REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-543/2024-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ST iz [adresa] – [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Sanje Rojnić i Ronalda Kontešića, odvjetnicima u Puli, protiv tuženika Grada Pule-Pola, Pula, Forum 1, OIB: 79517841355, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon glavne rasprave zaključene 28. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 12. svibnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je tužiteljica, ST, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] – [adresa], stekla pravo vlasništva na kč. br. *25/3, [adresa], dvorište površina 42 m2, k. o. [katastarska općina], pa je slijedom toga tužiteljica, po pravomoćnosti ove presude, ovlaštena u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli – Pola izvršiti uknjižbu prava vlasništva na navedenoj nekretnini na svoje ime, što je tuženik dužan trpjeti.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.501,76 eura, sa zateznim kamatama od 12. svibnja 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je tuženik formalno upisan kao vlasnik nekretnine kč. br. *25/3, [adresa], dvorište površine 42 m2, k. o. [katastarska općina]. Tužiteljica i njezini pravni prednici (pokojna baka BT i majka NT) su prije nekih 10 - ak godina slučajno doznali da taj dio dvorišta, koji su one nesmetano držale u posjedu, nije formalno upisan na njihovo ime pa su pokrenule postupak prema tuženiku za rješavanje imovinsko-pravnih odnosa. S tim u vezi, tuženik je putem svojeg Upravnog odjela za prostorno uređenje, Odsjeka za gradnju, donio dana 29. kolovoza 2014. rješenje Klasa: UP/I-350-05/13-02/273, Urbroj: 2168/01-03-04-0367- 14-2, kojim je određeno da oblik i površina čestice postojeće građevine izgrađene na građevnoj čestici koju čini kč. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], čini u cijelosti kč. br. zgr. [katastarska čestica] i dio kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kako je to prikazano na grafičkom prilogu, koji je sastavni dio rješenja, crvenom bojom. Predmetno rješenje postalo je pravomoćno 25. rujna 2014. Po pravomoćnosti tog rješenja krenulo se u sastavljanje prijavnog lista i parcelaciju, te je utužena nekretnina (kč.br. *25/3 dvorište od 42 m2) upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u tom obliku nastala 2015., no taj dio nekretnine je tužiteljica putem svojih pravnih prednika držala u posjedu preko 100 godina. Nakon parcelacije su pravni prednici tužiteljice, a potom i tužiteljica, u više navrata bili u prostorijama tuženika te im je u više navrata govoreno da će se predmet riješiti mirnim putem, na način da će im se izdati isprava podobna za uknjižbu njihovog prava vlasništva na kč. br. *25/3 k. o. [katastarska općina]. Tužiteljica je bila uvjerena da je samo pitanje vremena kada će se i formalno upisati na ograđenom dvorištu svoje kuće. Međutim, nastavno je iz nepoznatog razloga dobila obavijest da će svoj upis morati riješiti putem suda, zbog čega je podnijela tužbu.

