REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-432/2022-58

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Melaniji Centner, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Vesni Pavlićević i Domagoju Mladiček, odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika VIADUKT d.d. u stečaju iz Zagreba, Kranjčevićeva 2, OIB: 74794390096, zastupanog po stečajnom upravitelju Miloradu Zajkovski iz Zaprešića, Ivana Vencla 32, OIB: [osobni identifikacijski broj], koji je zastupan po punomoćniku Dražanu Crnković, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Dražan Crnković & Alen Pešušić iz Zagreba, radi utvrđenja postojanja tražbine, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. svibnja 2026. godine, u odsutnosti uredno pozvanih punomoćnika stranaka, dana 12. svibnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je osnovana tražbina tužitelja OM, OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tuženiku VIADUKT d.d. u stečaju, OIB: 74794390096 u iznosu od 16.065,79 eura, kao tražbina prvog višeg isplatnog reda te je tuženik dužan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 8.290,45 eura, uvećan za zakonsku zateznu kamatu počam od 12. svibnja 2026. pa do isplate, uvećanjem referentne stope za 3%-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se tuženik sa zahtijevanim parničnim troškom u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je Djelomičnim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj St-1181/17 od 26.02.2018. u stečajnom postupku nad dužnikom, ovdje tuženikom VIADUKT d.d. u stečaju, Zagreb, Kranjčevićeva 2, OIB: 74794390096, osporena ovdje tužitelju kao stečajnom vjerovniku tražbina prvog višeg isplatnog reda za koju ne postoji ovršna isprava u ukupnom iznosu od 452.610,18 kn te je ujedno tužitelj kao stečajni vjerovnik upućen na pokretanje parnice radi utvrđenja osporene tražbine. Tužitelj na spomenuto Djelomično rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, posI. broj St-1181/17 od 26.02.2018., nije uložio žalbu, već radi utvrđenja osporene tražbine kao tražbine prvog višeg isplatnog reda, u ostavljenom zakonskom roku podnosi ovu tužbu. Tužitelj navodi da je bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženika kao poslodavca. Tužitelj ujedno ističe da su svi ugovori o radu, kao i drugi eventualni ugovori o međusobnim pravima i obvezama koji nisu navedeni ili priloženi uz tužbu poznati tuženiku te stoga tuženik kao poslodavac raspolaže svim podacima potrebnim za utvrđivanje prava i obveza koje tužitelju kao radniku pripadaju po osnovi radnog odnosa kod tuženika kao poslodavca.

Tužitelj dalje navodi da je prijavio tražbinu u stečajnom postupku nad tuženikom (St-1181/2017) u ukupnom iznosu od 622.118,09 kn, i to po osnovi: a) neisplaćene razlike bruto plaće nastale uslijed jednostranog umanjenja dospjele plaće tužitelju za razdoblje od ožujka 2011. godine do svibnja 2017. godine, uvećano za iznos zakonske zatezne kamate na svaki dospjeli, a neisplaćeni dio razlike bruto plaće računajući od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa neisplaćenog dijela razlike bruto plaće pa do dana otvaranja stečajnog postupka, u iznosima kako su obračunati i navedeni u tablici niže. Iz te tablice proizlazi sveukupni iznos bruto + kamate u visini od 506.447,63 kn.

b) neisplaćene otpremnine u iznosu od 115.670,46 kn, što sukladno odredbi stavka 2. članka 85 Pravilnika o radu tuženika, predstavlja iznos od šest prosječnih mjesečnih plaća koje pripadaju tužitelju za posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.

Tužitelj ističe da je Djelomičnim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj St-1181/17 od 10.01.2018., u stečajnom postupku nad dužnikom, ovdje tuženikom VIADUKT d.d. u stečaju, Zagreb, Kranjčevićeva 2, OIB: 74794390096, tužitelju utvrđena tražbina prvog višeg isplatnog reda za iznos od 169.507,91 kn (bruto), dok je Djelomičnim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj St- 1181/17 od 26.02.2018., tužitelju osporena kao tražbina prvog višeg isplatnog reda za koju ne postoji ovršna isprava, tražbina u iznosu od 452.610,18 kn. Tužitelj ističe da u obrazloženju Djelomičnog rješenja posl. broj St-1181/17 od 26.02.2018., stečajni upravitelj kao razloge osporavanja tražbine prvog višeg isplatnog reda za koju ne postoji ovršna isprava tražbina u iznosu od 452.610,18 kn, navodi zastaru za umanjenje plaće za 2011. godinu i 1. do 8. mjesec 2012. godine te otklanja tužitelju pravo na otpremninu zbog otkaza (15.05.2017.). Tužitelj ističe da su razlozi osporavanja tražbine u spomenutom Djelomičnom rješenju od 26.02.2018. paušalno navedeni te da iz takvog obrazloženja nije moguće na siguran i nedvojben način utvrditi dio koje se osporene tražbine odnosi na navodnu zastaru, a dio koje se osporene tražbine odnosi na otpremninu.

Tužitelj ističe da je do trenutka otvaranja stečajnog postupka po osnovi radnog odnosa kod tuženika, ostvario prema tuženiku dospjelo potraživanje po osnovi neisplaćene razlike bruto plaće nastale uslijed jednostranog umanjenja dospjele plaće tužitelju za razdoblje od ožujka 2011. godine do svibnja 2017. godine. Tužitelj ističe da je takvim jednostranim umanjenjem dospjele plaće tuženik manje isplatio tužitelju iznos od 364.932,39 kn (bruto). Navodi da je na spomenutu razliku neisplaćenog dijela bruto plaće, tuženik u obvezi platiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje na dan otvaranja stečajnog postupka iznose 141.515,24 kn, tako da ukupno dospjelo potraživanje tužitelja prema tuženiku po osnovi neisplaćene razlike bruto plaće iznosi 506.447,63 kn. Obzirom na neobrazložene razloge osporavanja tražbine tužitelja prema tuženiku od strane stečajnog upravitelja iz spomenutog Djelomičnog rješenja posl.broj St-1181/17 od 26.02.2018., kako po osnovi samog potraživanja, tako i u odnosu na pripadajući dio (iznos) potraživanja za koje stečajni upravitelj smatra da tužitelj nema pravo potraživati od tuženika, tužitelj ističe kako je u ovome parničnom postupku nužno utvrditi koliko iznosi razlika neisplaćenog dijela bruto plaće za cijelo razdoblje (od ožujka 2011. do svibnja 2017.), za koje je tužitelju uslijed jednostranog umanjenja plaće od strane tuženika ta bruto plaća bila isplaćivana u umanjenom iznosu, a sve kako bi se potpuno i pravilno utvrdilo postoji li i koliko iznosi ta razlika između isplaćene i neisplaćene bruto plaće tužitelja u odnosu na osporeno potraživanje u visini od 452.610,18 kn.

Tužitelj ističe da iz obrazloženja Djelomičnog rješenja posl. broj St-1181/17 od 26.02.2018. proizlazi kako je tuženik osporio tužitelju pravo na otpremninu u, pretpostavlja se, prijavljenom iznosu od 115.670,46 kn. Tužitelj je kod tuženika bio u neprekidnom radnom odnosu u razdoblju dužem od dvije godine, čime je sukladno Zakonu o radu te odredbama članka 84 i 85 Pravilnika o radu tuženika (listopad 2014.), stekao pravo na otpremninu. Tužitelj smatra da on temeljem spomenute odredbe članka 85 Pravilnika o radu, ima pravo na otpremninu u iznosu od jedne trećine prosječne mjesečne plaće, koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca, ovdje tuženika, dok ukupan iznos otpremnine ne može biti veći od šest prosječnih mjesečnih plaća koje je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Tužitelj stoga, slijedom navedenog, ostvaruje pravo na otpremninu u iznosu od 115.670,46 kn, što sukladno odredbi stavka 2. članka 85 Pravilnika o radu, predstavlja iznos od šest prosječnih mjesečnih plaća koje pripadaju tužitelju za posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.

