Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-126/2026-3.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Irene Lenić predsjednice vijeća, Ivice Raguža člana vijeća i suca izvjestitelja te Krešimira Biljana člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]., zastupan po punomoćniku AM, odvjetniku iz [adresa], protiv I-tuženika EM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]., II-tuženika UM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i III-tuženice ČM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] str. 61., Njemačka, svi kao zakonski nasljednici iza tuženice AMZ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja AM te tadašnje tuženice AMZ, izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-4579/2016. od 2. veljače 2021., na sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice AMZ odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-4579/2016. od 2. veljače 2021. pod točkom I. izreke

r i j e š i o  j e

Žalba tužitelja uvažava se kao osnovana te se ukida presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4579/2016 od 2. veljače 2021. pod točkom II., III. i IV. izreke i u navedenom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II. O troškovima žalbenog postupka bit će riješeno u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-4579/2016. od 2. veljače 2021. presuđeno je:

" I Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 15.338,76 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 11. siječnja 1998. pa do 28. veljače 2002. po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na štedne uloge po viđenju u DEM (a obračunate na iznos od 30.000,00 DEM), od 1. ožujka 2002. do 31. prosinca 2005. po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na štedne uloge po viđenju u EUR, od 1. siječnja 2006. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015. do isplate za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se za više traženu kamatu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"II Dužna je tuženica AMZ, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju AM iznos od 5.580,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. travnja 1998. pa do 1. siječnja 2008., a od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, a od 1. srpnja 2011. pa do dana isplate po stopi od 12 % godišnje odnosno po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.".

III Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"III Dužna je tuženica AMZ, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju AM iznos od 85.073,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana utuženja pa do dana isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.".

IV Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tuženoj parnični trošak u iznosu od 9.180,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena".

2. Protiv navedene presude i to u odnosu na točku II., III. i IV. izreke presude pravovremeno žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. – u nastavku teksta: ZPP) s prijedlogom da se žalba prihvati, preinači prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno da se ukine prvostupanjska odluka i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Protiv navedene presude žalbu je podnijela i tadašnja tuženica AMZ i to samo u odnosu na točku I. izreke presude zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a.

3. Obzirom je u fazi žalbenog postupka tadašnja tuženica AMZ preminula to je prvostupanjski sud rješenjem broj P-4579/2016-48 od 9. svibnja 2024. odredio prekid postupka te rješenjem broj P-4579/2016-50 od 15. svibnja 2024. odredio nastavak postupka sa zakonskim nasljednicima tužene AMZ i to EM, UM i ČM.

4. Na žalbe stranaka nije dostavljen odgovor.

5. Žalba tužitelja je osnovana dok žalba tadašnje tuženice AMZ nije osnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio te žalbene navode stranaka, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima stranaka nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a u odnosu na točku I. izreke prvostupanjske presude, a na koje u žalbi činjenično upire tuženica. No u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a u odnosu na točku II., III. i IV. izreke prvostupanjske presude, na što u žalbi činjenično upire tužitelj, obzirom u navedenom dijelu presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za povratom kupoprodajne cijene koju je tužitelj kao kupac isplatio EMZ kao prodavateljici za nekretninu označenu kao kč. br. [katastarska čestica] u zk. ulošku [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 5.580,00 kuna isplaćenog poreznoj upravi na ime poreza na promet nekretnina po navedenom ugovoru. Tužitelj također potražuje i naknadu štete u visini ulaganja koje je izvršio na navedenoj nekretnini u ukupnom iznosu od 85.073,50 kuna.

8. Tijekom postupka sud prvog stupnja u bitnome utvrdio je:

- da je UMZ temeljem ugovora o kupoprodaji od 30. studenog 1995. te rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Zagrebu od 23. srpnja 1993. broj O-6820/92 bila upisana kao vlasnica sporne nekretnine u 16/20 dijela;

- da je temeljem presude Općinskog suda u Splitu od 09. listopada 2002. broj P-421/00 pravo vlasništva sa GM uknjiženo na ČMZ za 2/20 dijela;

- da je temeljem presude Općinskog suda u Splitu od 1. prosinca 1997., broj P- 1591/96 pravo vlasništva sa HM uknjiženo na ČMZ za 2/20 dijela;

- da su UMZ kao prodavateljica i tužitelj kao kupac 4. ožujka 1998. sklopili kupoprodajni ugovor u odnosu na 18/20 dijela kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] s naznačenom kupoprodajnom cijenom od 35.000,00 kuna koji ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Joška Donike Stanojevića iz Kaštel Starog pod brojem Ovr-870/98;

- da je za navedenu nekretninu od strane tužitelja kao kupca GMZ kao prodavateljici stvarno isplaćen iznos od 30.000,00 DEM;

- da je UMZ u potvrdi potpisanoj pred svjedocima i ovjerenoj kod javnog bilježnika Joška Donike Stanojevića pod brojem Ov-113/98 od 12. siječnja 1998. potvrdila da je za spornu nekretninu od AM zaprimila iznos od 30.000,00 DEM;

- da su temeljem presude Općinskog suda u Kaštel Lukšiću broj P-213/00 tužitelji ĆM i VM protiv tuženice UMZ stekli pravo vlasništva svatko u ½ dijela u odnosu na 2/20 dijela kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina];

- da su presudom Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Kaštel Kambelovcu broj P-4697/10 ĆM i VM protiv tuženika AM presudom od 1. veljače 2011. stekli pravo vlasništva svatko u ½ dijela od 18/20 dijela kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te izvršili uknjižbu prava vlasništva na svoje ime;

- da je tužitelj platio porez na promet nekretnina za spornu nekretninu u iznosu od 5.580,00 kuna 10. travnja 1998.;

- da su ŽM (prednik ĆM) i njegova supruga VM spornu nekretninu kupili od UMZ još 1963., stupili u posjed nekretnine i isplatili kupoprodajnu cijenu u cijelosti.

9. U odnosu na žalbene navode tuženice: neosnovani su žalbeni navodi tuženice da na navedenoj nekretnini nisu postojala prava trećih osoba u trenutku kada je spornu nekretninu tuženica prodala tužitelju kao i u dijelu da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za pravne nedostatke odnosno da isti nisu postojali u trenutku zaključenja ugovora o kupoprodaji. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženica kao prodavateljica znala za prava trećih osoba u odnosu na spornu nekretninu. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda temelji se na analizi pravomoćne presude Općinskog suda u Kaštel Lukšiću broj P-213/00 od 19. lipnja 2008. i pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Kaštel Lukšiću broj P-4697/10 od 1. veljače 2011., a kojim presudama je utvrđeno da su ĆM i VM stekli pravo vlasništva na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] svatko u ½.Tim više jer je u parničnom postupku pod brojem P-213/00 tužena upravo bila UMZ tj. tuženica iz ovog predmeta. Iz navedenih presuda jasno proizlazi kako je upravo UMZ zaključila s SM i VM usmeni kupoprodajni ugovor još 1963. pri čemu su ŽM i VM stupili u posjed navedene nekretnine i isplatili ugovorenu kupoprodajnu cijenu.

9.1. Pravilno je stoga prvostupanjski sud utvrdio kako je tuženica u trenutku zaključenja kupoprodajnog ugovora s AM **.**.1998. imala jasna saznanja da je navedenu nekretninu znatno ranije prodala obitelji VM, tim više jer je obitelj VM živjela neko vrijeme u baraci na spornoj zemlji, a što je tuženici bilo poznato.

9.2. Činjenica da je sporni kompleks nekretnina tuženica bila kupila s ocem i djedom tužitelja 1961. godine, a potom izvršila diobu navedenog zemljišta te da je ista nakon izvršene diobe prodala spornu nekretninu obitelji VM, a potom otišla u Njemačku, da je obitelj VM bila u posjedu navedene nekretnine, upravo ukazuje na to da je tuženica znala za postojanje prava trećih osoba na spornoj nekretnini zbog čega su žalbeni razlozi tuženice u navedenom dijelu neosnovani. Iz navedenog jasno proizlazi da je tuženica bila potpuno i precizno upućena u pravno stanje vezano za spornu nekretninu odnosno da je točno znala koju nekretninu kupuje, s kim kupuje, koja je točno njena nekretnina, što prodaje i kome prodaje, a sve navedeno jasno ukazuje na činjenicu da je tuženica imala jasnu spoznaju da je navedenu nekretninu 1963. prodala obitelji VM te da istu nekretninu ponovno prodaje tužitelju.

10. U odnosu na žalbene razloge tuženice vezane za vođenje parničnih postupaka između obitelji VM i UMZ navodi se kako je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Kaštel Lukšiću broj P-213/00 od 19. lipnja 2008. u konačnici utvrđeno da su tužitelji ĆM i VM suvlasnici kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] Kamberovac svatko u ½ dijela od 2/20 dijela navedene čestice te su isti ovlašteni postići uknjižbu prava vlasništva na navedenoj čestici u svoje ime uz istodobno brisanje prava vlasništva s imena UMZ. Dakle, navedenom presudom nesporno je utvrđeno postojanje prava suvlasništva ĆM i VM upravo zbog činjenice da je tuženica 1963. prodala navedeno zemljište ŽM tj. ocu od ĆM te njegovoj tadašnjoj supruzi VM.

11. Činjenica da na navedenoj nekretnini nije bila izvršena zabilježba spora u odnosu na vođenje postupka obitelji VM protiv tuženice ne utječe na spoznaju tuženice da treće osobe tj. obitelj VM na nekretnini koju je tuženica prodala tužitelju imaju takvo stvarno pravo koje u potpunosti isključuje pravo tužitelja kao kupca. Stoga su u navedenom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženice te je pravilno prvostupanjski sud zaključio kako je tuženica u trenutku zaključenja kupoprodajnog ugovora s tužiteljem imala saznanja o postojanju prava trećih osoba tj. obitelji VM na spornoj nekretnini, a koja prava u cijelosti isključuju pravo tužitelja kao kupca.

12. Pravilno je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju primijenio odredbu članka 508. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996 – nastavno: ZOO) i članka 510. stavak 4. ZOO-a.

12. 1. Naime, članak 508. stavak 1. ZOO-a glasi: " Prodavalac odgovara ako na prodajnoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom" dok članaka 510. stavak 4. ZOO-a glasi: " Međutim, ako je kupac u času sklapanja ugovora znao za mogućnost da mu stvar bude oduzeta, ili da njegovo pravo bude smanjeno ili ograničeno, nema pravo na naknadu štete ako se ta mogućnost ostvari, ali ima pravo zahtijevati vraćanje odnosno sniženja cijene".

12.2. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tužena kao prodavateljica znala za pravo trećeg u odnosu na spornu nekretninu te se ugovor smatra raskinutim po samom zakonu oduzimanjem nekretnine tužitelju. Pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi članka 510. stavak 4. ZOO-a, utvrdio kako nije od značaja tužiteljevo saznanje da mu treća osoba može oduzeti nekretninu pa je tužitelj ovlašten tražiti povrat kupoprodajne cijene. Kako je tužitelj tuženici na ime kupoprodajne cijene isplatio iznos od 30.000,00 DEM što odgovara protuvrijednosti od 15.338,76 eura to je pravilno prvostupanjski sud u navedenom dijelu usvojio tužbeni zahtjev tužitelja obzirom se radi o takvom pravnom nedostatku za koji je odgovorna tuženica kao prodavateljica.

13. Slijedom iznijetog temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a žalba tuženice odbijena je kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke.

14. U odnosu na žalbu tužitelja: osnovani su žalbeni navodi tužitelja da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a koji se odnose na znanje tužitelja za mogućnost da mu stvar bude oduzeta. Naime, prvostupanjski sud odbija zahtjev tužitelja za naknadom štete navodeći da je tužitelj imao razloga sumnjati u istinitost upisa prodavateljice obzirom su isti bili susjedi i bliski srodnici te je bio upoznat s tijekom parnice između tuženice i VM ĆM te VM.

14.1. Naknada štete zbog pravnih nedostataka regulirana je člankom 510. stavak 4. ZOO-a kojim je propisano ako je kupac u trenutku sklapanja ugovora znao za mogućnost da mu stvar bude oduzeta, ili da njegovo pravo bude smanjeno ili ograničeno, nema pravo na naknadu štete ako se ta mogućnost ostvari. Temeljno pitanje o kojem ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva vezanog za naknadu štete ogleda se u činjenici je li tužitelj znao za mogućnost da mu stvar bude oduzeta ili da njegovo pravo bude smanjeno ili ograničeno. Prvostupanjski sud nije utvrđivao znanje tužitelja za navedenu mogućnost već je svoju odluku zasnovao na činjenici da je "tužitelj imao razloga sumnjati u istinitost upisa prodavateljice" obzirom su isti bili susjedi i bliski srodnici te da je tuženica vodila postupke s obitelji VM. Prvostupanjski sud nije obrazložio znanje tužitelja u trenutku zaključenja ugovora s tuženicom o postojanju sporova između tuženice i obitelji VM. Dakle, u navedenom dijelu prvostupanjska odluka zasniva se na pretpostavkama i sumnji tužitelja o valjanosti upisa tuženice, a ne o znanju tužitelja u pogledu mogućnosti da mu stvar bude oduzeta ili da njegovo pravo bude smanjeno ili ograničeno. Stoga osnovano tužitelj u žalbi navodi da, za sada, utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu znanja tužitelja glede mogućnosti da mu stvar bude oduzeta ili njegovo pravo bude smanjeno ili ograničeno, ne proizlaze iz provedenog dokaznog postupka. Ovo stoga jer prvostupanjski sud nije utvrđivao jesu li tuženica i tužitelj na navedene okolnosti razgovarali te kada je tužitelj saznao za postojanje sporova između tuženice i obitelji VM.

15. Imajući u vidu navedeno sukladno odredbi članka 369. stavak 1. ZPP-a ukinuta je prvostupanjska odluka pod točkom II., III. i IV. izreke i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Obzirom je ukinuta odluka o glavnoj stvari to je ukinuta i odluka o troškovima postupka jer odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom postupku stranaka u postupku.

16. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja otklonit će nedostatke na koje je upozoren ovom ukidbenom odlukom, utvrdit će je li tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao za mogućnost da mu stvar bude oduzeta ili da njegovo pravo bude smanjeno ili ograničeno, a potom će donijeti novu odluku koja će biti valjano obrazložena u pogledu zahtjeva tužitelja za naknadom štete. Novom odlukom o glavnoj stvari odlučit će se i o cjelokupnim troškovima postupka.

17. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 3. ZPP-a.

18. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u izreci.

Vukovar, 12. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Lenić