1.1. Napominje da je putem svojih pravnih prednika u nesmetanom i mirnom posjedu predmetne nekretnine više od 100 godina, a koja je nekretnina činila i čini jednu jedinstvenu posjedovnu i vlasničku cjelinu, sa svih strana ograđenim zidovima, sa kč. br. [katastarska čestica] zgr. kuća, [adresa], dvorište od 150 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na kojoj je tužiteljica upisana kao vlasnica. Utužena nekretnina zapravo je dvorište nekretnine kč. br. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina]. U posjedu prijeporne nekretnine najprije je bila pok. prabaka tužiteljice ČT, da bi nakon njezine smrti, a i tijekom njezina života, zajedno s njom, bila u posjedu njezina kćerka BT, pok. baka tužiteljice (11. lipnja 1933. - 16. siječnja 2017.). Zajedno s pok. bakom tužiteljice je za njezina života, a i nakon njene smrti bila u posjedu majka tužiteljice, NT, rođ. **.**.1954., kćerka pok. BT. Potom je zajedno s bakom i majkom, a sada sa svojom familijom, u posjedu predmetne nekretnine tužiteljica, pri čemu niti njoj, a niti njezinim pravnim prednicima, nikada nitko nije osporavao izvršavanje vlasničkih ovlaštenja na predmetnoj nekretnini, a niti ih je ikada itko s te nekretnine tjerao. Slijedom navedenog, smatra da su ispunjene zakonom propisane pretpostavke za sjecanje prava vlasništva dosjelošću pa predlaže da sud nakon provedenog postupka prihvati njen tužbeni zahtjev naznačen u izreci, a koji je nastavno (u pogledu oznake nekretnine uslijed usklađenja s bazom zemljišnoknjižnih podataka) uređen na ročištu glavne rasprave 28. studenog 2025.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, ističući da su činjenični navodi u historijatu tužbe paušalni, proturječni i neistiniti. Navodi da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću jer tužiteljica i njezi prednici nisu bili u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu utužene nekretnine. Tužiteljica uz tužbu nije dostavila nikakve dokaze da u odnosu na spornu nekretninu ima posjed određene kakvoće, odnosno da su ona odnosno njezini prednici imali i imaju samostalan i pošten posjed te da su izvršavali svoju faktičnu vlast na spornoj nekretnini kao da su vlasnici. Nastavno, tuženik ističe da je iz dokaza dostavljenog uz tužbu i to Formiranje građevinske parcele - Grafički prikaz koji je sastavni dio očitovanja u predmetu Klasa: 350-01/02-01/71 Urbroj: 2168/01-02-03-02-3 od 27. kolovoza 2002., kao i iz Potvrde izdane od strane Arhivara Grada [adresa]-Pola od 15. studenog 2024. jasno proizlazi da su pravni prednici tužiteljice još 2002. znali da je sporna nekretnina vlasništvo Grada Pula-Pola. Naime, pravna prednica tužiteljice BT je 2002. tražila zamjenu zemljišta, odnosno da joj u vlasništvo pripadne sporna nekretnina koja je u vlasništvu Grada Pula-Pola, a da Gradu Puli-Pola na ime naknade za spornu nekretninu pripadne u vlasništvo nekretnina kč. br. ZGR. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], tada u vlasništvu pravne prednice tužiteljice. Iz navedenog nesporno proizlazi da je pravna prednica tužiteljice znala da je sporna čestica vlasništvo Grada Pule-Pola pa je njen posjed nepošten najkasnije od tog trenutka. Slijedom navedenog, tužiteljici se u vrijeme potrebno za dosjelost ne može uračunavati vrijeme za koje su njezini prednici posjedovali spornu nekretninu, budući da su isti bili nepošteni posjednici, a nepošteni posjednici ne mogu dosjelošću steći pravo vlasništva na nekretnini neovisno o vremenu posjedovanja. Dakle, tužiteljica se ne može pozivati na kontinuitet svog posjeda u svrhu opravdanja tvrdnje o stjecanju prava vlasništva na spornoj nekretnini dosjelošću budući da su njezini pravni prednici znali da ima ne pripada pravo na samostalan posjed sporne čestice.

2.1. Isto tako, tužiteljica nije mogla steći pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću, jer nije proteklo niti vrijeme potrebno za dosjelost iz čl. 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Naime, tužiteljica u tužbi tvrdi da predmetnu nekretninu drži u svom posjedu kao dio cjeline sa susjednom nekretninom – obiteljskom kućom izgrađenom na kč. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu tužiteljice. Međutim, ona je vlasništvo susjedne nekretnine stekla tek Ugovorom o darovanju od 4. siječnja 2016. pa je razvidno da od dana stjecanja nekretnine do dana podnošenja tužbe nije protekao zakonski rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Također, ona ne navodi niti dostavlja dokaze na okolnost kada su njezini pravni prednici stupili u samostalni posjed sporne nekretnine. Iz navedenog proizlazi da se tužiteljica poziva na institut tzv. izvanredne dosjelosti, što znači da priznaje da njezin posjed nije zakonit ni istinit. Nastavno, iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka vidljivo je da je predmetna nekretnina kč. br. *25/3 k. o. [katastarska općina] bila upisana kao društveno vlasništvo – korisnika Općine Pula sve do 2012., kada je rješenjem ovoga suda poslovni broj Z-12147/12 od 15. studenoga 2012. uknjiženo pravo vlasništva Grada Pule-Pola. Odredbom čl. 29. Zakona vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, bilo je propisano da se na stvarima u društvenom vlasništvu dosjelošću ne može steći pravo vlasništva. Stoga, zbog činjenice da je predmetna nekretnina bila u društvenom vlasništvu proizlazi da nije proteklo zakonom propisano vrijeme za dosjelost te da tužiteljica nije stekla vlasništvo spornog dijela predmetne nekretnine. Slijedom svega navedenog, razvidno je da tužiteljica nije dosjelošću stekla pravo vlasništva nekretnine kč. br. *25/3 k. o. [katastarska općina] pa tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija sadržana u spisu, izveden je dokaz uviđajem i mjerničnim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Branimiru Fablu, saslušani su svjedoci LT, HT, GT, CT, NT i tužiteljica kao stranka.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je osobno i putem svojih pravnih prednika dosjelošću stekla pravo vlasništva nekretnine kč. br. *25/3 dvorište površine 42 m2 k. o. [katastarska općina].

