Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-3454/2026
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Gordane Korotaj, predsjednice vijeća, te sutkinje Nade Horvatović i sutkinje Ivanke Mašić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. LR, zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90., 29/94., 114/22., 47/2023.), odlučujući o žalbi okr. LR, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 6. ožujka 2024., broj Pp-7504/2023-5, u sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba okr. LR kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. LR je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 eura (sedamdeset eura) u roku 30 (trideset) dana od primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 6. ožujka 2024., broj Pp-7504/2023-5, proglašen je krivim okr. LR da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna 300,00 eura, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne.
1.1. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, pobijanom presudom je odlučeno da je okr. LR obvezan naknaditi 70,00 eura.
2. Protiv navedene presude, žalbu je podnio okr. LR po branitelju, odvjetniku Srđanu Graniću s prijedlogom da se žalba prihvati.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno prethodno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.
5. Okrivljenik u žalbi navodi je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje budući nije izveden niti jedan dokaz koji bi afirmirao optužni akt. Nadalje navodi da okolnost da se radi o buci može jedino utvrditi licenciranim mjernim uređajem, a ne po policijskim službenicima. Isto tako, navodi kako u konkretnom slučaju u ugostiteljskom objektu postoji limitator koji se aktivira kod preglasne glazbe i isključuje audio sustav uspoređujući kako se i kod prekršaja prekoračenja brzine prekršaj utvrđuje mjernim uređajem. Ističe i kako nije prekršajno kažnjavan.
6. U odnosu na žalbene navode okrivljenika da sud nije izveo niti jedan dokaz koji bi afirmirao optužni akt te da se okolnost postojanja buke koja bi remetila javni red i mir može utvrditi samo i isključivo licenciranim mjernim uređajem ističe se kako prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira čini onaj tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir. Dakle, okrivljenik je na drugi način (puštanje glazbe koja se čula izvan objekta preko 100 metara) remetio javni red i mir. Naime, iz sadržaja službene zabilješke od 22. lipnja 2023. godine, a koju je sud izveo u okviru uvida u materijalne dokaze spisa, proizlazi kako su policijski službenici prilikom opservacije uže gradske jezgre opazili kako se iz predmetnog ugostiteljskog objekta reproducira glasna glazba koja se čula 100-tinjak metara van objekta te kako su prilikom dolaska do ugostiteljskog objekta vrata zatečena otvorena. Suprotno žalbenim navodima, za utvrđivanje konkretnog prekršaja koji se okrivljeniku stavlja na teret i samo postojanje narušavanja javnog reda i mira dostatno je opažanje policijskih službenika, ako sud nema razloga povjerovati u eventualnu nevjerodostojnost njihovog opažanja i službene zabilješke. Naime člankom 13. stavkom 1. točkom 1. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima ("Narodne novine" br. 76/09., 92/14., 70/19.) propisano je kako policijski službenici imaju sljedeće ovlasti, a to su prikupljanje, procjena, pohrana, obrada i korištenje podataka, a navedenu ovlast primjenjuju između ostalog u cilju zaštite javnog reda i mira, što je propisano člankom člankom 3. stavkom 1. točkom 2. istog zakona. Dakle, u konkretnom slučaju policijski službenici su djelovali u okviru svojih ovlasti i u tom djelovanju opazili i procijenili postojanje buke koja narušava javni red i mir te djelovali u cilju zaštite javnog reda i mira. U tome smislu, stav okrivljenika da jedini način na koji se može utvrditi postojanje buke je mjerenje licenciranim uređajem nije osnovan, jer zakon takav uvjet ne propisuje. U tome smislu, neosnovan je i navod da sud nije izveo ni jedan dokaz za utvrđenje osnovanosti optužnog akta jer je izvršio uvid u službenu zabilješku, a nije imao objektivnog razloga posumnjati u njezinu vjerodostojnost.
6.1. Neosnovano okrivljenik uspoređuje predmetnu situaciju s prekršajem prekoračenja brzine i mjerenjem brzine radarskim uređajem. Naime, radi se o bitno različitim pravnim situacijama. Kod prekoračenja brzine zakonom je točno određena brojčana granica brzine prekoračenja, zbog čega je njezino utvrđivanje moguće isključivo tehničkim uređajem, što zakon propisivanjem takvih brojčanih raspona implicitno i propisuje. Nasuprot tome, kod konkretnog narušavanja javnog reda i mira, zakon ne propisuje određenu razinu buke kao konstitutivan element bića prekršaja, već je odlučno da je buka takva da narušava javni red i mir, a što se može utvrditi neposrednim opažanjem policijskih službenika koji su u konkretnom slučaju prilikom ophodnje na javnoj površini jasno percipirali glazbu koja se čula na neograničenom otvorenom javnom mjestu s udaljenosti od 100 metara.
6.2. U odnosu na istaknutu činjenicu postojanja limitatora glasnoće, sama činjenica da u ugostiteljskom objektu postoji takav uređaj ne isključuje mogućnost emitiranja buke koja prelazi granice postavljene limitatorom, ovo iz razloga što se radi o tehničkom sredstvu koje ne predstavlja apsolutnu zapreku za pojačavanje glazbe, već se ista može dodatnim uređajima pojačati, a što je evidentno bio slučaj s obzirom da je po policijskim službenicima utvrđeno da se glazba čula 100 metara izvan objekta.
7. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da žalbeni navodi predstavljaju bezuspješan pokušaj otklanjanja vlastite prekršajne odgovornosti te da provedeni dokazi ne ostavljaju nikakvu dvojbu u pogledu odlučnih činjenica pa nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
8. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji. Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja. Utvrđene okolnosti su, po mišljenju ovog suda, dostatno vrednovane pa njihova preocjena nije potrebna. Stoga, cijeneći da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja te da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti koje bi opravdale ublažavanje izrečene kazne, a cijenjena je kao olakotna ranija prekršajna nekažnjavanost okrivljenika, dok otegotne okolnosti nisu nađene, ovaj sud smatra da je izrečena novčana kazna, koja predstavlja poseban zakonski minimum, primjerena stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona, zbog čega nije bilo osnove presudu preinačavati u tom dijelu.
9. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 13,27 do 663,61 eura, a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio toliko lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad da bi plaćanjem troška žalbenog postupka 70,00 eura, bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje i/ili uzdržavanje osoba koje je on dužan uzdržavati.
10. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 12. svibnja 2026.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Nina Lukić, v.r.
Gordana Korotaj, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.
