Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-417/2020-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice PE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 21. travnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i tužiteljice, te uz javnu objavu presude, 12. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 7. st.3. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103720233, sklopljen dana 07.01.2007. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „… po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke.“

- iz čl. 8. st.2. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103720233, sklopljen dana 07.01.2007. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „…u skladu s važećim odlukama Banke.“

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 da tužiteljici PE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 18.818,91 EUR-a (osamnaesttisuća-osamstoosamnaesteura- devedesetjedancent), zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

- 19,42 EUR-a tekućom od 3.4.2008.

- 2,00 EUR-a tekućom od 3.6.2008.

- 3,06 EUR-a tekućom od 4.7.2008.

- 18,55 EUR-a tekućom od 7.10.2008.

- 42,79 EUR-a tekućom od 6.11.2008.

- 36,00 EUR-a tekućom od 5.12.2008.

- 68,58 EUR-a tekućom od 9.1.2009.

- 81,25 EUR-a tekućom od 5.2.2009.

- 84,97 EUR-a tekućom od 6.3.2009.

- 66,43 EUR-a tekućom od 7.4.2009.

- 69,18 EUR-a tekućom od 6.5.2009.

- 57,61 EUR-a tekućom od 9.6.2009.

- 56,05 EUR-a tekućom od 6.7.2009.

- 53,92 EUR-a tekućom od 6.8.2009.

- 59,24 EUR-a tekućom od 7.9.2009.

- 54,73 EUR-a tekućom od 6.10.2009.

- 52,51 EUR-a tekućom od 4.11.2009.

- 59,47 EUR-a tekućom od 4.12.2009.

- 73,52 EUR-a tekućom od 12.1.2010.

- 84,37 EUR-a tekućom od 9.2.2010.

- 81,34 EUR-a tekućom od 10.3.2010.

- 94,15 EUR-a tekućom od 13.4.2010.

- 107,76 EUR-a tekućom od 7.5.2010.

- 120,56 EUR-a tekućom od 7.6.2010.

- 145,83 EUR-a tekućom od 5.7.2010.

- 145,99 EUR-a tekućom od 13.8.2010.

- 190,44 EUR-a tekućom od 9.9.2010.

- 159,26 EUR-a tekućom od 11.10.2010.

- 170,63 EUR-a tekućom od 9.11.2010.

- 190,59 EUR-a tekućom od 7.12.2010.

- 228,21 EUR-a tekućom od 10.1.2011.

- 188,88 EUR-a tekućom od 14.2.2011.

- 202,63 EUR-a tekućom od 10.3.2011.

- 190,49 EUR-a tekućom od 7.4.2011.

- 215,27 EUR-a tekućom od 5.5.2011.

- 262,56 EUR-a tekućom od 3.6.2011.

- 269,30 EUR-a tekućom od 5.7.2011.

- 347,00 EUR-a tekućom od 4.8.2011.

- 350,93 EUR-a tekućom od 5.9.2011.

- 268,73 EUR-a tekućom od 5.10.2011.

- 269,58 EUR-a tekućom od 4.11.2011.

- 256,43 EUR-a tekućom od 5.12.2011.

- 276,07 EUR-a tekućom od 5.1.2012.

- 289,87 EUR-a tekućom od 6.2.2012.

- 287,64 EUR-a tekućom od 5.3.2012.

- 279,95 EUR-a tekućom od 5.4.2012.

- 284,34 EUR-a tekućom od 4.5.2012.

- 290,66 EUR-a tekućom od 8.6.2012.

- 282,39 EUR-a tekućom od 5.7.2012.

- 284,78 EUR-a tekućom od 6.8.2012.

- 277,26 EUR-a tekućom od 5.9.2012.

- 272,36 EUR-a tekućom od 5.10.2012.

- 280,92 EUR-a tekućom od 5.11.2012.

- 276,84 EUR-a tekućom od 5.12.2012.

- 283,38 EUR-a tekućom od 4.1.2013.

- 268,47 EUR-a tekućom od 5.2.2013.