6. U zemljišnoj knjizi (list 6 spisa), kao i u posjedovnom listu broj 1402 (list 12 spisa) je kao vlasnik i posjednik kč. br. *25/3 dvorište k. o. [katastarska općina] upisan tuženik.

6.1. Uviđajem i mjerničnim vještačenjem identificirana je predmetna nekretnina te je utvrđeno da se ista nalazi u samom centru naselja Štinjan, a u naravi čini dio dvorišta zajedno sa kč. br. *23/1 k. o. [katastarska općina] (u vlasništvu tužiteljice). Jugozapadnu granicu predmetne nekretnine čini fasada zida objekta na susjednoj kč. br. zgr. [katastarska čestica] i kč. br. zgr. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina]. Zapadnu granicu čini fasada objekta na kč. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Istočna granica stabilizirana je betonskim zidom i željeznim portunom, dok sjeverna granica prema kč. br. *23/1 k. o. [katastarska općina] nije vidljiva na terenu. U naravi se na parceli nalazi dio nadstrešnice (drugi dio nadstrešnice je na kč. br. *23/1 k. o. [katastarska općina]), ozidani roštilj, betonski zid okoliša, a parcela je popločena tlakavcima i betonom. Nekretnina koja je predmet spora (kč. br. *25/3 k. o. [katastarska općina]) prikazana je na skici lica mjesta sačinjenoj po stalnom sudskom vještaku Branimiru Fablu te fotografijama koje su sastavni dio nalaza i mišljenja (list 90-91 spisa)

6.2. Na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, u kojem je identificirana i prikazana sporna nekretnina, kao i susjedne nekretnine, stranke nisu imale primjedbi, a istog i sud prihvaća kao stručnog i objektivnog.

6.3. Nadalje, iz dokumentacije sadržane u spisu utvrđeno je da je rješenjem Grada Pule-Pola, Upravnog odjela za prostorno uređenje, Odsjeka za gradnju od 29. kolovoza 2014. (pravomoćno 25. rujna 2014.) Klasa: UP/I-350-05/13-02/273, Urbroj:

2168/01-03-04-0367-14-2, na zahtjev prednice tužiteljice BT (tužiteljičine bake) određeno da građevnu česticu postojeće građevine izgrađene na kč. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (u vlasništvu tužiteljice) čini u cijelosti kč. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i dio kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (list 9-11 spisa), kako je to prikazano na grafičkom prilogu, koji je sastavni dio rješenja, crvenom bojom. Po pravomoćnosti rješenja o utvrđenju građevne čestice, što među strankama nije sporno, a proizlazi i iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige (list 40-43 spisa), izvršeno je cijepanje kč. br. zgr [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 209 m2 u nove kč. br. zgr. [katastarska čestica] dvorište površine 167 m2 i kč. br. zgr. [katastarska čestica] dvorište površine 42 m2, koja je predmet tužbe. Dakle, prijeporna kč. br. [katastarska čestica] zgr k. o. [katastarska općina] formirana je 2015., cijepanjem od 25/1 zgr. k. o. [katastarska općina].

7. Na okolnost posjedovnog stanja predmetne nekretnine iskazivali su svjedoci LT (rođena 1960.), HT (rođen 1960.), ĆT (rođena 1965.), CT (rođen 1960.), NT (rođena 1954.) i tužiteljica kao stranka.

7.1. Svjedokinja LT u svom je iskazu navela da stanuje u [adresa], ali oduvijek ljetuje u [adresa], u kući preko puta tužiteljičine, gdje je od malena dolazila kod djeda. Nakon što joj je predočeno što je predmet spora, navela da je riječ o ograđenom dvorištu u vlasništvu tužiteljice. Sporno dvorište oduvijek je izgledalo kao i danas, od kad pamti bilo je ograđeno na isti način i činilo cjelinu s tužiteljičinom kućom, a ograda kojom je dvorište zagrađeno tamo postoji već barem 60 godina, odnosno od kada ona pamti. Sjeća se da je u prošlosti tu živjela tužiteljičina baka S odnosno BT, a sjeća se i tužiteljičinog ujaka B koji je bio njen vršnjak. Tužiteljičina obitelj se oduvijek ponašala kao vlasnik predmetnog dvorišta, nikad nije čula da to ne bi bilo njihovo.

7.2. HT, tužiteljičin susjed, u svom je iskazu naveo da je kao dijete živio u [adresa], s 10 godina je s roditeljima preselio u [adresa] i vratio se 2007., ali je i prije 2007. svaki dan dolazio u [adresa] u kuću njegovih djeda i bake. Sporno tužiteljičino dvorište uvijek je izgledalo kao i danas, a to zna jer se kao dijete družio s tužiteljičinim ujakom B te su se igrali na trgu i u njihovom dvorištu. Kuća u kojoj svjedok danas živi bila je kuća njegovih djeda i bake, oni su rođeni 1904. i 1908., dakle bili su stari N i od njih nikada nije čuo da bi bilo nekih problema sa spornim dvorištem. Tužiteljičina obitelj oduvijek je imala to dvorište u posjedu, to je bilo dvorište njihove kuće, ponašali su se kao vlasnici i to se nikada nije dovodilo u pitanje.

7.3. Iz iskaza svjedokinje GT proizlazi da je rođenja u [adresa] te da se kuća njenih roditelja nalazi na udaljenosti od pedesetak metara od tužiteljičine. Od kada pamti, tužiteljičino dvorište je uvijek izgledalo kao i danas, [adresa] je nekad bio malo selo i oni su kao djeca uvijek bili na trgu u neposrednoj blizini spornog dvorišta. Tužiteljičin djed imao je jednu malu radionu u kojoj je popravljao cipele i oni su kao djeca često bili kod njih. Njena baka je s Borkinom bakom često sjedila u tom dvorištu, a sjeća se i Borkinog ujaka B, s kojim se družila. Nikad nije čula da sporno dvorište ne bi bilo njihovo, oni su se uvijek ponašali kao vlasnici i njihovo se vlasništvo nikad nije dovodilo u pitanje. Navela je i da je njena majka još uvijek živa, ona je rođena 1945. i kad joj je rekla da je pozvana na sud, majka joj je rekla da nije moguće da sporno dvorište nije tužiteljičino. Međutim, ona je dosta bolesna pa nije bila u mogućnosti doći na sud kako bi to posvjedočila. Svjedokinja je rođena 1965. i sve o čemu je svjedočila su njena sjećanja koja sežu od najranijeg djetinjstva.

7.4. Iz iskaza svjedoka CT proizlazi da je Borkina majka NT njegova sestrična, odnosno Vesnina majka i njegov otac su brat i sestra. On stanuje u [adresa], ali je od najranijeg djetinjstva s roditeljima vikendom dolazio u [adresa] kod bake. Često je dolazio i kod tete Č, odnosno tužiteljičine bake, boravio bi u njihovoj kući i njihovom dvorištu. To dvorište je uvijek izgledalo kao i danas, članovi tužiteljičine obitelji su se oduvijek ponašali kao vlasnici i on nije imao pojma da u vezi toga postoji neki problem.

7.5. Svjedokinja NT, tužiteljičina majka, u svom je iskazu navela da je rođena 1954., da je od rođenja živjela u [adresa] na drugoj adresi, a s 3-4 godine, nakon smrti njene prabake ZT, je s roditeljima doselila u kuću na adresi [adresa]. Godine 1960. je tu rođen njen sada pok. brat B. Od kada pamti sporno dvorište je izgledalo isto kao i danas i bilo je zagrađeno kao i danas. Nakon njenog vjenčanja, htjeli su produžiti kuću na dio vrta i tada joj je njena majka rekla da se njihova parcela ne proteže samo do zida, već se nastavlja preko zajedničke place u [adresa]. Međutim, oni su u konačnici odustali od gradnje jer su dobili nužni smještaj od Uljanika u koji su uselili, a u obiteljskoj kući u [adresa] su ostali živjeti njena majka i brat, a danas tu stanuje njena kćerka (tužiteljica). Nakon što su joj predočene fotografije dostavljene uz tužbu, svjedokinja je pojasnila da je fotografija na listu 21 spisa sačinjena 1957. (vidljivo iz poleđine fotografije koju je predočila sudu), na toj fotografiji su njeni roditelji, njeni baka i djed, rodbina iz Amerike i ona, a njen brat još nije bio rođen. Ta je fotografija snimljena u dvorištu koje je predmet spora, kao i fotografija na listu 20 gdje se vidi portun kakav je i danas, a ta fotografija je snimljena 1985. Dakle, sporno dvorište je oduvijek izgledalo kao i danas i oduvijek je bilo u posjedu njene obitelji. Njena obitelj se oduvijek smatrala i ponašala kao vlasnik spornog dvorišta, nikad im nitko to nije osporavao ni branio pravo na posjed. Dvorište je bilo zagrađeno, a portun su zatvarali. U nastavku je navela da su negdje 2002. u sporno dvorište ušli radnici koji su nešto radili na zidu od dućana i kad su se oni usprotivili zbog ulaska radnika u dvorište, oni su im rekli da se obrate "Puljanki" jer je to bio dućan u vlasništvu " L". Oni su se zaista obratili " H" i tada im je rečeno da je taj prostor u vlasništvu Grada Pule. Oni su tada shvatili da stvarno stanje ne odgovara zemljišnoknjižnom stanju, odnosno da nisu upisani kao vlasnici utužene nekretnine. Ona se tada u majčino ime obratila Gradu Puli i po njihovoj uputi podnijela je zahtjev za određivanje okućnice, jer im je rečeno da će se na taj način srediti pitanje vlasništva spornog dvorišta. Nakon nekih godinu dana u Gradu su im predložili da naprave zamjenu, odnosno da im daju parcelu na trgu, a oni njima dio spornog dvorišta, da bi ih nakon nekog vremena izvijestili da se zakon promijenio i da zamjena više nije dozvoljena, već da trebaju kupiti spornu parcelu od Grada, a Grad njihovu parcelu na trgu. Sporno dvorište oduvijek je u njihovom posjedu, nitko im nikada nije osporavao niti branio posjed ili vlasništvo.

7.6. Okolnosno saslušana, tužiteljica je u svom iskazu navela da je odrasla u [adresa], da je oduvijek tamo dolazila kod svoje bake te da je sporno dvorište uvijek izgledalo kao i danas, to je bilo ograđeno dvorište u kojem je bio stol i gdje su se redovno družili. U [adresa] je doselila 2002. s djetetom i tada je dvorište izgledalo isto kao i kad je bila mala. Nije imala razloga posumnjati da zemljišnoknjižno stanje ne odgovara stvarnom stanju, uz napomenu da tada još nije bila ni vlasnik kuće, već je kuća bila upisana na njenu baku. Negdje 2014. ili 2015. loza koja je bila posađena na njihovoj parceli uz dućan se počela sušiti, ona je tu lozu počela vaditi i mama joj je tada rekla da je, vezano za taj dio parcele uz dućan, podnijela zahtjev za utvrđivanje okućnice. Nakon nekih godinu dana rekla joj je da je to riješeno te su zajedno otišle u Grad Pulu po to rješenje. Tadašnji pročelnik gospodin G im je predao rješenje o utvrđenju okućnice, dao im ruku i rekao da je to riješeno, da će se izraditi parcelacijski elaborat i provesti u katastru. Ona je zaista smatrala da je to riješeno i nije više o tome razmišljala. Ljetos, kada je rađena katastarska izmjera u [adresa], nazvala ju je djelatnica katastra i rekla joj da vezano za spornu parcelu postoji problem, da vidi da je parcela cijepana, da postoji nekakva zamjena parcela, ali da elaborat nije proveden. Uputila ju je da se obrati Gradu Puli, da se to lako može riješiti i da Grad Pula treba potpisati elaborat. Međutim, kako u Gradu Puli nije uspjela riješiti problem, angažirala je punomoćnika i podnijela tužbu. Nije joj bila namjera tužiti Grad Pulu, ali smatra da se taj problem trebao riješiti još prije 20 godina. Vlasnikom kuće čije dvorište čini utužena nekretnine postala je negdje 2016., kuću joj je darovala baka.

8. Sud je iskaze saslušanih svjedoka ocijenio istinitim jer su iskazivali međusobno suglasno, u skladu sa stanjem na terenu te po ocjeni ovoga suda na objektivan i uvjerljiv način. Imenovani svjedoci (osim tužiteljičine majke NT) nisu neposredno zainteresirani za ishod ovog postupka, a s obzirom na vrijeme rođenja i činjenicu da u [adresa] žive (svjedok HT) ili su od ranog djetinjstva često dolazili, poznate su im pravno relevantne činjenice u ovom postupku, odnosno okolnosti vezane za posjedovno stanje predmetne nekretnine. Iako je tužiteljičina majka NT posredno zainteresiran za ishod ovog spora, sud nije posumnjao u istinitost njenog iskaza, jer je iskazivala detaljno, ne upadajući u kontradiktornosti i u skladu s ostalim izvedenim dokazima.

8.1. Istinitim je ocijenjen i iskaz tužiteljice s obzirom na to da je iskazivala uvjerljivo i logično te suglasno s iskazima saslušanih svjedoka.

9. Na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene utvrđeno je da je sporno dvorište (ranije dio kč. br. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina], a danas kč. br. *25/3 k. o. [katastarska općina]) od početka 50-ih godina prošlog stoljeća bilo u posjedu tužiteljičinih prednika. Naime, iz iskaza svih saslušanih svjedoka proizlazi da je, otkad sežu njihova sjećanja i saznanja vezana uz predmetnu nekretninu, ista bila u posjedu tužiteljičine obitelji i predstavljala dio ograđenog dvorišta njihove kuće sagrađene na kč. br. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina]. Svjedoci LT, HT, CT, rođeni 1960., u svojim su iskazima potvrdili da je sporno dvorište, od kada sežu njihova sjećanja, izgledalo kao danas te da je bilo ograđeno kao danas. To je potvrdila i svjedokinja GT, koja je od svoje majke koja je rođena 1945., saznala da je i za njenog života predmetna nekretnina bila u posjedu tužiteljičine obitelji (odnosno njene prabake te bake i djeda) te da im nitko nije osporavao pravo na posjed niti ih sprječavao u vršenju vlasničkih ovlasti. Svjedokinja NT, tužiteljičina majka, je u predmetnu nekretninu sa svojim roditeljima doselila negdje 1957. (kada je imala 3-4 godine, a rođena je 1954.) i sjeća se da se predmetno dvorište već tada koristilo na isti način kao i danas. Uzimajući u obzir sve navedeno, a osobito imajući u vidu najranija sjećanja svjedokinje NT te posredna saznanja koja je ET dobila od svoje majke, sud je utvrdio da je predmetna nekretnina kč. br. *25/3 k. o. [katastarska općina] u posjedu tužiteljičine obitelji od 50-ih godina prošlog stoljeća, odnosno najkasnije od 1957. od kada sežu najranije sjećanja svjedokinje NT. Predmetna nekretnina je bila dio ograđenog dvorišta njihove obiteljske kuće sagrađene na kč. br. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina], kakvo je stanje i danas, a što je utvrđeno neposrednim opažanjem na uviđaju. Sud prihvaća navod tužiteljice da članovima njene obitelji nikada nitko nije osporavao pravo na posjed, a da su tek 2002. slučajno saznali da zemljišnoknjižno stanje nije usklađeno sa stvarnim stanjem pa su, u svrhu rješavanja imovinskopravnih odnosa, pokrenuli odgovarajuće postupke u Gradu Puli i po uputi Grada Pule zatražili formiranje građevne čestice.

10. Jedan od načina stjecanja prava vlasništva na osnovi zakona predstavlja pravni institut dosjelosti na kojem tužiteljica zasniva svoj tužbeni zahtjev. Dosjelost prava vlasništva je stjecanje tog prava neprekidnim izvršavanjem njegovog sadržaja kroz zakonom određeno vrijeme. Dosjelost pretvara faktičnu vlast u pravnu, posjed u subjektivno pravo. Posjednik izvorno-originarno, na temelju zakona, stječe ono što je do tada posjedovao kroz zakonom propisano vrijeme.

11. Prema čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. – pročišćeni tekst, dalje: ZVDSP) stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, a prema st. 3. istog zakonskog članka rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni tim zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu nastavljaju teći u skladu s odredbom st. 2., ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen tim zakonom ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu.

12. Do 1. rujna 1980. primjenjivala su se pravna pravila Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. OGZ je za dosjelost zahtijevao pošteni posjed i rok posjedovanja od 30 godina (prema paragrafu 1468.), a za nekretnine posebnih kategorija vlasnika (države, crkve, općina) 40 godina (prema paragrafu 1472.).

12.1. Prema čl. 28. st. 2. i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ broj 6/80. i 36/90.), koji se primjenjivao u razdoblju od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996., savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar (redovnom) dosjelošću protekom deset godina, a (samo) savjesni posjednik (izvanrednom dosjelošću) protekom dvadeset godina.

12.2. Dana 1. siječnja 1997. stupio je na snagu ZVDSP. Odredbom čl. 159. toga zakona kao temeljne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću predviđene su – samostalan posjed određene kakvoće i vrijeme dosjelosti određeno zakonom. U slučaju redovite dosjelosti, dakle one koja se temelji na kvalificiranom (zakonitom, istinitom i poštenom) posjedu, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potreban je rok od deset godina, dok kod izvanredne dosjelosti, koja se temelji samo na poštenom posjedu, taj rok iznosi dvadeset godina. Prema čl. 159. st. 4. ZVDSP kada se radi o nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne samouprave, ti su rokovi dvostruko duži pa za redovitu dosjelost rok iznosi dvadeset, a za izvanrednu četrdeset godina. Odredbom čl. 160. st. 2. ZVDSP propisano je da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

13. Odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP propisano je da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. Međutim, odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP valja tumačiti u duhu pravomoćne presude Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske broj 35298/04 od 11. lipnja 2009. U toj presudi je upravo u odnosu na ovu odredbu utvrđena povreda prava na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prema kojemu svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva te se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

13.1. Naime, čl. 29. ZOVO bilo je propisano da se na stvarima u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću. Ta odredba je stavljena izvan snage čl. 3. Zakona o preuzimanju ZOVO ("Narodne novine" broj 53/91) pa se od 8. listopada 1991. na stvarima u društvenom vlasništvu moglo steći pravo vlasništva dosjelošću odnosno moglo je početi teći vrijeme dosjedanja.

