Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1579/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnice Anita Vrkić i Iva Vrkić, odvjetnice u Rijeci, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Šime Petrić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 10. travnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnice tužiteljice HČ, odvjetničke vježbenice iz Rijeke te zamjenika punomoćnika tuženika JČ, odvjetničkog vježbenika iz Zadra, po objavi od 12. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 718738 sklopljenog 12. travnja 2007.g. između VOLKSBANK D.D. d.d. te KULAŠ VESNE kao Korisnika kredita i Protivnika osiguranja te PČ kao Sudužnika sadržane:

- u članku 5.1. Ugovora pod naslovom Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita kojom je navedeno da se jednokratno 1,50 % (jedancijelihpedesetposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje neposredno prije isplate kredita;

- u članku 5.2. Ugovora pod Naslovom: „Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva“ kojom je navedeno da je jednokratna uplata po premijskoj stopi od 1,95 % (jedancijelihdevedesetipetposto) na iznos glavnice uvećane za 20 % sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom;

- u članku 5.3. pod Naslovom: „Naknada za vođenje računa za otplatu kredita“ kojom je ugovoreno kako se naknada za vođenje računa za otplatu kredita naplaćuje u iznosu i za razdoblja određena Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

- iznos od 207,37 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 17. travnja 2007.g. pa do isplate;

- iznos od 323,51 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 17. travnja 2007.g. pa do isplate;

- iznos od 7,30 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 21. lipnja 2011.g. pa do isplate;

- iznos od 121,15 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedene iznose kako slijedi:

- na iznos u visini od 1,33 € počev od 01.05.2007.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,33 € počev od 01.06.2007.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,33 € počev od 01.07.2007.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,33 € počev od 01.08.2007.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,33 € počev od 01.09.2007.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,33 € počev od 01.10.2007.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,33 € počev od 01.11.2007.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,33 € počev od 01.12.2007.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,33 € počev od 01.01.2008.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,33 € počev od 01.02.2008.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,33 € počev od 01.03.2008.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,33 € počev od 01.04.2008.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,33 € počev od 01.05.2008.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,33 € počev od 01.06.2008.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,33 € počev od 01.07.2008.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,33 € počev od 01.08.2008.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,59 € počev od 01.09.2008.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,59 € počev od 01.10.2008.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,59 € počev od 01.11.2008.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,59 € počev od 01.12.2008.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,59 € počev od 01.01.2008.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,59 € počev od 01.02.2009.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,59 € počev od 01.03.2009.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,59 € počev od 01.04.2009.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,59 € počev od 01.05.2009.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 01.06.2009.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 01.07.2009.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 01.08.2009.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 01.09.2009.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 01.10.2009.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.10.2009.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.11.2009.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.12.2009.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.01.2010.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.02.2010.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.03.2010.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.04.2010.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.05.2010.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.06.2010.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.07.2010.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.08.2010.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.09.2010.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.10.2010.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.11.2010.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.12.2010.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.01.2011.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.02.2011.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.03.2011.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.04.2011.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.05.2011.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.06.2011.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.07.2011.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.08.2011.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.09.2011.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.10.2011.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.11.2011.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.12.2011.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.01.2012.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.02.2012.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.03.2012.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.04.2012.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.05.2012.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.06.2012.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.07.2012.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.08.2012.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.09.2012.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.10.2012.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.11.2012.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.12.2012.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.01.2013.g. pa do isplate,

- na iznos u visini od 1,86 € počev od 25.02.2013.g. pa do isplate,

po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 718738 sklopljenog 12. travnja 2007.g. između VOLKSBANK D.D. d.d. te KULAŠ VESNE kao Korisnika kredita i Protivnika osiguranja te PČ kao Sudužnika sadržane:

- u članku 10.4 Ugovora pod Naslovom: „Ostali uvjeti“ kojom je ugovoreno da je Korisnik kredita obvezan platiti sve javnobilježničke i sudske pristojbe i sve druge pristojbe i troškove vezane uz zaključivanje Ugovora, ugovorene instrumente vraćanja kredita i za naplatu tražbine, te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima te u dijelu da su ugovorne strane suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama Ugovora primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama Kreditora, Opći uvjeti poslovanja Kreditora i ostali važeći akti Kreditora, te da ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi strana regulirani u skladu s odredbama Ugovora, izmijene navedeni akti Kreditora, ugovorne strane obavezuju se postupati po nastalim promjenama."

kao i u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 156,28 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 17. travnja 2007.g. pa do isplate po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 573,71 eura eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 12. svibnja 2026. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška odbija, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom (ranije Volksbank d.d.) 12. travnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 718738 sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje: CHF). Visina odobrenog kredita iznosila je 23.055,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a kojeg je tuženik isplatio tužitelju u visini od 104.164,56 kn (13.825,01 EUR) dana 16. travnja 2007.godine. Radi se o potrošačkom kreditu, za kupnju motornog vozila s rokom otplate na 6 godina (72. mjeseca). Tuženik je u naprijed navedenom Ugovoru u članku 5.1. pod Naslovom: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita“ ugovorio kako se jednokratno 1,50 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Također, temeljem članka 5.2. pod Naslovom: “Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva“, tuženik je ugovorio kako će Tužitelj kao korisnik kredita snositi i trošak osiguranja jednokratne uplate po premijskoj stopi od 1,95 % na iznos glavnice uvećane za 20 % sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom. Također, člankom 5.3 predmetnog Ugovora, pod Naslovom: „Naknada za vođenje računa za otplatu kredita“ ugovoreno je kako se naknada za vođenje računa naplaćuje u iznosu i za razdoblja određena Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Člankom 10.4 predmetnog Ugovora, pod Naslovom „Ostali uvjeti“ ugovoreno je da je Korisnik kredita obvezan platiti sve javnobilježničke i sudske pristojbe i sve druge pristojbe i troškove vezane uz zaključivanje Ugovora, ugovorene instrumente vraćanja kredita i za naplatu tražbine, te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima. Također je ugovoreno da su ugovorne strane suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama Ugovora primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama Kreditora, Opći uvjeti poslovanja Kreditora i ostali važeći akti Kreditora, te propisi važeći u Republici Hrvatskoj. Nadalje je ugovoreno da ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi strana regulirani u skladu s odredbama Ugovora, izmijene navedeni akti Kreditora, ugovorne strane obavezuju se postupati po nastalim promjenama. U naprijed navedenim odredbama, između ostalog, riječ je o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske Presudom pod posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.g. potvrdio ništetnost. Naime, u naprijed navedenoj Presudi, Vijeće revizijskog suda utvrdilo je kako u dijelu Ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Dalje, Sud navodi da ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP. Utvrđuje također, budući se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita te osiguravanje kredita). Slijedom naprijed navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, imajući u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na ulaznu naknadu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. Naprijed navedene ugovorene naknade ugovorene su suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Da je predmetni Ugovor bio unaprijed formuliran od strane tužene banke, ne bi trebalo biti sporno među strankama. U konkretnom slučaju, članak 5. i 10. Ugovora o kreditu sadrži sadržaj koji je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na sporne odredbe kojima se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za ulaznu naknadu, premiju osiguranja i trošak vođenja računa. Dakle, evidentno je kako je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnu obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu. Odnosno, tuženik je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača. I više je nego jasno, kako naprijed navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnošću pregovaranja. Radi se dakle, o ugovornim odredbama koje su unaprijed formulirane od strane jače ugovorne strane, trgovca, ovdje tuženika na koje ugovorne odredbe tužitelj nije mogao utjecati niti je oko istih bilo pregovaranja. Radilo se o sadržaju ugovora po principu uzmi ili ostavi. Iste odredbe su netransparentne, nije navedeno na što se odnose takve naknade niti je određena visina troška vođenja računa te je time prouzročena neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Već sama činjenica da u opisanoj situaciji, naknadu za ulaznu naknadu, premiju osiguranja i trošak vođenja računa određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tim više, činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za utvrđivanje naknada, troška vođenja računa ni metodu izračuna takvih naknada, troška, uzrokuje da te odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Spomenute naknade su nepoštene i iz razloga što banka ne može naplaćivati iste radi kojekakvih administrativnih troškova budući, upravo kroz naplaćivanje redovite kamatne stope na glavnicu, banka mora ukalkulirati profit i eventualne troškove za plasman kredita. Upravo je Presudom Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020.g. utvrđeno je da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Presudom Europskog suda u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020., utvrđeno je, između ostalog, da članak 4 stavak 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi. Upravo se iz predmetne odredbe vidi da je ista, kako je navedeno, unaprijed sastavljena i umetnuta u ugovor, ne sadrži objašnjenje na što se odnosi naplaćena naknada. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, odlučeno je: Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Nadalje, u odnosu na zahtjev jasnoće i lake razumljivosti ugovornih odredbi, tužitelj se poziva na stajališta Europskog suda pravde u presudi od 30. travnja 2014., broj C-26/13. Nadalje, ulazna naknada, naknada za premiju osiguranja i trošak vođenja računa ugovoreni su suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedene odredbe su ništetne i na temelju čl. 270 ZOO budući da su ugovorene naknade, trošak vođenja računa neodredivi i neodređeni obzirom da tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih će se takva naknada i trošak vođenja računa zaračunati tužitelju niti se na tužitelja smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata. Također, za naglasiti je da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17, koji Zakon je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koje se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju tuženik) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Dakle, činjenica da je Tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu, premiju osiguranja i trošak vođenja računa a bez da je pritom Tužitelja prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu, premiju osiguranja i trošak vođenja računa odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade i troška, čini iste odredbe nepoštene i time ništetne. Zaključno, za napomenuti je kako se između tužitelja i tuženika vodio sudski spor radi isplate iznosa na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji spor se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem: P – 253/2021, a koji je okončan pravomoćnom Presudom kojom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 448,63 EUR na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te iznos od 3.379,85 EUR na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U odnosu na naprijed navedenu presudu Tuženik se nije žalio te je ista pravomoćna i ovršna. Konkretno, u sudskom postupku je radi utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva, odnosno iznosa preplate na ime gore navedenih ništetnih odredbi, proveden je dokaz financijskim vještačenjem. U Nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića, dipl. oec. od 03. listopada 2022. godine, utvrđeno je na stranici 4. kako je na dan isplate kredita – dana 16. travnja 2007. godine, tečaj CHF iznosio: 4,518090. Slijedom činjenice kako je između tužitelja i tuženika već donesena pravomoćna presuda u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a vezano za sklopljeni ugovor o kreditu koji je obuhvaćen polaznom tužbom, te uvažavajući činjenicu kako je sproveden dokaz financijskog vještačenja u kojem Nalazu i mišljenju su utvrđeni iznosi preplate, na način da je utvrđeno da je tečaj CHF na dan isplate kredita iznosio 4,518090 , to je tužitelj izračunao iznos koji mu je tuženik naplatio na ime ulazne naknade i premije osiguranja dok trošak vođenja računa proizlazi iz knjigovodstvene kartice prometa po kreditu kojeg prilažemo, kao i javnobilježnički troškovi. Naime, modus operandi na koji način je tuženik izračunao ulaznu naknadu je da je od ukupnog iznosa kredita koji je isplaćen na dan 16. travnja 2007. godine, dakle 104.164,56 kn (što je utvrđeno u naprijed navedenom Nalazu i mišljenju) obračunao postotak od 1,50 %, slijedom čega dolazimo do iznosa od 1.562,45 kuna, odnosno 207,37 EURA. Naprijed navedeno potvrđuje i materijalna dokumentacija tuženika, tj. prometna kartica po kreditu, a s kojom tužitelj raspolaže i prilaže uz Tužbu, iz koje je razvidno kako je tuženik uistinu i zaračunao tužitelju trošak na ime ulazne naknade u naprijed navedenoj visini. Iz knjigovodstvene kartice prometa po kreditu, razvidno je da je tuženik naplatio tužitelju iznos u visini od 2.437,46 kn / 323,51 € na ime naknade za osiguranje kao i iznos u visini od 1.177,50 kn / 156,28 € na ime javnobilježničkih troškova, dana 16.04.2007. U odnosu na trošak vođenja računa, iz knjigovodstvene kartice prometa po kreditu, razvidno je da je tuženik naplatio tužitelju ukupno 121,15 eura. Također, iz prometne kartice vidljivo je kako je 20.06.2011. tuženik naplatio tužitelju iznos u visini od 55,00 HRK / 7,30 EUR na ime opomene. Također je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama koje je tuženik unaprijed formulirao, i nametnuo u članku 5. i 10 Ugovora, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na sporne odredbe kojima se tužitelj, kao korisnik kredita obvezao tuženiku platiti spomenute iznose. Naposljetku, spomenuti iznos naknada, kako ulazne tako i premije osiguranja, kao i trošak javnog bilježnika, odmah je “uzet” Tužitelju od iznosa kredita a na koji iznos tuženik je uredno tužitelju naplatio kamate bez da je isti iznos tužitelj ikada vidio. Slijedom navedenog, predlaže da sud odnese presudu sadržaja kao u izreci presude.

2. Tuženik je prije svega prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda navodeći kako su stranke za slučaj spora ugovorile nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare. Tuženik ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Člankom 5. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 5.1.) uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,50% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Dakle, već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svako vrijeme bio slobodan odabrti neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene. Tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Sukladno odredbi članka 219. ZPP-a određeno je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužitelj je u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja. Iz samog Ugovora o kreditu se jasno može iščitati da se ovdje ne radi o prikrivenim odredbama već o jasnim, uočljivim i konkretno (u postotku) određenim parametrima, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Tužitelj je u svakom trenutku nakon što je pročitao ugovor i navedene odredbe mogao odustati od sklapanja. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu odgovarale. Trenutna praksa i potvrđuje ovdje iznesene navode tuženika. U presudi Županijskog suda u Splitu broj Gž-1215/2020, sud potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev postavljen na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o obradi kredita i prijevremenoj otplati. Drugostupanjski sud navodi da ispravno ocjenjuje prvostupanjski sud da jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti te da su ih korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta te da nije jasno što bi iz teksta ugovora korisniku kredita moglo biti upitno. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Na pripremnom ročištu tuženik je izjavio kako visina tužbenog zahtjeva nije sporna (list 240 spisa).

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 718738 (dalje: Ugovor o kreditu) i saslušan je tužitelj, dok ostale dokaze (knjigovodstvena dokumentacija, financijsko vještačenje) sud nije proveo jer su ti dokazi predloženi radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, koja među strankama nije sporna.

5. Najprije treba reći kako je tuženikov prigovor mjesne nadležnosti neosnovan. Tuženik taj prigovor ističe navodeći kako je među strankama ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu (odredba 10.3. Ugovora o kreditu). U ovom slučaju predmet spora je utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu i isplate, u kojem ugovornom odnosu tužitelj ima status potrošača (kako će se nastavno još obrazložiti), a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge, te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo. Navedenim Ugovorom o kreditu između stranaka je ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, no tužitelj je u podnesku od 11. siječnja 2025. prigovorio poštenosti takve odredbe. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (ugovor je zaključen 12. travnja 2007.), određuje u članku 81. stavak 1. i 2. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredba članka 81. stavak 4. ZZP/03 propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati. Nadalje, odredbom članka 83. ZZP/03 propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Budući tuženik u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, time dolazi do primjene odredba članka 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje da je ugovorna odredba koja bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogla smatrati nepoštenom, primjerice odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu. U konkretnom slučaju, mjesna nadležnost određena je u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem navedene zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka (potrošač) nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj, a protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tuženik (banka), sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj. Uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja tužiteljevih prava iz Ugovora o kreditu, kao i okolnosti prilikom sklapanja ugovora koji je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, po ocjeni ovog suda, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (čl. 10.3. Ugovora o kreditu) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja odredba je formulirana od strane tuženika tako da tužitelj na njezin sadržaj nije imao utjecaj, a formulirana je od tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu tuženikove poslovnice te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Također treba ukazati na praksu Suda Europske unije, odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga je ocijenjeno da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetna, te iz prednje navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a.

