REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

P- 318/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Karlovcu po sucu Renati Vrđuka, u pravnoj stvari tužitelja AZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po OD Glamuzina&Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave dovršene 9. travnja 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka i tužitelja osobno, po objavi od 12. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju AZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF iznos od 6.036,79 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju na ime zakonskih zateznih kamata iznos od 1.458,07 eura, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.823,61 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 12. svibnja 2026., pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 44.593,17 kn sa pripadajućim zz kamata koje teku od 1.listopada 2015.. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Karlovcu.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 17. kolovoza 2005. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu broj 148-50-2999590, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 54.400,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene za CHF na dan korištenja kredita te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama tužene.

1.1. Tužena je u Ugovor o kreditu ugradila odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96 i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09- dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102 ZZP).

1.2. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P -1401/2012. od 4. srpnja 2013., donijetom u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, koja je u odnosu na ugovorenu valutu u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH, posl. br. Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., presuđeno je da je između ostalih banaka i ovdje tužena „u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

1.3. Navedenim je presudama odlučeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14, 110/15, 14/19) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe.

1.4. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Dakle, prethodno citirana pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a kojom je sud proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom i u odnosu na tuženu, pravno je obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora pa tako i za predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tužene.

1.5. Tužitelj je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF preplatio svoju obvezu, slijedom čega tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Također je tužena u Ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovita kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva po osnovi jednostrane Odluke o kamatnim stopama tužene ali o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, što je također protivno čl. 96 i 97 ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, a kako također proizlazi iz čl. 102 ZZP.

2.1. Osim što je promjena kamatne stope nepoštena i ništetna, on je i neodrediva na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) jer Ugovorom o kreditu nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala, pa se radi o neodredivoj činidbi koja također uzrokuje ništetnost tako ugovorene kamatne stope, a kako proizlazi iz čl. 269 do 272 ZOO.

3. 16. ožujka 2016. tužitelj je s tuženom sklopio Dodatak broj konv-01/2016 Ugovoru o kreditu (dalje Dodatak), a kojim Dodatkom je provedena konverzija kredita denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

U čl. 4 Dodatka utvrđeno je da tražbina tužitelja prema tuženoj, nakon provedene konverzije, iznosi 7.173,85 kn koji iznos je tužitelju isplaćen kroz umanjenje kasnijih anuiteta, a preostala neotplaćena glavnica kredita, prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u eur iznosi 15.380,92 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan dospijeća.

3.1. Međutim, unatoč prethodno navedenome, potraživanje tužitelja nije u cijelosti isplaćeno.

4. Tužitelj stoga, predlaže da sud, po provedenom postupku, donese presudu kojom će naložiti tuženoj povrat preplaćenih iznosa , a do koje preplate je došlo iz razloga što je tužitelj plaćao rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli te ništetnim odredbama o kamatnoj stopi u CHF te da tuženoj naloži isplatu obračunatih zz kamata. Ujedno tužitelj potražuje naknadu parničnih troškova.

5. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev u podnesku od 10.prosinca 2025., a nakon izrade nalaza i mišljenja po financijsko-knjigovodstvenom vještaku.

6.Tuženik u odgovoru na tužbu i kasnijim podnescima ne osporava da je njegov prednik s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi. Međutim, tužena se u cijelosti protivi kako osnovu tako i visini tužbenog zahtjeva i nakon specifikacije te u bitnome obrazlaže razloge koji tužbeni zahtjev čine neosnovanim.

6.1.U bitnome, tijekom cijelog postupka po tuženiku je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene a time i ništetne jer je tužbeni zahtjev utemeljen na tome da je Ugovor navodno suprotan određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača.

6.2.Nadalje, tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti OS u Karlovcu za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, prigovor zastare potraživanja te prigovor radi prebijanja.

6.3.Što se tiče osnovanosti tužbenog zahtjeva tužena navodi da, unatoč utvrđenjima iz Parnice Potrošač, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017., a što znači da je u konkretnom predmetu potrebno utvrditi pripada li tužitelj kategoriju "prosječnog potrošača", a o kakovom potrošaču se govori u Parnici Potrošač.

