Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-464/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Ani Lazić, u pravnoj stvari tužitelja OG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Danijel Trubić, odvjetnik iz Varaždina, Stanka Vraza 15, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 31. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja ŠG i punomoćnika tužitelja Danijela Trubića, odvjetnika iz [adresa], te objave presude 12. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu od 1. lipnja 2007. broj 136-204/2007, istoga dana solemniziranog po Javnom bilježniku Jagodi Vajdić Sevšek, br. OV-10278/07., sklopljenog između tužitelja OG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kao kreditora, a koja u čl. 5. stavak 2. Troškovi glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto" iznosa kredita".
II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju OG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 232,28 eura (dvjesto trideset dva eura i dvadeset i osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 5. lipnja 2007. pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju OG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime troškova ovog postupka isplati iznos od 238,66 eur (dvjesto trideset osam eura i šezdeset šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 12. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa pravnim prednikom tuženika, HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb dana 1. lipnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 136-204/2007, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 26.343,00 CHF obračunato po srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, a koji ugovor je istoga dana solemniziran po javnom bilježniku Jagodi Vajdić Sevšek iz [adresa] pod brojem OV- 10278/07. Predmetnim je Ugovorom tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit za kupnju novog motornog vozila u iznosu kunske protuvrijednosti od 26.343,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj je predmetni kredit uredno i u cijelosti otplatio s danom 2. srpnja 2014. Dana 4. lipnja 2007. tuženik je tužitelju prilikom isplate naznačenog kredita obračunao i naplatio naknadu na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva u visini 1,50 % od iznosa kredita, odnosno tzv. ulaznu naknadu u jednokratnom iznosu od 395,15 CHF, što je prema srednjem tečaju HNB-a važećem na taj dan za CHF u odnosu na HRK iznosilo 1.750,12 EUR, odnosno 232,28 EUR. Navodi da je odredbom članka 5., stavak 2. Ugovora o kreditu određeno da se prije isplate kredita tužitelju od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita. Radi se o tipskoj odredbi koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora, a o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati. Predmetnom odredbom nije određena svrha naknade, koje troškove ona obuhvaća, niti ista ima podlogu u eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora o kreditu s obzirom da je određena u postotnom iznosu od iznosa kredita. Stoga se radi o odredbi koja je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da je predmetna naknada iznosila 1,50 % od iznosa kredita, tako da je u konkretnom slučaju tužitelj na ime tzv. ulazne naknade platio tuženiku iznos od 395,15 CHF, odnosno 232,28 EUR, što je u tom trenutku predstavljalo iznos viši od jednog cijelog anuiteta kredita. Smatra da je navedena odredba ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima te da je stoga sporni iznos od 232,28 EUR na ime obrade zahtjeva i odobravanje kredita, tuženik stekao bez valjane pravne osnove, to je kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu, temeljem čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111 st. 1. ZOO dužan naznačeni iznos vratiti tužitelju i to zajedno sa zateznom kamatom, a sukladno odredbama čl. 1115 ZOO. Stoga je ustao sa tužbom radi utvrđenja ništetnosti i isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da nisu sporni visina i datum naplaćene naknade. No, tuženik ističe prigovor zastare te napominje da se ne mogu prihvatiti tumačenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, da se radi o težoj povredi načela vladavine prava i zakonitosti, te da činjenica što je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. Navodi da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, da su odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti, da su stranke pregovarale o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, da je tuženik u pregovorima jasno objasnio sve značajke ugovora, između ostalog i o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Navodi da je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama Člankom 1022. st.2. ZOO propisano je kako se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Naknade za obradu kredita propisuje i Zakon o potrošačkom kreditiranju i Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/2014), izdan od Ministarstva financija. Dakle, radi se o zakonitoj odredbi ugovora o kreditu slijedom čega ista nije ništetna niti protivna Ustavnu, prisilnim propisima niti moralu društva. Poziva se na sudsku praksu iz koje proizlazi da je konkretna ugovorna odredba u skladu s prisilnom propisom, tada važećim Zakonom o bankama, ujedno ističe da naplaćena sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama jer je isti neznatan u odnosu na ukupni isplatu koju je primio tužitelj. Prigovara da bi tužitelj imao status potrošača te navodi da je došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uslijed čega se ništetnost više ne može isticati. Osporava zatraženi tijek kamata te navodi da tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika.
3. U podnesku od 28. listopada 2025. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika tužitelj ističe kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke, upućuje i na svoje ranije navode iz tužbe da je predmetna odredba o naknadi iz članka 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj 136-204/2007 od 1. 6. 2007. prethodno formulirana po tuženiku i unesena u tekst Ugovora i da tužitelj ni na koji način nije mogao istoj pregovarati, niti u pogledu visine, a niti u pogledu usluga, zatim da iz članka 5. st. 2. naznačenog Ugovora nije određena svrha naknade, niti je tužitelju predočeno koje troškove ona obuhvaća. Tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, pa tako ni ovdje predmetnog. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne determinirana visinom odobrenog iznosa kredita. Ističe se da je iz samog Ugovora o kreditu i kreditne dokumentacije vidljivo da je kredit podignut u svrhu kupnje novog motornog vozila, a tužitelj je predmetni Ugovor sklopio u svojstvu potrošača, pa iz toga proizlazi i jasna potrošačka svrha ugovora. Osim toga, teret dokaza da tužitelj ne bi imao svojstvo potrošača leži na tuženiku sukladno čl. 219 st. 1 ZPP-a. Vezano za prigovor glede tijeka zateznih kamata navodi da se sukladno odredbi iz članka 1115. ZOO zakonske zatezne kamate obračunavaju od dana plaćanja, odnosno ustege sporne naknade pa sve do njezina povrata, dakle od 4. 6. 2007. pa do isplate.
4. U konkretnom predmetu radi se o sporu male vrijednosti te je na pripremnom ročištu ujedno zaključen prethodni postupak i održana i zaključena glavna rasprava. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to presliku Ugovora o kreditu broj 136-204/2007 od 1. lipnja 2007. sa otplatnim planom i potvrdom o solemnizaciji, obavijest o dospijeću prvog anuiteta od 6. srpnja 2007. i tečajnu listu za CHF Hrvatske narodne banke od 1. lipnja 2007. te je saslušan tužitelj OG.
5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.
6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita i isplata radi stjecanja bez osnove radi ništetne odredbe ugovora.
7. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s prednikom tuženika 1. lipnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 136-204/2007 i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, s tim da je taj ugovor istoga dana i solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz [adresa], pod brojem OV-10278/07. Nesporno je da je tužitelj tuženiku na ime jednokratne naknade obrade kredita 4. lipnja 2007. platio iznos od 232,28 EUR.
8. Sporno je među strankama da li je potraživanje tužitelja zastarjelo, da li tužitelj imaj pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe ugovora, da li je tužitelj imao status potrošača te je sporan zatraženi tijek kamata.
9. Odredbom čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nadalje, prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
10. U svom iskazu tužitelj OG naveo je da je s tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu radi ostvarenja sredstava za kupnju osobnog vozila koje mu je trebalo za osobne potrebe, a sklopio ga je u auto kući u kojoj je i kupio vozilo, te da mu je tamo objašnjeno da oni posluju sa Hypo bankom. Naveo je da mu je sam zaposlenik auto kuće ugovor o kreditu donio doma gdje je isti i potpisao te da nije imao dojam da bi mogao pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora, da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika i da ga je on takvog prihvatio. Prije sklapanja ugovora nitko mu nije posebno objašnjavao odredbe ugovora, a ni sam nije uočio da bi bila istaknuta odredba kojom je određena naplata naknade za obradu kredita. Javni bilježnik ga je upozorio na posljedice do kojih bi moglo doći ako ne bi pravovremeno otplaćivao kredit.
11. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti našao vjerodostojnim jer je isti iskazivao izravno, dosljedno i životno. Iz iskaza upravo proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom kreditu, te da tužitelj nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora niti su mu iste posebno pojašnjavane.
12. Iz dostavljene potvrde o obavljenim transakcijama koju je tužitelj priložio u spis predmeta na listu 13 spisa, a koju potvrdu je izdao tuženik vidljivo je da je tužitelju 4. lipnja 2007. isplaćen iznos odobrenog kunskog kredita sa valutnom klauzulom umanjen za troškove obrade kredita koji iznose 395,15 CHF. Iz iste potvrde ujedno je vidljivo da prvi anuitet iznosi 383,58 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju tuženika.
13. Razmatrajući predmetni ugovor o kreditu, sud je našao da se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, iz dostavljenog ugovora i to iz čl. 2. st. 1. istog vidljivo je da banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit, zatim da je isti sklopio tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita radi kupnje novog motornog vozila, kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 26.343,00 CHF, a korisnik – tužitelj se isti obvezao vratiti zajedno sa redovnom kamatom po stopi od 5,9 % godišnje (čl. 2.), u roku od 84 mjeseci (čl. 4.), te ostale odredbe ugovora ne upućuju na nikakvo drugo svojstvo tužitelja u smislu da se istom kredit odobrava radi poduzimanja bilo kakve profesionalne djelatnosti, za potrebe obrta ili bilo kakvog trgovačkog društva koje bi eventualno isključivalo tužitelja iz pojma postupanja u svojstvu potrošača. Ugovor je potpisao tužitelj bez navođenja da ugovor sklapa kao ičiji zakonski zastupnik ili nositelj bilo kakvog propisanog oblika organizacije radi obavljanja neke djelatnosti stoga se u konkretnom slučaju upravo radi o situaciji kada je tužitelj ugovorio zajam kao potrošač sukladno definiciji iz č. 3. ZZP-a. Prema tome, u svakom slučaju se radi o tužitelju potrošaču i potrošačkom ugovoru, dok su prigovori tuženika u tom smislu paušalni i ničim argumentirani.
14. Budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj nije vodio nikakve pregovore s tuženikom oko pojedinih odredbi ugovora, dok istovremeno tuženik nije dokazao da bi se takvi pregovori vodili, a na njemu je sukladno ranije citiranoj odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača teret dokaza da se o pojedinoj odredbi ugovora pregovaralo, predmetni ugovor o kreditu sud ocjenjuje tipskim ugovorom, jednostrano sastavljenom od strane tuženika pri čemu tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj istog, već je isti mogao prihvatiti ili ne prihvatiti.
15. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe članka 5. stavka 2. nije vidljivo na što se točno odnosi naknada za obradu kredita i da li je tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu. Prednik tuženika je na opisani način sklapanjem ugovora koji sadrži unaprijed sastavljene odredbe o kojima nije pregovarao sa tužiteljem postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a. Odredbom članka 96. stavka 1. ZZP-a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako je suprotno načelu savjesnosti, poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane ovdje tuženika te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora ovdje tuženika. Odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za odobrenje kredita sastavni su dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika te o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, suprotno načelu savjesnosti, poštenja te je tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza te takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita tužitelja kao potrošača u odnosu na tuženika. Tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita te je sud utvrdio da odredba nije jasna i lako razumljiva, te je za koju svrhu ugovorena predmetna naknada. Takvim postupanjem tuženik je povrijedio načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a te načelo jednake vrijednosti činidaba prema članku 7. ZOO-a stoga je ugovorna odredba članka 5. točka 2. predmetnog ugovora nepoštena i posljedično ništetna te je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i prema odredbi članka 322., 323. i 324. ZOO-a. Kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, a prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a. Prema odredbi članka 1111. ZOO-a propisano je da dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona stjecatelj je dužan vratiti odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a iz čega proizlazi da tužitelj osnovano potražuje, kao posljedicu ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, navedeni iznos, a prema postavljenom tužbenom zahtjevu.
16. Slijedom navedenog sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu kao i shodno tome temeljem čl. 323. st. 1. ZOO zatraženu isplatu od strane tuženika stečenog iznosa od 232,28 eur s osnova naknade za obradu kredita naplaćenu dana 4. lipnja 2007.
17. Naime, odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Na dosuđeni iznos stečen bez osnove temeljem ništetne odredbe ugovora tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate, po njegovom zahtjevu, od dana nakon što je izvršio uplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita po ništetnoj odredbi, odnosno od 5. lipnja 2007., i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem iste u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude. Stopa zakonske zatezne kamate precizirana je sukladno odredbi članka 29. st. 2 . ZOO i njezinim izmjenama u pojedinim razdobljima.
18. U pogledu prigovora zastare koji je tuženik istaknuo upućuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ovdje spornih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO po tim osnovama tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.
19. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a. Kako je tužitelj u sporu u cijelosti uspio sud je tužiteljima priznao trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 62,50 eur sukladno tbr. 7. st. 1., i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), trošak sastava podneska od 28. listopada 2025. u zatraženom iznosu od 62,50 eur sukladno tbr. 8. st. 1., trošak zastupanja na ročištu 31. ožujka 2026. u zatraženom iznosu od 62,50 eur, sukladno tbr. 9. st. 1. i tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu presudu 12. svibnja 2026. u zatraženom iznosu 31,25 eur sukladno tbr. 9. st. 3. i tbr. 46. Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 6,64 eur sukladno tbr. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19, 92/21 i 37/23, dalje: Tarifa sudskih pristojbi) i čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18, 51/23dalje: ZOSP), koji iznos su tužitelji podmirili prilikom podnošenja tužbe te trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 13,27 eur sukladno tbr. 2. st. 2. Tarife. Ukupno je tužiteljima priznat trošak u iznosu od 238,66 eur. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.
U Varaždinu 12. svibnja 2026.
Sutkinja
Ana Lazić
Uputa u pravnom lijeku:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a (članak 467. stavak 1. ZPP-a). Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud. U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu (članak 467.a ZPP-a).
Dostaviti:
1. Tužitelji po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, GG
2. Tuženik po punomoćnicima, odvjetnicima iz Ćurković i Šanjug, odvjetničkog društva iz Zagreba, Maksimirska 25
