije članak 87. ZZP-a). Uslijed aprecijacije tečaja švicarskog franka, tijekom razdoblja otplate predmetnog kredita došlo je do povećanja prvotno ugovorenih mjesečnih anuiteta tužiteljice. Iz svega naprijed navedenog, nesporno je kako su odredbe predmetnog Ugovora koje se odnose na način promjene kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika, kao i valutnu klauzulu nepoštene, a time i ništetne!

1.3. Slijedom navedenog, tužiteljica ovom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu br. 312253 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 29.8.2007., broj: OV- 26518/07, te postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) svega što je od tužiteljice primio, odnosno više naplatio, po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana isplate svakog pojedinog iznosa tuženiku pa do isplate. Posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, de facto je anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet plaćen u kunama nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoren anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem plaćenih anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužiteljica bila dužna platiti banci, a razlika koju je platila je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te joj je upravo taj iznos Kreditor, ovdje tuženik, dužan vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naime, budući da su citirane ugovorne odredbe ništetne, svako povećanje kamatne stope mimo početno ugovorene i porast tečaja mimo početnog tečaja CHF-a na temelju ništetnih odredbi, predstavlja temelj za povrat onog što je tuženik primio odnosno više naplatio od tužiteljice. Tuženik je stoga, sukladno čl. 323. st. 2 u svezi s čl. 1111., čl. 1115. ZOO-a, dužan vratiti tužiteljici sve što je primio na temelju takvih ništetnih odredbi Ugovora, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana tuženikova stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa. Dakle, tužiteljica tužbeni zahtjev postavlja radi isplate novčanog iznosa na ime razlike uplaćenih anuiteta i anuiteta po početnom otplatnom planu (do kojeg je povećanja anuiteta došlo uslijed rasta tečaja švicarskog franka i jednostranog povisivanja kamatne stope).

1.4. Konačno, tužiteljica specificiranim odnosno usklađenim tužbenim zahtjevom od 13. travnja 2026. (list 309-316 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, potražuje isplatu iznosa od 2.359,74 € zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini iznos do isplate, a na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; iznos od 11.974,67 €, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini iznos do isplate, a na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, da se utvrde ništetnim odredbe predmetnog ugovora sadržane u čl. 4. i čl. 7., zajedno sa troškovima postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 158-175 spisa) tuženik smatra da je tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan te ju isti osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovani su iz sljedećih razloga: potraživanje tužiteljice je u zastari; provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju; utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene predmetnom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP); metoda kojom tužiteljica postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana.

2.1. Konačno, tuženik predlaže da odbiti tužiteljicu s tužbom i specificiranim tužbenim zahtjevom, uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupni spis, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Ugovor o kreditu broj 312253 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 29.8.2007. s Aneksom br.1. od 27.4.2010., Aneksom br. 4. od 10.7.2012., Aneksom br. 2., Aneksom br.3., Aneksom br. 6., Aneksom br. 7. Ugovora o kreditu br. 312253 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije s valutnom klauzulom u CHF od 5.5.2016. (list 78-90, 14-16, 17-19, 20-22, 23-24, 25-27, 223-226 spisa), otplatna tablica (list 28-32 i 46-51), otplatna tablica po kreditu (list 33-41), prometna kartica po kreditu br.312253 (list 91-145), otplatni plan po kreditu br. 312253 (list 227-234), u svrhu dokazivanja saslušana je tužiteljica PF osobno, te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz DARFIN d.o.o. (list 285-297).

4. Nesporno je između stranaka da je tužiteljica 29.8.2007. zaključila s prednikom tuženika Volksbank d.d. Zagreb kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 312253 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama na iznos kredita 191.050,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važeće na dan korištenja kredita; da se korisnik kredita obvezuje kredit iskoristiti za ugovorenu namjenu, a to je kupnja stana u [adresa], a da kreditor zadržava pravo kontrole namjenskog korištenja kredita za cijelo vrijeme trajanja tog ugovora; da se kredit odobrava na rok otplate 30 godina; da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta koji se sastoje od dijela glavnice i kamate i da su stranke sklopile 5.5.2016. Aneks br. 7. ugovora o kreditu br. 312253 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije s valutnom klauzulom u CHF.