6.4.U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF tuženik ističe da presuda donesena u Parnici Potrošak ne daje subjektivna prava potrošačima s obzirom je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu "prosječnog potrošača", pa je tužitelj kao potrošak dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane čl. 96. i 99. ZZP jer je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna i razumljiva te ne može biti predmetom poštenosti, a tužitelj je bio dužan, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, a tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

6.5.Što se tiče navoda tužbe o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da ista nije bila predmetom ispitivanja u Parnici Potrošač. U kolektivnoj sporu bila je ispitivana promjenjivost kamatne stope u skladu s jednostranom Odlukom banke bez utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti, a što znači da čak i kada bi utvrđenja iz Presude Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope zbog jednostrane Odluke banke. Pri tome se tuženik poziva na materijalno pravo koje je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora i koje je do danas ostalo na snazi u RH, a koje izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju.

6.6.Što se konverzije tiče, tuženik se poziva na izmjene i dopune Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. kojim je za Ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR odnosno u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

6.7.Sukladno navedenim zakonskim propisima tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR., Navedenu ponudu tužitelj je prihvatio sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu.

6.8.Provedbom konverzije tužitelj je doveden u položaj kao da je s tuženikom prvobitno sklopio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, takav Ugovor o kreditu nije bio predmetom rasprave niti ocjene nepoštenosti u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pa se zahtjev tužitelja usmjeren na povrat iznosa zbog konverzije također ukazuje neosnovan.

6.9.U konačnici tuženik prigovara i visini potraživanja tužitelja, a izjavljuje i prigovor radi prebijanja.

7.Tuženik predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti i potražuje naknadu parničnih troškova.

8.Što se tiče navoda tuženika koji su istaknuti u odgovoru na tužbu i kasnije tijekom postupka tužitelj, a prvenstveno što se tiče prigovora zastare, navodi da je prigovor u cijelosti neosnovan jer pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dolazi do prekida zastare temelje čl. 241. ZOO te zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke o navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, a kakav stav je zauzeo i VSRH u svojoj presudu broj Rev-2245/17. To znači da zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju preplaćenih kamata nastupa 14. lipnja 2019., a za restituciju zbog preplaćenog tečaja 2023.

9.Što se tiče daljnjih utvrđenja iz postupaka koji su vođeni kod Trgovačkog suda u Zagrebu tužitelj i nadalje navodi da se u ovome postupku moraju primijeniti sva utvrđenja koja su pravomoćno presuđena u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, a ZZP izrijekom navodi kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navedenom odlukom doista je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovoru odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna kao i valutnu klauzulu u CHF iako tražbinu nije trebalo vezivati uz CHF radi zaštite vrijednosti.

9.1.Iz Ugovora u konkretnom slučaju tužena je sa tužiteljem ugovorila kamatu i valutnu klauzulu u CHF na isti način kako je to odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Prema čl. 138.a. ZZP propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

10.Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokazni postupak tijekom kojeg je izvršio uvid u dokumentaciju u spisu, pročitao nalaz i mišljenje knjig. Vještaka na str 139-164 te proveo dokaz saslušanjem tužitelja.

11.Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev, kako je konačno postavljen po tužitelju, osnovanim u cijelosti.

12.Prethodno obrazlaganju razloga zbog kojih sud cijeni da je tužbeni zahtjev osnovan valjalo je odlučiti o prigovoru mjesne nenadležnosti i prigovoru zastare istaknutom po tuženiku.

O prigovoru mjesne nenadležnosti

12.1. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, a da je to u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu.

12.2. Iz sadržaja spisa proizlazi:

-da tužiteljica ima prebivalište u [adresa]

-da je tužbu u ovom predmetu podnijela Općinskom sudu u Karlovcu,

-da je u Ugovoru o kreditu ugovoreno da je u slučaju spora suda mjesno nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora, a to je nesporno Zagreb,

-da iz iskaza tužiteljice proizlazi da bi za odlazak i povratak iz Zagreba koristila vlastiti prijevoz time da bi koristila autoput na način da bi se u promet na autocesti uključila u Jastrebarskom ili [adresa], a što bi zahtijevalo veće troškove putovanja

- kako je zaposlena morala bi uzeti cijeli slobodan dan, a za odlazak na sud u [adresa] mogla bi samo izostati s posla

-imala bi povećane troškove i odvjetničkog zastupanja jer bi isti uključivali podmirenje troška odvjetnika u vidu putnh troškova kao i trošak izbivanja iz pisarnice

12.3. Sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku.

12.4. U konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15. – dalje: ZZP/2014), odnosno raniji Zakoni o potrošačima koji su bili ranije na snazi, a u vrijeme zaključenja ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača NN 96/2003-dalje ZZP/2003 ( a nakon toga još i Zakon o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr. – dalje ZZP/2007).

