REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5059/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužitelja HH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 14. travnja 2026. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Maria Hrupeca, odvjetnika iz Zagreba i zamjenice punomoćnika tuženika PH, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, dana 12. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3214273254/08 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 04.09.2008.g., u dijelu kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju, HH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 193,63 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 01.06.2025. godine do isplate, u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, isplatiti tuženiku HH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata iznos od 297,99 EUR, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, isplatiti tuženiku HH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 615,60 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 12. svibnja 2026. godine do isplate, u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 25. srpnja 2025. godine navodi da je dana 04.09.2008. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 3214273254/08, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.435,69 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. U članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, što je rezultiralo time da je tuženik prilikom isplate kredita temeljem navedene odredbe naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita (tzv. ulazna naknada). Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza plaćanja ulazne naknade su ništetne, što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka navedene odredbe. Tuženik je tužitelju dana 08.09.2008. prilikom isplate ugovorenog iznosa kredita obračunao i naplatio naknadu u iznosu od 193,63 EUR (tzv. ulazna naknada). Tužitelj ističe da je naplata predmetne naknade vidljiva iz potvrde o naplati iste izdane od strane tuženika. Nadalje tužitelj navodi da je člankom 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tužitelj ističe da je predmetna odredba čl. 2. nepoštena jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/2003), što ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe (čl. 87. ZZP/03). Tužitelj ističe kako mu je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. ZZP/03 predmetna odredba čl. 2. Ugovora ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe. Nadalje, u odnosu na poštenost predmetne odredbe tužitelj ističe da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, obzirom je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom isplate kredita. Naime, tužitelj ističe da mu tuženik prilikom sklapanja Ugovora, a i naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koji troškovi tuženiku navodno nastaju prilikom isplate kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade od Korisnika kredita. Tužitelj navedeno nije predočio tuženiku očito iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova prilikom isplate kredita tuženik niti nema, već je samo paušalno odredio da je Korisnik kredita dužan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, bez navođenja bilo kakvih parametara i informacija o tome zašto je određen baš taj iznos, u čemu se temelji takva visina naknade i koja je svrha iste. Tužitelj ističe da uslijed takvog postupanja tuženika uopće nije imao mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost i opravdanost obveze koju mu je tuženik nametnuo nepoštenom odredbom čl. 2. Ugovora, niti je stoga bio u mogućnosti da donese cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom. Stoga je jasno da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu iskoristio svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane u kreditnom odnosu, te potrebu tužitelja za angažiranjem sredstava putem kreditnog odnosa radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, konkretnije radi kupnje motornog vozila, te je u takvim okolnostima tužitelju putem tipskog ugovora nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju ulazne naknade prilikom isplate kredita, koja naknada nema pokriće u poslovnim izdacima tuženika, pa u konačnici protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Isto tako, tužitelj ističe da je predmetna odredba ništetna i s aspekta čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, obzirom je, kako je prethodno opisano, za tužitelja kao ugovornu stranu koja se obvezala na plaćanja sporne naknade, ista obveza bila potpuno neodređena i neodrediva. Predmetnom odredbom tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem iznosu tuženi tereti tužitelja odnosno zbog čega upravo taj iznos, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Pored glavničnog iznosa jednokratne naknade koja je tužitelju naplaćena prilikom isplate kredita, tužitelj u posebnoj točci (točka 3. tužbenog zahtjeva), kao jedan glavnični iznos potražuje i iznos zakonskih zateznih kamata sa tijekom od dana 08.09.2008. godine (dan plaćanja naknade) do dana 31.05.2025. godine. Zakonske zatezne kamate obračunate na iznos jednokratne naknade od dana 08.09.2008. do dana 31.05.2025. iznose 297,99 EUR te tužitelj obračun istih prilaže uz tužbu. Tužitelj nadalje na glavnični iznos od 193,63 EUR potražuje zakonske zatezne kamate od dana 01.06.2025. godine (prvi dan nakon obračuna kamata) pa do isplate jer navedeni tijek kamata nije uglavničen. Slijedom navedenog, tužitelj tužbom traži da sud presudom utvrdi da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3214273254/08 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 04.09.2008.g., u dijelu kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, da naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 193,63 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 01.06.2025. godine do isplate, da naloži tuženiku da isplati tužitelju na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata iznos od 297,99 EUR, te parnični trošak zajedno sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi jer je tužitelj vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.591,62 EUR dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 193,63 EUR na ime ulazne naknade i iznos od 297,99 EUR na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Navodi da tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu broj: 3214273254/08 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 04.09.2008. godine te s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 193,63 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 01.06.2025. godine pa do isplate. Navodi da je odredbom čl. 2. st. 6. Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe, odnosno tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora. Međutim tuženik ne spori visinu naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Nadalje, tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom jer je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Naime, navodi da sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Nadalje, tuženik navodi da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 2008. godine. Nadalje, tuženik navodi ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Nadalje, tuženik navodi da tužitelj pod toč. III petita postavlja i tužbeni zahtjev kojim potražuje iznos od 297,99 EUR na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata. Tuženik ističe kako nije sporna visina novopostavljenog tužbenog zahtjeva, ali je sporna osnovanost tako postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, tuženik ističe kako tužitelj potražuje procesne kamate na uglavničene zatezne kamate, zanemarujući činjenicu kako glavna tražbina još uvijek egzistira. O takvom činjeničnom stanju Vrhovni sud je zauzeo stav u dvije revizijske odluke (Rev 1173/2015 od 07.05.2019. i Rev 2364/2017 od 09.06.2021.) u bitnome ističući kako tužitelj nema pravo potraživati procesne kamate na uglavničene zatezne kamate, sve dok nije podmireno glavno potraživanje: „Pravo na podnošenje zahtjeva za isplatu dospjele zatezne kamate, koja je obračunata i izražena u apsolutnom iznosu, kao i pravo na postavljanje zahtjeva za plaćanje procesne zatezne kamate, u smislu čl. 31. st. 2. ZOO, vezano je uz prestanak glavne tražbine na koju se odnosi obračunata i u apsolutnom iznosu utužena kamata.“ Slijedom navedenog, tuženik u cijelosti spori osnovanost prava tužitelja na potraživanje procesnih kamata na uglavničene zatezne kamate. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dopis tuženika tužitelju od 8.09.2008. godine (list 6 spisa), u predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (list 8-12 spisa), u izračun zakonskih zateznih kamata (list 13-14 spisa), u upute o obveznim radnjama prilikom odobravanja kredita (list 93-94 spisa), te je saslušan tužitelj kao stranka (list 148-149 spisa).

4. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, te su predložile zaključenje glavne rasprave.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 193,63 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 01.06.2025. godine do isplate, te isplate iznosa od 297,99 EUR na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata, a koji postavlja na temelju, kako navodi, ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3214273254/08 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 04.09.2008.g., u dijelu kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

7. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu i ostalih izvedenih dokaza, da je dana 04.09.2008. godine tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 3214273254/08, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.435,69 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te da je u članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, što je rezultiralo time da je tuženik prilikom isplate kredita temeljem navedene odredbe naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita (tzv. ulazna naknada).

8. Sporno je, je li dio odredbe čl. 2., predmetnog Ugovora o kreditu koji glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ ništetna, te posljedično tomu je li tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos od 193,63 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 01.06.2025. godine do isplate, te na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata iznos od 297,99 EUR.

9. Tužitelj HH u svom iskazu navodi da je 2008. radio u auto industriji, da je dobio povoljnu ponudu za automobil Nissan Note koji je tada bio star oko jednu godinu, da je imao nešto svog novca, a nešto mu je falilo, pa da je otišao u ZABU radi kredita. Djelatnica u ZABI ponudila mu je kredit u CHF, a on nije ništa posebno pitao, već je prihvatio taj kredit jer je htio kupiti taj auto. Tužitelj ističe da nije ništa posebno pitao, iako je pročitao taj ugovor o kreditu u vezi s tom tzv. ulaznom naknadom, niti mu je ta djelatnica išta govorila o toj ulaznoj naknadi. Navodi da nije mogao utjecati i mijenjati pojedine odredbe tog ugovora koje su mu ponudili. Bilo je samo riječ o iznosu kredita, kolika je kamata i kolika je mjesečna rata. Navodi da je s tim ugovorom o kreditu otišao kod javnog bilježnika, a on mu isto nije ništa govorio o toj ulaznoj naknadi. Kredit je podigao na 5 ili 7 godina, više se ne sjeća, ali je zbog rasta tečaja za CHF kredit prijevremeno zatvorio. Automobil je kupio i koristio za osobne potrebe sebe i svoje obitelji. Auto je prodao nakon što je prijevremeno otplatio kredit. Misli da je u ugovoru o kreditu pisao iznos te tzv. ulazne naknade, ali se toga više ne sjeća.

10. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, a sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

12. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

14. Uostalom, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 8.09.2008. godine. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Naime, troškovi koje spominje tuženik u odgovoru na tužbu, po mišljenju ovog suda ipak su troškovi koji se ne mogu direktno povezati sa nekim povećanim troškovima tuženika, odnosno njegovog djelatnika pri sklapanju konkretnog ugovora. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ čini istu nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.

15. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u bilo kojoj visini, pa i u iznosu od 193,63 eur, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. S obzirom da se radi, dakle, o dijelu navedene odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

17. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita (nepoštene pa stoga i ništetene). Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

18. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

19. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita, a razloge koje je iznio u odgovoru na tužbu, kako je već rečeno sud ne prihvaća. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je ništetan dio ugovorne odredbe iz čl. 2. Ugovora o kreditu koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ (kao prethodno pitanje sukladno čl. 12. ZPP-a), u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 193,63 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1.06.2025. godine do isplate, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna.

21. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita ustegnuta navedena ulazna naknada, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja, odnosno od 8.09.2008. godine do isplate.

22. U vezi s navedenim, a u odnosu na pitanje zatraženih uglavničenih zakonskih zateznih kamata, tuženik navodi kako zakonske zatezne kamate predstavljaju akcesorne tražbine, te da se iste mogu osamostaliti i obračunati kao glavna tražbina tek po prestanku glavne tražbine. Međutim, tužitelj ima pravo uglavničiti zakonske zatezne kamate na glavnicu potraživanja te iste obračunati i samostalno iskazati u apsolutnom iznosu, bez obzira je li glavna tražbina prestala ili ne, i to samo ako se zahtijeva obračunata kamata za određeno razdoblje dugovanja bez procesnih kamata, jer zatezna kamata i dalje teče na glavnicu koja nije plaćena, pa onda nije riječ o osamostaljivanju kamate, već jednostavno o drugačijem načinu njenog izražavanja. Slijedom navedenog, tužitelju je pod točkom III. izreke dosuđen iznos od 297,99 EUR na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata za razdoblje od 8.09.2008. do 31.01.2025. godine i na iste nije tražio tzv. procesne kamate, na koje ne bi ni imao pravo (točka III. izreke), dok dalje na iznos glavnog potraživanja od 193,63 eur teče zatezna kamata od 1.06.2025. godine do isplate, kako je tužitelju i dosuđeno pod točkom II. izreke presude.

23. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj se u ovome postupku poziva na ništetnost ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je sud tek u ovom postupku utvrdio ništetnost dijela odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu, o čemu je odlučivao kao o prethodnom pitanju, jasno je da zastara još nije ni počela teći, pa je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

24. Nadalje, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu i iz iskaza tužitelja kojega sud prihvaća, utvrđeno da je kredit namijenjen za kupnju automobila, koji je tužitelj koristio za osobne potrebe. Stoga je prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač u cijelosti neosnovan.

25. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT), a imajući pri tom u vidu vrijednost predmeta spora od 491,62 eur, koju je sud utvrdio rješenjem na ročištu dana 6.02.2026. godine (list 146 spisa). Naime, u sporu u kojem je tužitelj istaknuo zahtjev za isplatu, te deklaratorni zahtjev koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu, deklaratorni je zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se računa prema vrijednosti zahtjeva za isplatu (193,63 eur + 297,99 eur). Slijedom navedenog, tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe od 25.07.2025. godine od 50 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 15.10.2025. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 3. OT), za sastav podneska od 13.01.2026. godine 50 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 6.02.2026. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu dana 14.04.2026. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno čini 225 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur i uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 562,50 eur. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 eur (toliko je platila tužiteljica) i trošak sudske pristojbe na presudu od 26,55 eur, dobije se iznos od 615,60 eur, a koliko je i dosuđeno tužitelju pod točkom II. izreke presude.

26. Tužitelju je temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a na dosuđeni iznos parničnog troška dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kako je i tražila.

27. Obzirom da je tuženik izgubio spor u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.

U Zagrebu, 12. svibnja 2026. godine

Sudac

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

pun. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu od 26,55 eur

pun. tuženika