13.2. Međutim, 1. siječnja 1997. stupio je na snagu ZVDSP koji je u čl. 388. st. 4. propisivao da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Dakle, 1. siječnja 1997. ostvarena je zakonska mogućnost da se posjednicima čija kvaliteta posjeda im je omogućavala stjecanje prava vlasništva dosjelošću, vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. uračuna u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Dana 14. prosinca 1999. objavljena je Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/1997 od 17. studenoga 1999. ("Narodne novine" broj 137/99) kojom je ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP ("Narodne novine" broj 91/96). Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 114/01) koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001. dodan je st. 4. čl. 388. koji glasi: "U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana." Dakle, ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP, prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, zamijenjena je odredbom suprotnoga sadržaja. Od 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. bila je na snazi odredba koja je omogućavala uračunavanje u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina i vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991.

13.3. U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredaba se izjasnio Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda, primjerice: Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10. U tim presudama Europski sud je zauzeo pravno shvaćanje da, u takvim okolnostima, tužitelj koji se oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije bilo ukinuto, te u odsutnosti štetnih posljedica na prava trećih osoba ne bi smio snositi posljedice neustavnog propisa koji je posljedica greške same države koja je takav propis i donijela već, upravo suprotno, vlasništvo imovine koju je tužitelj stekao dosjelošću je na temelju ukinute neustavne odredbe vraćeno državi koja je na taj način imala korist od vlastite greške. Pri tome sud podsjeća na pravno načelo prema kojemu rizik od bilo koje greške koju počini država mora snositi sama država te da pogreške ne smiju biti ispravljene na teret pojedinaca, posebno onda kada nema drugih suprotstavljenih privatnih interesa.

14. Po shvaćanju ovoga suda, stajalište Europskog suda za ljudska prava zauzeto u pravomoćno dovršenom predmetu Trgo protiv Hrvatske primjenjivo je i u ovom predmetu radi sprječavanja povrede prava na mirno uživanje imovine iz čl. 1. Protokola 1. EKLJP, koja predstavlja ratificirani međunarodni ugovor, odnosno propis po snazi jači od zakona, a primjenjivati Konvenciju znači primjenjivati i sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava, posebice onih presuda u odnosu na Hrvatsku koje ukazuju na opasnost od ponovne povrede ljudskih prava. U konkretnom slučaju je stajalište iz presude Trgo protiv Hrvatske primjenjivo jer se radi o nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu te su uknjižene kao vlasništvo jedinice lokalne samouprave, a prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ne bi se vrijeđala prava trećih osoba na tim nekretninama, budući da nije utvrđeno da bi se itko pozivao na postojanje takvih prava.

15. Valja napomenuti da i Vrhovni sud Republike Hrvatske i dalje zastupa stajalište izraženo u presudi Trgo protiv Hrvatske pa se tako u rješenju poslovni broj Rev 4243/2019-2 od 3. ožujka 2020. pozvao na stajališta iznesena u revizijskim odlukama poslovni broj Rev-1480/2016 od 5. studenog 2019., Rev-2771/2013 od 13. kolovoza 2013., Rev-291/14 od 17. travnja 2018., u kojima je izraženo sljedeće shvaćanje: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasniš tvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."

16. Stoga, kako se odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. ne mogu negirati stečena prava, za utvrđenje osnovanosti tužbenog zahtjeva valjalo je utvrditi jesu li se pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ispunile do 14. prosinca 1999.

16.1. Budući da je tužiteljica dokazala da su od početka 50-ih godina prošloga stoljeća njeni prednici bili u posjedu sporne kč. br. *25/3 k. o. [katastarska općina] (tada dio kč. br. [katastarska čestica] ZGR, k. o. [katastarska općina]), odnosno najkasnije od 1957. od kada sežu najranija sjećanja NT, a da tuženica nije uspjela osporiti presumpciju o samostalnosti i poštenju toga posjeda, ispunjene su pretpostavke za stjecanje vlasništva izvanrednom dosjelošću na nekretnini u vlasništvu Grada Pule, jer je do 14. prosinca 1999., kada je objavljena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske o ukidanju čl. 388. st. 4. ZVDSP, istekao četrdesetogodišnji rok za stjecanje vlasništva na nekretnini Republike Hrvatske, točnije taj rok je istekao najkasnije 1997.