12.5. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.6. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

12.7. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

12.8. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj,

12.9. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama čl. 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

12.10. Člankom 49. ZZP/2014, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Identično je propisano bilo i čl. 81. st.1. i 2. Zakonom o zaštiti potrošača NN 96/2003, te čl. 96. st.1.i 2. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr.

12.11. Nadalje, članak 50. ZZP/14 navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako su navedeno i sljedeće pod 19. odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

12.12. Identično je propisano bilo i čl. 82. t. 19.. Zakonom o zaštiti potrošača NN 96/2003, te čl. 97. t. 19. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr.

12.13. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP/14 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (kao i čl. 87. st.1.

ZZP/2003 i čl. 102. st.1. ZZP/2007.

12.14. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.15. Ovaj sud je stava, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP/14 pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP/14, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 50. ZZP/14 (a kao što je rečeno identične odredbe sadrže raniji ZZP/2003 i ZZP/2007), takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

12.16. Također se ističe i da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj: Gr1 -143 od 11. prosinca 2019. zauzeo stav prema kojem je za sporove u svezi Ugovora o krediti u smislu odredbe čl. 19. st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, 52/16) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

12.17. Također se ukazuje da je na sastanku predsjednika Građanskog odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 5. studenog 2020. usvojen Zaključak (broj. Su-IV-308/2020), pa je tako na postavljeno pitanje: "Smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14, 110/15, 14/9) ?", zauzet stav tj. donijet Zaključak kako slijedi:

Prorogacijska klauzula ( mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

12.18. Odredba Ugovora o kreditu sklopljenim među strankama nije bila posebno pregovaranja, formulirana je od strane trgovca pa potrošač (tužiteljica) nije imala utjecaj na njezin sadržaj i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, a imajući u konkretnom slučaju u vidu vrijednost predmeta spora, troškove koje tužiteljica sada ima u postupku, te da bi tužiteljica koji ima prebivalište u [adresa] radi ostvarenja svojih prava morala putovati u Zagreb, što bi iziskivalo dodatne financijske troškove tj. dodatni trošak putovanja u Zagreb i natrag, dodatno vrijeme, uzimanje godišnjeg na poslu, dodatne troškove u vidu odvjetničkih troškova zbog odlaska odvjetnika na rasprave u Zagreb.

12.19. Upućuje se na odluke Upućuje se na odluke ŽS Rijeka, broj: Gž-2066/2017, ŽS Split broj Gž-429/2022 od 30. 3. 2022., ŽS Dubrovnik broj: Gž-367/2022 od 25. 2. 2022, Gž-367/2022, ŽS Zagreb broj Gž-2438/2022 od 3. 5. 2022., ŽS Zadar broj: Gž- 858/2021, ŽS Vukovar broj: Gž-69/2022 od 7. 2. 2022.

O prigovoru zastare

13. U postupku je utvrđeno i nesporno je:

-da je individualnu tužbu u ovom predmetu podnijeta 14. svibnja 2019., .

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta je 4. travnja 2012.,

- -da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.

13.1. Odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

Člankom 215. st. 1. ZOO propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

Nadalje podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

13.2.. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017.-gdje je o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

13.3. U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

13.4. U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012., utužena tražbina nije bila u zastari, podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a zastara je za individualne tužbe (pa tako i ovu predmetnu) počela ponovno teći 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute (razlike u tečaju CHF).

13.5. Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 14. svibnja 2019., a Zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a 14. lipnja 2018. prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala je pravomoćna odnosu na valutu, to proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena u zastarnom roku pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

14..O predmetu spora

14.1. Predmet ovog spora je isplata utuženog iznosa s osnova ništetne odredbe tužiteljeva Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzulu u CHF.

14.2. Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno zaključenje predmetnog ugovora na iznos od 54.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene za CHF važećem na dan korištenja kredita, sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom prednika tužene, da je ugovoren rok otplate 180 mjeseci sa početnom kamatnom stopom od 4,95% i da je tužitelj plaćao ugovorenu kreditnu obvezu u jednakim mjesečnim anuitetima te da je tuženik tijekom utuženog vremenskog razdoblja mijenjao jednostrano ugovorenu kamatnu stopu i da se mijenjala vrijednost ugovorene valute u CHF koju je tužitelj plaćao u kunskoj protuvrijednosti u jednakim mjesečnim ratama sa ugovorenom promjenjivom kamatom.

14.3. Nadalje nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Dodatak Ugovora o kreditu kojim Dodatkom je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je tužitelj, kao korisnik kredita po Ugovoru o kreditu, pristao na konverziju temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz NN 102/15 u EUR , da prihvaća izračun konverzije kredita, da nakon konverzije kredita tražbina tužiteljice prema tuženoj iznosi 7.173,85 kn koji iznos je tužiteljici isplaćen kroz umanjenje kasnijih anuiteta, a preostala neotplaćena glavnica, prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u eur iznosi 15.380,92 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan dospijeća.

15. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

16. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u onom dijelu kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula, tuženik isplati preplaćeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama.

16.1. Na temelju priložene dokumentacije utvrđeno je:

- da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako je naprijed već obrazloženo

- da je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva i iznosi 4,95% time da tužena može promijeniti kamatnu stopu ovisno o faktorima koji su navedeni u Ugovoru

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja

16.2.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P - 1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16.3. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

16.4. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

16.5. Sukladno članku 502.c ZPP i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

16.6. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

16.7. Što se personalnih dokaza tiče sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza slijedi da je predmetni kredit bio stambeni kredit potreban za izgradnju obiteljske kuće radi rješevanja stambenog pitanja obitelji tužiteljice.

Kako je kod tuženika imala tekući račun za dizanje kredita logičan joj je izbor bio upravo tužena te se drugim bankama nije obraćala.

Sve vezano uz kredit rješavala je s osobnim bankarom koji joj je odmsh prezentirao upravo kredit vezan uz franak kao najpovoljniju, stabilnu valutu, kredit koji bi bio vezan uz neku drugu valutu nije spominjan. Nije joj objašnjavano na koji je to način franak najstabilnija valuta niti što znači promjenjiva kamatna stopa, rečeno joj je da je kamatna stopa promjenjiva ali ne i način na koji se mijenja.

Što se tiče izraza „valutna klauzula“ne sjeća da bi ga itko spominjao, a i da je ona ne bi znala što znači. Bila je svjesna da se radi o kreditu koji je vezan uz stranu valutu i da je kamtna stopa promjenjiva ali nije tražila posebna obrazloženja jer joj je od strane osobnog bankara sve prezentirano kao vrlo povoljno, stabilno i kao takvo uvjete je prihvatila.

Kako je tada imala samo 21 godinu i nije financijski stručnjak nije znala što bi osobnog bankara mogla pitati vezano uz predmetni kredit.

Nije bila upozorena da bi se tečaj franka mogao mijenjati niti bilo kakva zaštita ili nepostojanje zaštite te valute od strane HNB.

Ugovor je pročitala i to osnovne odredbe, na rizik dizanja takvog kredita nje bila upozorena niti joj je objašnjeno što znači termin „valuta utočišta“.

Mjesečni anuitet joj je odziman sa tekućeg računa i nakon nekog vremena počela je primjećivati da anuiteti rastu ali rast je bio postepen te se nije išla u banku raspitivati o čemu se radi.

Kada se mijenjala kamata na adresu je dobivala obavijest ali nije se obraćala banci radi pokušaja pregovoranja i ishođenja povoljnije kamatne stope.

Kada je došlo do mogućnosti konverzije kredita dobila je obavijest iz banke na koju se odazvala i tada joj je prezentirano da postoji mogućnost konvertiranja kredita u eur, koliki bi joj bio anuitet i kamata i na to je pristala. Po izračunu banke stanovit i iznos preplate joj je priznat ali smatra da time nije u potpunosti obeštećena

16.8. Dakle tužitelj je, kada se odlučio za predmetni kredit, nije informiran o rizicima takvog kredita, o mogućnosti promjene tečaja, a niti o parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope što znači da nije upoznat s rizicima koji su vezani uz predmetnu vrstu kredita.

16.9. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj kamatnoj stopi.

16.10. Također ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

17. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po tvrtki D&S iz [adresa], a zadatak vještaka je bio utvrditi koliki iznos je tužitelj preplatio na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj Ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema Odlukama banke o promjeni kamatnih stopa i to u mjesečnim iznosima i ukupno do dana konverzije, koliki iznos je tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF, u mjesečnim iznosima i ukupno do dana konverzije, utvrditi razliku između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala glavnica u CHF pretvori u kunsku prema početnom tečaju te izvršiti uračunavanje priznate preplate u konverziji sa potraživanjem tužitelja temeljem čl. 171 i čl. 172 ZOO. Izračun u svezi tuženikova prigovora radi prebijanja nije izvršen jer tuženik nije podmirio trošak vještačenja na navedenu okolnost.

17.1. Vještak prilikom izrade nalaza ima na uvidu cjelokupnu dokumentaciju koja se odnosi na kredit tužitelja, a koja se nalazi u spisu te temeljem iste vrši zadane izračune.

17.2. Vještak izračun vrši u dvije varijante.

a) u prvoj varijanti u obzir uzima samo pozitivne razlike te izračunava:

- da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa kredit platio 1.530,63 CHF (7.302,35 kn) više nego bi ga platio da se kamatna stopa nije mijenjala- u ovoj varijanti nisu računate negativne razlike

- razlika zbog ugovorene valutne klauzule nastala kao razlika između stvarnog tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorištena iznosi 38.181,87 kn- pojedinačne razlike vještak prikazuje u tablici 1 koja je sastavni dio nalaza i to u stupcu 19

- ukupna razlika po obje osnove iznosi 45.484,22 kn i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u tablici 1, stupac 20

- ukupna razlika po obje osnove u eurima iznosi 6.036,85 eura i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u tablici 1, stupac 21

b) u drugoj varijanti vještak uzima u obzir pozitive i negativne razlike te izračunava:

- tužitelj je zbog promjene kamatnih stopa kredit platio 1.338,48 CHF više nego bi ga platio da se kamatna stopa nije mijenjala- u ovom iznosu negative razlike zbog toga što je kamatna stopa kod obračuna bila niža od one u trenutku sklapanja ugovora iznose 192,15 CHF, a pozitivne 1.530,63 CHF (prikazano u tablici 2, stupac 18)

- razlika zbog ugovorene valutne klauzule nastala kao razlika između stvarnog tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi 34.769,51 kn- negativne razlike za vrijeme kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog iznose 3.412,36 kn, a pozitivne 38.181,87 kn (pojedinačni iznosi prikazani su u tablici 2, stupac 19)

- ukupna razlika po obje osnove iznosi 41.155,21 kn u čemu negativne razlike iznose 2.285,36 kn, a pozitivne 43.440,57 kn (ukupna razlika prikazana je u svakomjesečnim iznosima u tablici 1, stupac 20)

- ukupna razlika iskazana u eurima iznosi 5.462,28 eura (neg. Razlike iznose 303,32 eura, a pozitivne 5.765,60 eura- prikazano u svakomjesečnim iznosima u tablici 2, stupac 21)

c) po izvršenom uračunavanju priznate preplate u konverziji sa potraživanje tužitelja vještak izračunava da dug tuženika na dan zadnjeg povrata 29. travnja 2016. iznosi 7.494,86 eura od čega 6.036,79 eura se odnosi na glavnicu duga, a 1.458,07 eura na zateznu kamatu obračunatu do 29. travnja 2016.

-povratom priznate preplate isplaćen je samo dio obračunatih zateznih kamata u iznosu od 1.005,06 eura

d) razlika između konvertirane glavnice i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica po početnom otplatnom planu pretvori u kunsku po početnom tečaju iznosi 186,91 CHF (891,74 kn po tečaju CHF/HRK na dan isplate kredita), a što je ekvivalent iznosu od 118,35 eura

18. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te u skladu s njim specificirao tužbeni zahtjev na način da potražuje iznose koje je utvrdio vještak u ukupnosti i to iznos od ukupno 6.036,85 eura (ukupna razlika po osnovi promjenjive kamatne stope i promjene tečaja), iznos od 1.458,07 eura na ime duga tuženika na dan zadnjeg povrata (29.4.2016.) koji se odnosi na zateznu kamatu, a po izvršenom uračunavanju temeljem čl. 171 i 172 ZOO te iznos od 118,35 eura po osnovi razlike između konvertirane glavnice i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica po početnom otplatnom planu pretvori u kunsku, a to bi bio iznos od 891,74 kn (sada 118,35 eura).

19. Tuženik ističe da je tužitelj preinačio tužbu jer je postavio određeni tužbeni zahtjev, a nakon podnošenja stupnjevite tužbe te se preinaci protivi, podredno ističe prigovor zastare obrazlažući da se ranija tužba smatra povučenom te se određenim postavljanjem tužbenog zahtjeva radi o potpuno novoj tužbi.

19.1. Nadalje, tuženik, a što se tiče nalaza vještaka ističe da je isti izrađen temeljem otplatnog plana koji više ne postoji te dalje obrazlaže razloge zbog kojih smatra da vještačenje nije uopće bilo potrebno jer je tužbeni zahtjev neosnovan iz svih razloga koje je tuženik obrazložio tijekom postupka.

20. Tužena banka u postupku tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopio Dodatak ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit, a sukladno ZID ZKP/15, te su Dodatkom stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; i time je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu.

20.1. Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.

20.2. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju.

20.3. Naime, odredbom čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji je stupio na snagu 30.9.2015, točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

20.4. ZID ZPK/15, imao je osnovni cilj sprječavanje nastavljanja nepoštene prakse banaka i dužničke krize u pravcu otklanjanja te dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

20.5. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem VSRH broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.

20.6. Nema spora da je sama konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, međutim sve to ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

20.7. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

20.8. U odluci VSRH broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. je zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

20.9. U vidu treba imati i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 9.srpnja 2020. u kojoj se razmatralo pitanje mogućnosti proglašavanja nepoštenom odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač odriče učinka proglašavanja odredbe nepoštenom, a u kojoj odluci se navodi:

- „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“.,

-da "članak 3. stavak 1. Direktive93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da: odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

20.10. Dakle, prema stajalištu Suda EU, smatra se „nepoštenom” odredba sadržana u ugovoru o obnovi kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, ako potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Tog potrošača ne obvezuje odredba ugovora kojom se on u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima koja izvodi iz Direktive 93/13.

20.11. Također treba imati u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od **.**.2019. (IZ protiv Erste Bank Hungary Zrt.) u kojem je izraženo stajalište:

-kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima,

-te kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju naveden nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji.

20.12. Dakle, prema stajalištu suda EU iz ove odluke, smatra se da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira ne eventualnu zakonsku intervenciju u njegovo pravo.

20.13. U odnosu na ovo pravno shvaćanje neodlučno je što je prema ZID ZPK/15 potrošaču tj. korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

20.14. U konkretnom slučaju tužitelj se odlučio za konverziju odnosno odabrao zaključiti dodatak osnovnog ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP-a, koji je uostalom zakonodavac i donio u cilju sprječavanja nastavljanja nepoštene prakse banka i dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF.

Međutim, to što se tužitelj odlučio na zaključenje Dodatka ugovora o kreditu, tj. konverziju ne znači da je samim time u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti da se tužitelj zaključenjem ugovora o konverziji odrekao potraživanja stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Naime, Dodatak ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP, je sklopljen 15. veljače 2015., te u to vrijeme presuda u kolektivnom sporu nije postala pravomoćna u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, naime, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., te u vrijeme sklapanja Aneksa ugovora primjenom ZID ZKP tužitelj kao prosječni potrošač nije znao niti je mogao znati za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i pretpostaviti ishod postupka po kolektivnoj tužbi pokrenutoj po udruzi "Potrošač".

20.15. U vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, presuda u kolektivnom sporu je bila pravomoćna u odnosu na ništetne i nepoštene odredbe ugovora o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamatnoj stopi (postala je pravomoćna 13. lipnja 2014.).

20.16. Međutim tužitelj se kod sklapanja Dodatka ugovora o kreditu njime nigdje nije odrekao potraživanja po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu , pa tako ni u pogledu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a nije se radilo o sklapanju sasvim novog ugovora te je osnovni ugovor o kreditu u CHF postojao i od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu taj osnovni ugovor je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju.

20.17. U odluci VSRH Rev-18/2018 je zauzeto je shvaćanje da sve kada bi se i uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora, ali nisu regulirale prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije, niti se kao što je rečeno tužitelj tim Dodatkom odrekao potraživanja po ništetnim i nepoštenim odredbama ugovora iz osnovnog ugovora.

20.18. Također ni odredbama ZID ZKP/15 nije regulirano niti je isključeno pravo na restituciju (po ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu) potrošača koji je odlučio sklopiti ugovor o konverziji.

20.19. Ističe se da se potrošač, odnosno korisnik kredita mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

20.20. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu u CHF odluka odnosno pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu uslijedilo je nakon sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te tužitelj kao potrošač i korisnik kredita nedvojbeno nije mogao u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

20.21. S druge strane u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi niti iz jednog provedenog dokaza u postupku ne proizlazi da se tužitelj kao potrošač na bilo koji način, pa ni Dodatkom ugovora o kreditu, nagodio i dogovorio s bankom u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu u pravcu odricanja potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

20.22. Imajući u vidu sadržaj Dodatka ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te naprijed citirane odredbe ZID ZPK, kao i naprijed navedena stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev 18/2018, stajalište je ovoga suda da tužitelj pristankom na konverziju tj. sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje do sklapanja sporazuma o konverziji u situaciji kada konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala na temelju tih nepoštenih ugovornih odredi te je stajalište ovoga suda da tužitelj osnovano (kondemnatornim zahtjevom) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji zahtjeva povrat preplaćenih iznosa, s osnova ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stupi te s osnova valutne klauzule.

21. Slijedom obrazloženog valjalo je tužbeni zahtjev u visini kako je postavljena u skladu s izračunom knjig. Vještaka, u cijelosti udovoljiti.

22. Suprotno tvrdnji tuženika iz podneska kojim se očituje na nalaz vještaka, ne radi se o preinaci tužbe jer postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja nema značaj povećanja tužbenog zahtjeva (dakle preinake) .

22.1. Naime, tužitelj u ovom predmetu u tužbi nije određeno postavio tužbeni zahtjev, tj. u tužbenom zahtjevu nije naveo određeni novčani iznos koji potražuje, već je podnio stupnjevitu tužbu u smislu čl. 186.b ZPP-a, a tek nakon što je provedeno vještačenje, tužitelj je određeno postavio tužbeni zahtjev, pa stoga to konačno i određeno postavljanje tužbenog zahtjeva nema značaj preinake tužbe.

23. Tuženik je stavio prigovor radi prijebijanja koji je određen i bez obzira što nije vještačen u pogledu visine o istome je valjalo odlučiti jer ga tuženik nije povukao.

23.1. Tužena nije naznačila po kojem osnovu ističe navedeni prigovor.

23.2. Ako tužena prigovor radi prebijanja postavlja po osnovi stjecaja bez osnove napominje se da se radi o djelomičnoj ništetnosti odredaba ugovora (čl. 324. Zakona o obveznim odnosima NN 96/06 i dr. – dalje: ZOO), time da u smislu čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora ( ovdje djelomične ništetnosti) svaka ugovora strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora.

23.3. U konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bio niži od početnog, tužitelj nije ništa primio niti je stekao bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st.1. u svezi st. 3. ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio, a time ne postoji nit i konkretna tražbina tuženika po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora.

23.4. Ako tuženi prigovor radi prebijanja postavlja po osnovi naknade štete , čl. 323. st.2. ZOO-a je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti. čl. 323. st.2. ZOO-a je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti.

23.5.U konkretnoj situaciji tuženik je taj koji je kriv za sklapanje ugovora jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Krivnja za ništetnost ugovorne odredbe je na strani tuženika, a nije kriv tužitelj pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, te tuženik kao ugovaratelj koji je kriv za štetu, ne može osnovano potraživati štetu, a u smislu citirane odredbe.

23.6. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju

24.. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. ZPP prema kojoj se omjer uspjeha stranaka u postupku ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj uspio u cijelosti.

24.1. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku i u skladu je s Odvjetničkom tarifom, 25 % PDV na trošak zastupanja, troška financijskog vještačenja te troška sudske pristojbe na tužbu.

24.2. Trošak zastupanja tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe od 200,00 eura, podneska od 26. kolovoza 2019,. od 200,00 eura, zastupanja na ročištu 12. studenog 2019. od 200,00 eura, sastava podneska od 10. prosinca 2025. od 200,00 eura, zastupanja na ročištu 9. travnja 2026. od 200,00 eura te na ročištu za objavu presude od 100,00 eura što je ukupno 1.100,00 eura, uvećano za PDV od 275,00 eura, trošak vještačenja od 331,81 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu od 116,80 eura tako da je ukupni parnični trošak tužitelja iznos od 1.823,61 eur, a platež se nalaže tuženiku.

25. Slijedom iznijetog presuđeno je kao u izreci.

U Karlovcu 12. svibnja 2025.

Sudac: Renata Vrđuka

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e - oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

l. Irena Blauhorn, odvj. iz Klc.

2. OD Glamuzina&Grošeta, Zgb