6. Stoga je u ovoj pravnoj stvari je na temelju odredbe članka 46. stavak 1. i 48. stavak 1. ZPP-a mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao sud opće mjesne nadležnosti za tuženika na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Međutim, pored općemjesno nadležnog suda, za suđenje je prema čl. 59. ZPP-a u ovom sporu mjesno nadležan i Općinski sud u Rijeci kao sud sjedišta tuženikove poslovnice jer je spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice. Naime, budući da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen u tuženikovoj poslovnici u Rijeci (što je jasno razvidno iz punomoći priložene listu 22) proizlazi da je spor nastao povodom djelatnosti upravo te jedinice tuženika. Pri tome, pravo izbora između više konkurentno potencijalno mjesno nadležnih sudova pripada tužitelju i on je to pravo u konkretnom slučaju konzumirao upravo podnošenjem tužbe ovom sudu pa je za suđenje nadležan ovaj sud

7. Na temelju provedenih dokaza i to uvidom u sam Ugovor o kreditu utvrđeno je u bitnom:

- da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i prednik tuženika, kao davatelj kredita, 12. travnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj 718783, na iznos od 23.055,00 CHF

- da je kredit odobren kao namjenski- za financiranje kupnje vozila (članak 2.),

- da je u članku 5.1. pod Naslovom: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita“ ugovoreno kako se ista naplaćuje jednokratno 1,50 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje neposredno prije isplate kredita

- da je u članku 5.2. pod Naslovom: “Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva“ ugovoreno kako će Tužitelj kao korisnik kredita snositi i trošak osiguranja jednokratne uplate po premijskoj stopi od 1,95 % na iznos glavnice uvećane za 20 % sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom,

- da je u članku 5.3 pod Naslovom: „Naknada za vođenje računa za otplatu kredita“ ugovoreno je kako se naknada za vođenje računa naplaćuje u iznosu i za razdoblja određena Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora,

- da je člankom 10.4 predmetnog Ugovora, pod Naslovom „Ostali uvjeti“ ugovoreno je da je Korisnik kredita obvezan platiti sve javnobilježničke i sudske pristojbe i sve druge pristojbe i troškove vezane uz zaključivanje Ugovora, ugovorene instrumente vraćanja kredita i za naplatu tražbine, te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima, kao i da su ugovorne strane suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama Ugovora primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama Kreditora, Opći uvjeti poslovanja Kreditora i ostali važeći akti Kreditora, te propisi važeći u Republici Hrvatskoj; nadalje je ugovoreno da ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi strana regulirani u skladu s odredbama Ugovora, izmijene navedeni akti Kreditora, ugovorne strane obavezuju se postupati po nastalim promjenama.

8. Tužiteljica je iskazala da su joj sredstva bila potrebna za kupnju osobnog vozila. To vozilo uvijek je korišteno isključivo za privatne svrhe. Sadržaj ugovora je u cijelosti pripremila banka i nije bilo mogućnosti pregovora o pojedinim odredbama kredita. Nije bilo pregovora niti o naknadi za obradu kredita. Nije joj pojašnjeno što time plaća. Morala je otvoriti i račun kod te banke kako bi dobila kredit. Bez toga nije bilo moguće dobiti kredit. U banci joj nije rečeno niti da će morati platiti naknadu za vođenje tog računa kojeg je morala otvoriti niti u kojem iznosu. S obzirom na protek vremena ne sjeća se je li platila kakve druge troškove, kao troškove javnog bilježnika. Nije dobila nikakvu specifikaciju troškova vezano za obradu kredita. Nije joj pojašnjeno niti od čega se sastoji trošak opomene. Ne sjeća se da li je kod javnog bilježnika bilo riječi o ovim spornim odredbama.

9. Predmetni Ugovor o kreditu je, dakle, zaključen je 12. travnja 2007. i to izvan gospodarske djelatnosti tužitelja, pa se na sadržaj tog Ugovora, u pogledu primjene propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog ugovora.

10. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/03).

12. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP/03).

13. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP/03).

14. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03).

15. Nadalje odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

17. Konačno, i odredbom općeg propisa – člankom 296. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

18. Što se tiče odredbe članka 5.1. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, provedeni dokazi ukazuju da se radi o odredbi koja je sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke. Tužitelj je iskazao da se o odredbi o plaćanju jednokratne naknade nije pojedinačno pregovaralo i da je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obveza, pri čemu takve naknada nije predviđena ZOO-om koji isključivo kamatu smatra cijenom pozajmljenog novca. Naime, u članku 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Polazeći od sadržaja odredbe čl. 1021. ZOO-a kao cijena kapitala propisana je samo kamata iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti bilo kakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

19. Tuženik koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu i o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,50%) koju je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 5.1. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kredita, očito je da je ta odredba u tom smislu nerazumljiva te je kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna odnosno ništava u skladu s člankom 322. ZOO-a i 87. stavak 1. ZZP/03.

20. Isto tako, iz iskaza tužitelja jasno proizlazi kako stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale niti o ugovornim odredbama o plaćanju premije osiguranja i naknade za vođenje računa za otplatu kredita, a tuženik nije dokazao suprotno. Iz navedenih ugovornih odredbi sadržanih u članku 5.2. i 5.3 i proizlazi da u istima tuženik samovoljno određuje visinu naknada, obvezuje potrošača-ovdje tužitelja na plaćanje istih ne obrazlažući ničim zašto bi se imala platiti naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva te zašto bi se imala platiti naknada za vođenje računa za otplatu kredita, koji su to pak troškovima za tuženika nastali u tom smislu i zašto ugovara te naknade i upravo u tim visinama. Tuženik, dakle, nije dokazao da se o navedenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnim, tipskim ugovornim odredbama. Prije sklapanja ugovora propustio je informirati tužitelja o okolnostima koje utječu na obračun tih naknada i navesti specifikaciju troškova. Iznos naplaćen na ime troškova osiguranja (članak 6.3 ugovora) je teret i namet za tužitelja na koji on nije mogao utjecati, a tuženik je sam izabrao i kojem osiguranju će se izvršiti uplata. Glede naplate troškova vođenja računa za otplatu kredita, tužitelj kao potrošač je uz iznos glavnice duga i zateznu kamatu, dodatno bio opterećen i naplatom naknade za vođenje računa za otplatu kredita, za koju također tuženik ničim nije opravdao koji su to troškovima za tuženika nastali na mjesečnoj bazi da bi opravdali naplatu naknade za vođenje računa za otplatu kredita niti zašto je uopće bilo potrebno da ti troškovi nastanu odnosno zašto je tužitelju uvjetovao odobrenje kredita otvaranjem računa kod tuženika budući da je tužitelj zasigurno mogao kreditne obveze podmirivati i na drugi način (primjerice gotovinskom uplatom u poslovnici tuženika i slično, nalogom za isplatu s bilo kojeg računa kod bilo koje druge banke). Stoga je sud i u odnosu na odredbe članka 5.2 i 5.3. utvrdio nepoštenost istih, a slijedom toga i ništetnost pa je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

21. Nadalje, tijekom postupka nije utvrđeno, a tuženik nije niti tvrdio da bi stranke unaprijed pregovarale o naknadi za troškove opomene i da bi tužitelj kao korisnik kredita imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe. Osim toga Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika te tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, a osim toga pitanje je i opravdanosti takvog troška u situaciji kad je među strankama u članku 9. Ugovora dogovoreno da u slučaju neispunjenja tužiteljevih obveza po kreditu banka može otkazati ugovor bez slanja opomene, a sam ugovor ima svojstvo ovršne isprave pa slanje opomene nema nikakvog značaja za naplatu kreditnih obveza. Sve navedeno ukazuje da je naplaćivanje takve naknade protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna.

22. Posljedično, tuženik je dužan vratiti tužitelju plaćeni iznos po osnovi ništetne odredbe članka 5.1., 5.2. i 5.3 Ugovora o kreditu, kao i iznos nepošteno naplaćene opomene, temeljem članka 323. stavak 1. u vezi članka 1111. stavak 1. ZOO-a sa zateznom kamatom od dana stjecanja primjenom čl. 1115. ZOO-a jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštenih odredbi Ugovora o kreditu, pri čemu među strankama nisu sporni ni visina ni datumi stjecanja. Odluka o kamama donesena i pozivom na članak 29. stavak 1. i 2. ZOO.

23. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je ovom presudom utvrđena ništetnost dijela odredbe čl. 5.1., 5.2. i 5.3 Ugovora o kreditu, a zastara restitucijskog zahtjeva po tom osnovu teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude (što znači da nije ni počela teći), a takvo je i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.).

