Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-517/2022-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , zastupane po punomoćniku Dušanu Kumanu, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Republike Hrvatske OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-97/2019 od 28. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-97/2019 od 28. veljače 2022. u točkama I i II izreke i u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

II O troškovima žalbenog postupka odlučit će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 83.545,49 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose specificirane u toj točki izreke, od dospijeća do isplate, u točki II. izreke je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto dodatku na plaću, u točki III. izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 10.625,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate, dok je u točki IV. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za nadoknadu troška preko iznosa dosuđenog u točki III. izreke.

2. Protiv presude u točkama I. i III. izreke žalbu je podnio tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. točke 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. Tuženik u žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da izreka proturječi razlozima presude te nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Tvrdi da je tužiteljica predlagala nove dokaze nakon zaključenja prethodnog postupka pa da je tako na glavnoj raspravi održanoj 26. kolovoza 2021. predala platne liste koje da predstavljaju novi dokaz, kojeg sud prvog stupnja stoga nije smio uzeti u obzir. Pored toga da je istaknut i prigovor zastare, o kojemu sud prvog stupnja uopće nije odlučio.

4. Ponavlja da je tražbina tužiteljice u zastari, da su odluke u svezi radnog statusa tužiteljice donesene u razdoblju od 2009. do 2018., pri čemu posebice ukazuje na činjenicu da je rješenjem Porezne uprave, Središnjeg ureda od 9. siječnja 2015. tužiteljica raspoređena na radno mjesto Više upravne savjetnice za utvrđivanje poreza i doprinosa na dobit u Poreznu upravu, Područni ured Dalmacija, Ispostava Zadar, dok je rješenjem od 24. prosinca 2015. trajno premještena na radno mjesto Više upravne savjetnice za stečajeve i likvidacije, a koja rješenja su postala pravomoćna . Ističe da je tužiteljici isplaćena razlika plaće između plaće za radno mjesto voditeljice ispostave u Područnom uredu Zadar, Ispostave Benkovac te plaće radnog mjesta Upravne savjetnice za ovrhu u Područnom uredu Zadar, Službi za ovrhu za razdoblje od 22. lipnja 2012. do 19. prosinca 2012., zbog čega smatra tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovanim. Tvrdi da su rješenja o rasporedu na druga radna mjesta donesena u skladu s potrebama službe i stručnim znanjem tužiteljice, da su rješenja uslijedila zbog izmjena mjerodavnih propisa, između ostalog i Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva financija, da je u Poreznoj upravi proveden proces reorganizacije i specijalizacije poslova u skladu s donesenim propisima te da je novo unutarnje ustrojstvo Porezne uprave provedeno na svim razinama na način da je smanjen broj područnih ureda i ispostava uz specijalizaciju poslovnih procesa. Na takav način da je ukinuta i Ispostava Benkovac, dok je Ispostava Zadar postala nadležna za porezne obveznike sa sjedištem, odnosno prebivalištem na području bivše Ispostave Benkovac.

5. Ukazuje na mjerodavne odredbe Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“broj 92/2005, 140/2005, 142/2006, 77/2007, 107/2007, 27/2008, 34/2011, 49/ 2011, 150/2011, 34/2012, 38/2013, 37/2013, 1/2015, 138/2015, 102/2015, 61/2017, 70/2019, 98/2019, 141/2022), te praksu Visokog upravnog suda RH prema kojoj poslodavac ima pravo rasporediti službenika i na radno mjesto s nižim koeficijentom složenosti poslova, imajući u vidu potrebe službe. Naglašava da je prema članku 63. stavak 1. Zakona o državnim službenicima odlučivanje o prijmu u državnu službu, rasporedu na radno mjesto, plaći, premještaju, ocjenjivanju i prestanku državne službe upravna stvar, o kojoj odlučuje rješenjem čelnik tijela, da se protiv rješenja donesenih u prvom stupnju može izjaviti žalba Odboru za državnu službu, a protiv rješenja drugostupanjskog tijela da se može pokrenuti upravni spor. Tvrdi da su rješenja o rasporedu tužiteljice na radna mjesta od 5. prosinca 2012. te 9. siječnja 2015. stekla svojstvo pravomoćnosti i izvršnosti, da se radi o pravomoćnim upravnim aktima kojima su stečena određena prava i obveze, što znači da se radi o upravnoj stvari o kojoj je u redovnom postupku konačno odlučeno. Tuženik osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku, uz obrazloženje da je tužbeni zahtjev neosnovan, zbog čega da je i zahtjev za nadoknadu troška trebalo odbiti.

6. Predlaže presudu u točkama I i III izreke preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti u istom dijelu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

7. Žalba tuženika je osnovana.

8. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene sljedeće činjenice:

-da je tužiteljica rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda od 1. srpnja 2009. raspoređena na radno mjesto voditeljice ispostave u Poreznoj upravi, Područnom uredu Zadar, Ispostavi Benkovac s plaćom na osnovi koeficijenta 2,18,

-da je rješenjem istog upravnog tijela od 1. lipnja 2012. tužiteljica raspoređena na radno mjesto upravne savjetnice za ovrhu u Područnom uredu Zadar, s plaćom na osnovi koeficijenta 1,46, u skladu s Uredbom o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva financija koja je stupila na snagu 15 ožujka 2012.,

-da je narečeno rješenje poništeno rješenjem Odbora za državnu službu od 17. lipnja 2013.,

-da je isto prvostupanjsko tijelo donijelo novo rješenje 30. prosinca 2013. kojim je tužiteljica raspoređena s danom 1. lipnja 2012. na radno mjesto upravne savjetnice za ovrhu u Područnom uredu Zadar, s koeficijentom 1,46, da je tužiteljica protiv tog rješenja podnijela žalbu te da je Odbor za državnu službu rješenjem od 12. rujna 2018. poništio i to prvostupanjsko rješenje i predmet vratio istom tijelu na ponovan postupak,

-da je rješenjem od 9. siječnja 2015. tužiteljica raspoređena na radno mjesto više upravne savjetnice za utvrđivanje poreza i doprinosa na dobit u Poreznu upravu, Područni ured Dalmacija, Ispostava Zadar s plaćom koeficijenta 1,697,

-da je žalba tužiteljice protiv tog rješenja odbijena rješenjem Odbora za državnu službu od 11. srpnja 2019. te da protiv tog rješenja tužiteljica nije pokrenula upravni spor pa je steklo svojstvo pravomoćnosti,

-da je rješenjem Porezne uprave, Središnjeg ureda od 24. prosinca 2015. tužiteljica trajno premještena na radno mjesto više upravne savjetnice za stečajeve i likvidacije u Poreznoj upravi, Područnom uredu Dalmacije s koeficijentom 1,697, protiv kojeg rješenja tužiteljica također nije uložila žalbu,

-da je rješenjem Porezne uprave, Središnjeg ureda od 4. rujna 2017. tužiteljica raspoređena na radno mjesto voditeljice ispostave 3. kategorije u Poreznu upravu, Područni ured Zadar, Ispostava Benkovac s plaćom koeficijenta 2,014 koje rješenje je također postalo pravomoćno,

-da je tužiteljici na temelju rješenja Porezne uprave, Središnjeg ureda od 29. travnja 2019. isplaćena razlika plaće za razdoblje od 22. lipnja 2012. do 19. prosinca 2012. s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, i to razlika između plaće radnog mjesta voditeljice Ispostave Benkovac i plaće radnog mjesta upravne savjetnice za ovrhu u Područnom uredu Zadar, Službi za ovrhu.

7. S obzirom na takva činjenična utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da tužiteljica nije mogla biti raspoređena u drugo mjesto rada koje je udaljeno više od 30 km od mjesta stanovanja bez njezine suglasnosti, a kako je propisano člankom 127. stavak 2. Zakona o državnim službenicima pa ocjenjuje tužbeni zahtjev osnovanim, s obzirom na činjenicu da je u razdoblju od 1. lipnja 2012. do 4. rujna 2017. tužiteljica bila raspoređena na radno mjesto s nižim koeficijentom od onog mjesta na kojemu je radila prije donošenja rješenja, pa kako su oba rješenja poništena ( ono od 1. lipnja 2012. i 30. prosinca 2013.), to da proizlazi da je tužiteljica radila na radnom mjestu na koje je premještena protivno odredbama istog zakona. Pritom ocjenjuje da nije od značaja činjenica što tužiteljica protiv rješenja od 24. prosinca 2015. nije podnijela žalbu, budući da je Odbor za državnu službu tek rješenjem od 12. rujna 2018. poništio rješenje od 30. prosinca 2013., uz uputu da je prvostupanjsko tijelo trebalo voditi računa o suglasnosti službenika za raspored u drugo mjesto rada.

8. Stoga je ocijenjeno da tužiteljici pripada pravo na razliku u plaći koja je utvrđena na temelju nalaza financijsko-knjigovodstvenog vještaka, a prema kojem nalazu proizlazi da je tužiteljica u razdoblju od 9. siječnja 2013. do 9. ožujka 2017. ostvarila bruto dohodak u iznosu od 541.435,96 kn, a da bi ostvarila bruto dohodak u iznosu od 624.981,45 kn da nije bilo nezakonitog rasporeda pa da joj pripada pravo na razliku u iznosu od 84.545.49 kn.

9. Stoga u tom dijelu prihvaća tužbeni zahtjev te obvezuje tuženika na isplatu tog iznosa sa zateznom kamatom na svaku pojedinu mjesečnu razliku plaće od dospijeća do isplate, dok o trošku odlučuje primjenom članka 154. i 155. ZPP-a te tužiteljici priznaje trošak zastupanja odvjetnika te troškove vještačenja u ukupnom iznosu od 10.625,00 kn.

10. S osnovom tuženik ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, posebice u odnosu na istaknuti prigovor zastare tužiteljičine tražbine, zbog čega presudu nije moguće ispitati.

11. Naime, tuženik je već u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor zastare pozivajući se na primjenu čl. 139. Zakona o radu(„Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22-dalje ZR), kojim je propisano da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina, a sud prvog stupnja je propustio ocijeniti je li prigovor osnovan i odluku o tome pokrijepiti odgovarajućim razlozima. Pored toga treba navesti da je, zbog pogrešne pravne ocjene domašaja pravomoćnosti pojedinih rješenja o rasporedu tužiteljice na drugo radno mjesto, mjerodavno materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Naime, na radnopravni status tužiteljice u prijepornom razdoblju, prije svega se kao mjerodavne primjenjuju odredbe Zakona o državnim službenicima. Prema čl. 42. istog zakona odlučivanje o prijmu u državnu službu, rasporedu na radno mjesto, premještaju, napredovanju, plaći, produženju roka za polaganje državnog ispita, stavljanju na raspolaganje te prestanku državne službe upravna je stvar o kojem odlučuje rješenjem čelnik tijela ili službena osoba u čijem je opisu poslova rješavanje o upravnoj stvari, sukladno propisima o ustrojstvu državnog tijela(st.1.). Na odlučivanje o pravima i obvezama iz državne službe, osim onih iz st. 1., odgovarajuće se primjenjuju odredbe općih propisa o radu kojima se uređuje ostvarivanje prava i obveza iz radnog odnosa(st.2.). Protiv rješenja iz st.1. tog članka državni službenik može izjaviti žalbu Odboru za državnu službu u roku od 15 dana od dana dostave rješenja(st.3.), a protiv rješenje Odbora za državnu službu državno tijelo i državni službenik mogu pokrenuti upravni spor u roku od 30 dana od dana dostave rješenja(st.5.). Dakle, za odlučivanje o rasporedu državnog službenika na drugo radno mjesto je propisan upravni postupak, što uključuje i podnošenje odgovarajućih pravnih lijekova pa sud u parničnom postupku nije ovlašten ocjenjivati zakonitost upravnih akata koji su s tim u svezi doneseni. Treba reći da postupovne odredbe koje se primjenjuju u odlučivanju o upravnoj stvari su sadržane u Zakonu o općem upravnom postupku(„Narodne novine“ broj 47/09 i 110/21-dalje ZUP) pa je tako člankom 96. tog zakona propisano da se o upravnoj stvari odlučuje rješenjem, da o žalbi protiv rješenja odlučuje drugostupanjsko tijelo također rješenjem(čl. 120. st. 1.), a protiv drugostupanjskog rješenja može se pokrenuti upravni spor(st.4.) pred nadležnim upravnim sudom, pri čemu se postupak vodi uz primjenu Zakona o upravnim sporovima(„Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21-dalje ZUP).

12. Kako tužiteljica protiv rješenja o rasporedu od 9. siječnja 2015. koje je potvrđeno drugostupanjskim rješenjem, nije pokrenula upravni spor, jednako kao ni protiv rješenja od 24. prosinca 2015. o trajnom premještaju na radno mjesto, proizlazi da su ta rješenja postala pravomoćna te sud u parničnom postupku nije ovlašten ocjenjivati njihovu zakonitost, kako to čini u pobijanoj presudi.

13. Budući da tužiteljica zahtijeva razliku u plaći za razdoblje od siječnja 2013. do ožujka 2017., u kojem razdoblju je doneseno nekoliko rješenja čelnika tijela o rasporedu na drugo radno mjesto, da su neka od tih rješenja poništena povodom žalbe tužiteljice, dok je u odnosu na neka rješenje žalba odbijena, da tužiteljica nije protiv drugostupanjskih rješenja pokrenula upravni spor, o pravu tužiteljice na isplatu razlike plaće je potrebno odlučiti cijeneći mjerodavne okolnosti, prije svega je li rješenje poništeno (dakle, je li odluka o premještaju nezakonita) te na koje razdoblje se odluka odnosi, neovisno o tome kada je konkretno rješenje doneseno.

14. Stoga će sud prvog stupnja otkloniti narečenu povredu postupka te će u skladu s uputama iz ovog rješenja upotpuniti činjenično stanje u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka, te će o zahtjevu tužiteljice donijeti novu zakonitu odluku.

15. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika uvažiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I i III izreke ukinuti primjenom čl. 369. st. 1. ZPP-a, dok je u preostalom dijelu presuda ostala neizmijenjena. O troškovima žalbenog postupka je odlučeno primjenom čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Rijeci 12. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov-Kozomara