5. Na okolnost sklapanja predmetnog ugovora, sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice koja je iskazala da je 2007. željela riješiti svoje stambeno pitanje obzirom da nije imala drugu nekretninu. Ugovor o kreditu je pročitala, ali da joj je baš sve bilo jasno i nije, pregovaranja nije bilo nikakvih. U banci se interesirala za kredit u kunama ili eurima, da bi konačno sklopila ugovor o kreditu u CHF-u jer joj je rečeno da je taj kredit najpovoljniji jer je bila najmanja kamata i da je na tržištu najbolje što postoji. U banku je dolazila više puta kako bi se informirala. Nije znala što znači valutna klauzula, nije bila upozorena na nikakve eventualne rizike. U kritično vrijeme bila je vlasnica tvrtke, ali koliko se sjeća da je bila u mirovanju. Predmetni stan koristila je za stanovanje. Sjedište tvrtke bilo je u Velikoj Gorici na adresi njezine majke. Kredit je još u otplati, kredit je konvertiran, jer joj je u banci rečeno da joj je to najpametnije. Početna rata kredita bila joj je oko 4.200,00 kn, da bi narasla do skoro 8.000,00 kn. Nije joj poznat termin rizik valute utočišta, to prvi put čuje. Nije joj bilo objašnjeno ili matematički predočeno način na koji se izračunava kamatna stopa, odnosno o čemu ovisi odluka banke o visini kamatne stope. Predmetnu nekretninu ona nije davala u najam ili zakup, ona u predmetnoj nekretnini živi. Tvrtka koju je ranije spomenula bila je u mirovanju i prodana je, a sada ima novu tvrtku koja je također u mirovanju, a adresa joj je na adresi predmetne nekretnine. Sjedište te nove tvrtke je na adresi stana negdje od 2018. -2019.

6. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica ugovor sklopila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a koju činjenicu tuženik nije niti posebno osporavao.

6.1. Prema čl. 3. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., P,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

6.2. Iz predmetnog Ugovora o kreditu, Aneksa ugovoru i iz iskaza tužiteljice, utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same namjene ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju stana te s obzirom na navedeno, stav je suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača s time da ovaj sud prihvaća kao uvjerljiv iskaz tužiteljice da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila vlasnica tvrtke, ali da koliko se sjeća da je bila u mirovanju i da je sjedište te tvrtke bilo u Velikoj Gorici na adresi njene majke kao i da je kasnije ta tvrtka prodana te da i sada ima novu tvrtku koja je također u mirovanju i koja je na adresi predmetne nekretnine kao i da je sjedište te nove tvrtke na adresi stana negdje od 2018. -2019. iz čega sud izvodi zaključak da se stvarno ne obavlja nikakva poslovna aktivnost na adresi predmetnog stana tim više što je predmetna tvrtka također u mirovanju, te da je to sjedište na adresi predmetnog stana samo iz formalnih razloga.

6.3. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor u kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03), te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

7. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

7.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-

III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

7.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

7.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

8. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

9. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

10. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

11. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

12. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze.

12.1. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući tužiteljica nije bila upozorena na eventualne rizike i isti je bio prezentiran kao "gotov proizvod", a predmetni kredit u CHF joj je ponuđen kao najpovoljniji. Nije dobila nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora, a mjesečni anuitet joj je znatno porastao tijekom otplate te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno ZZP/03 jer tuženik u spis predmeta nije dostavio nikakav dokaz da je tužiteljicu informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke. Tužiteljica je i zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je tuženik kao financijska institucija zasigurno znao i morao znati jest činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, već samo u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je predmetni ugovor o kreditu ponudio i prikazao tužiteljici kao jedinu kreditnu opciju, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, a tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati koja je bila najniža za švicarske franke. Tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe već ukoliko iste ne prihvaća, odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici predstavio kredit u CHF-u kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljniji. Zaključno, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Tuženik je propustio razjasniti tužiteljici odredbe o valuti obveze, nije postupao u dobroj vjeri odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja ugovora o kreditu, o rizicima promjene tečaja CHF.

12.2. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da su sporni ugovori korisnicima kredita bili ponuđeni na standardnom, unaprijed formuliranom obrascu, na čije odredbe klijenti više nisu mogli utjecati, te da se o pojedinačnim odredbama tih ugovora s klijentima nije pregovaralo, niti su bili upozoreni na mogućnost značajnog rasta tečaja CHF, već im je kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom od strane djelatnika tuženika bio preporučen kao najpovoljniji. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi i da je predmetni kredit iskoristila u svrhu rješavanja stambenog pitanja, a koja namjena kredita proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, točka 2.

12.3. Na ovaj način sud je utvrdio da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/07. Naime, na tuženiku leži teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužiteljica ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/07.

12.4. Isto tako, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost uz pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), a tuženik na tu okolnost nije predložio nikakve dokaze, a kao što nije predložio niti dokaze na okolnost da je tužiteljicom pojedinačno pregovarao u vezi odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

13. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

13.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

13.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13.3. Prema čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora i njegovo trajanje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

14. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, ako se ne radi o tražbini obuhvaćenoj zastarom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu ukupno više plaćenih iznosa s osnova valutne klauzule.

14.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

15. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. Iz DARFIN d.o.o.

15.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je da: -ukupno razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznosi 3.411,61 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 17.779,65 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 2.359,74 EUR; -ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 90.223,04 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 11.974,67 EUR; -ukupno razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznosi -862,90 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti -5.618,82 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi -745,75 EUR i da –je Aneksom br. 7 Ugovoru o kreditu, članak II. (list 224) utvrđen manjak tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, po tečaju otplate kredita iznosi 33.854,37 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 4.493,25 EUR.

16. Sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije tim više što ni tužiteljica ni tuženik nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje.

17. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 371. ZOO/91. Prema odredbi čl. 388. ZOO/91, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

17.1. Prema odredbi čl. 392. st. 3. ZOO/91., kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

17.2. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.

17.3. Tu treba dodati da zastara za promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na ovdje tuženika teče od 14. lipnja 2018., iz razloga što je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na sedam tuženih banaka, dok je u odnosu na osmotuženika, u ovom slučaju, prednika tuženika Sberbank d.d., Zagreb (ranijeg prednika Volksbank d.d. Zagreb), prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom je odlukom poslovni broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017., ukinuo citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i kamatne stope upravno u odnosu na prednika tuženika i predmet u tom dijelu vratio na ponovan postupak. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u cijelosti je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Dakle, i u dijelu u kojem je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima je prednik tuženika (u tom postupku osmotuženik Sberbank. d.d. Zagreb) ugovorio redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika nepoštene, a time i ništetne te je tuženiku naloženo prekinuti s opisanim postupanjem. Slijedom navedenog, zastara potraživanja tužitelja za preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi započela je teći 15. lipnja 2018., slijedom čega potraživanje tužiteljice nije u zastari obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023.

18. U pravu je tužiteljica kada ističe da unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom Aneksa ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.

19. Sklapanjem Aneksa ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/15 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15) potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

19.1. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK- a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Aneksa Ugovoru, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak.

19.2. Pravo je da je na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

19.3. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

19.4. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK- a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

19.5. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2007. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit tužitelj konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

19.6. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

20. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja Aneksa Ugovoru, sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Aneksa Ugovoru, sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

21. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredit denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

21.1. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 GF protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

21.2. Povezujući pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu GF protiv Erste Bank Hungary Zrt, za zaključiti je da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

22. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine u iznosu od 2.359,74 € (točka II izreke) i u iznosu od 11.974,67 € (točka IV izreke), jer je istim financijskim vještačenjem tužiteljica specificirala i uskladila tužbeni zahtjev i to podneskom od 13. travnja 2026. (list 309-316 spisa), što je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđena ništetnom (točka I i III izreke) iz razloga što je tuženik postupao nepošteno kad je takve odredbe uvrstio u predmetni Ugovor, to je tuženik bio nepošteni stjecatelj, pa je zatezna kamata tužiteljici priznata od dana tuženikovog stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa.

22.1. Kako tuženik samo općenito ističe da prilikom donošenja odluke treba uzeti u obzir i tzv. negativne tečajne razlike, ali time nije istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, tada sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF-a na dan isplate kredita.

22.2. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužiteljica ništa nije primila od tuženika, već je tuženiku izvršila isplatu kako je od nje zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužiteljice. Osim toga, odredbom čl. 323.st.2. ZOO-a, propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnih ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu – ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način, da je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužiteljice kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323.st.2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

23. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1.

24. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 3.12.2024., 3.4.2026., zastupanja na ročištu 13.6.2025., 21.10.2025. i 15.4.2026. za svaku radnju po 250 bodova odnosno po 500,00 € (Tbr.7.1., Tbr. 8.1. i Tbr. 9.1.), te za sastav podneska od 30.11.2023., 100 bodova odnosno 200,00 € (Tbr.8.2.) određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 800,00 €, odnosno ukupno 4.000,00 €.

24.1. Tužiteljici je priznat trošak vještačenja u iznosu od 400,00 €.

24.2. Na opisani način tužiteljici je dosuđen ukupni parnični trošak u iznosu od 4.400,00 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a.

24.3. Tužiteljici nije priznat trošak zatražene sudske pristojbe na tužbu i presudu, a koje pristojbe tužiteljica nije dužna platiti budući je oslobođena plaćanja istih temeljem čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/2023).

24.4. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 30.11.2023. po Tbr. 8.1. OT već po Tbr. 8.2. OT budući se ne radi o obrazloženom podnesku već o prijedlogu za nastavak postupka, trošak podneska od 24.11.2025. kojim obavještava sud o plaćenom predujmu za financijsko vještačenje, kao ni trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude obzirom na istu nije niti pristupio.

25. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 12. svibnja 2026.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Dario Jozić

2. Odvjetnik Ivo Šućur