- 274,98 EUR-a tekućom od 6.3.2013.

- 284,79 EUR-a tekućom od 5.4.2013.

- 271,44 EUR-a tekućom od 6.5.2013.

- 254,20 EUR-a tekućom od 5.6.2013.

- 256,64 EUR-a tekućom od 5.7.2013.

- 254,75 EUR-a tekućom od 6.8.2013.

- 266,51 EUR-a tekućom od 5.9.2013.

- 277,01 EUR-a tekućom od 4.10.2013.

- 273,33 EUR-a tekućom od 5.11.2013.

- 277,64 EUR-a tekućom od 5.12.2013.

- 279,33 EUR-a tekućom od 31.1.2014.

- 286,07 EUR-a tekućom od 28.2.2014.

- 283,99 EUR-a tekućom od 28.3.2014.

- 278,70 EUR-a tekućom od 28.4.2014.

- 272,95 EUR-a tekućom od 28.5.2014.

- 274,18 EUR-a tekućom od 24.6.2014.

- 281,10 EUR-a tekućom od 16.7.2014.

- 286,84 EUR-a tekućom od 26.8.2014.

- 288,86 EUR-a tekućom od 25.9.2014.

- 294,17 EUR-a tekućom od 22.10.2014.

- 299,80 EUR-a tekućom od 19.11.2014.

- 300,23 EUR-a tekućom od 17.12.2014.

- 3.266,26 EUR-a tekućom od 15.1.2015.

po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina u iznosu od 184,49 EUR-a sa zateznim kamatama istaknuta u prigovoru radi prebijanja.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 da tužiteljici PE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 3.709,22 EUR-a (tritisućesedamstodeveteura- dvadesetdvacenta) sa zateznim kamatama koje teku od 12. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana

V. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je 7. siječnja 2007. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103720233, prema kojem joj je tuženik kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 93.640,00 CHF po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 96 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima, kunske protuvrijednosti od 1.210,15 CHF. Redovna kamatna stopa, se sa početnih 5,55 % godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na njezinu štetu, dodajući da drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan obzirom da se ista mijenjala bez njoj jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Isto tako, navela je, tuženik joj prilikom zaključenja Ugovora nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Nadalje, navela je da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br: Pž-6632/2017- 10 od 14.06.2018., u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., utvrđeno je da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u predmetnom Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope od dana 15.11.2007. pa do 01.10.2011., kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF od dana 15.11.2007. pa do konačne otplate, tužiteljica je tuženiku više platila dugovani iznos za 157.000,00 kn. Kako je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. - 31.12.2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. -31.12.2008., navela je, to joj je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Tužiteljica se pozvala i na odredbe čl. 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115 ZOO-a te čl. 502.c ZPP-a. Slijedom svega navedenog, tužiteljica je predložila sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev te je potraživala i naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama.

1.1. Tijekom postupka tužiteljica je navodila da odredba Ugovora o kreditu koja sadrži prorogacijsku klauzulu bila je unaprijed formulirana te tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o istoj niti je na bilo koji način mogla utjecati na sadržaj navedene odredbe, a ista nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu. kao potrošača, slijedom čega istu drži protivnom načelu savjesnosti i poštenja te je je smatra nepoštenom sukladno čl.49. st.1. ZZP-a. Nadalje, navela je da imajući u vidu da je u konkretnom slučaju odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu unaprijed na obrascu formulirao tuženik kao trgovac te uzevši u obzir da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a ista rezultira ostvarivanjem pogodnosti u vidu bitno smanjenih troškova tuženika u odnosu na nju, nedvojbeno je kako bi se prihvaćanjem takve nepoštene odredbe i postupanjem temeljem iste izazvalo znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, istaknula je da navedena nije, niti može biti sporna, s obzirom da su sva plaćanja radi podmirivanja obračunatih obveza po sklopljenom ugovoru o kreditu bila isplaćivana njezinim novčanim sredstvima tužitelja, odnosno u njezino ime i za njezin račun, dodajući da je tuženik u svakom trenutku mogao odbiti primitak navedenih uplata, ako je smatrao suprotno gore opisanom. U odnosu na tuženikovo isticanje prigovora zastare, tužiteljica je ukazala na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.g., iz kojega je razvidno kako njezino potraživanje ni u kojem slučaju nije obuhvaćeno zastarom. Slijedom svega navedenoga, navela je da ostaje kod tužbenog zahtjeva i predložila je sudu da isti usvoji u cijelosti. Nadalje, na ročištu održanom 14. svibnja 2024. tužiteljica je navela da predlaže vještačenje na okolnosti povećanja tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita i to za razdoblje od 1. siječnja 2009. do kraja otplate kredita. Nakon što je tužiteljica primila Nalaz i mišljenje vještaka ista je podneskom od 4. prosinca 2025. uredila tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti. Nadalje, Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Nadalje, naveo je da sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Tuženik ističe kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012., čime je došlo do prekida zastare. Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019., odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019., čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 22.07.2019. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Tuženik ističe da tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi stoga tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz pregleda prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane sudužnika ŠE te ZE koja nije sudionik kreditnog odnosa. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovoranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovopredmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 184,49 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,55% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužitelj više ne bi uživao smanjenje kamatne stope i zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom. Naime, deklaratornom pravnom zaštitom suda koja djeluje ex tunc tužitelj bi izašao iz režima pravne zaštite ustanovljenim odredbom čl. 11.a ZPK i imalo bi se smatrati kako je korisnik kredita s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom, pa prema tome i nema pravo na povlašteni anuitet u smislu cit. zakonske odredbe. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

2.1. Podneskom od 29. prosinca 2025. tuženik je obavijestio sud da odustaje od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka SE.

3. Sud je donio rješenje posl.br. P-417/2020-9 od 20. prosinca 2022. kojim je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijski sud u Zagrebu br. Gž-392/2023-2 od 31. siječnja 2023.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 6-12), Otplatni plan (list spisa 13-14), Pregled prometa po kreditu za razdoblje od 7.11.2007. do 7.2.2015. (list spisa 15-24), Otplatne planove (list spisa 25- 27), preslik informacija Stambeni krediti Erste banke u valutnoj klauzuli CHF, preslik informacija Stambeni krediti s ostatkom vrijednosti (spisa 47-52, 54-61), pisani iskaz BE (list spisa 62-63), ispis e-mail korespondencije (list spisa 64-66), ispis Pitanja i odgovora za stambene kredite sa str. Erste banke (list spisa 67-68), Postotak izloženosti ukupne devizne pozicije banke u odnosu prema jamstvenom kapitalu (list spisa 69), dopis HNB-a od 7.6.2013. (list spisa 70-72), Obrazac VR-1 izvješće o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama Erste banke (list spisa 73), Devizna pozicija u CHF ju odnosu na ukupni jamstveni kapital 2004-2012 (list spisa 74), Priopćenje HNB-a za javnost od 21.1.2015. (list spisa 75-85), ispis Informacija sa str. Erste banke o pojmu valutna klauzula i rizicima financiranja u kunama s valutnom klauzulom (list spisa 86), preslik grafičkih prikaza (list spisa 87-90), Obavijest o promjeni kamatne stope od 6.10.2011. i Otplatni plan (list spisa 91-93), Obavijest o promjeni kamatne stope od 3.5.2011. i Otplatni plan (list spisa 94-96), Obavijest o promjeni kamatne stope od 15.1.2014. i Otplatni plan (list spisa 97-98), Priopćenje za javnost Ministarstva financija od 14.1.2014. (list spisa 105), Priopćenje za javnost HNB-a od 16.3.2015. (list spisa 106-107), Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (list spisa 108-114), Prosječna ponderirana kamatna stopa uz koju su hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite u CHF i kunama uz valutnu klauzulu u CHF (list spisa 118) , Nalaz i mišljenje vještaka (list spisa 242-258), te je saslušao svjedoke, vještakinju i tužiteljicu.

4.1. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka SE, iz razloga što navedeni svjedok, iako uredno pozvan, nije pristupio na ročište koje je zakazano za 21. travnja 2026., te iz razloga što je tuženik podneskom od 29. prosinca 2025. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka SE.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5.1. Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu, te zahtjev za isplatom iznosa koji je tužiteljica isplatila tuženiku temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF- u i promjenjiva kamatna stopa, te je li tužitelj platio predniku tuženika iznos za koji nije imao pravnu osnovu, kao i je li nastupila zastara utuženog iznosa.

7.1. Među strankama nije sporno da je su tužiteljica i tuženik sklopili predmetni ugovor o kreditu kojim ugovorom je kreditor stavio na raspolaganje iznos od 93.640,00 CHF- a, u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.

8. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da je sklopljen između tužiteljice i tuženika, te da je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 93.640,00 CHF-a, u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja u vrijeme ugovaranja iznosi 5,550 %, radi kupovine nekretnine, na rok otplate 96 mjeseci.

9. Iz izjave LE od 27. siječnja 2020. i e-maila od 6. travnja 2004. (list spisa od 62-66). proizlazi da je banka prvi put 2004. u ponudu uvela, na početku samo za stambene, kredite u valutnoj klauzuli CHF, te da je poslala e-mail na cijeli sektor građanstva s detaljnim pojašnjenjima toga proizvoda te načina na koji djelatnici trebaju komunicirati s klijentima, te smjernice kojima se djelatnike upućivalo da klijentima trebaju naglasiti važnost valutne klauzule uz koju se kredit odobrava kako bi bili svjesni rizika promjene tečaja. Navedenu izjavu LE ovaj sud nije uzeo u obzir jer ista nema neposrednih saznanja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, odnosno je li tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovarao s tužiteljicom, te joj objasnio predmetne odredbe ugovora o kreditu i dao joj sve potrebne informacije.

10. Iz Nalaza i mišljenja vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke Tonke Vulić, Ivando konta d.o.o. (list spisa 242-258) proizlazi da je utvrđena ukupna +/- razlika tečaja uslijed CHF valutne klauzule od 141.653,95 HRK/18.800,72 EUR-a. Tako utvrđena +/- razlika tečaja sastoji se od preplaćenih i manje plaćenih razlika tečaja u anuitetima. Prva dva anuiteta su plaćena po tečaju početka korištenja kredita, te u njima ne postoji razlika tečaj uslijed CHF valutne klauzule. Preplaćeno je tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule 18.818,91 EUR u 79 anuiteta u kojima je srednji tečaj Banke/HNB za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja Banke/HNB za CHF na dan početka korištenja kredita. Manje je plaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule -18,19 EUR u 5 anuiteta u kojima je srednji tečaj Banke/HNB za CHF na dan plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja Banke/HNB za CHF na dan početka korištenja kredita. Vještakinja je na ročištu održanom 21. travnja 2026. navela da ostaje kod svog Nalaza i mišljenja.

10.1. Nalaz i mišljenje vještakinje Tonke Vulić sud je ocijenio vjerodostojnim jer je izrađen u skladu s pravilima struke, bez proturječnosti i nejasnoća. Vještakinja je nalaz i mišljenje dala u skladu i u okviru zadatka koji joj je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju joj je dao ovaj sud i na temelju dokumentacije koju je vještakinja imala prilikom izrade nalaza i mišljenja, a stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun.

11. Iz iskaza svjedoka ŠE proizlazi da je bio sudužnik u predmetnom kreditu. U vrijeme kada su rate porasle, plaća njegove supruge, ovdje tužiteljice, se smanjila, a smanjila se i njegova, te je on u jednom periodu nekoliko rata nadoplaćivao razliku. U to vrijeme su, kao i sada, bili su u braku. Svojoj supruzi, ovdje tužiteljici, prepustio je potraživanje za preplaćene iznose. Nije niti jednim sudskim postupkom potražio preplaćene iznose za rate koje je platio, nego je isto njoj prepustio. Bio je prisutan u banci sa suprugom prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Ugovor je sastavila banka. Djelatnik banke im nije posebno objašnjavao odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nego im je rekao da sada svi dižu kredite u CHF. Nije im objasnio da rata kredita toliko može narasti koliko im je narasla, a da je isto obrazložio kredit ne bi podigli. Namjena kredita je bila kupovina stana za stanovanje u kojem su stanovali. U to vrijeme nisu imali obrt, OPG niti pravnu osobu u svom vlasništvu.

12. Iz iskaza svjedokinje ZE proizlazi da se sjeća da je platila jednu ili dvije rate po predmetnom kreditu. Zapravo se ne sjeća jesu li to bile rate ili uplata razlike na ime rata. Ne sjeća se koje je to godine bilo, ali se sjeća da je tada upisala fakultet i misli da je bila studentica prve godine fakulteta. Za te uplaćene rate nije potraživala isplatu nikakve razlike od tuženika, a potraživanje tih uplaćenih razlika i preplaćenih iznosa u cijelosti je prepustila svojoj majci, ovdje tužiteljici.

13. Iskaze svjedokinje ZE i svjedoka ŠE sud je ocijenio vjerodostojnim jer su uvjerljivi, jasni i bez proturječnosti.

14. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se sjeća da su htjeli kupiti novi stan, te su suprug i ona, nakon što su prodali njihov raniji stan, našli investitora Rivijera d.o.o. koja je izgrađivala stambenu zgradu u [adresa]. u [adresa], a financiranje te stambene zgrade radila je Erste banka. Po naputku investitora, otišli su kod tuženika, u banku, radi dogovora oko kredita. Budući da je Erste banka financirala izgradnju navedene zgrade, mogli su dignuti kredit jedino u Erste banci, jer je jedino on dozvoljavao da takav kredit podignu u Erste banci jer nisu imali neku drugu nekretninu koja bi im služila radi osiguranja, radi zasnivanja založnog prava. Kada su došli u Erste banku, djelatnik banke joj je rekao da je kreditno sposobna za kredit u CHF-u, a da bi za kredit u EUR- ima trebala imati veća primanja, uz to kredit u CHF-u je imao manju kamatnu stopu u odnosu na kredit u EUR-ima, te joj je djelatnik banke rekao da sada svi sklapaju takve ugovore i da je taj kredit siguran. Djelatnik banke joj nije objašnjavao odredbe o valutnoj klauzuli niti o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti joj je predočeno koliko bi joj mogla rasti rata i o čemu sve to ovisi. Iako je ekonomistica, ne bavi se bankarskom ekonomijom te nije mogla znati koliko bi im mogla rasti rata. Ugovor je pročitala, a razumjela je koliko je mogla. Nije tražila objašnjenja, to je bio tipski ugovor, koji ih je već dočekao gotovo prilikom njihovog trećeg dolaska u banku. Baš zato jer je bio tipski ugovor, nije mogla niti pregovarati. Namjena kredita je bila kupovina stana za stanovanje, te u tom stanu stanuju još uvijek. U to vrijeme nije imala OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu.

14.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim je je uvjerljiv, jasan i detaljan.

1 0

15. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.

15.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom br. Revt-575/16 od 3. listopada 2017. kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. u nastavku: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23., u nastavku: ZOO)

- da je tuženik u razdoblju 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a .

15.2. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st.

1 1

1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

15.3. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

15.4. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).

15.5. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

15.6. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

16. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

16.1. Tuženik nije dokazao jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije pregovarala s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu, odnosno o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

1 2

Naime, tužiteljica u svom iskazu navodi da nije tražila pojašnjenja odredbi Ugovora, niti su joj djelatnici banke obrazložili predmetne odredbe ugovora o kreditu. Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač odnosno tužiteljica bila u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviještena o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da su ugovorne strane pregovarale o valuti kredita i promjenjivoj kamatnoj stopi.

16.2. Nadalje i iskaza tužiteljice proizlazi da ima status potrošača jer je su sredstva iz kredita bila potrebna za kupnju nekretnine - stana u kojem još uvijek stanuje, te u to vrijeme nije imala obrt, OPG niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, pa je ovaj sud utvrdio da je tužiteljica bila potrošač (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

16.3. Dakle, slijedom svega navedenoga, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

16.4. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 21. lipnja 2006. dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, a tužiteljica se na spomenute odluke i pozvala, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

14. Nadalje, a unatoč nespornoj činjenici da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, navodi se kako tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Ovo iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora već je tuženik temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira na je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju, je li kredit otplaćen.

17. Budući da se nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su slijedeće odredbe Ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njihov sadržaj, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, ovaj sud je utvrdio da su predmetne odredbe o Ugovora kreditu sukladno čl. 81. st. 1. u vezi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je utvrdio ništetnost dijela odredbe

1 3

čl. 7. st.3. u dijelu odredbe koji glasi: „… po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke.“ , te čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi:„…u skladu s važećim odlukama Banke.“ pa je odlučeno kao pod toč. I. i II. izreke.

18. Dakle, budući je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF sa zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

19. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji Tonki Vulić, a iz kojeg Nalaza i mišljenja proizlazi da je utvrđena ukupna +/- razlika tečaja uslijed CHF valutne klauzule od 141.653,95 HRK/18.800,72 EUR-a. Tako utvrđena +/- razlika tečaja sastoji se od preplaćenih i manje plaćenih razlika tečaja u anuitetima. Prva dva anuiteta su plaćena po tečaju početka korištenja kredita, te u njima ne postoji razlika tečaj uslijed CHF valutne klauzule. Preplaćeno je tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule 18.818,91 EUR u 79 anuiteta u kojima je srednji tečaj Banke/HNB za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja Banke/HNB za CHF na dan početka korištenja kredita. Manje je plaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule -18,19 EUR u 5 anuiteta u kojima je srednji tečaj Banke/HNB za CHF na dan plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja Banke/HNB za CHF na dan početka korištenja kredita.

20. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

21. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužiteljice na ime razlike između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate, a što je u skladu s Nalazom i mišljenjem vještaka, odnosno tijekom otplate kredita preplaćeno je tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od 18.818,91 EUR-a a sa zateznim kamatama koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos pa do isplate i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. III. izreke.

22. Tužiteljici na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1114. u vezi odredbe čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Stoga u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo je tuženiku biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim potrebno je reći da je

1 4

tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (čl. 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i koja pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

23. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a) tužiteljici pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta, jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.

24. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.:

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.06.2014. posl.br. Pž-7129/13

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.

25. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 22. srpnja 2020., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina. Ovdje se ističe da se tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu odnosi na isplatu pretplaćenih iznosa po osnovi tečaja, a kako je to tužiteljica i navela na ročištu održanom 14. svibnja 2024. kada je predlagala provođenje vještačenja samo na okolnosti povećanja tečaja.

26. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice jer su neke obveze po kreditu platile druge osobe i to suprug tužiteljice koji je ujedno i

1 5

sudužnik predmetnog ugovora o kreditu, te kći tužiteljice. Naime, korisnik kredita ovlašten je zahtijevati stečeno bez osnove i za one uplate koje je izvršavao sudužnik po kreditu ili koji drugi sudionik kreditnog odnosa, odnosno koje je vršila treća osoba koja nije stranka ugovora o kreditu, a koje su uplate izvršene u ime i za račun korisnika kredita (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-153/2024 od 29. svibnja 2024.). Ovaj sud smatra potrebnim dodati da time što su treće osobe, različite od korisnika kredita, otplaćivale neke anuitete, korisnici kredita nisu izgubili aktivnu legitimaciju u smislu čl. 1111. ZOO zahtijevati povrat stečenog bez osnove jer su te treće osobe, u skladu s čl. 161. ZOO platile dug u ime i za račun korisnika kredita, što je tuženik prihvatio kao ispunjenje obveze samog korisnika kredita. Time nije došlo do ugovorne ili zakonske subrogacije uplatitelja u položaj korisnika kredita, te interni odnos između korisnika kredita i uplatitelja (u smislu eventualnih regresa) tuženika ne oslobađa od (ne umanjuje njegovu obvezu) utvrđenu presudama u kolektivnom sporu, odnosno ovdje osporenim presudama (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III/5101/2021 od 7. lipnja 2023.).

27. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor radi prebijanja i to za iznos tzv. negativnih tečajnih razlika u ukupnom iznosu od 184,49 EUR-a sa zateznim kamatama. Ovaj sud je utvrdio da tuženikova tražbina istaknuta prigovorom radi prebijanja ne postoji. Prije svega potrebno je reći da je vještačenjem utvrđeno da je tečaj bio niži tijekom otplate pet anuiteta, te su utvrđene negativne tečajne razlike u iznosu od -18,19 EUR-a. Ništetnost kao posljedica nepoštenja predmetne ugovorne odredbe proizlazi iz činjenice da je zakonom pripisano kako se nepoštenom smatra ona odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa po shvaćanju ovoga suda nisu ispunjeni uvjeti da bi se predmetna ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom i stoga ništetnom i sa strane trgovca i da bi on mogao na tome temeljiti neku svoju tražbinu (stečeno bez osnove ili ispunjenje ugovorne obveze). Dakle, riječ je o odredbama koje je bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere u ugovor unio sam trgovac, to se prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite potrošača protivi tumačenje po kojem bi trgovac imao koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao. Kod tzv. negativnih tečajnih razlika potrošač je platio anuitet po onom tečaju kojeg je u njegovu korist promijenila sama banka. Stoga po toj osnovi tuženik kao trgovac ne može imati nikakvo potraživanje prema tužitelju kao potrošaču (ŽS Varaždin Gž-1127/2025 od 08.10.2025.). Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja, pa je odlučeno kao pod toč. III. izreke presude.

28. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a pripada naknada troška postupka. Tužiteljici je priznata naknada troška sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR-a sukladno Tbr.7. toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., u nastavku: Tarifa), trošak sastava podneska od 6. listopada 2021. i 4. prosinca 2025., svaki u iznosu od 500,00 EUR-a sukladno Tbr.8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištima 14. svibnja 2024. i 21. travnja 2026. u iznosu od 500,00 EUR-a za svako ročište sukladno Tbr.9. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 2.500,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a iznosi 3.125,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak predujma

1 6

za vještačenje u iznosu od 331,81 EUR-a, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 127,41 EUR-a, što sveukupno iznosi 3.584,22 EUR-a. Nadalje, navedenom trošku pridodan je i trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife uvećano za 25% PDV-a, što iznosi 125,00 EUR-a. Slijedom navedenoga tuženik je dužan tužiteljici naknaditi trošak postupka u iznosu od 3.709,22 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 12. svibnja 2026. pa do isplate, te je odlučeno kao pod toč. IV. izreke.

28.1. Tužiteljici nije priznata naknada troška postupka sastava podnesaka od 11. rujna 2020., 14. lipnja 2021., 31. kolovoza 2022. i 14. svibnja 2024., jer navedeni podnesci nisu bili potrebni za parnicu sukladno čl. 155. st. 1. ZPP-a. U vezi podneska od 14. svibnja 2024. kojom tužiteljica dostavlja adresu svjedoka (adresu svjedoka koji je njezin suprug i kći) potrebno je reći da je tužiteljica navedene adrese mogla dostaviti sudu na ročištu na kojem se odlučivalo o tim dokaznim prijedlozima.

29. Tuženik je u cijelosti izgubio u sporu pa mu ne pripada naknada troška postupka, pa je njegov zahtjev za naknadu troška postupka odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao pod toč. V. izreke.

Osijek, 12. svibnja 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika