Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-6770/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj, predsjednice vijeća, te sutkinje Nade Horvatović i sutkinje Ivanke Mašić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. FH, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21., 114/22., 36/24.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 10. travnja 2024., broj: Pp-3420/2024-4, u sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. FH kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 139. st. 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. FH obvezan je naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku 6 (šest) mjeseci od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 10. travnja 2024., broj: Pp-3420/2024-4, proglašen je krivim okr. FH da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena novčana kazna 1.100,00 eura u koju novčanu kaznu je uračunato vrijeme za koje je bio lišen slobode od 9. travnja 2024. do 10. travnja 2024. kao dva dana zatvora, odnosno 79,64 eura pa je okrivljeniku preostalo platiti 1.020,36 eura, koju preostalu novčanu kaznu je dužan platiti u roku šest mjeseci po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostalog dijela izrečene novčane kazne. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, odlučeno je da je okrivljenik obvezan naknaditi 40,00 eura.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik osobno, s prijedlogom da se ista usvoji.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Okrivljenik u žalbi navodi kako je sud u dokaznom postupku ispitao njega i suprugu, žrtvu nasilja, te poklonio vjeru iskazu njegove supruge bez da je uzeo u obzir da on nije prekršajno ni kazneno osuđivan te da nije uzeo i izveo dokaze na okolnost da je supruga njega ugrizla. Smatra kako sud bez razloga nije cijenio da ga je supruga više puta ugrizla i da je pogrešno ocijenio njegov iskaz kao nevjerodostojan u dijelu kada kaže da je to bio razlog da je više puta zagrli kako bi ju smirio. Navodi kako on jedini ima ozljede, dok supruga nije zatražila liječničku pomoć. U odnosu na izrečenu novčanu kaznu ističe kako smatra da je ista previsoka i ugrozila bi mu egzistenciju. Predlaže da sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje uz pozivanje svjedoka i izvođenje dokaza koji su navedeni u postupku i u žalbi.

6. U odnosu na navod okrivljenika kako sud nije uzeo u obzir činjenicu da je supruga, žrtva nasilja njega ugrizla ističe se kako je prvostupanjski sud pravilno cijenio kako takva okolnost nije istaknuta u optužnom aktu, te s obzirom na to da samim time nije predmet odlučivanja, o njoj se u okviru ovoga postupka ne može ni raspravljati. Pored toga, prvostupanjski sud u obrazloženju ipak obrazlaže kako oštećena navedeno nije ni sporila, što je i pridonijelo vjerodostojnosti njezinog iskaza koji ukazuje na njezino opiranje u cilju zaštite njezinog psihičkog i fizičkog integriteta. Takvo njeno ponašanje, koje je u tijeku dokaznog postupka utvrđeno u vidu dinamike počinjenja samog prekršaja od strane okrivljenika, ni u kojem slučaju ne može biti povod ili opravdanje počinjenja prekršaja, već baš suprotno, ukazuje na veću ustrajnost u protupravnom postupanju, jer je okrivljenik unatoč takvom izravnom otporu i zaštiti žrtve prema istoj primijenio fizičku silu u vidu zadavanja više udaraca otvorenim dlanom u predjelu lijeve strane lica.

6.1. Navod okrivljenika da oštećena nije imala vidljive ozlijede i da nije zatražila liječničku pomoć sud smatra neosnovanim. Ovo iz razloga što iz spisa predmeta proizlazi da je sam prvostupanjski sud neposrednim opažanjem na ročištu 10. travnja 2024., dakle dan nakon počinjenja prekršaja, pogledom na oštećenu uočio kako je istoj izraženija lijeva strana lica (osobito obraza) u odnosu na desnu stranu lica. Sud je pravilno kao životno i logično prihvatio da je okrivljenica odbila liječničku pomoć jer je okrivljenik uhićen, a imaju zajedničku maloljetnu djecu s kojima netko treba boraviti te da ih ne može ostaviti same, a koje odbijanje liječničke pomoći ne umanjuje činjenicu da na licu žrtve postoje tragovi i izraženost jedne strane lica u odnosu na drugu.

6. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

7. U žalbi zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, okrivljenik ističe smatra da je izrečena novčana kazna previsoka te kako će ugroziti njegovu egzistenciju. Razmotrivši pobijanu presudu u tom dijelu, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao vrstu i mjeru kazne primjerenu stupnju njene krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Naime, za prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisana je novčana kazna u iznosu od najmanje 1100,00 eura ili kazna zatvora u trajanju od najmanje 45 dana. U tome smislu, okrivljeniku je izrečena blaža vrsta kazne, a u odnosu na visinu novčane kazne ovaj sud je stava da je ista primjerena uzevši u obzir način počinjenja prekršaja, koji je počinjen sa primjetnom dozom agresije i ustrajnosti te demonstracije moći i prisile. Suprotno navodima okrivljenika, sud je kao olakotno cijenio njegovu raniju prekršajnu nekažnjavanost, obiteljske prilike kao i nepostojanje otegotnih okolnosti, a što je našlo svoj odraz u činjenici da je okrivljeniku izrečen poseban zakonski minimum novčane kazne za prekršaj koji mu se stavlja na teret. Isto tako, okrivljenik ni tijekom prvostupanjskog postupka, niti u žalbi ne dokumentira da je osoba s niskim primanjima kojoj bi ovako izrečena novčana kazna ugrozila egzistenciju, a navedeno ne proizlazi iz općih podataka koje je dao prvostupanjskom sudu. Dakle, ovaj drugostupanjski sud ne smatra da se radi o maloj protupravnoj količini koja bi opravdavala izricanje niže novčane kazne od one izrečene prvostupanjskom presudom.

8. Stoga, nije osnovana ni žalba zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

9. U odnosu na žalbeni zahtjev okrivljenika da se izvedu dokazi predloženi tijekom prvostupanjskog postupka i izneseni u žalbi ističe se je člankom 193. stavkom 5. Prekršajnog zakona propisano da se u žalbi mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi samo ako te činjenice i dokazi nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka ili ako podnositelj žalbe za njih nije znao. Pored toga, okrivljenik u žalbi ni nije predložio nove činjenice i dokaze, a one činjenice na koje se poziva da nisu utvrđene sud je cijenio u tijeku prvostupanjskog postupka i na osnovu njih izvodio dokaze.

10. Iako okrivljenik navodi kako žalbu podnosi i zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, takve žalbene osnove ničime ne obrazlaže u navodima žalbe, već se svi navodi žalbe svode na osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnoj sankciji, pa je ovaj sud u tim okvirima, uz one osnove na koje pazi po službenoj dužnosti, i ispitivao pobijanu prvostupanjsku presudu.

11. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. S obzirom da iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad, ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 50,00 eura, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, niti uzdržavanje osoba koje je on dužan uzdržavati.

12. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 12. svibnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika, žrtvu nasilja i tužitelja.