24. Međutim, po ocjeni ovog suda nije ništetan članak 10.4. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: Ostali uvjeti“ kojom je ugovoreno da je Korisnik kredita obvezan platiti sve javnobilježničke i sudske pristojbe i sve druge pristojbe i troškove vezane uz zaključivanje Ugovora, ugovorene instrumente vraćanja kredita i za naplatu tražbine te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima. Naime, imajući u vidu da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku, što je bilo nužno da ta privatna isprava stekne svojstvo javnobilježničkog akta i ovršne isprave, te da je iz solemnizacije vidljivo da su naplaćene javnobilježnička pristojba i javnobilježnička nagrada, to ugovorna odredba kojom je ugovoreno da tužitelj snosi troškove javnobilježničke pristojbe i druge nuzgredne troškove nije nejasna niti nerazumljiva niti uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao i zahtjev za isplatom iznosa od 156,2 koji se odnosi na javnobilježničku naknadu i pristojbu pa je odlučeno kao u točki III. izreke presude. Isto tako, nije ništetan dio te odredbe u dijelu u kojem je definirana je primjena općih uvjeta tužitelja. Ta odredba, sama za sebe, ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, dopušteno je dopuniti posebne pogodbe među ugovarateljima ugovornim odredbama sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana predlaže drugoj strani (članak 295. stavak 1. i 2. ZOO-a). Neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača može uzrokovati neka ili više određenih odredbi općih uvjeta, a ne sama okolnost da se na određeni ugovor imaju primijeniti opći uvjeti sastavljača. Tužitelj nije specificirao koja bi ga to odredba općih uvjeta tužitelja obvezivala u smislu članka 295. stavak 5. ZOO-a, a da je nepoštena i ništetna. Isto tako, utvrđenje u ugovoru da tužitelj izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te potvrđuje da mu je uručena otplatna tablica s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom, ne dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer ta odredba ne određuje uvjete kreditiranja niti stvara obveze za tužitelja.

25. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP- a. Naime, tužitelj je uspio s tužbenim zahtjevom u 80,83%, a tuženik s 19,17%. Nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici (od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzet je postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela) proizlazi da je tuženik dužan tužitelju naknaditi 61,66% ukupnih troškova koje je imala u postupku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa). Što se tiče vrijednosti predmeta spora osnovano je tuženik prigovorio da je tužitelj suviše visoko označio vrijednost predmeta spora iznosom od 1.500,00 eura. Naime, kad tužitelj istakne zahtjev radi činidbe (ovdje isplate) te deklaratorni zahtjev koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu, deklaratorni zahtjev se ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora te se vrijednost predmeta spora se računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske br. Revr 774/05-2 od 13.prosinca 2005. i Županijski sud u Varaždinu posl.br. Gž-216/2025-2 od 12. ožujka 2025.). U konkretnom slučaju vrijednost zahtjeva za isplatu iznosi 815,61 eura te je to ujedno vrijednost predmeta ovog spora, kako je određeno raspravnim rješenjem od 21. studenoga 2025.

26. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:

– sastav tužbe (Tbr. 7. 1. Tarife) 150,00 eura

– sastav podneska od 11.1.25. – očitovanje na odgovor na tužbu (Tbr. 8.1. Tarife) 150,00 eura

– sastav podneska tužitelja od 22.11.2024.. – "ostali" podnesak (Tbr. 8.4. Tarife) 37,50 eura

– zastupanje na ročištu 13.4.2026. (Tbr. 9.1. Tarife) 150,00 eura

– zastupanje na ročištu 21.11.2025. (Tbr. 9.1. Tarife) 150,00 eura

– zastupanje na ročištu za objavu presude 75,00 eura.

Dakle, ukupno je tužitelju odmjeren iznos od 712,50 eura što uvećano za PDV iznosi 890,62 eura. Tužitelju su, uz navedeno, odmjereni i troškovi sudske pristojbe na tužbu 19,91 eura i presudu 19,91 eura, sveukupno 930,44 eura, a tuženik mu je, razmjerno uspjehu u sporu, dužan naknaditi 61,66% tog troška, odnosno 573,71 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadnom troška je odbijen, kao previsoko postavljen. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a.

39. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.

U Opatiji 12. svibnja 2026.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku