REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-5082/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lenke Ćorić, predsjednika vijeća, Ivane Mlinarić, suca izvjestitelja i Gordana Zubaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska ulica 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Mateo Mandić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-177/2025 od 11. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-177/2025 od 11. studenog 2025. u točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-177/2025 od 11. studenog 2025. u točkama II. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-177/2025 od 11. studenog 2025. odlučeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 069-50-2739353, sklopljenog između korisnika kredita OT i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 od dana 31. ožujka 2005., sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„3./TREĆE/NAKNADA

1,00% ( jedan posto)

Od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 253,95 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 13. travnja 2005. do isplate, a koje kamate se obračunavaju do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023 .po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata preko stope dosuđene točkom II. izreke ove presude.“

2. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-177/2025 od 11. studenog 2025. odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa od 3,73 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 1. travnja 2005. do isplate te u dijelu kojim na iznos od 253,95 EUR potražuje zakonsku zateznu kamatu od 1. travnja 2005. do 12. travnja 2005.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 829,65 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 11. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

IV. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.“

3. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata dokaznog postupka ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj 069-50-2739353, sklopljenog 31. ožujka 2005. između korisnika kredita OT i tuženika kao kreditora i to u dijelu koji glasi: „3./treće/Naknada 1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Nadalje, tuženikove prigovore o nedostatku aktivne legitimacije, zastari utužene tražbine, kao i pravu korisnika na ustupanje svoga prava iz ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanima. Prvostupanjski sud je utvrdio da je ovdje riječ o dopuštenom ustupanju novčane tražbine, dok nije odlučno što je tužitelj pravna osoba koja nije potrošač. S tim u vezi prvostupanjski sud se pozvao na odredbe članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) te odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07 i 79/07; dalje: ZZP). Sukladno članku 225. ZOO-a prvostupanjski sud je zaključio da je tužiteljeva tužba podnesena prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka. Kako je korisnik kredita na ime naknade platio tuženiku iznos od 253,95 eura, prvostupanjski sud je naložio tuženiku vratiti tužitelju taj iznos kojeg je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, s kamatama sukladno članku 1111. stavku 1. ZOO-a i članku 1115. ZOO-a. Tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe radi čega je na temelju članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) odlučeno kao u točki I. izreke rješenja, o troškovima postupka odlučeno je na temelju članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a kao u točkama II., III. i IV. izreke rješenja.

4. Protiv presude u točkama I. i II. izreke i rješenja u točkama II. i IV. izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka sa zateznim kamatama ili je ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Presuda i rješenje ispitani su u pobijanom dijelu u skladu s odredbom članka 365. ZPP-a i članka 381. ZPP-a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima pobijana presuda je razumljiva, zaključci prvostupanjskog suda utemeljeni su na rezultatima izvedenih dokaza, što je sud jasno obrazložio, presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik u žalbi neosnovano ukazuje.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 069-50-2739353, sklopljenog 31. ožujka 2005. između korisnika kredita OT i tuženika kao kreditora i to u dijelu koji glasi: „3./treće/Naknada 1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ te zahtjev za isplatu iznosa od 243,95 eura po osnovi te ništetne odredbe.

10. Prije svega, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ustupljena tražbina iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 8. lipnja 2023. koji su zaključili OT kao korisnik kredita i tužitelj nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog sukladno članku 80. stavku 1. ZOO-a. To s obzirom na ništetnost ugovorne odredbe na temelju koje je tuženik stekao utuženi novčani iznos niti je zakonom zabranjeno da stjecatelj ustupljene tražbine u konkretnoj situaciji bude trgovac. Dakle, potrošač mora biti osoba čija su prava povrijeđena i potrošač svoju tražbinu može ustupiti trećoj osobi. Osoba kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke kao pružatelja usluge zahtijevati ispunjenje obveze kao i potrošač. Pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora. Imajući u vidu nadređenost europskog prava i obvezatnost presuda Suda Europske unije (npr. C-383/18, C-519/19), za ukazati je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim brojnim odlukama zaključio da osoba (pravna ili fizička) kojoj je potrošač na temelju ustupa tražbine prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača, može od potrošačeva dužnika potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač. To zato što pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora, u ovom sporu, ugovora o kreditu. Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (tako i u odlukama poslovni broj Rev-1153/2023, Revd-4746/2024).

11. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom odredbu Ugovora o kreditu broj 069-50-2739353, sklopljenog između korisnika kredita OT i tuženika, sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „3./Treće/naknada 1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Tuženik je mogao tvrditi i dokazati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao obavijesti potrošaču o naravi osporene ugovorne odredbe na određivanje njegove novčane obveze. Tuženik je mogao tvrditi i dokazati i to da je potrošač unatoč obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. Pritom nije od utjecaja je li tužitelj u konkretnoj parnici potrošač ili, kao u konkretnom slučaju, osoba na koju je potrošač cedirao tražbinu prema banci. Naime, kako su na tužitelja prešla sva prava potrošača, tada i tuženik ima prema tužitelju pravo na sve prigovore koje bi imao i prema potrošaču da do ustupa nije došlo.

12. Prema članku 81. stavcima 1. i 4. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Prema tome, teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo prenijet je na tuženika. On je odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi budući da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. No, tuženik to ovdje nije ničim dokazao. U postupku je saslušan korisnik kredita OT iz čijeg iskaza (list 104. -109. spisa) proizlazi da se o odredbama ugovora nije pregovaralo, da korisnika kredita nitko nije informirao na što se naknada odnosi, već da je Ugovor sklopljen na temelju standardiziranog obrasca na principu uzmi ili ostavi. Tome je za dodati odredbu članka 87. stavka 1. ZZP-a po kojem je nepoštena ugovorena odredba ništetna.

13. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, cijena novca je izražena u ugovorenim kamatama, u fiksnom dijelu ugovorenih kamata. Međutim nije jasno niti to proizlazi iz članka 3. predmetnog Ugovora na čega se odnosi naknada iz ništetne odredbe Ugovora jer glasi: „3/treće/Naknada 1% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom korištenja kredita (list 17. spisa). Tome je za dodati da korisniku kredita nije razjašnjen odnos između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga ili objektivno nastalih konkretnih troškova koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade. Osim toga ovdje je bila riječ o unaprijed formuliranom, standardnom ugovoru trgovca (članak 81. stavak 2. ZZP-a). Iz sporne ugovorne odredbe proizlazi da se ta naknada naplaćuje prilikom plasmana kredita, odnosno da se za iznos naknade umanjuje iznos odobrenog kredita koji iznos korisnik kredita također mora podmiriti, a da pritom ne zna što podmiruje. Takva ugovorna odredba, na koju korisnik kredita nije mogao utjecati ukazuje na znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Suprotno žalbenim navodima sama činjenica da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen ne znači da se ništetnost predmetne odredbe Ugovora ne može isticati niti je zbog izvršene otplate kredita ona manjeg značaja kako to smatra tuženik.

14. Nije osnovan tuženikov žalbeni navod o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pri ocjeni tuženikovog prigovora zastare. U slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena. To znači da ovdje tražbina nije počela ni teći, jer tužitelj tek ovom tužbom traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe.

15. Ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovorne odredbe sadržane u članku 3. Ugovora na temelju odredbe članka 81. stavaka 1., 2. i 4. ZZP-a i članka 87. ZZP-a kao i tužiteljevo pravo na povrat, nesporno, plaćene naknade u iznosu od 253,95 eura koju je tuženik primio na temelju sporne odredbe. Tuženik je bio nepošten stjecatelj pa je prema odredbi članka 1115. ZOO -a dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja.

16. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a. Žalbenim navodima da je tužbeni zahtjev valjalo odbiti i da time pobija i odluku o troškovima postupka tuženik nije doveo u pitanje odluku o troškovima postupka.

17. Slijedom navedenog, odlučeno je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a kao u izreci presude, a na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci rješenja.

Zagreb, 12. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Lenka Ćorić