17. Dakle, tužiteljičini prednici, točnije njena baka BT, je dosjelošću stekla pravo vlasništva predmetne kč. br.*25/3 k. o. [katastarska općina] te je kao vlasnik s predmetnom nekretninom mogla slobodno raspolagati. U tijeku postupka nije dovedeno u pitanje da je navedenom nekretninom, koja čini dio dvorišta obiteljske kuće na kč. br. [katastarska čestica] ZGR. k. o. [katastarska općina], raspolagala na jednak način kao i sa kč. br. [katastarska čestica] zgr., odnosno da je i taj dio darovala tužiteljici, koja ga drži u samostalnom posjedu.

18. Valja još ukazati, a s obzirom na prigovor tuženice da tužiteljičini prednici nisu bili pošteni posjednici, da prema ranije citiranim odredbama ZVDSP, kao i prema ranije važećim propisima (ZOVO i pravna pravila OGZ-a), uvjet za stjecanje prava vlasništva nekretnine dosjelošću jest samostalnost posjeda, odnosno da posjednik stvar posjeduje kao njezin vlasnik. Posjednik koji je znao ili je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (nepošteni posjednik) ne može steći pravo vlasništva dosjelošću. Savjesnost posjeda se pretpostavlja, osim ako se ne dokaže suprotno.

18.1. Na temelju rezultata dokaznog postupka utvrđeno je da je predmetna nekretnina bila u samostalnom posjedu prednika tužiteljice od 50-ih godina prošlog stoljeća (najkasnije od 1957. od kada sežu najranija sjećanja NT), da je predmetna nekretnina činila dio njihovog ograđenog dvorišta, da su se u odnosu na predmetu nekretninu ponašali kao vlasnici te da im nitko nije osporavao pravo na posjed niti ih sprječavao u vršenju vlasničkih ovlaštenja. Okolnost da su prednici tužiteljice 2002. saznali da nisu upisani kao vlasnici utužene nekretnine, ne čini sama po sebi njihov posjed nepoštenim i nesavjesnim, posebno u situaciji što su i nakon tog saznanja predmetnu nekretninu nastavili koristiti kao i do tada, a tuženik kojem su se obratili radi rješavanja imovinskopravnih odnosa nije poduzeo ništa u pogledu iskazivanja ikakvih vlasničkih ovlasti nad predmetnom nekretninom, nije se prot ivio njihovom posjedovanju, već ih je, a što proizlazi iz iskaza tužiteljice i svjedokinje NT, držao u uvjerenju da će se "sve srediti" nakon utvrđenja građevne čestice i provedbe parcelacijskog elaborata, pa su tužiteljičini prednici imali razloga osnovano vjerovati da, unatoč upisu u zemljišnoj knjizi, posjed vrše kao vlasnici (tako i Rev-1209/2016-3 od 11. veljače 2020.). Međutim, sve i kada bi se uzelo da su oni u trenutku saznanja za zemljišnoknjižno stanje (dakle 2002.) postali nepošteni, uzimajući u obzir utvrđenje da je predmetna nekretnina bila u njihovom samostalnom posjedu od 50-ih godina prošlog stoljeća (odnosno najkasnije od 1957. od kada sežu najranija sjećanja NT), to su se najkasnije 1997. stekli uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Slijedom navedenog, okolnost da su tužiteljičini prednici 2002. saznali da nisu vlasnici predmetne nekretnine u konkretnom slučaju ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva, jer su se do tada ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

19. Valjalo je stoga prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću i odlučiti kao u točki I izreke presude.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/1, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Tužiteljica je uspjela u sporu pa joj je tuženik dužan naknaditi troškove postupka u cijelosti.

20.1. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj, s obzirom na vrijednost predmeta spora od 5.000,00 eura, pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika –"Narodne novine", broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), za sastav podnesaka od 31. prosinca 2024. i 21. svibnja 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 15. siječnja 2025., 6. svibnja 2025. (uviđaj), 13. svibnja 2025. i 28. studenog 2025. (Tbr. 9.1. Tarife), ukupno 700 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.400,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 350,00 eura (Tbr. 46. Tarife), ukupno iznosi 1.750,00 eura.

20.2. Nadalje, tužiteljici je priznat trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja i izlazak suda na lice mjesta u zatraženom iznosu od 607,08 eura. Također, priznat joj je trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 96,45 eura i za presudu u iznosu od 48,23 eura (puni iznos sudske pristojbe na presudu iznosi 96,45 eura, a tužiteljica ima mogućnost u roku od 3 dana platiti polovicu toga iznosa, odnosno 48,23 eura).

.

20.3. Slijedom navedenog, ukupni trošak priznat tužiteljici iznosi 2.501,76 eura. Tužiteljici pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

U Puli 12. svibnja 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku, uz sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženici putem ODO Pula-Pola