Poslovni broj: Us I-2615/2024-17
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6, Zagreb
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Tamari Bogdanović, uz sudjelovanje Valentine Pergar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĆA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Božidar Husajina, odvjetnik u Zagrebu, Pavla Hatza 10, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, nakon usmene i javne rasprave, 12. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/23-01/342, URBROJ: 513-04-24-2 od 4. ožujka 2024. i zahtjev za naknadu troška upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/23- 01/342, URBROJ: 513-04-24-2 od 4. ožujka 2024. odbijena je žalba izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačke županije, KLASA: UP/I-471-02/21-01/32, URBROJ: 513-07-22-23- 31 od 16. kolovoza 2023., kojim je zamijenjeno prvostupanjsko rješenje KLASA: UP/I-471-02/21-01/32, URBROJ: 513-07-22-21-14 od 27. prosinca 2021., a kojim se tužitelju utvrđuje i nalaže uplata obveza na način kako je to utvrđeno u točki II – III izreke rješenja, a točkom IV je naloženo tužitelju da provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama, točkom V je određen rok od osam dana za izvršenje rješenja od dana njegove izvršnosti dok je u točki VI tužitelj upozoren da će se ukoliko ne izvrši uplate iz točke III u roku iz točke V naplata izvršiti ovrhom.
2. Tužitelj pobija zakonitost osporavanog rješenja i ističe da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešnog zaključka upravnih tijela, jer se tužitelja kažnjava za propuste u urednom vođenju poslovne dokumentacije na temelju pogrešnog zaključka o postojanju nedokumentiranih isplata radnicima koji opterećuju tužitelja s ogromnom količinom raznih doprinosa i poreznih obveza koje terete plaće radnika, iako je jasno da su zaposlenici tužitelja primljene iznose sporne nedokumentirane isplate potrošili na plaćanje goriva i cestarina kako bi mogli obaviti prijevoze za klijente tužitelja.
3. Tužitelj je tijekom postupka ukazao na činjenicu da se radilo o isplatama novca kojim su vozači platiti troškove goriva i cestarina na prijevozima koje su obavljali kao zaposlenici tužitelja, a koji troškovi su obračunati i navedeni u putnim nalozima koji prate prijevoze za koje je tužitelj izdao račune svojim klijentima, a kako to proizlazi iz dostavljenih računa te putnih naloga te se tužitelj za troškove nastale u 2020. za koje mu je obračunata ukupna obveza od cca 470,00 eur stavlja u drugi plan, te se u svezi opravdanja istih poziva na nalaz i mišljenje vještaka, a na koji se ni prvostupanjsko tijelo ni tuženik nisu osvrnuli.
4. Smatra da nema nikakve sumnje da je prvostupanjsko tijelo prihvaćanjem činjenice da prizna isplaćene dnevnice kao dokumentirani trošak priznalo činjenicu obavljenih prijevoza te je bilo dužno priznati i troškove bez kojih tužitelj nije mogao obaviti prijevoze za koje je ispostavio račune svojim klijentima.
5. I tužitelj i vještak jasno su ukazali da su ti troškovi stvarno nastali pa je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti načelo utvrđivanja materijalne istine iz Zakona o općem upravnom postupku kao i odredbe članka 6. i članka 92. Općeg poreznog zakona koja daje mogućnost utvrđivati stvarno činjenično stanje.
6. Tužitelj ukazuje na činjenicu da mu prijete moguće prekršajne sankcije temeljem optužnog prijedloga samo zbog toga što tužiteljevi radnici nisu sa predmetnih prijevoza donijeli račune od cestarine i kupljenog goriva te nisu dostavili račun za svaki periodički tehnički pregled i obavljeno pranje automobila.
7. Tužitelj ukazuje na činjenicu da prvostupanjsko tijelo tijekom 2023. nije moglo raditi porezni nadzor za 2018. i 2019. jer se sukladno članku 117. Općeg poreznog zakona porezni nadzor može obavljati isključivo u roku od tri godine od početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze, pa zastara za utvrđivanje porezne obveze za 2018. završava 31. prosinca 2021., a za 2019. 31. prosinca 2022.
8. Smatra da je u upravnom postupku trebalo biti uzeto u obzir načelo gospodarskog pristupa iz članka 10. Općeg poreznog zakona te se poziva i na članak 51. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske koji govori o načelu pravednosti.
9. Predlaže sudu da poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i naloži tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak upravnog spora.
10. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja.
11. Predlaže sudu da bez rasprave odbije tužbeni zahtjev.
12. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
13. Sud je održao usmenu i javnu raspravu na dva ročišta, oba u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na temelju ovlaštenja iz članka 89. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24), a o čemu je tuženik bio upozoren u pozivu za raspravu.
14. Prvo ročište je odgođeno zbog nedolaska vještaka, a na drugom ročištu je saslušan sudski vještak Kristijan Tole koji je ostao kod danog pisanog nalaza i mišljenja od 6. studenoga 2025., te ponovio da se prema poreznim propisima činjenice u poreznom postupku mogu dokazivati samo vjerodostojnom dokumentacijom, te iako je ponekad moguće raditi rekonstrukciju troškova, upozorava na hrvatske standarde financijskog izvještavanja koji kažu u standardu broj 16. rashodi točka 12. rashodi se priznaju u računu dobiti i gubitka kada smanjenje budućih ekonomskih koristi proizlazi iz smanjenja imovine ili povećanja obveza i koje se može pouzdano izmjeriti. U konkretnom slučaju prvi problem je pouzdano utvrditi jesu li se navedeni rashodi stvarno dogodili u smislu je li se prijevoz obavio i mogu li se troškovi pouzdano izmjeriti, a to nije moguće učiniti bez pouzdane pisane dokumentacije tj. pisanih dokaza, tj. računa za cestarinu i za gorivo i slično.
15. Na ročištu vještak je na poseban upit opunomoćenika tužitelja što je porezna osnovica u ovom poreznom nadzoru u predmetnim rješenjima kojima su određene porezne obveze tužitelja odgovorio da su to isplate koje su išle fizičkom osobama, a koje prema poreznom utvrđenju nisu dokumentirane.
Nadalje, na poseban upit opunomoćenika tužitelja jesu li u svezi tih isplata radnicima dokumentirano priznate dnevnice odgovorio je da je porezno tijelo za dio tih isplata priznala troškove putnih naloga i računa, a prema putnim nalozima tu su vjerojatno uključene i dnevnice, a za dio koji su nazvali nedokumentirana razlika nisu priznali. Na poseban upit opunomoćenika tužitelja koja je razlika između priznate dnevnice prema CMR-ovima u odnosu na nepriznavanja troškova goriva iz istog prijevoza odgovorio je da je moguće da je Porezna uprava mogla utvrditi dnevnicu za taj prijevoz, a da bez računa za gorivo nije mogla pouzdano utvrditi trošak goriva. Na poseban upit opunomoćenika tužitelja da u konkretnom slučaju nije sporno da je prijevoz obavljen i da se zna koliko kilometara treba proći od točke A do točke B zašto to ne predstavlja pouzdane podatke da se izračuna trošak goriva odgovorio je da je npr. od Zagreba do Ljubljane se može doći najkraćim putem, a može se ići preko Rijeke najduljim putem, pa se bez računa ne može pouzdano utvrditi trošak goriva.
Na poseban upit opunomoćenika tužitelja može li se odrediti prosječan trošak za taj prijevoz cestarine i goriva u odnosu na svaki pojedini prijevoz koji je obavljen i za koji postoji CMR kako bi se utvrdio ovaj trošak od strane tužitelja odgovorio je da se može utvrditi minimalni trošak koji bi nastao tim prijevozu i maksimalni trošak koji bi nastao tim prijevozom, ali se ne može utvrditi pouzdani trošak tog konkretnog prijevoza.
Sud je zabranio vještaku da odgovori na poseban upit opunomoćenika tužitelja je li vještak Vranko u svojem nalazu i mišljenju na stranicama 7 do 22 dobro izračunao prosječni trošak goriva i cestarine za predmetne prijevoze koje tuženik smatra nedokumentiranim troškovima, jer se radi o hipotetskom pitanju koje izlazi iz okvira danog zadatka vještačenja vještaku.
16. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljenog u odgovoru na tužbu.
17. Prema podacima spisa predmeta osporavanim rješenjem od 4. ožujka 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 16. kolovoza 2023. kojim je zamijenjeno prvostupanjsko rješenje od 27. prosinca 2021. i kojim su tužitelju utvrđene porezne obveze i način uplate.
18. Odredbom članka 92. stavka 1. Općeg poreznog zakona Narodne novine, broj: 115/16, 106/18, 121/19, 33/20, 42/20 i 114/22) propisano je da ako porezno tijelo ne može utvrditi poreznu osnovicu na temelju poslovnih knjiga i evidencija, mora je procijeniti.
19. Odredbom članka 117. stavka 1. navedenog Zakona propisano je da se porezni nadzor može obavljati kod svih poreznih obveznika i drugih osoba koje raspolažu činjenicama i dokazima bitnima za oporezivanje.
Stavkom 2. navedenog članka Zakona propisano je da porezni nadzor može započeti u roku od tri godine od početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze.
20. Prema ocjeni suda, osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
21. Naime, tužitelj neosnovano prigovara da se provedenim poreznim nadzorom nisu mogle obuhvatiti 2018. i 2019. jer spisu prileži podatak da je obavijest o poreznom nadzoru od datuma 14. srpnja 2020., a što znači da je u vrijeme početka poreznog nadzora bilo moguće obuhvatiti 2018. i 2019., a sukladno prethodno citiranom članku 117. stavku 2. Općeg poreznog zakona.
22. Nadalje, tužitelj neosnovano prigovara da je kod provođenja poreznog nadzora u odnosu na tužitelja trebalo prihvatiti procjenu nastalih troškova, jer se mogućnost procjene porezne obveze iz članka 92. Općeg poreznog zakona odnosi na sveukupnu poreznu obvezu nekog poreznog obveznika, dok je sukladno članku 6. Općeg poreznog zakona dokaz za činjenice koje umanjuju poreznu obvezu na poreznom obvezniku, te je vještak i u nalazu i mišljenju potvrdio da pravilno vođenje poslovnih knjiga i uredna dokumentacija ostaju ključni preduvjeti za zakonito priznavanje troškova i neoporezivih primitaka.
23. Vještak je obrazložio da bi odstupanje od tih pravila i uvođenje subjektivnih procjena kao temelj za porezno priznavanje rashoda bez odgovarajućih dokaza dovelo do narušavanja pravne sigurnosti, smanjenja kontrole nad točnošću iskazanih troškova te stvaranja prostora za moguće zlouporabe i porezne nepravilnosti, te je svoje mišljenje dodatno obrazložio i na raspravi odgovarajući na pitanja opunomoćenika tužitelja.
24. Sud je mišljenja da je vještak svoj nalaz i mišljenje obrazložio na temelju svog najboljeg znanja i sukladno činjenicama i primijenjenim poreznim propisima iz ovog konkretnog slučaja, te bi sud i bez ovakvog nalaza i mišljenja u odnosu na prigovore i primjedbe tužitelja zaključio jednako kao i vještak.
25. O trošku upravnog spora sud je odlučio na temelju članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.
26. Stoga je sud na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci.
U Zagrebu 12. svibnja 2026.
Sutkinja:
Tamara Bogdanović, univ. spec. iur.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
DNA:
1. Odvjetnik Božidar Husajina, putem e-kom.
2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, putem e-kom.
3. U spis
