Republika Hrvatska

Posl.br. Gž 1752/2025-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužiteljice CV iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazina odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta br. 69., OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz OD Grošeta & Grošeta odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 3833/2024 od 26. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 3833/2024 od 26. lipnja 2025.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđen je ništetnim čl. 3. Ugovora o [broj kredita] od 10. listopada 2006., koja glasi: „...3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...“, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici temeljem ništetnosti odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula iznos od 315,20 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.106,18 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Prvostupanjsku presudu pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.1.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP -a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostatak zbog kojih se nije mogla ispitati.

5.2.Osim toga nije u pravu tuženik kada upire na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u svezi čl. 326., te čl. 186.c. ZPP -a, smatrajući da tražbina tužiteljice na isplatu nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, zbog čega da je sud trebao taj zahtjev tužiteljice odbaciti, budući da ranije spomenute odredbe ZPP-a, na koje se tuženik poziva, prema uvjerenju ovog suda nisu primjenjive u konkretnoj pravnoj situaciji.

6.Neosnovano tuženik upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke presude.

7.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi pored ostalog:

-da su tužiteljica kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor sklopili uvodno citirani Ugovor, da je čl.3. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita,

-da je tužiteljica po osnovu predmetne naknade isplatila tuženiku iznos od 315,20 eur,

-da je iz iskaza tužiteljice u bitnome razvidno da se radilo o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi, na čiji sadržaj ista nije mogla utjecati, da je u autokući sklopila sporni Ugovor, da je tamo sve riješeno, da su joj tamo ponudili kredit u valuti CHF, isti da je pročitala, potpisala, platila spornu naknadu, da je pitala da se predmetna naknada snizi no da joj je rečeno da to nije moguće, te da joj nisu rekli na što se ista odnosi.

8.1.Donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja odlučujući o zahtjevu tužiteljice za ništetnost sporne ugovorne odredbe, uvažava čl. 81. st.1. i 2., čl. 82., 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje: ZZP/03), čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a). Slijedom toga, ocjena je prvostupanjskog suda, da čak i da je tužiteljici bila pružena prilika da pregovara o uvjetima Ugovora, da ne bi mogla postići da se u Ugovoru bilo što promijeni, da se radi o tipskim ili adhezijskim ugovorima, čije su pojedine odredbe ništetne ako su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuju očiglednu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Stoga sud drži da je tuženik nezakonito i nepošteno primijenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita čime je tužiteljicu doveo u neravnopravan položaj, u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora, odnosno o kojoj spornoj odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo, a da u smislu čl. 219. ZPP-a, tuženik nije protivno dokazao.

8.2.U svezi toga, ocjena je suda prvog stupnja, temeljem rezultata dokaznog postupka, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, da se o tome nije ni moglo pregovarati, jer se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, pa da je plaćanje troškova obrade kredita, a bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Obzirom na prethodno izneseno, sud prvog stupnja zaključuje da čl.3. Ugovora o kreditu, predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. ZZP -a/03, zbog čega odlučuje kao u točki I. izreke.

8.3.Nastavno iznesenom, te cijeneći da između stranaka nije bila sporna visina naknade koju je tužiteljica platila na ime predmetne naknade, sud zaključuje da je primjenom čl. 1111. ZOO-a, tuženik u obvezi platiti tužiteljici iznos od 315,20 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. u svezi čl. 29. st.2. ZOO-a, slijedom čega odlučuje kao u točki II. izreke.

Neosnovanim sud drži i tuženikov prigovor zastare potraživanja tužiteljice, pozivajući se pri tome na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.

Odluku o troškovima sud temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.

9.1.U kontekstu prethodno izloženog, nisu ovome sudu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz razloga jer da je sud prvog stupnja zanemario njegove dokazne prijedloge, čak i one koje je proveo, a da za to nije dao opravdane razloge.

U svezi toga, skreće se pažnja tuženiku da isti u odgovoru na tužbu, osim što se očitovao na navode iz historijata tužbe tužiteljice, od dokaznih prijedloga, samo predlaže uvid u pojedine drugostupanjske odluke, da druge dokaze nije predložio ni u podnesku od 15. siječnja 2025., a da je na pripremnom ročištu, jedini dokazni prijedlog tuženika bio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu.

Stoga, protivno stavu tuženika, ovaj sud drži da sud prvog stupnja u konkretnim okolnostima, ni nije bio u prilici zanemariti dokazne prijedloge istog, jer ih nije ni bilo, dok uvid u praksu drugih sudova, prema uvjerenju ovog suda, se ne može smatrati konkretnim dokaznim prijedlogom, a posljedično tome nema govora o postojanju gore navedenih povreda prava tuženika, kako to isti pogrešno tumači.

9.2.Isto tako, ne mogu se prihvatiti ni kao osnovani navodi tuženika u dijelu u kojem upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda, tumačeći da je sud svoju ocjenu o nepoštenosti, a time i ništetnosti sporne odredbe temeljio isključivo na tvrdnji da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, jer da se radilo o tipskom ugovoru.

Ovo iz razloga jer je prvostupanjski sud, osim toga cijenio i iskaz tužiteljice, a čiju vjerodostojnost u tom dijelu tuženik ničim nije doveo u dvojbu, u kojem je pored ostalog navela da joj nisu rekli na što se ova naknada odnosi, da nije imala mogućnost ni u kom dijelu, izmijeniti tu odredbu, te da u istoj nije bilo definirano na što se odnosi. Upravo u svezi sa time, skreće su pažnja tuženiku na čl. 3. st.1. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), kao i drugih odredaba te Direktive, iz čijeg sadržaja proizlazi da tuženik treba tužitelju na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz istog proizlaze, što uključuje i spornu kojom je ugovorena predmetna naknada, a o kojoj ista nije bila u poziciji da pojedinačno pregovara, zbog čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača.

9.3.Nastavno iznesenom, ovaj sud drži da je sud prvog stupnja u konkretnoj pravnoj situaciji, cijenio i druge pravno relevantne okolnosti: dakle da je cijeli Ugovor o kreditu, uključujući i spornu odredbu, bio unaprijed pripremljen i sastavljen po tuženiku , da shodno tome tužiteljica ni na koji način nije mogla utjecati na njegov sadržaj, kao i to da nije ni jasno na koje se točno predmetna naknada odnosi, a koje sve okolnosti u svojoj cijelini prema prosudbi ovog suda, spornu odredbu čine nerazumljivom, nedovoljno jasnom, što dalje dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što ima za posljedicu nepoštenost, te time i ništetnost iste u smislu čl. 81. ZZP-a/03, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja.

9.4.Vezano za prednje, podredno se skreće pažnja tuženiku da moguća neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, proizlazi i iz činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljena tužiteljica kao potrošač i to u obliku nametanja dodatne obveze koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije bila predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima, već isključivo odlukom tuženika kao davatelja kredita.

Obzirom na prednje navedeno, a obzirom na dokazne prijedloge tuženika istaknute i provedene u tijeku prvostupanjskog postupka, nameće se zaključak da isti ni na koji način nije pružio sudu prvog stupnja pravno relevantne dokaze na okolnost vjerodostojnosti svoje tvrdnje o cjelovitom informiranju tužiteljice o tome što obuhvaća sporna naknada.

10.U odnosu na tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ističe da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, nije postojala zakonska zabrana ugovaranja takve naknade, valja odgovoriti da je to točno, budući da je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 120/2017), propisana zabrana ugovaranja predmetne naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita.

11.Nije u pravu tuženik ni u dijelu u kojem ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava obzirom na čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP/07), jer da sud nije utvrdio da li je sporna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, te da li se nastavno tome uopće moglo ocjenjivati da li je ista poštena.

Ovo stoga, jer kada se pažljivo iščita obrazloženje presude suda prvog stupnja, prema uvjerenju ovog suda proizlazi da tužiteljici od strane tuženika nije bilo pojašnjeno ništa u vezi ove ugovorne odredbe, što drugim riječima znači da nije razjašnjeno koji su to posebni troškovi tuženika nastali prilikom postupka obrade kredita odobrenog tužiteljici, dakle na koje se točno troškove odnosi sporna naknada, iz kojeg razloga ti troškovi ne bi ulazili u redovnog obavljanje poslova bankarskih službenika. To sve ukazuje na daljnji zaključak da predmetna odredba ne samo da nije bila jasna, već je također bila i nerazumljiva.

Unatoč tome što je i prema uvjerenju ovog suda sporna odredba uočljiva, nedostatak ostalih elemenata u konkretnim okolnostima, bio je dostatan za ocjenu poštenosti iste, kako je to ispravno učinio prvostupanjski sud.

12.1.Pogrešnim drži ovaj sud i tumačenje tuženika vezano za prigovor zastare potraživanja tužiteljice, kao posljedice ništetnosti odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, ističući da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., jer da se radi o preuranjenom zahtjevu.

Ovo stoga, što je i prema prosudbi ovog suda, pravilno postupio sud prvog stupnja kada nije prihvatio ovaj prigovor tuženika, te se u svezi toga pozvao na čl. 323. st.1. ZOO-a, te spomenuto pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st.1. ZOO -a/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

12.2.Primijenjeno na konkretan slučaj, to znači da kako se u ovoj parnici ponajprije odlučivalo o ništetnosti predmetne odredbe (točkom I. izreke), a zatim i osnovanosti zahtjeva za isplatu kao posljedici te ništetnosti, te je i prema prosudbi ovog suda sporna odredba ništetna, odnosno odluka suda prvog stupnja u tom potvrđena, dakle pravomoćna, to nije bilo pravne zapreke, da se odluči i o zahtjevu za isplatu.

13.Nije u pravu tuženik ni kada upire na to da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti, te da kako je pobija samo odredba kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, da se radi o djelomičnoj ništetnosti, a time i zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. ZOO-a, zbog čega da je zahtjev tužiteljice valjalo odbiti.

Protivno tome, polazeći od razloga, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, prvostupanjski sud ispravno utvrdio da je ugovaranje sporne naknade uzrokovalo znatni neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to onda nema stavu da se radi o odredbi manjeg značaja, kako pogrešno tumači tuženik. Pored toga, svakako valja voditi računa o čl. 328. ZOO -a, sukladno kojem se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što upućuje na pravo svake zainteresirane osobe (čl. 327. st.1. ZOO-a) da uvijek može isticati ništetnost, pri čemu je činjenica da li je ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju, kredit isplaćen, u potpunosti pravno irelevantna.

14.Neutemeljenim također smatra ovaj sud i žalbene navode tuženika u dijelu u kojem pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, nedvojbeno proizlazi da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, zbog čega se utemeljenim ukazuje ocjena suda prvog stupnja da je u konkretnim okolnostima tuženik nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

15.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da prvostupanjska presuda u ranije navedenom dijelu nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

16.Konačno, rukovodeći se svime prethodno navedenim, neosnovano tuženik pobija i odluku o trošku.

17.Zbog svih do sada navedenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi presudu suda prvog stupnja primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

18. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP -a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci, 12. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković