REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, Zadar
Poslovni broj P-1443/2023-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sucu tog suda Marku Baraki, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Mateja Zurka, u pravnoj stvari tužitelja LH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Jurlina, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, radi isplate , nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. ožujka 2026. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja MH odvjetničkog vježbenika kod Zlatka Jurline u Zadru i zamjenice punomoćnika tuženika UH, odvjetničke vježbenice u OD Marinović i partneri u Zadru, na ročištu za objavu presude 12. svibnja 2026.
p r e s u d i o je
I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju LH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 19.538,02 kn/ 2.593,14 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
na iznos od
13,45kn/1,79EUR od dana 31.03.2008. godine do isplate, na iznos od
73,88 kn/9,81 EUR od dana 31.10.2008. godine do isplate, na iznos od
10,58 kn/1,40 EUR od dana 30.11.2008. godine do isplate, na iznos od
91,04 kn/12,08 EUR od dana 31.12.2008. godine do isplate, na iznos od
103,40 kn/13,72EUR od dana 31.01.2009. godine do isplate, na iznos od
108,99kn/14,47EUR od dana 28.02.2009. godine do isplate, na iznos od
95,88 kn/12,73 EUR od dana 31.03.2009. godine do isplate, na iznos od
98,90 kn/13,13EUR od dana 30.04.2009. godine do isplate, na iznos od
74,77kn/9,92 EUR od dana 31.05.2009. godine do isplate, na iznos od
57,00kn/7,57 EUR od dana 30.06.2009. godine do isplate, na iznos od
61,73kn/8,19EUR od dana 31.07.2009. godine do isplate, na iznos od
71,09 kn/9,44 EUR od dana 31.08.2009. godine do isplate, na iznos od
70,28kn/9,33 EUR od dana 30.09.2009. godine do isplate, na iznos od
60,81kn/8,07 EUR od dana 31.10.2009. godine do isplate, na iznos od
78,75 kn/10,43 EUR od dana 30.11.2009. godine do isplate, na iznos od
92,82kn/12,32 EUR od dana 31.12.2009. godine do isplate, na iznos od
113,07 kn/15,01EUR od dana 31.01.2010. godine do isplate, na iznos od
108,43 kn/14,39 EUR od dana 28.02.2010. godine do isplate, na iznos od
135,92kn/18,04EUR od dana 31.03.2010. godine do isplate, na iznos od
130,71 kn/17,35EUR od dana 30.04.2010. godine do isplate, na iznos od
140,87 kn/18,70 EUR od dana 31.05.2010. godine do isplate, na iznos od
228,86 kn/30,37 EUR od dana 30.06.2010. godine do isplate, na iznos od
210,75 kn/27,97EUR od dana 31.07.2010. godine do isplate, na iznos od
266,09 kn/35,32 EUR od dana 31.08.2010. godine do isplate, na iznos od
246,97 kn/32,78 EUR od dana 30.09.2010. godine do isplate, na iznos od
216,21 kn/28,70 EUR od dana 31.10.2010. godine do isplate, na iznos od
281,10 kn/37,31 EUR od dana 30.11.2010. godine do isplate, na iznos od
363,65 kn/48,26 EUR od dana 31.12.2010. godine do isplate, na iznos od
305,20 kn/40,51 EUR od dana 31.01.2011. godine do isplate, na iznos od
325,70 kn/43,23 EUR od dana 28.02.2011. godine do isplate, na iznos od
299,62 kn/39,77 EUR od dana 31.03.2011. godine do isplate, na iznos od
304,31 kn/40,39 EUR od dana 30.04.2011. godine do isplate, na iznos od
414,97 kn/55,08 EUR od dana 31.05.2011. godine do isplate, na iznos od
425,75 kn/56,51 EUR od dana 30.06.2011. godine do isplate, na iznos od
516,46 kn/68,55 EUR od dana 31.07.2011. godine do isplate, na iznos od
469,13 kn/62,26 EUR od dana 31.08.2011. godine do isplate, na iznos od
417,32 kn/55,39 EUR od dana 30.09.2011. godine do isplate, na iznos od
407,93kn/54,14 EUR od dana 31.10.2011. godine do isplate, na iznos od
403,97 kn/53,62 EUR od dana 30.11.2011. godine do isplate, na iznos od
428,46kn/56,87 EUR od dana 31.12.2011. godine do isplate, na iznos od
449,80 kn/59,70 EUR od dana 31.01.2012. godine do isplate, na iznos od
452,66 kn/60,08 EUR od dana 29.02.2012. godine do isplate, na iznod od
437,90 kn/58,12 EUR od dana 31.03.2012. godine do isplate, na iznos od
447,87 kn/59,44 EUR od dana 30.04.2012. godine do isplate, na iznos od
454,69 kn/60,35 EUR od dana 31.05.2012. godine do isplate, na iznos od
443,21 kn/58,82 EUR od dana 30.06.2012. godine do isplate, na iznos od
446,23 kn/59,22 EUR od dana 31.07.2012. godine do isplate, na iznos od
437,63kn/58,08 EUR od dana 31.08.2012. godine do isplate, na iznos od
419,03kn/55,61 EUR od dana 30.09.2012. godine do isplate, na iznos od
438,85 kn/58,25 EUR od dana 31.10.2012. godine do isplate, na iznos od
448,34 kn/59,50 EUR od dana 30.11.2012. godine do isplate, na iznos od
441,70 kn/58,62 EUR od dana 31.12.2012. godine do isplate, na iznos od
404,31 kn/53,66EUR od dana 31.01.2013 godine do isplate, na iznos od
436,07 kn/57,88 EUR od dana 28.02.2013. godine do isplate, na iznos od
438,85 kn/58,25 EUR od dana 31.03.2013. godine do isplate, na iznos od
426,40 kn/56,59 EUR od dana 30.04.2013. godine do isplate, na iznos od
387,68 kn/51,45 EUR od dana 31.05.2013. godine do isplate, na iznos od
386,69 kn/51,32 EUR od dana 30.06.2013. godine do isplate, na iznos od
396,20 kn/52,58 EUR od dana 31.07.2013. godine do isplate, na iznos od
411,45 kn/54,61 EUR od dana 31.08.2013. godine do isplate, na iznos od
432,57 kn/57,41 EUR od dana 30.09.2013 godine do isplate, na iznos od
421,67 kn/55,97 EUR od dana 31.10.2013. godine do isplate, na iznos od
429,39 kn/56,99 EUR od dana 30.11.2013. godine do isplate, na iznos od
438,14 kn/58,15 EUR od dana 31.12.2013. godine do isplate,
na iznos od
443,57 kn/58,87 EUR od dana 31.01.2014. godine do isplate, na iznos od
455,07 kn/60,40 EUR od dana 28.02.2014. godine do isplate, na iznos od
451,30 kn/59,90 EUR od dana 31.03.2014. godine do isplate,
i to do 31.12.2007. po kamatnoj stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008 do 30.06.2011. godine po kamatnoj stopi od 14 % godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015 po kamatnoj stopi od 12 % godišnje, a od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
II. Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 61,67 EUR, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju LH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, isplati iznos od 2.617,00 kn/347,34 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od 26.02.2007 godine do 31.03.2014 godina, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koje je vrijedilo zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015 godine do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj dana 14. lipnja 2023. navodi da je sklopio dana 26. veljače 2007. godine sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 138 -50-3937963. Navedeni kredit da je odobren tužitelju u iznosu od 17.392,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 84 mjeseca. U točki 1. navedenog ugovora pod nazivom IZNOS KREDITA da je navedeno da isti iznosi 17.392,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a kojom odredbom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. U točki 7. pod nazivom NAČIN OTPLATE da je navedeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu iz kojih proizlazi da je glavnica vezana uz valutu švicarski franak da su ništetne te da je tuženik temeljem ništetnih odredbi bez osnove stekao određene novčane iznose koje tužitelj potražuje ovom tužbom. Presudom posl.br. P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine Trgovačkog suda u Zagrebu, koja je potvrđena presudom posl.br. Pž-6632/17-10 od dana 13. lipnja 2014. godine Visokog trgovačkog suda RH, u dijelu vezanom uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, koja je u odnosu na potonje potvrđena i presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od dana 03.09.2019.godine, da je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Dakle da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske ovom odlukom pravomoćno utvrdio da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je to bilo i utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Nadalje sukladno navedenim presudama da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu utvrđene ništetnima, a sud je vezan navedenim pravnim shvaćanjima sukladno odredbi čl.502. c. Zakona o parničnom postupku. Korištenje navedenih odredbi da predstavlja postupanje protivno Zakonu o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da se na taj konkretni slučaj može primijeniti sve navedeno u gore citiranim sudskim odlukama. Navodi da je Europski sud pravde u svojoj Presudi broj: C-26/13, od dana 30. travnja 2014. godine, izrazio stajalište da prema odredbi čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ (Direktiva Vijeća o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima. Nadalje da je nesporno da tuženik i tužitelj nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim odredbama pa tako ni o odredbi kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Zakon o zaštiti potrošača da govori da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U ovom slučaju da se radilo o tipskom ugovoru kojeg je kao takvog sastavila Banka te tužitelju nije dana mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama. U konkretnom slučaju, da je potrošaču trebalo jasno izložiti sve rizike vezane uz valutu švicarski franak i kriterije na temelju kojih bi potrošač bio u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, a što tuženik nije učinio. S obzirom da prilikom sklapanja predmetnog ugovora tuženik nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, da predmetne odredbe kojima valutne klauzule u CHF, predmetne odredbe kojima se glavnica vezuje uz valutu švicarski se glavnica vezuje uz valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja, slijedom čega da su te odredbe nepoštene, obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja, slijedom čega su te odredbe nepoštene, odnosno ništetne. Tuženik da je na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, bez osnove obračunavao tužitelju veće iznose anuiteta, te na taj način bez osnove stekao određene novčane iznose. Nadalje u točki 3. Predmetnog ugovora pod nazivom NAKNADA navedeno je da ista naknada iznosi 3,3 0% na iznos kredita, jednokratna, i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, što iznosi 2.617,00 kn/347,34 EUR. Navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu da je ništetna, te je tuženik temeljem ništetnih odredbi bez osnove stekao određeni novčani iznos koje tužitelj potražuje tužbom. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, smatra da odredba je ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena, ako suprotno načelu savjesnosti I poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima I obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka da propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također prema čl. 102 st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba da je ništetna. Sud Europske unije da je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovora s potrošačem u tipskim ugovorima ugovarati ulazne naknade o troškovima odrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Također Direktivom 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. i to u čl. 3. st. 1. da je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. da je navedeno da ukoliko se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno I razumljivo. Prema čl. 1021 ZOO-a da je propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je to ugovoreno. Upravo da iz te odredbe proizlazi da je tuženik bio dužan naplatiti temeljem Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorenu kamatu, a ne sporne ulazne naknade. Slijedom svega navedenoga, a budući da je tuženik povrijedio odredbu čl.3. ZOO-a o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu te temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, bez osnove stekao navedene iznose, tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev i obvezati tuženika na snašanje troškova postupka.
2. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. se u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 26. veljače 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 138-50-3937963 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 17.392,35 a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima da je dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te da je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Nadalje navodi da takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti s je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, da je tužitelj također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i da svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Navodi kako nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, da je razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Navodi da tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer da se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj da ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj da nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita ništetna ističe kako je odredba čl. 3. predmetnog ugovora jasne, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu naknade predstavlja upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik da je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao spornim odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima navodeći da „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 12. lipnja. 2023. da je razvidno je da je tražbina zastarjela. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
3. Tužitelj je u podneskom od 2. travnja 2025. konačno precizirao tužbeni zahtjev sukladno provedenom financijskom vještačenju (list spisa 375-383).
4. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: ugovor o kreditu (list spisa 8-11), prijepis knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 31. ožujka 2007. do 19. lipnja 2023. (list spisa 12-23), otplatni plan (list spisa 24-31), izračun utjecaja promjene tečaja CHF na visinu anuiteta sukladno Ugovoru o kreditu (list spisa 33-38), zahtjev za kredit od 23. veljače 2007. (list spisa 344), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (list spisa 365 - 366), te je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Martini Maté te pročitao nalaz i mišljenje vještaka (list spisa 375-383).
5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
6. Predmet tužbenog zahtjeva se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa kredita sa zakonskim zateznim kamatama i zahtjev za isplatu s osnove ništetnih odredbi ugovora o naknadi za obradu.
7. Uvidom u sadržaj pobijanog ugovora je utvrđeno da su tuženik kao kreditor i tužitelj LH, kao korisnik kredita, zaključili su Ugovor o kreditu broj: 138-50- 3937963 od 26. veljače 2007. u [adresa] kojim je tuženik odobrio kredit u iznosu od 17.392,35 CHF, u protuvrijednosti kuna, obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz naknadu od 3,3 % od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuj e se prilikom prvog korištenja kredita, kao i troška upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, s rokom otplate od 84 mjeseca, s namjenom kupnje vozila, načinom otplate da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.
7.1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Martini Maté (list spisa 375- 383) proizlazi da ukupna preplata zbog promjene tečaja CHF iznosi 2.593,14 EUR ukoliko se u obzir uzmu i tzv. negativne razlike koje iznose 61,57 EUR, odnosno 2.654,71 EUR koji izračun ne uključuje tzv. negativne razlike.
7.2. Iz stranačkog iskaza tužitelja LH proizlazi kako je tuženikom sklopio ugovor 2007. godine radi podizanja kredita u svrhu kupnje auta. Kako je kredit podigao u švicarskim francima jer je bila povoljna kamata. Nadalje kako ga nitko nije upozorio da će rata toliko porasti. Kada je podigao kredit rata kredita da mu je bila 1.100,00 kuna a na kraju da je bila 2.000,00 kuna što je njegova cijela mirovina , budući mu je mirovina tada iznosila 1.930,00 kuna. Kako je prilikom dolaska u banku radi sklapanja samog ugovora od strane djelatnika banke bio u više navrata nagovaran, da mu je rečeno kako je ta opcija povoljna i da nigdje neće naći bolju. Njemu kao laiku da je to izgledalo prihvatljivo i da je na to pristao. Nije znao da će se kasnije situacija promijeniti na gore. Na početku kamata da je bila 4% i on sam na to da je pristao ali mu nitko od djelatnika banke nije rekao da će to kasnije porasti na 5,6,7,8%. Zbog nezadovoljstva situacijom sa tužiteljem u konačnici da je zatvorio račun kod banke jer se nakon otplate cjelokupnog kredita ispostavilo da mora platiti još nekih cca 200,00 EUR o čemu ga nitko nije obavijestio već je saznao kad nije mogao registrirati automobil.
7.3. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", da li su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli ništetne i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju, kao i da li je osnovan prigovor zastare, te je su li ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na troškove obrade kredita i imali tužitelj s te osnove pravo na povrat isplaćenih sredstava.
8. Ponajprije, tuženik pogrešno smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/2012 od 04. srpnja 2013., kao niti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., jer je u tom sporu koji se vodio između ostalog i protiv tuženika, predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud, (tako i ŽS SB, Gž-508/2018-2 od 23. travnja 2019., ŽS ZG, Gž-6053/17-2 od 6. ožujka 2018.). Osim toga, i sam zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi, dakle, zakonodavac je proširio utjecaj presude iz kolektivnog spora i na parnice zbog isplate, a što je ovdje predmet spora.
8.1. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke je preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
8.2. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i tuženik, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.
8.3. Međutim odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt
-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
8.4. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova koja je premetom ovog postupka odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Što je predmet ovog postupka.
9. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev - 2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
9.1. Dakle, nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku pokrenutom tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja ''Udruge Potrošač'' protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, pojedinačni tužitelji (potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banaka. Restituciju preplaćenih iznosa potrošači mogu ostvariti podnošenjem individualnih tužbi u restitucijskim parnicama u kojima će od poslovnih banaka tražili isplatu na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo odnosno tražiti razliku nastalu promjenom tečaja CHF za koji je bila vezana glavnica.
10. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. ZZP bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
11. Nadalje, na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
11.1. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnost i valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a što je u svom iskazu izjavio i sam tužitelj.
11.2. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.
12. Ocjenjujući ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.
13. Stoga je sud u skladu s odredbom čl. 323. st.1. ZOO/05 prihvatio i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos kojeg je primio uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.
14. Naime, iako su presudom u kolektivnom sporu i u ovoj pravnoj stvari utvrđene ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, to ugovor o kreditu ne čini ništetnim u cijelosti obzirom da i bez tih odredbi ugovor može opstati. Budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. Ovakvo stajalište je izraženo i u presudu Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/2017- 10.
15. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Martine Maté (list spisa 375-383) kao stručan i objektivan, te je sud imao u vidu da stranke u konačnici nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.
16. Stoga je sud nedvojbeno utvrdio da je tuženik više obračunao tužitelju uslijed promjene tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj, iznos od 2.539,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, uzevši u obzir i tzv. negativne razlike prema izračunu vještaka. Međutim kako je tužitelj uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka prema izračunu vještaka koji sadržava i tzv. negativne razlike, isti je prilikom uređenja tužbenog zahtjeva postavio zahtjev za isplatom zakonskih zateznih kamata na pojedinačna potraživanja koja sadržavaju i tzv. negativne razlike stoga je matematičkim izračunom trebalo oduzeti ukupan iznos tzv. negativnih tečajnih razlika u iznosu od 61,57 EUR od iznosa pojedinačnih potraživanja tužitelja počevši od najstarijeg iznosa kako bi zbroj istih u ukupnom iznosu odgovarao gornjem iznosu.
17. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO.
18. Slijedom svega navedenog je sud usvojio tužbeni zahtjev za isplatu nepripadno stečenog iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi, i to s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose.
19. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je provedenim financijskim vještačenjem sukladno kojem je tužitelj uredio tužbeni zahtjev. U odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev i tuženikovo protivljenje istome valja reći da je prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 26.4.2021. broj Su-IV-16/2021-8 smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP -a, za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Kako je predmetno djelomično povlačenje tužbe (za iznos od 61,67 EUR) uslijedilo nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari i provedenog financijskog vještačenja, a tuženik se s istim nije suglasio, to sud odbija tužitelja sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 61,67 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u toč. II. Izreke presude.
20. Odredbom čl. 3. ugovora o kreditu ugovorena je naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.
21. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (N. N. br. 96/03), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je kako ugovorna odredba po kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
22. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za troškove odobravanje kredita i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela proizlazi da je ta odredba bile unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika. Sporne ugovorne odredbe prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je stoga ova odredba ništavna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz da bi se radilo o odredbi o kojoj se pojedinačno pregovaralo, te da je zaista imao administrativne troškove odobravanja kredita .
23. Predmetna ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela je unaprijed formulirana standardnim (tipskim) ugovorom tuženika, te je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine" broj 96/03.), te je ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, kao i u smislu odredbe čl. 49. i čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14 i 110/15).
24. Nije sporno da je tužitelj platio trošak obrade kredita 26. veljače 2007. u iznosu od 347,34 EUR / 2.617,00 kn.
25. Temeljem citiranih zakonskih propisa Zakona o potrošačkom kreditiranju sud je utvrdio ništetnom predmetne ugovorne odredbe te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi u smislu čl. 323. ZOO i to s kamatom od dana kada je tuženik primio iznos naknade, kao izreci ove presude.
26. Slijedom naprijed navedenih utvrđenja suda, obzirom da je sud utvrdio ništetnost predmetnih odredbi iz čl. 3. Ugovora o kreditu valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, kao u točki III. izreke presude.
27. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.
28. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
29. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužitelja je zastara počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., pa kako je predmetna tužba podnesena 14. lipnja 2023., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.
30. Napominje se da su novčani iznosi u odluci dvojno iskazani u valuti eura i kune, primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450, uvažavajući čl. 43. i 48. zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22. i 88/22.).
31. Odluka o trošku temelji se na čl. 164. st. 1. i 3. ZPP-a, stoga sud nije uzeo u obzir troškovnik tužitelja dostavljen putem e-komunikacije nakon zaključenja glavne rasprave, budući da zahtjev za naknadu troškova mora biti postavljen najkasnije do zaključenja glavne rasprave, u smislu odredbe čl. 164. st. 3. ZPP-a. S obzirom da je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova nepravodobno podnesen, odlučeno je kao u toč. Izreke.
U Zadru, 12. svibnja 2026. godine
Sudski savjetnik
Sudac
Matej Zurak
Marko Baraka
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o njoj odlučuje županijski sud.
DNA:
- Tužitelju po pun.,
- Tuženiku po pun.
