Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-7637/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Nade Horvatović, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Ivanke Mašić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. RV i dr., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21. i 114/22.), odlučujući o žalbama okr. RV i okr. PV, podnesenim protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 3. srpnja 2025., broj Pp-12463/2023-36, u sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. RV kao neosnovana te se potvrđuje osuđujući dio prvostupanjske presude.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. RV je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 100,00 EUR (sto eura) u roku 30 dana od primitka ove presude.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se žalba okr. PV kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 3. srpnja 2025., broj Pp-12463/2023-36, proglašen je krivim okr. RV da je, na način činjenično opisan u osuđujućem dijelu izreke pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena novčana kazna 265,45 eura, koju je dužan platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost uplate dvije trećine izrečene novčane kazne, dok je u odnosu na troškove prekršajnog postupka odlučeno da je okrivljenik obvezan naknaditi 500,00 eura.

1.1. Istom presudom, na temelju čl. 181. t. 5. Prekršajnog zakona, protiv okr. RV je odbijena optužba da bi, na način činjenično opisan u odbijajućem dijelu izreke, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, dok je okr. PV, na temelju čl. 182. t. 3. Prekršajnog zakona, oslobođena optužbe da bi, na način činjenično opisan u oslobađajućem dijelu izreke, počinila prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji te je odlučeno da troškovi prekršajnog postupka koji se odnose na okr. PV padaju na teret proračunskih sredstava prvostupanjskog suda.

2. Protiv navedene presude, žalbu je podnio okr. RV osobno i putem braniteljice odvjetnice Martine Radić Šunjić, koje će biti razmatrane kao jedna žalba. Žalbu je, putem branitelja odvjetnika Borka Bebića, podnijela i okr. PV.

3. Žalba okr. RV nije osnovana, a žalba okr. PV nije dopuštena.

U odnosu na presudu.

4. Prije svega, ovaj sud nije razmatrao ni jedan žalbeni navod kojim okr. RV pobija onaj dio prvostupanjske presude koji se odnosi na okr. PV (žalbeni prigovori na 22. odlomak obrazloženja pobijane presude te u vezi s tim isticanje da je okrivljeniku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, tvrdnje da je prvostupanjski sud minorizirao ulogu okr. RV kao oca te da je pristrano dao okr. PV ulogu koju procesno nije imala odnosno da joj je neopravdano iz uloge okrivljenice indirektno dodijelio ulogu svjedoka), jer okr. RV, sukladno čl. 192. st. 3. Prekršajnog zakona, nema ovlasti podnijeti žalbu na štetu suokrivljenika.

5. Neosnovano okrivljenik navodi da je pravni opis u nesuglasju sa činjeničnim opisom i s obrazloženjem presude, čime očigledno smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona. Činjenica da je u pravnom (zakonskom) opisu naznačeno: „dakle, kao fizička osoba počinile nasilje u obitelji spram supruge“, što se ističe u žalbi, je očigledna greška u pisanju jer nema nikakve dileme da je trebalo pisati „počinio“ a ne „počinile“. Ova greška u pisanju ni na koji način ne utječe na razumljivost izreke, niti znači da je zakonski opis proturječan činjeničnom opisu, kako to neosnovano smatra okrivljenik. Suprotno navodima žalbe, pravni (zakonski) opis je u potpunosti suglasan činjeničnom opisu, u kojem su sadržane sve odlučne činjenice koje čine konstitutivne elemente bića prekršaja psihičkog nasilja u obitelji. Po ocjeni ovog suda, izreka pobijane presude sadrži sve potrebne podatke propisane u čl. 183. i čl. 185. Prekršajnog zakona. Ističući da u izreci pobijane presude, u pravnom (zakonskom) opisu nije naznačen „oblik potrebite namjere“ okrivljenik zanemaruje da se radi o prekršaju za koji je dovoljan nehaj, a da se namjera kao oblik krivnje, sukladno čl. 25. st. 2. Prekršajnog zakona, samo iznimno može propisati propisom o prekršaju, a što nije slučaj kod inkriminiranog djela prekršaja.

6. U okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik ističe i da je prvostupanjski sud bio dužan valjano obrazložiti odluku o troškovima postupka što nije učinjeno. I ovim žalbenim navodima, iako to izrijekom nije navedeno, okrivljenik očigledno smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona. Po ocjeni ovog suda, ni ovi žalbeni navodi nisu osnovani, jer dio obrazloženja pobijane presude koji se odnosi na odluku o troškovima prekršajnog postupka, kao i onaj dio koji se odnosi na odluku o krivnji okr. RV te na odluku o prekršajnopravnoj sankciji koja mu je izrečena sadrži relevantne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama i primjeni mjerodavnog materijalnog prava, ti razlozi su jasni i nisu proturječni i nema nikakvih naznaka da bi pobijana presuda u tom smislu bila arbitrarna ili nepravilna. Druga je stvar što se okrivljenik ne slaže sa zaključcima i razlozima prvostupanjskog suda, ali, po ocjeni ovog suda, pobijana presuda je dostatno obrazložena. Ovime je ujedno odgovoreno i na žalbene navode kojima se ističe da je okrivljeniku povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, koji su iz navedenih razloga neosnovani.

7. U odnosu na žalbene navode da prvostupanjski sud nije cijenio niti u dokazima naveo podneske koje je okrivljenik sudu dostavio, niti ih je doveo u vezu s ostalim dokazima, a još manje dao ocjenu njegovih navoda iz dostavljenih podnesaka treba navesti da se ne radi o dokazima koji sadrže bilo kakve odlučne činjenice u vezi predmeta optužbe niti sadrže okolnosti koje bi mogle utjecati na odluku o krivnji okr. RV. Brojni žalbeni navodi kojima se ukazuje na dugotrajno i kontinuirano neprimjereno ponašanje okr. PV koja je okr. RV vrijeđala i prijetila mu, dokazi koji se predlažu na utvrđivanje tih okolnosti, isticanje činjenice da je okrivljenik sve do inkriminirane prilike ignorirao i trpio takvo neprimjereno ponašanje okr. PV te isticanje okolnosti zbog kojih je uopće došlo do prepiske koja je predmet postupka, nemaju utjecaja na pravilnost i osnovanost zaključka prvostupanjskog suda da su se u ponašanju okr. RV stekla sva bitna obilježja prekršaja psihičkog nasilja u obitelji. Činjenice koje okrivljenik ističe u vezi kontinuiranog i dugotrajnog neprimjerenog ponašanja okr. PV nikako ne opravdavaju njegov postupak činjenja bilo koje vrste nasilja, niti ga mogu ekskulpirati od prekršajne odgovornosti, jer, osim u slučaju stanja nužne obrane i krajnje nužde, o čemu se u ovom prekršajnom postupku ne radi, nema opravdanja da bi se na nasilje odgovorilo nasiljem. U tom smislu nije bilo osnove ni za izvođenje bilo kojeg dokaza koje je okrivljenik predlagao na okolnost utvrđenja neprimjerenog ponašanja okr. PV, a žalbeni navodi kojima se ističe da je okrivljenik sebe branio od neopravdanih napada supruge okr. PV i da se radi o klasičnom primjeru tzv. retorzije nisu osnovani. U odnosu na potonje žalbene navode, treba navesti da su sva nastojanja usmjerena na nultu stopu tolerancije prema svim oblicima nasilja zbog čega nije osnovano pozivanje na retorziju (uzvraćanje na uvredu uvredom, vraćanje istom mjerom).

8. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okr. RV nije žalio zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi jer, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud smatra da nema osnove za izricanje blaže prekršajnopravne sankcije ili novčane kazne u nižem iznosu. Okrivljeniku je izrečena novčana kazna u visini zakonom propisanog posebnog minimuma pa kako nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, niti ih okrivljenik ističe u žalbi, to ne postoje zakonske pretpostavke za primjenu odredbe o ublažavanju kazne. Imajući na umu protupravnu količinu za koju je okrivljenik proglašen krivim (količina uvredljivih izričaja) ovaj sud smatra da se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

9. Žaleći se zbog odluke o troškovima prekršajnog postupka, osim isticanja da prvostupanjski sud tu svoju odluku nije valjano obrazložio, na koje žalbene navode je već odgovoreno, okrivljenik navodi i da je prvostupanjski sud potpuno nerazumljivo odredio paušalnu svotu 500,00 eura. Okrivljenik ističe da je on u nekoliko navrata opravdano tražio odgodu, čemu je prvostupanjski sud i udovoljio, te da ti zahtjevi nisu bili neopravdani kako to prvostupanjski sud insinuira. Suprotno žalbenim navodima, pravilno i osnovano je prvostupanjski sud obvezao okrivljenika na naknadu troškova prekršajnog postupka i to upravo u navedenom iznosu. Imajući u vidu složenost i trajanje ovog prekršajnog postupka, o čemu je prvostupanjski sud detaljno iznio razloge pa ih ovaj sud neće ponavljati, a neovisno o tvrdnji okrivljenika da su njegovi zahtjevi za odgodama glavnih rasprava bili opravdani, visina paušalne svote 500,00 eura (u okviru raspona od 100,00 do 5.000,00 kuna, preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), koliko ju je utvrdio prvostupanjski sud, primjerena je i zakonita. S obzirom da je navedene troškove uzrokovao okrivljenik, jer ih ne bi bilo da on nije počinio prekršaj, to ih je dužan i nadoknaditi. Okrivljenik je mlada, zdrava i radno sposobna osoba i, prema podacima u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, srednjeg je imovnog stanja i ima obvezu uzdržavati jedno maloljetno dijete, zbog čega i ovaj sud smatra da plaćanjem utvrđenog iznosa troškova prekršajnog postupka neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika, kao ni uzdržavanje osobe koju je on dužan uzdržavati.

10. Slijedom svega navedenog, žalba okr. RV nije osnovana pa je, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

11. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje žalbenog postupka te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu proizlazi da okrivljenik ima redovna primanja i ne proizlazi da bi bio lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 100,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, kao ni uzdržavanje osobe koju je on dužan uzdržavati.

U odnosu na rješenje.

12. Okr. PV, kako to u žalbi izrijekom navodi a proizlazi i iz sadržaja žalbe, pobija prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na odluku o prekršajnopravnoj sankciji koja je izrečena okr. RV te u dijelu kojim je protiv okr. RV odbijena optužba.

13. Odredbom čl. 192. st. 3. Prekršajnog zakona propisano je da samo tužitelj može podnijeti žalbu i na štetu i u korist okrivljenika, a u ovom prekršajnom predmetu tužitelj je tijelo državne uprave koje je podnijelo optužni prijedlog. S obzirom da, dakle, okr. PV ima procesnu poziciju okrivljenice, a ne tužitelja, to je jasno da nema ovlasti podnijeti žalbu na štetu suokrivljenika (okr. RV).

14. Zbog navedenog, žalba okr. PV je, na temelju čl. 211. st. 2. t. 1. Prekršajnog zakona, odbačena kao nedopuštena.

Zagreb, 12. svibnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Nada Horvatović, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 6 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenike, branitelje i tužitelja.