Tužitelj ujedno ističe kako je Zakonom o osiguranju radničkih tražbina (Narodne novine broj 70/2017), radniku pored prava na isplatu neisplaćene plaće odnosno naknade plaće u visini do iznosa minimalne plaće za svaki mjesec zaštićenog razdoblja, osigurano i pravo na otpremninu pod uvjetima utvrđenim zakonom, u visini polovice otpremnine utvrđene u stečajnom postupku, a najviše do polovice iznosa zakonom propisane otpremnine. Navodi da se zaštićenim razdobljem, sukladno odredbama spomenutog Zakona, smatra razdoblje za koje se provodi zaštita i osiguranje prava radnika u slučaju otvaranja stečajnog postupka nad poslodavcem, a predstavlja razdoblje posljednja tri mjeseca prije otvaranja stečajnog postupka nad poslodavcem, odnosno posljednja tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa ako je isti prestao unutar šest mjeseci prije otvaranja stečajnog postupka. Tužitelj ističe da je ratio ove odredbe upravo zaštititi barem djelomično prava koja radniku pripadaju iz radnog odnosa kod poslodavca, a za slučaj da je radniku radni odnos prestao i prije otvaranja stečajnog postupka. Dakle, prestanak radnog odnosa koji je uzrokovan od strane poslodavca neisplatom ili neredovitom isplatom plaće, ne može se prilikom ostvarivanja prava koja radniku pripadaju iz radnog odnosa, smatrati prestankom radnog odnosa koji je uzrokovan krivnjom radnika, zbog koje radnik ne bi mogao ostvarivati prava koja mu iz radnog odnosa kod bivšeg poslodavca pripadaju, kao u konkretnom slučaju pravo na otpremninu. Slijedom navedenog, tužitelj ističe kako je stečajni upravitelj tužitelju neosnovano osporio pravo na otpremninu, ne navodeći pritom da li je prijava tražbine u odnosu na otpremninu osporena u cijelosti ili u dijelu. Stoga tužitelj ističe kako je u ovome parničnom postupku nužno utvrditi koliko iznosi potraživanje tužitelja po osnovi otpremnine, a uzimajući u obzir cjelokupnu dokumentaciju iz koje proizlazi pravni osnov potraživanja tužitelja po osnovi otpremnine, kao i zakonske te podzakonske okvire koje utvrđuju visinu otpremnine.

Slijedom navedenog, tužbenim zahtjevom kao u tužbi, tužitelj predlaže da sud utvrdi da je osnovana tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 452.610,18 kn, kao tražbina prvog višeg isplatnog reda, uz naknadu parničnog troška s pripadajućom zateznom kamatom.

2. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom kao u podnesku od 10.06.2024., tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je osnovana tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 16.065,79 eura, kao tražbina prvog višeg isplatnog reda te da je tuženik dužan tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da opreza radi ističe prigovor prekluzije roka za podnošenje ove tužbe te ističe i prigovor (osnovani) stvarne nenadležnosti Trgovačkog suda u Zagrebu, kod kojeg je bila podnijeta predmetna tužba (koji prigovor je prihvaćen i predmet je ustupljen u rad ovome sudu). Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev, osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Navodi da tužitelj u tužbi potražuje utvrđenje tražbine u iznosu od 452.610,18 kn, na ime neisplaćene bruto plaće nastale zbog jednostranog umanjenja plaće tužitelju za razdoblje od ožujka 2011. do svibnja 2017. i na ime otpremnine. Tuženik ističe kako sukladno čl. 139. Zakona o radu tražbine iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina, a s obzirom da tužitelj potražuje iznose neisplaćenih plaća za period od ožujka 2011. do svibnja 2017., tada je za tuženika jasno da je za dio potraživanja, a koje se odnosi na period od 2011. do 2012. , nastupila zastara. Tuženik smatra da je stoga stečajni upravitelj osnovano osporio tražbinu tužitelja zbog zastare te je stoga i ovaj tužbeni zahtjev neosnovan. Za preostalo traženo razdoblje osporava se osnovanost i visina, odnosno sam način obračuna. Navodi da tužitelj potražuje i utvrđenje dijela tražbine koja se odnosi na otpremninu. Tužitelj je u stečajnom postupku prijavio tražbinu s osnova otpremnine u iznosu od 115.670,46 kn te je stečajni upravitelj tuženika u cijelosti osporio tražbinu s osnove otpremnine, i to stoga što je tužitelj tuženiku dana 15.05.2017. otkazao ugovor o radu. Obzirom je u konkretnom slučaju upravo tužitelj tuženiku dana 15.05.2017. otkazao ugovor o radu, to je za tuženika jasno da tužitelj prilikom podnošenja prijave tražbine u stečajnom postupku nije imao pravo tražiti tražbinu s osnove otpremnine u iznosu od 115.670,46 kn. Tuženik ističe kako otpremnina pripada radniku samo u situaciji kada je njemu dat otkaz od strane poslodavca (čl. 126. Zakona o radu), a ne i u obrnutoj situaciji kao što je ova konkretna. Takav je stav i sudske prakse razvidan iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 206/06 od 06.09.2007. koji se citira: "Otpremnina kao oblik pomoći radniku kome je otkazan ugovor o radu iz razloga koji nisu uvjetovani ponašanjem radnika prati redovni otkaz ugovora o radu, dok u slučaju izvanrednog otkaza kao što je ovdje slučaj, posebno kada je sam radnik otkazao ugovor o radu, nema mogućnosti ostvarivanja otpremnine (....).". Slijedom prednje navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku sa kamatama tekućim od donošenja presude do isplate.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Djelomično rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1181/17 od 26.02.2018. (list 7-10, 152-173 spisa), Ugovor o međusobnim pravima i obvezama zaključen između Uprave Viadukta d.d. i tužitelja dana 26.02.2011. te Anexe istoga, i to broj 1 zaključen 27.02.2012., broj 2 zaključen 27.02.2013., broj 3 zaključen 27.02.2014. i broj 4 zaključen 27.02.2015. (list 11-26 spisa), tablice obračuna neisplaćenih dijelova plaće tužitelja uslijed umanjenja od 2011. zaključno s 2017. godinom (list 27-33 spisa), rekapitulaciju potraživanja tužitelja (list 34-35 spisa), izvadak iz Pravilnika o radu Viadukta d.d. iz listopada 2014. (list 36-37 spisa), izvadak iz Djelomičnog rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1181/17 od 10.01.2018. (list 38-39 spisa), platne liste za tužitelja (list 40-118 spisa), Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Grl- 105/12-2 od 21.02.2012. (list 126 spisa), tužiteljev Otkaz ugovora o radu od 15.05.2017. (list 127 spisa), sudsku praksu (list 128 spisa), preslik povratnice uz dopis (list 130-131 spisa), dio spisa Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-737/18 (list 136-142 spisa), Rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 4438/2018-2 od 05.09.2018. (list 174-176 spisa), Pravilnik o radu Viadukta d.d. iz siječnja 2017. (list 178-241 spisa), dokumentaciju dostavljenu uz nalaz i mišljenje vještaka financijske struke od 04.06.2019. (list 250-254 spisa), priloge dostavljene uz dopunski nalaz i mišljenje vještaka financijske struke od 12.01.2024. (list 380-402 spisa), sudsku praksu dostavljenu uz podnesak tužitelja od 09.05.2025. (list 416-430 spisa) i sudsku praksu dostavljenu uz podnesak tuženika od 23.05.2025. (list 434- 436 spisa). U postupku je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Lidiji Tkalec Gradinščak iz Vještak Tkalec d.o.o., koja je izradila nalaz i mišljenje te je u postupku pod novim poslovnim brojem Pr-432/2022 izradila i dopunski nalaz i mišljenje.

5. Sud je u ovoj pravnoj stvari donio prvostupanjsku presudu poslovni broj Pr- 108/2019-17 od 19.12.2019., kojom je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti. Povodom izjavljene žalbe tužitelja, Županijski sud u Splitu donio je rješenje poslovni broj Gž R-215/2020-2 od 22.04.2020., kojim je prihvaćena žalba tužitelja i ukinuta je prije citirana prvostupanjska presuda u cijelosti i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i suđenje.

Prvostupanjski sud je rješenjem poslovni broj Pr-6547/2020-30 od 28.10.2021. odbacio tužbu tužitelja kao nedopuštenu u cijelosti, a povodom žalbe tužitelja Županijski sud u Splitu donio je novo rješenje poslovni broj Gž R-47/2022-2 od 25.01.2022., kojim je prihvatio tužiteljevu žalbu i ukinuo je rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6547/2020-30 od 28.10.2021. i predmet je vraćen ovome sudu na ponovni postupak, ali pred drugim sucem pojedincem.

6. Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11. 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/2022, 155/2023 i 146/2025 - dalje u tekstu ZPP), sud je u ponovnom postupku, pod novim poslovnim brojem Pr- 432/2022, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj bivši radnik tuženika, odnosno nije sporna aktivna niti pasivna legitimacija stranaka.

Nadalje, među strankama nije sporno da je nad tuženikom rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1181/2017 od 02.10.2017. otvoren stečajni postupak (isto je utvrđeno uvidom u e-izvadak iz sudskog registra). Među strankama nije niti sporno da je tužitelj u stečajnom postupku nad tuženikom kao dužnikom, poslovni broj St-1181/2017, prijavio tražbinu u ukupnom iznosu od 622.118,09 kn, i to po osnovi neisplaćene razlike bruto plaće za razdoblje od ožujka 2011. do svibnja 2017. sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa neisplaćenog dijela razlike bruto plaće, pa do dana otvaranja stečajnog postupka u iznosu od 506.447,63 kn te po drugoj osnovi, a to je neisplaćena otpremnina u iznosu od 115.670,46 kn.

Među strankama nije niti sporno da je Djelomičnim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1181/17 od 10.01.2018., u stečajnom postupku nad tuženikom kao dužnikom, tužitelju utvrđena tražbina prvog višeg isplatnog reda za iznos od 169.507,91 kn.

Nadalje, nije niti sporno da je Djelomičnim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1181/17 od 26.02.2018., u stečajnom postupku nad tuženikom kao dužnikom, tužitelju osporena kao tražbina prvog višeg isplatnog reda za koju ne postoji ovršna isprava, tražbina u iznosu od 452.610,18 kn.

Osim navedenog, među strankama nije niti sporno da je tužitelj kao stečajni vjerovnik djelomično osporene tražbine, Djelomičnim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1181/17 od 26.02.2018., upućen na pokretanje parnice radi utvrđenja osporene tražbine u roku od 8 dana od pravomoćnosti rješenja o upućivanju na parnicu, odnosno primitka drugostupanjske odluke.

Nadalje, nije niti sporno da je tužitelj dana 14.03.2018. podnio predmetnu tužbu radi utvrđenja osnovanosti osporene tražbine u stečaju kao tražbine prvog višeg isplatnog reda.

Zaključno, među strankama nije niti sporno da je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika Otkazom ugovora o radu od 15.05.2017., a koji je tužitelj dao tuženiku i da je došlo do prestanka ugovora o radu s tim istim datumom.

8. Među strankama je sporan pravni osnov i visina tužbenog zahtjeva, iako se tuženik na ročištu održanom dana 07.10.2025. izričito očitovao da nema prigovora na sam matematički izračun u odnosu na provedeno financijsko vještačenje, odnosno na podnesak s konačno uređenim tužbenim zahtjevom od 10.06.2024. Osim toga, sporno je i da li je nastupila prekluzija roka za podnošenje predmetne tužbe te je sporno i da li je nastupila zastara.

9. Predmet spora (prema tužbenom zahtjevu), je zahtjev tužitelja da sud utvrdi osnovanom njegovu tražbinu prvog višeg isplatnog reda, po osnovi neisplaćene razlike bruto plaće nastale zbog jednostranog umanjenja plaće tužitelju za razdoblje od ožujka 2011. godine do svibnja 2017. godine i po osnovi otpremnine, a koje tražbine su tužitelju osporene u stečajnom postupku nad tuženikom.

Nakon što je tužitelj u podnesku od 07.11.2019. povukao tužbeni zahtjev za iznos od 143.602,85 kn (zbog zastare razlike plaće u razdoblju od 01.03.2011. do 31.08.2012.), kao i za iznos od 42.498,79 kn – po osnovi više prijavljene otpremnine od otpremnine utvrđene nalazom vještaka financijske struke u visini od 73.171,67 kn, odnosno nakon što je tužitelj na ročištu održanom dana 28.09.2021. povukao tužbeni zahtjev za preostali iznos od 73.171,67 kn po osnovu otpremnine (otpremninu je prijavio u ukupnom iznosu od 115.670,46 kn), to se u ponovnom postupku pod gornjim poslovnim brojem Pr-432/2022 predmet spora, odnosno potraživanje tužitelja odnosi samo na neisplaćene bruto plaće zbog jednostranog umanjenja dospjele plaće u razdoblju od rujna 2012. do svibnja 2017. s pripadajućom kamatom.

10. Sukladno odredbi čl. 266 st. 1 Stečajnog zakona ("Narodne novine", broj: 71/15, u daljnjem tekstu: SZ), ako je stečajni upravitelj osporio tražbinu, sud će vjerovnika uputiti na parnicu protiv stečajnog dužnika radi utvrđivanja osporene tražbine. Prema čl. 267 st. 1 SZ-a, ako osoba koja je upućena na parnicu ne pokrene parnicu u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti rješenja o upućivanju u parnicu, odnosno primitka drugostupanjske odluke, smatrat će se da je odustala od prava na vođenje parnice.

11. U odnosu na istaknuti prigovor prekluzije roka za podnošenje predmetne tužbe, sud navodi da za Djelomično rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1181/17 od 26.02.2018. (kojim je tužitelj upućen na pokretanje parnice radi utvrđenja osporene tražbine u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti rješenja odnosno primitka drugostupanjske odluke), u spisu nema dokaza o tome kada je isto postalo pravomoćno. Međutim, kako tužitelj u tužbi navodi da protiv istog nije podnio žalbu, a u uputi o pravnom lijeku je naveden rok za žalbu od 8 dana, to ovaj sud smatra da je navedeno rješenje postalo pravomoćno najranije 07.03.2018. Kako je tužitelj kao stečajni vjerovnik upućen na pokretanje parnice radi utvrđenja osporene tražbine u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti rješenja odnosno primitka drugostupanjske odluke, to je tužitelj mogao podnijeti tužbu najkasnije 15.03.2018. Budući je tužitelj podnio predmetnu tužbu dana 14.03.2018., to je tužitelj pravodobno, u zakonskom roku, podnio tužbu radi utvrđenja osnovanima navedenih osporenih tražbina. Stoga sud smatra da je neosnovan tuženikov prigovor prekluzije, a koji je tuženik očito istaknuo samo paušalno (i sam navodi, opreza radi), pri čemu na tu okolnost tuženik nije niti imao daljnjih dokaznih prijedloga.

12. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Otkaz ugovora o radu od 15.05.2017. (list 127 sudskog spisa), a iz kojeg proizlazi da je tužitelj kao radnik otkazao ugovor o radu tuženiku kao poslodavcu s tim istim datumom.

U postupku pod novim poslovnim brojem Pr-432/2022, sud nije uzimao u obzir odredbu čl. 115 tuženikovog Pravilnika o radu od 27.01.2017., kao niti odredbu čl. 126 st. 1 Zakona o radu (NN 93/14), a kojima je na identičan način uređeno da radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, ima pravo na otpremninu, osim ako se otkazuje zbog razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.

Sud navodi da je neuzimanje u obzir gore citiranih odredbi bilo iz razloga što je tužitelj tijekom trajanja predmetnog postupka, i to najprije u podnesku od 07.11.2019. te kasnije na ročištu održanom dana 28.09.2021., povukao tužbeni zahtjev po osnovu otpremnine u cijelosti u ukupnom iznosu od 115.670,46 kn (u visini prijavljenoj u stečajnom postupku).

13. Sud je uvidom u obrazloženje Djelomičnog rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1181/17 od 26.02.2018., utvrdio da su kao razlozi osporavanja tražbine tužitelja od strane stečajnog upravitelja tuženika u iznosu od 452.610,18 kn, navedeni zastara za umanjenje plaće za 2011. godinu i za razdoblje od 01. do 08. mjeseca 2012. godine te da je tužitelju otklonjeno pravo na otpremninu zbog tužiteljevog Otkaza ugovora o radu od 15.05.2017.

14. Ovaj sud navodi da je odredbom čl. 266 st. 1 SZ-a propisano da ako je stečajni upravitelj osporio tražbinu, da će stečajni sudac uputiti vjerovnika na parnicu protiv stečajnog dužnika radi utvrđivanja osporene tražbine. Istim člankom u st. 3 propisano je da ako su osporene tražbine radnika i prijašnjih radnika stečajnog dužnika, da se parnica radi utvrđivanja osporene tražbine vodi prema općim odredbama u postupku pred sudovima te posebnim odredbama za parnice u radnim sporovima.

Sud dalje navodi da je tužitelj u predmetnom postupku pravodobno pokrenuo parnicu, u skladu s čl. 267 st. 1 SZ-a, radi utvrđivanja osnovanosti osporene tražbine, koju čine dva osnova, a to su razlika plaće i otpremnina, kao tražbina prvog višeg isplatnog reda, u skladu s Djelomičnim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1181/17 od 26.02.2018.

Nadalje, sud navodi da je odredbom čl. 270 SZ-a propisano da se u parnici utvrđivanje tražbine može zahtijevati samo na temelju osnove, u iznosu i u isplatnom redu kako je ono naznačeno u prijavi ili na ispitnom ročištu.

Slijedom prednje navedenog, mišljenje je ovoga suda da je u predmetnom radnom sporu, tj. u postupku na koji je tužitelj upućen Djelomičnim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1181/17 od 26.02.2018., tužitelj ovlašten utvrđivati tražbinu u iznosu i u granicama razloga zbog kojih mu je prijavljena tražbina u stečajnom postupku bila osporena. Budući je sam obračun osporenog dijela tražbine u predmetnom postupku bio sporan, to je isti utvrđivao vještak financijske struke u predmetnoj parnici.

15. Kako je među strankama bila sporna visina tužbenog zahtjeva, to je po prijedlogu tužitelja provedeno financijsko vještačenje, a zadatak vještaka bio je utvrditi razliku neisplaćenih plaća za razdoblje od ožujka 2011. do kolovoza 2012. te visinu neisplaćene otpremnine.

Vještak Lidija Tkalec Gradinščak iz Vještak Tkalec d.o.o. u Nalazu i mišljenju od 04.06.2019. u Nalazu navodi da tužitelj potražuje iznose koji su mu osporeni u stečajnom postupku i koji se odnose na razliku plaće za prije navedeno razdoblje od 03/2011 do 08/2012, kao i neisplaćenu otpremninu.

U odnosu na utvrđivanje razlike neisplaćenih plaća, vještak navodi da se u spisu nalazi Ugovor o međusobnim pravima i obvezama sklopljen između tužitelja i tuženika (prileži spisu na listovima 12-18), kao i Aneksi istome (prileže spisu na listovima 19-26). Navodi da je odredbama čl. 7 Ugovora navedena osnovna neto plaća u iznosu od 1.445,00 eura po srednjem tečaju HNB na dan isplate. Vještak navodi da sudskom spisu na listovima 40-118 prileže obračunske liste plaće tužitelja za razdoblje od ožujka 2011. do svibnja 2017. te da je vještak od tuženika zatražio obračunsku listu plaće tužitelja za kolovoz 2012. te IP obrasce za 2011. i 2012. godinu. Navodi da je tuženik vještaku dostavio obračunsku listu za kolovoz 2012. te karton zaposlenika za 2011. i 2012. godinu te je ta dokumentacija i dostavljena kao prilog ovome nalazu i mišljenju. Vještak u nalazu dalje navodi da obzirom da je plaća tužitelja ugovorena u eur u neto iznosu, da će se ista preračunati u kunske iznose primjenom srednjeg tečaja HNB, a na one datume koje je tuženik koristio pri obračunu plaće tužitelju te će se neto plaća preračunati u bruto plaću. Navodi da iz obračunskih lista plaće tužitelja proizlazi da je tužitelj u spornom razdoblju plaćao prirez po stopi od 12%, kao i da je imao osnovnu poreznu olakšicu, a da je osnovna porezna olakšica u spornom razdoblju iznosila 1.800,00 kn do 31.01.2012. i 2.200,00 kn od 01.02.2012. Vještak navodi da se u prilogu nalaza i mišljenja daje izračun neto plaće tužitelja u kunama, preračun u bruto plaću te razlika ugovorene i ostvarene plaće.

U odnosu na utvrđivanje visine otpremnine, vještak navodi da tužitelj potražuje otpremninu sukladno odredbama čl. 85 st. 2 Pravilnika o radu tuženika te da je isti iz siječnja 2017. i da prileži sudskom spisu na listovima od 178-241. Vještak navodi da iz čl. 115 tog Pravilnika proizlazi da radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada ima pravo na otpremninu u visini od 1/3 prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u 3 mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca. Pri tome ukupan iznos otpremnine ne može biti veći od 6 prosječnih mjesečnih plaća koje je radnik ostvario u 3 mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Kako iz dokumentacije koja prileži spisu na listu 127 proizlazi da je ugovor o radu otkazan tužitelju dana 15.05.2017., to je vještak za izračun otpremnine uzeo u obzir plaće koje bi tužitelj ostvario prema ugovoru o radu za veljaču, ožujak i travanj 2017. godine. Nadalje, vještak navodi da iz kartona zaposlenika koji je tuženik dostavio vještaku, proizlazi da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika od 22.09.2003., pa je do dana otkaza, tj. 15.05.2017. radio kod tuženika punih 13 godina. Vještak je na listu 3 nalaza izvršio izračun ugovorene neto plaće tužitelja. Nadalje, vještak navodi da je tužitelj u navedenom razdoblju plaćao prirez za Grad Zagreb od 18%, a da je osnovna porezna olakšica iznosila 3.800,00 kn. Stoga je vještak također na listu 3 nalaza izvršio i izračun ugovorene bruto plaće tužitelja. Vještak još navodi da u spisu nema podataka da je tužitelju isplaćena otpremnina.

Slijedom prednje navedenog, vještak daje mišljenje da razlika između ugovorene plaće tužitelja (preračunate u bruto plaću) i ostvarene bruto plaće tužitelja za razdoblje od 01.03.2011. do 31.08.2012. iznosi ukupno bruto 143.602,85 kn, a da su mjesečni iznosi vidljivi iz izračuna u prilogu nalaza. Vještak još navodi da otpremnina koja bi pripadala tužitelju prema odredbama Pravilnika o radu, a za 13 godina rada tužitelja kod tuženika, iznosi 73.171,67 kn.

16. Obzirom na mišljenje vještaka financijske struke iz nalaza i mišljenja od 04.06.2019., proizlazi da razlika između ugovorene plaće tužitelja i ostvarene bruto plaće tužitelja za razdoblje od 01.03.2011. do 31.08.2012. iznosi ukupno bruto 143.602,85 kn, dok otpremnina tužitelja iznosi 73.171,67 kn, pa više prijavljena otpremnina iznosi 42.498,79 kn. Pri tome zbroj ova dva potraživanja (143.602,85 kn + 42.498,79 kn) iznosi 186.101,64 kn, a kada se taj iznos odbije od osporene tražbine tužitelja u iznosu od 452.610,18 kn, to preostaje razlika potraživanja u iznosu od 266.508,54 kn. Iz navedenog je ovaj sud zaključio da je tuženik tužitelju neosnovano osporio viši iznos tražbine nego je nalazom vještaka utvrđeno da bi se isti odnosio na razloge osporavanja (zastara i otpremnina).

17. U odnosu na zaprimljeni nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, tuženik se u podnesku od 11.07.2019. očitovao da na isti načelno nema primjedbi, odnosno da nema primjedbi na sam matematički obračun, ali i nadalje osporava osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatom iznosa koje je obračunao vještak, a kako je to tuženik obrazložio u ranijem tijeku postupka.

18. Tužitelj se očitovao u podnesku od 12.07.2019. da ne stavlja prigovore na nalaz i mišljenje vještaka od 04.06.2019. te je tužitelj u podnesku od 07.11.2019. i uredio tužbeni zahtjev, na način da predlaže da sud donese presudu kojom se prihvaća njegov tužbeni zahtjev i da se utvrdi da je osnovana tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 266.508,54 kn kao tražbina prvog višeg isplatnog reda. Podredno, ukoliko sud smatra da tužitelj ne bi imao pravo na otpremninu, tada predlaže da sud donese presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev i utvrđuje da je osnovana tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 193.336,87 kn kao tražbina prvog višeg isplatnog reda.

19. U odnosu na tužiteljev podnesak od 07.11.2019., sud navodi da je u istom došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva tužitelja s 452.610,18 kn (to je bio inicijalni zahtjev, kao u tužbi) na 266.508,54 kn, tj. za iznos od 143.602,85 kn po osnovi zastare potraživanja za neisplaćenu razliku plaće za razdoblje od 01.03.2011. do 31.08.2012. te za iznos od 42.498,79 kn po osnovi više prijavljene otpremnine od otpremnine utvrđene nalazom vještaka financijske struke.

Podredno, tužitelj je u tom istom podnesku naveo da ukoliko sud smatra da tužitelj ne bi imao pravo na otpremninu, da se tada donese presuda kojom se utvrđuje osnovanom tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 193.336,87 kn, a koji iznos predstavlja smanjenje inicijalno postavljenog tužbenog zahtjeva za iznos od 143.602,85 kn po osnovi zastare potraživanja za neisplaćenu razliku plaće za razdoblje od 01.03.2011. do 31.08.2012. te za iznos od 115.670,46 kn po osnovi prijavljene otpremnine.

20. U postupku pod ranijim poslovnim brojem Pr-108/2019, sud je presudom poslovni broj Pr-108/2019-17 od 19.12.2019. odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, kojim je predložio da se utvrdi kao osnovana njegova tražbina prema tuženiku u iznosu od 266.508,54 kn kao tražbina prvog višeg isplatnog reda. Pri tome je u citiranoj odluci sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja za razliku plaće u cijelosti zbog zastare, a zahtjev za isplatu otpremnine je (osnovano) odbijen kao neosnovan, jer radniku pripada otpremnina samo kada je njemu dat otkaz od strane poslodavca.

21. Sud navodi da je u obrazloženju ukidnog rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-215/2020-2 od 22.04.2020. navedeno da tužitelj (u žalbi od 24.12.2019. izjavljenoj protiv prvostupanjske presude poslovni broj Pr-108/2019-17 od 19.12.2019.) ističe da među strankama nije bila sporna osnova navedenih potraživanja, jer ona proizlazi iz samog stečajnog postupka, kao i iz Djelomičnog rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1181/17 od 26.02.2018., jer je to tražbina koja preostaje kao osnovana nakon što se osporena tražbina postavljena inicijalnim tužbenim zahtjevom umanji za tražbinu koja je nalazom i mišljenjem sudskog vještaka utvrđena kao tražbina koja se odnosi na razlog osporavanja zbog kojeg je tužitelj upućen u parnicu.

Drugostupanjski sud u citiranoj odluci, tj. rješenju od 22.04.2020. navodi i da je tužitelj podneskom od 17.11.2019. (točan datum je 07.11.2019.) uskladio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka i da je predložio prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja te utvrditi kako je osnovana tražbina tužitelja prema tuženiku za 266.508,54 kn, a koji iznos predstavlja smanjenje inicijalno postavljenog tužbenog zahtjeva za iznos od 143.602,85 kn po osnovi zastare potraživanja za neisplaćenu razliku plaće za razdoblje od 01.03.2011. do 31.08.2012. te za iznos od 42.498,79 kn po osnovi više prijavljene otpremnine od otpremnine utvrđene nalazom i mišljenjem vještaka.

Nadalje je od strane višeg suda navedeno da kada se zbroji iznos od 266.508,54 kn, iznos od 143.602,85 kn te iznos od 42.448,79 kn (ispravan broj je 42.498,79 kn) proizlazi zbroj od 452.610,18 kn, a kada se taj iznos umanji za 143.602,85 kn po osnovi zastare za neisplatu plaće te 42.498,72 kn (ispravan broj je 42.498,79 kn) za više prijavljenu otpremninu, to proizlazi utuženi iznos od 266.508,54 kn.

Viši sud u ovome rješenju od 22.04.2020. navodi da iz postupka proizlazi da je tužitelj zatražio neisplaćene bruto plaće nastale zbog jednostranog umanjenja dospjele plaće za vremensko razdoblje od 01.03.2011. do 01.05.2017., pa je stoga pravilno utvrđeno za koje je razdoblje nastupila zastara, a u kojem dijelu je tužitelj povukao tužbeni zahtjev dostavom podneska (od 07.11.2019.) u kojem je inicijalno postavljeni tužbeni zahtjev umanjio za navedena potraživanja koja su obuhvaćena zastarom. Stoga je zaključak višeg suda da prvostupanjski sud uopće nije utvrdio što je s preostalim iznosom od 266.508,54 kn i na što se isti uopće odnosi, jer se prema utvrđenju tog višeg suda, taj iznos odnosi na potraživanja od rujna 2012. pa do svibnja 2017., a koja nisu zastarjela.

Zbog navedenog je dana uputa prvostupanjskom sudu da u ponovljenom postupku utvrdi činjenično stanje u skladu s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka te da utvrdi da li tužitelju pripada pravo na isplatu razlike plaće nakon kolovoza 2012. sve do zaključno svibnja 2017.

22. U odnosu na ponovljeni postupak pod poslovnim brojem Pr-6547/20, tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva uređenog kao u podnesku od 07.11.2019., koji je ispravljen na ročištu održanom dana 19.11.2019., na način da predlaže utvrditi osnovanom tražbinu prema tuženiku u iznosu od 266.508,54 kn, a ne inicijalno zatraženih 452.610,18 kn.

Pri tome je tužitelj u podnesku od 30.09.2020. istaknuo da je u cijelosti postupio sukladno čl. 266 st. 1 SZ-a, obzirom da je tijekom postupka predložio provođenje onih dokaza, pa i financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, koji su usmjereni isključivo na utvrđivanje osnovanosti osporene tražbine, dakle one tražbine koja je tužitelju osporena Djelomičnim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1181/17 od 26.02.2018. u visini od 452.610,18 kn, i to iz razloga zastare i osporavanja prava na otpremninu te niti iz jednog drugog razloga. Tužitelj ističe da činjenica da je provedenim vještačenjem po vještaku financijske struke nedvojbeno utvrđeno da je tuženik neosnovano osporio tužitelju viši iznos tražbine nego je nalazom vještaka utvrđeno da bi se isti odnosio na razloge osporavanja (zastara i otpremnina), a koji više osporeni iznos tužitelj potom traži u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, zasigurno ne predstavlja niti može predstavljati tražbinu koja bi, a kako to tvrdi tuženik, ostala neutvrđena.

Tužitelj, osim toga, ističe da su neosnovani navodi tuženika kojima ukazuje na navodnu prekluziju tužitelja u odnosu na dokazni prijedlog za provođenjem dopune vještačenja, na okolnost utvrđenja visine preostale osporene tražbine u visini iskazanoj u uređenom tužbenom zahtjevu, pa i po odredbi čl. 377 ZPP-a, i to iz najmanje dva osnovna razloga. U prvom redu, tužitelju Djelomičnim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1181/17 od 26.02.2018. tražbina niti nije osporena iz razloga koji bi se odnosili na bilo koji drugi razlog osporavanja osim već spomenutu zastaru i osporenu otpremninu. Isto tako, tužitelj prije utvrđenja koja proizlaze iz nalaza vještaka u odnosu na visinu tražbine koja se odnosi na razloge osporavanja, nije znao niti je mogao znati za eventualno preostalu neutvrđenu tražbinu, obzirom da je tužitelju od strane tuženika već prilikom ispitivanja osnovanosti tražbine u stečajnom postupku, priznata tražbina po osnovi razlike bruto plaće za period od rujna 2012. do svibnja 2017.

23. Nakon što je prvostupanjski sud rješenjem poslovni broj Pr-6547/2020-30 od 28.10.2021. odbacio kao nedopuštenu tužiteljevu tužbu radi utvrđenja osnovanosti tražbine prvog višeg isplatnog reda u iznosu od 224.009,75 kn (iz razloga jer plaće od rujna 2012. do svibnja 2017. nisu osporene u stečajnom postupku), to je viši sud rješenjem poslovni broj Gž R-47/2022-2 od 25.01.2022. ukinuo prije citirano rješenje od 28.10.2021., odnosno prihvatio je žalbu tužitelja. U istoj odluci višeg suda navodi se da tužitelj u žalbi protiv rješenja o odbačaju tužbe pravilno navodi da je on svoju predmetnu tražbinu prijavio u stečajnom postupku, a što proizlazi iz same tužbe, dok spomenutu činjenicu potvrđuje i sam tuženik u odgovoru na tužbu (stranica 2/2 citat: tužitelj u žalbi /pogrešan dio citata, jer u odgovoru na tužbu ispravno piše u tužbi/ potražuje utvrđenje tražbine u iznosu od 452.610,18 kn, na ime neisplaćene bruto plaće nastale zbog jednostranog umanjenja plaće tužitelja u razdoblju od rujna /u odgovoru na tužbu piše od ožujka/ 2011. do svibnja 2017. i na ime otpremnine… S obzirom da tužitelj potražuje iznose neisplaćenih plaća za period od ožujka 2011. do svibnja 2017. tada je jasno da je za dio potraživanja, koja se odnosi na period od 2011. do svibnja 2012. nastupila zastara).

Drugostupanjski sud u toč. 9. obrazloženja rješenja od 25.01.2022. navodi da je iz Djelomičnog rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1181/17 od 26.02.2018., vidljivo da je prijavljena tražbina osporena tužitelju uz navođenje sljedećih razloga, a to su: zastara tražbine za umanjenje plaće za 2011. godinu te od siječnja do kolovoza 2012., kao i jer tužitelj nema pravo na otpremninu zbog otkaza od 15.05.2017.

Viši sud ističe da iz predmetnog postupka proizlazi da je tužitelj predmetnu tražbinu na osnovu neisplaćene plaće za razdoblje od 2012. do 2017. prijavio u stečajnom postupku, a što je suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda da je nije prijavio u stečajnom postupku, odnosno viši sud zaključuje da tužitelj u žalbi pravilno navodi da radniku treba biti omogućeno ostvarivanje tražbine koja mu pripada iz radnog odnosa kod stečajnog dužnika.

24. U ovoj parnici, odnosno radnom sporu, nakon što je prvostupanjsko rješenje poslovni broj Pr-6547/2020-30 od 28.10.2021. ukinuto rješenjem višeg suda, to je u ponovnom postupku pod gornjim poslovnim brojem Pr-432/2022, po prijedlogu tužitelja, provedeno dopunsko financijsko vještačenje. Pri tome je tužitelj na ročištu održanom dana 08.09.2023. predložio zadatak vještačenja, a vještak Lidija Tkalec Gradinščak iz Vještak Tkalec d.o.o. izradila je dopunski nalaz i mišljenje od 12.01.2024.

Vještak uvodno navodi da je njezin zadatak utvrditi razliku plaće koja je tužitelju isplaćena i plaće koja tužitelju pripada, u razdoblju od kolovoza 2012. do svibnja 2017., u bruto i u neto iznosu te zakonske zatezne kamate na svaki dospjeli mjesečni neto iznos utvrđene razlike plaće u spomenutom razdoblju od dospijeća mjesečnog iznosa do dana 03.10.2017. (ispravan datum je 02.10.2017., koji vještak spominje kasnije, u danom mišljenju), kao dana otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom.

Vještak daje dopunski nalaz, u kojem u uvodnom dijelu navodi da su nalazom od 04.06.2019. utvrđene razlike između pripadajućih i isplaćenih plaća tužitelja za razdoblje od ožujka 2011. do uključivo kolovoza 2012. te da je tužitelj predložio obračun za naredno razdoblje. Vještak navodi da je od tuženika zatražio obračunske liste plaće za razdoblje od rujna 2012. do prosinca 2016. godine, obzirom da su obračunske liste koje prileže spisu na listovima 58-109 nečitke. Navodi da je tuženik vještaku dostavio kartone radnika za traženo razdoblje, kao i obračunske liste plaća u pojedinim mjesecima u kojima je plaća isplaćivana u značajnijem iznosu od prethodnih mjeseci, koji podaci se prilažu uz nalaz. Obzirom da je nejasno za koje razdoblje i u kojem iznosu je priznato potraživanje tužitelju u stečajnom postupku, vještak je od tuženika pribavio tablicu stečajnog upravitelja, koja se prilaže uz nalaz, pomoću koje će se utvrditi za koje razdoblje i u kojem iznosu je priznata tražbina tužitelja. Vještak je na listu 2 dopunskog nalaza dao tablični prikaz pojedinih podataka, odnosno navodi da su u stečajnom postupku priznati i iznosi koje tužitelj nije prijavio, i to doprinosi na plaće za razdoblje od rujna 2012. do svibnja 2017. i razlike obračunate, a neisplaćene plaće za razdoblje od ožujka do svibnja 2017. godine s doprinosima na plaću.

Vještak dalje navodi da se u spisu nalazi Ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 26.02.2011., na listovima 11-18 sudskog spisa, a da se na listovima 19-26 sudskog spisa nalaze Aneksi za daljnje razdoblje, kojima se samo produžavao Ugovor. Navodi da će se potencijalna plaća tužitelja utvrditi istom metodologijom kao i u osnovnom nalazu, pomoću ugovorene plaće od 1.445,00 eura mjesečno neto po srednjem tečaju HNB na dan isplate. Obzirom da je plaća tužitelja ugovorena u eur u neto iznosu, ista će se preračunati u kunske iznose primjenom srednjeg tečaja HNB, a na one datume koje je tuženik koristio pri obračunu plaće tužitelju te će se neto plaća preračunati u bruto plaću. Nadalje, vještak navodi da iz obračunskih lista plaće proizlazi da je tužitelj u spornom razdoblju plaćao prirez po stopi od 12% do 31.01.2014., a nadalje po stopi od 18%, kao i da je imao osnovnu poreznu olakšicu. Pri tome je u spornom razdoblju osnovna porezna olakšica iznosila 2.200,00 kn za plaće od veljače 2012. godine, 2.600,00 kn za plaće od prosinca 2014. godine i 3.800,00 kn za plaće od prosinca 2016. godine. Kako je dana 15.05.2017. prestao radni odnos tužitelja kod tuženika (list 127 sudskog spisa), to vještak navodi da će potencijalnu plaću utvrditi do tog dana.

U odnosu na obračun kamata na razlike ugovorene neto plaće i obračunate neto plaće, vještak navodi da se obračun kamata daje proporcionalnom metodom, obzirom da je ista bila propisana u spornom razdoblju, a po stopama zakonske zatezne kamate koja je do 31.07.2015. iznosila u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%-tnih poena. Nadalje, od 01.08.2015. stopa zakonske zatezne kamate jednaka je prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena. Vještak navodi da će se kao dospijeće plaće uzeti datum koji je tužitelj naznačio kao datum plaćanja u prijavi tražbine u stečajnom postupku, osim za mjesece za koje je na obračunskim listama naznačeno dospijeće plaće, a kamata će se obračunati od dospijeća do dana otvaranja stečaja, tj. zaključno do 01.10.2017. Pri tome je vještak na listovima od 7- 16 dopunskog nalaza izvršio obračun kamata za prije navedeno sporno razdoblje. Zaključno, u odnosu na utvrđivanje razlike obračunate i isplaćene plaće za razdoblje od ožujka do svibnja 2017., vještak navodi sljedeće. Naime, za ožujak, travanj i svibanj 2017. u spisu se nalaze obračunske liste neisplaćene ili djelomično isplaćene plaće (list 112, 115 i 117 spisa), pa je vještak od tuženika pribavio dokumentaciju iz koje proizlazi da je Agencija za osiguranje radničkih potraživanja isplatila neto plaću u iznosu od 2.620,80 kn za ožujak 2017. te bruto minimalnu plaću u iznosu od 3.276,00 kn za travanj 2017. Vještak navodi da je u spornom razdoblju bruto minimalna plaća propisana u iznosu od 3.276,00 kn, pa se oduzimanjem obveznih doprinosa iz plaće za mirovinsko osiguranje od tog iznosa (20% od 3.276,00 = 655,20 kn) dobiva neto iznos od 2.620,80 kn.

Vještak navodi da je na njegovo traženje iz drugih predmeta protiv istog tuženika (npr. Pr-13259/2021), tuženik dostavio dokumentaciju iz koje proizlazi da je tuženik za ožujak 2017. podmirio doprinose iz plaće, porez i prirez prijebojem s preplaćenom obvezom za PDV, no nije dostavljena specifikacija obveza po radnicima. Tuženik je pri tome naveo da su doprinosi iz plaće plaćeni za cijelu obračunatu plaću za ožujak 2017. godine, odnosno ne samo iz minimalne plaće. Vještak još navodi da mu je tuženik dostavio Rješenja Agencije za osiguranje radničkih potraživanja u slučaju stečaja poslodavca od 13.07.2017. i od 08.08.2017., a iz kojih proizlazi da je doprinose iz plaće za ožujak 2017. platio tuženik, a Agencija će isplatiti neto iznose minimalne plaće, dok iz Rješenja proizlazi da će Agencija isplatiti bruto minimalnu plaću za travanj 2017. Zbog navedenog proizlazi da je Agencija na ime neto plaće za ožujak 2017. godine isplatila tužitelju iznos od 2.620,80 kn, a da je tuženik platio doprinose iz minimalne plaće, dok za travanj 2017. godine proizlazi da je Agencija isplatila iznos od 3.276,00 kn bruto, iz kojeg bi proizašla neto plaća od 2.620,80 kn (doprinosi iz plaće su 655,20 kn).

U odnosu na obračun kamata na neisplaćeni dio neto plaće, vještak je u nalazu (list 19) prikazao obračune kamata na neto plaće od datuma koji je naznačen kao dospijeće plaće na obračunskim listama neisplaćene plaće pa do dana otvaranja stečaja, odnosno zaključno do 01.10.2017. Navodi da će se kamata obračunati po stopi zakonske zatezne kamate koja je u spornom razdoblju iznosila 7,68% do 30.06.2017. te nadalje 7,41%, a primijeniti će se proporcionalna metoda izračuna kamata, obzirom da je ista propisana u spornom razdoblju.

Obzirom na podatke koji su dani u ovom nalazu, vještak financijske struke daje sljedeće dopunsko mišljenje.

1) Navodi da razlika između ugovorene plaće tužitelja (preračunate u bruto plaću) i obračunate bruto plaće tužitelja, za razdoblje od 01.09.2012. do 15.05.2017. iznosi ukupno 219.887,91 kn bruto, odnosno ukupno 112.092,38 kn neto. Pri tome su mjesečni iznosi vidljivi iz Tablice u toč. 1. ovog nalaza (stranica 4-6). Nadalje, tužitelju je u stečajnom postupku s te osnove priznat iznos od 130.732,31 kn bruto, odnosno 59.077,24 kn neto, ali nema specifikacije iz koje bi bilo vidljivo koji iznos je priznat za pojedini mjesec spornog razdoblja. Vještak navodi da ako je potrebno uračunati iznose sukladno odredbama čl. 171 ZOO-a, koji su za navedeno razdoblje priznati u stečajnom postupku, odnosno ako se najprije podmiruju plaće za najstarije razdoblje, tada bi preostalo najmlađe potraživanje koje iznosi 11.832,98 eura (89.155,60 kn) bruto, koji iznos je razvrstan na pojedinačne iznose glavnica kako su precizirani u dopunskom mišljenju, odnosno neto 7.036,32 eura (53.015,14 kn), koji iznos je razvrstan na pojedinačne iznose glavnica kako su precizirani u dopunskom mišljenju.

Vještak navodi da kamata na razlike neto plaće za razdoblje od rujna 2012. do svibnja 2017., obračunata od dospijeća svake plaće pa do uključivo 01.10.2017., ukupno iznosi 4.152,50 eura (31.287,01 kn), pri čemu vještak napominje da je sukladno podacima iz sudskog registra stečaj nad tuženikom otvoren 02.10.2017., pa je kamata obračunata do 01.10.2017.

2) Vještak navodi da plaća koju je tuženik obračunao tužitelju za razdoblje od 01.03.2017. do 15.05.2017. iznosi ukupno bruto 22.636,51 kn, odnosno ukupno 16.209,16 kn neto. Navodi da bi uračunavanjem isplaćenih minimalnih bruto plaća za ožujak i travanj 2017. godine, kao i preostalih obračunatih doprinosa, poreza i prireza za ožujak 2017. godine (prijeboj s preplatom PDV-a), preostao iznos od ukupno bruto 14.355,10 kn, odnosno 10.967,56 kn neto. Vještak još navodi da je u stečajnom postupku tužitelju s te osnove priznat iznos od 14.355,10 kn bruto, odnosno 10.633,61 kn neto. Navodi da ako je potrebno uračunati navedeni iznos, tada tužitelj ima potraživanje s osnove neto plaće za travanj 2017. godine u iznosu od neto 44,32 eura (333,95 kn). Pri tome kamata na neisplaćene neto plaće za razdoblje od ožujka 2017. do 15.05.2017., obračunata od dospijeća svake plaće pa do uključivo 01.10.2017., iznosi ukupno 35,99 eura (271,13 kn). Vještak zaključno navodi da je pri preračunu kunskih iznosa u iznose u eur korišten propisani fiksni tečaj konverzije 1,00 eur = 7,5345 kn.

25. Tuženik se u odnosu na zaprimljeni dopunski nalaz i mišljenje vještaka financijske struke očitovao u podnesku od 06.02.2024., u kojem ne osporava sam matematički obračun, ali i nadalje osporava osnovanost zahtjeva tužitelja. Isto posebice stoga što je tužitelj više puta tijekom postupka mijenjao činjeničnu i pravnu osnovu svog zahtjeva, pa u konačnici nije jasno što je zapravo bio predmet tužbenog zahtjeva u tužbi, a što je predmet tužbenog zahtjeva u ovoj fazi postupka. Tuženik također napominje da tužitelj, obzirom na specifičnost postupka radi dokazivanja osporene tražbine iz stečajnog postupka, ne može tijekom postupka mijenjati činjeničnu ni pravnu osnovu tužbe. Tuženik još navodi da je predmet dopune, tj. novog vještačenja obračun tražbine koja nije osporena, a kako to proizlazi iz navoda samog tužitelja, pa je takav obračun irelevantan za ovaj postupak, budući da predmet utvrđenja ne može biti tražbina koja nije osporena.

26. Tužitelj se očitovao u podnesku od 10.06.2024., u kojem navodi kako je dopunskim nalazom i mišljenjem utvrđeno da tužitelju pripada pravo na isplatu razlike plaće nakon kolovoza 2012. zaključno do svibnja 2017. (iznad nespornog dijela) te da je utvrđeno i da tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate obračunate od dospijeća do dana otvaranja stečaja, odnosno zaključno do 01.10.2017. Stoga je tužitelj konačno uredio tužbeni zahtjev na način da predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je osnovana tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 16.065,79 eura, kao tražbina prvog višeg isplatnog reda te da je tuženik dužan tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

Tužitelj se u ovome podnesku očitovao da je u predmetnom postupku utvrđeno da je neosnovana tražbina tužitelja prema tuženiku za iznos od 143.602,85 kn bruto koji se odnosi na razliku plaće za razdoblje od 01.03.2011. do 31.08.2012. zbog zastare potraživanja te za iznos od 115.670,46 kn koji se odnosi na otpremninu, što ukupno iznosi 259.273,31 kn. Slijedom prednje navedenog, tužitelj smatra da je osnovana njegova tražbina prema tuženiku za iznos od 89.155,60 kn/11.832,98 eura bruto po osnovi razlike između ugovorene plaće tužitelja i obračunate plaće tužitelja za razdoblje od 01.09.2012. do 15.05.2017., iznad nespornog dijela priznatog od strane tuženika u stečajnom postupku te po osnovi kamata na razliku neisplaćene neto plaće za isto razdoblje u iznosu od 31.287,01 kn/4.152,50 eura. Osim toga, tužitelj smatra da je osnovana i njegova tražbina prema tuženiku za iznos od 333,95 kn/44,32 eura neto po osnovi razlike između ugovorene i obračunate plaće za razdoblje od 01.03.2017. do 15.05.2017., iznad nespornog dijela priznatog od strane tuženika u stečajnom postupku te po osnovi kamata na razliku neisplaćene neto plaće za spomenuto razdoblje u iznosu od 271,13 kn/33,99 eura. Pri tome ukupan zbroj prije navedenih potraživanja (11.832,98 eura + 4.152,50 eura+ 44,32 eura + 35,99 eura) iznosi ukupno 16.065,79 eura.

27. Sud je osnovni nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, kao i dopunski nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti, jer za iste smatra da su izrađeni objektivno i nepristrano, prema zadatku vještačenja i temeljem spisu priležeće dokumentacije, odnosno sud smatra da je cjelokupno financijsko vještačenje provedeno sukladno pravilima struke. Sud ističe da tuženik nije imao prigovore na sam matematički izračun vještaka financijske struke, a stranke, posebice tuženik, nisu predlagale saslušanje vještaka na glavnoj raspravi kod suda, kao niti provođenje novog financijskog vještačenja. Slijedom navedenog, za ovaj sud nije postojao niti jedan razlog zbog kojeg se stručni nalaz i mišljenje, a posebice dopunski nalaz i mišljenje od 12.01.2024., obzirom na predmet spora u ponovnom postupku pod poslovnim brojem Pr-432/2022, ne bi prihvatio u cijelosti.

28. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 26.02.2011. zaključen između tužitelja i tuženika, kao i u četiri Anexa istome, time da je utvrdio da su stranke ugovorile osnovnu plaću za tužitelja zaposlenog na radnom mjestu Odgovornog voditelja, u neto iznosu od 1.445,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate, i to primarno u čl. 7 st. 1 Ugovora od 26.02.2011.

Kako je financijskim vještačenjem utvrđeno da je tuženik tužitelju isplatio manju plaću od one koja je bila ugovorena, i to za razdoblje od rujna 2012. do svibnja 2017. u ukupnom iznosu od bruto 16.065,79 eura, a tuženik nije ničim dokazao da je imao osnovu za takvo umanjenje, to ovaj sud smatra da je tuženik neosnovano isplatio manju plaću tužitelju.

29. Sud je nakon savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza, i to svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u njihovoj sveukupnosti, utvrdio da je tužbeni zahtjev, odnosno konačno uređeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti. U odnosu na pravni osnov, sud smatra da isti proizlazi iz samog stečajnog postupka, kao i iz Djelomičnog rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1181/17 od 26.02.2018. Naime, sud je zaključio da je, u konačnici, osnovan predmet ovoga spora tražbina koja je preostala kao osnovana nakon što se osporena tražbina postavljena inicijalnim tužbenim zahtjevom (452.610,18 kn) umanjila za tražbinu koja je nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke utvrđena kao tražbina koja se odnosi na razloge osporavanja zbog kojih je tužitelj upućen u ovu parnicu (143.602,85 kn po osnovi zastare potraživanja za neisplaćenu razliku plaće za razdoblje od 01.03.2011. do 31.08.2012. te za iznos od 115.670,46 kn po osnovi otpremnine). Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je osnovano potraživanje tužitelja ono iznad osporenog potraživanja po osnovu zastare i po osnovu otpremnine, a u visini utvrđenoj od strane vještaka financijske struke, koji je stručno provedenim vještačenjem utvrdio visinu preostale osporene tražbine u ukupnom iznosu od 16.065,79 eura.

30. Sud navodi da je u ovome parničnom postupku, na koji je tužitelj upućen radi utvrđenja osnovanosti osporene tražbine, tužitelj dužan dokazivati isključivo osnovanost upravo te tražbine koja mu je od strane tuženika bila osporena u iznosu od 452.610,18 kn Djelomičnim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1181/17 od 26.02.2018. i iz razloga osporavanja zbog kojih je tužitelj tim citiranim rješenjem i upućen u ovu parnicu. Međutim, sud je suglasan s mišljenjem tužitelja da on u trenutku upućivanja u parnicu radi dokazivanja osnovanosti osporene tražbine doista ne može znati, a niti je dužan znati da li se i u kojoj visini ta osporena tražbina odnosi i na neki drugi razlog osporavanja, osim onog zbog kojeg je tužitelj upućen u parnicu.

31. Sud smatra da tuženik u postupku pogrešno ističe da predmet ovog spora ne može biti utvrđivanje tražbine koja nije osporena, jer plaće od rujna 2012. do svibnja 2017. nisu osporene u stečajnom postupku. Isto iz razloga što je već ranije višekratno isticano da je tužitelj u stečajnom postupku na ime razlike neisplaćene plaće prijavio ukupan iznos od 506.447,63 kn, a koje potraživanje se odnosi za razdoblje od ožujka 2011. zaključno do svibnja 2017., pa se ovo razdoblje od rujna 2012. do svibnja 2017. nalazi unutar tog prije navedenog razdoblja od ožujka 2011. do svibnja 2017., a iznos od (sada) 16.065,79 eura nalazi se unutar osporenog iznosa od 452.610,18 kn. Stoga je zaključak ovoga suda da je tužitelj postupio u skladu s odredbom čl. 270 SZ-a. Zbog navedenog sud smatra da je tužbeni zahtjev konačno postavljen u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke po osnovama, tj. osnovi koje su bile predmet prijave tužitelja u stečajnom postupku.

32. U svezi navoda tuženika da tužitelj tijekom postupka ne može mijenjati činjeničnu ni pravnu osnovu tužbe, sud smatra da je i ovaj prigovor neosnovan. Isto, u prvom redu, iz razloga što je pravna osnova tužitelja ista još od podnošenja predmetne tužbe, pri čemu se radi i o istom spornom razdoblju za potraživanje plaće od ožujka 2011. do svibnja 2017., kako je i prijavljeno u stečajnom postupku. Međutim, zbog osnovanog prigovora zastare, odnosno zbog neosnovanog zahtjeva za otpremninom, dio tužbenog zahtjeva tužitelja je povučen, ali isto ne utječe na osnovanost preostalog tužbenog zahtjeva tužitelja, na način kako je presuđeno ovom presudom.

Sud ističe da se u odnosu na tražbinu po osnovu razlike plaće za razdoblje od rujna 2012. do svibnja 2017. radi o tražbini koja je prijavljena u stečajnom postupku, ali ista nije izrijekom priznata, niti je opisno osporena (riječima), ali se ista tražbina faktično nalazi u osporenom iznosu tražbine od 452.610,18 kn. Stoga sud zaključuje da je neosnovan prigovor tuženika da predmet utvrđenja ne može biti tražbina koja nije osporena.

33. U odnosu na protivljenje tuženika provođenju dopunskog financijskog vještačenja u ponovnom postupku pod poslovnim brojem Pr-432/2022, jer je isto predloženo nakon zaključenja prethodnog postupka, sud smatra da se radi o neosnovanom protivljenju tuženika. Isto iz razloga što je tužitelj sukladno odredbi čl. 299 st. 1 ZPP-a već u tužbi predložio dokaz potreban za utvrđivanje iznesenih činjenica, a taj dokaz je bio predloženo financijsko vještačenje, koji je bio prihvaćen od strane prvostupanjskog suda. Ukoliko se u postupku eventualno provodi jedno ili više dopunskih financijskih vještačenja, tu se prema mišljenju ovoga suda ne radi o novom dokazu, već se cijelo vrijeme radi o istom dokazu, a to je financijsko vještačenje, koje se radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja može, odnosno mora dopunjavati, kao što je to bilo u ovoj konkretnoj pravnoj stvari.

34. Sud navodi da je tužitelj u više navrata uređivao tužbeni zahtjev, odnosno snižavao je isti, a sve u odnosu na inicijalno postavljeni tužbeni zahtjev iz tužbe, koji je iznosio 452.610,18 kn. Tužitelj je tijekom postupka snizio tužbeni zahtjev najprije na iznos od 266.508,54 kn (u podnesku od 07.11.2019.), zatim kasnije na iznos od 224.009,75 kn (na ročištu održanom dana 28.09.2021.) te na kraju na iznos od 16.065,79 eura (u podnesku od 10.06.2024.). Tuženik se tijekom postupka u odnosu na sva ta sniženja tužbenog zahtjeva očitovao da pristaje na djelomično povlačenje tužbe, ali da u odnosu na isto potražuje trošak postupka.

Sud smatra da tuženiku ne pripada nikakav iznos parničnog troška u odnosu na sniženja tužbenog zahtjeva tužitelja, iz razloga što predmetna tužba nije tužba na činidbu (da se tuženiku naloži davanje, činjenje, trpljenje i propuštanje), već pozitivna deklaratorna tužba kojom tužitelj od suda traži pravnu zaštitu samo povodom povrede pravnog postojanja jednog prava, a to je utvrđenje da je osnovana njegova tražbina prema tuženiku u konačnici u iznosu od 16.065,79 eura, kao tražbina prvog višeg isplatnog reda, nezavisno od zahtjeva koji iz toga proizlaze. Isto znači da tužitelj u podnescima od 07.11.2019. i 10.06.2024. te na ročištu održanom 28.09.2021. nije smanjio tužbeni zahtjev, odnosno konačnim zahtjevom nije djelomično povukao tužbu. Sukladno stajalištu višeg suda iznijetom u odluci poslovni broj Gž R-1015/2024-2 od 09.01.2025. u analognom sporu, smatra se da je tužitelj ostao kod pozitivne deklaratorne tužbe kojoj je cilj samo utvrđenje postojanja navedenog prava, a koje pravo je nesporno postojalo u vrijeme podnošenja tužbe u subjektivnom i objektivnom smislu i kao takvo proizlazi iz pravnih normi ranije citiranih odredbi čl. 266 st. 1 i st. 3 SZ-a te čl. 267 st. 1 SZ-a i čl. 270 SZ-a.

35. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je osnovana tražbina tužitelja u iznosu od 16.065,79 eura kao tražbina prvog višeg isplatnog reda te je stoga sud presudio kao u toč. I izreke ove presude.

36. Budući je tužitelj vjerovnik novčane obveze, to sud smatra da je isti sukladno čl. 65 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO) ovlašten zahtijevati od tuženika kao dužnika njezino ispunjenje, a da je dužnik dužan ispuniti obvezu. Pri tome tuženik kao dužnik sukladno čl. 65 st. 2 ZOO-a za ispunjenje obveze odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Osim svega navedenog, ovaj sud smatra da je tuženik kao sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, a u skladu s čl. 9 ZOO-a u svezi s čl. 8 st. 1 ZR-a, kojim je propisano da su se poslodavac i radnik u radnom odnosu dužni pridržavati odredbi ZR-a i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.

Ovaj sud je mišljenja da je u predmetnom obvezno - pravnom odnosu tužitelj ovlašten od tuženika zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno podmirenje utuženog iznosa, dok je tuženik dužan obvezu ispuniti savjesno u svemu kako ona glasi, a sve sukladno odredbi čl. 9 ZOO-a i čl. 342 istog Zakona, kojim je propisano da je na temelju obveze vjerovnik ovlašten zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, a da je dužnik dužan obvezu u cijelosti ispuniti (st.1).

37. Odluka o kamatnoj stopi na parnični trošak temelji se na odredbama čl. 3 ZID ZOO-a (NN 78/15), čl. 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 114/2022) i čl. 1 Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 156/2022). Odluka o pravu na kamatu na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20).

38. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a u svezi s čl. 155 st. 1 ZPP-a, a isti je odmjeren prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a prema visini konačno uređenog tužbenog zahtjeva. Trošak se sastoji od troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, i to: sastav tužbe 250 bodova (tbr. 7 toč. 1), podnesak od 20.02.2019. 250 bodova (tbr. 8 toč. 1), ročište 05.03.2019. 250 bodova (tbr. 9 toč. 1), podnesak od 07.11.2019. 250 bodova (tbr. 8 toč. 1), ročište 19.11.2019. 250 bodova (tbr. 9 toč. 1), žalba od 24.12.2019. 250 bodova (tbr. 10 toč. 1), ročište 22.09.2020. 250 bodova (tbr. 9 toč. 1), podnesak od 30.09.2020. 50 bodova (tbr. 8 toč. 3), ročište 28.09.2021. 250 bodova (tbr. 9 toč. 1), žalba od 03.11.2021. 250 bodova (tbr. 10 toč. 1), ročište 08.09.2023. 250 bodova (tbr. 9 toč. 1), podnesak od 07.06.2024. /zaprimljen na sudu 10.06.2024./ 250 bodova (tbr. 8 toč. 1) i ročište 07.10.2025. 250 bodova (tbr. 9 toč. 1). Tužitelju je ukupno priznato 3.050 bodova, tj. iznos od 6.100,00 eura, a na koji je priznat trošak PDV-a od 25% u iznosu od 1.525,00 eura. Nadalje, tužitelju je priznato 265,45 eura na ime troška financijskog vještačenja, kao i 400,00 eura na ime troška dopunskog financijskog vještačenja, koji troškovi su priznati u cijelosti kao potrebni za vođenje postupka. Stoga je na kraju tužitelju priznat i dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 8.290,45 eura.

Sud navodi da je Izmjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 126/2022) čl. 1 izmijenjen Tbr. 50 ranije Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22), na način da vrijednost boda iznosi 15,00 kn. Sud još navodi da je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023) u Tbr. 54 vrijednost boda određena u iznosu 2,00 eura.

39. Tužitelju nije priznat podnesak od 12.07.2019., iz razloga što je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 103/14, 118/14 i 107/15) propisano da odvjetniku pripada pravo na trošak sastava 4 podneska (tbr. 8). Kako je tužitelju priznat sastav upravo 4 podneska koji su precizirani u prethodnoj toč. obrazloženja ove presude, to tužitelju nije priznat sastav ovog jednog podneska koji premašuje broj od 4 priznata podneska.

40. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u predmetnom postupku, to je sud odbio tuženika sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u cijelosti, pa je sud presudio kao pod toč. II izreke ove presude.

41. Tužitelj je oslobođen plaćanja sudske pristojbe prema čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18), kao radnik u radnom sporu.

42. Slijedom svega iznesenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 12. svibnja 2026.

Sudac:

Melanija Centner

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana koja se podnosi ovom sudu, a o kojoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku