REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P-958/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Josip Mrkonjić u pravnoj stvari tužitelja RN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku RNI, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku JN, radi Obvezno - isplata, 12. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

“I/ Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF odnosno za povećanje anuiteta isplatiti tužitelju ukupan iznos od

EUR-a

(kuna) i to sa kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose do isplate, u visini stope od dospijeća do 31.12.2022. određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate određene za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima;

sve do konačne isplate.

II/ Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime nezakonito naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplatiti tužitelju iznos od

EUR-a/ kuna i to sa kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose do isplate, u visini stope od dospijeća do 31.12.2022. određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate određene za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima;

sve do konačne isplate.

III/ Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak sa zakonskom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena.“

2. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 500,00 eura.

Obrazloženje

Kod ovog suda zaprimljena je dana 14. ožujka 2023. godine tužba tužitelja protiv tuženika radi isplate.

U tužbi se navodi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj: 9011791713 dana 16.08.2006.god. u Splitu, a koji je solemniziran 22.08.2006.god. pred javnim bilježnikom Mirjanom Popovac pod brojem OU-615/2006-1.

Temeljem gore navedenog ugovora tužena je odobrila namjenski kredit u iznosu od 83.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Ugovoreno je da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Protivno ugovoru i otplatnom planu, tužitelju su povećani anuiteti, te je tužena naplatila veći iznos od onog kojeg je bila ovlaštena naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama.

Tužitelj i tuženik su u ovoj situaciji u realno različitom položaju, s obzirom na znanje, iskustvo i snalaženje u materiji. Tuženik je kreditorska ustanova čiji je zadatak bio putem svojih zaposlenika informirati korisnika kredita u ovom slučaju tužitelja, o sadržaju i značenju ovakovih ugovornih odredbi. Međutim, tuženik je napravio upravo suprotno, jednostrano je odredio obvezu tužitelja, koji promjenu obveze nije mogao predvidjeti niti izračunati pravilnost izvršene promjene.

Presudom Europskog suda u predmetu C-186/16, Ruxandra Paula Andriciuc i dr./Banca Românească SA, Sud je utvrdio da je sporna ugovorna odredba dio glavnog predmeta ugovora o kreditu, tako da se njezina nepoštenost može ispitivati s obzirom na Direktivu samo ako nije sastavljena jasno i razumljivo. Naime, obveza vraćanja kredita u određenoj valuti bitan je element ugovora o kreditu s obzirom na to da se ne odnosi na akcesoran način plaćanja, nego na samu narav dužnikove obveze. U tom smislu Sud podsjeća na to da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti sastavljena jasno i razumljivo također nalaže da ugovor transparentno izloži konkretno funkcioniranje mehanizma na koji upućuje dotična odredba. Prema potrebi, ugovor također mora objasniti odnos između tog mehanizma i onog utvrđenog drugim odredbama, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To pitanje mora ispitati rumunjski sud s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, uključujući oglašavanje i informacije koje je zajmodavac učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu. Konkretno, na nacionalnom sudu je da provjeri jesu li potrošaču bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti ukupan trošak svojega kredita. U tom kontekstu Sud je pojasnio da financijske institucije zajmoprimcima moraju pružiti dovoljno informacija kako bi im se omogućilo donošenje razboritih i informiranih odluka. Te se informacije tako moraju odnositi ne samo na mogućnost aprecijacije ili deprecijacije valute kredita nego i na utjecaj koji promjene tečaja i povećanje kamatne stope u valuti kredita mogu imati na vraćanje kredita.

Stoga, s jedne strane, zajmoprimac mora biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže određenom tečajnom riziku koji će ekonomski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak. S druge strane, banka mora izložiti moguće promjene tečaja i rizike svojstvene uzimanju kredita u stranoj valuti, osobito ako zajmoprimac ne ostvaruje svoj dohodak u toj valuti. Naposljetku, Sud ističe da je u slučaju u kojem banka nije ispunila te obveze, pa se posljedično može ispitivati nepoštenost sporne ugovorne odredbe, na nacionalnom sudu da provjeri, s jedne strane, moguće kreditorovo nepoštovanje zahtjeva postupanja u dobroj vjeri i, s druge strane, postojanje moguće znatne neravnoteže između ugovornih stranaka. Tu ocjenu treba provesti s obzirom na trenutak sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja banke u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o kreditu u stranoj valuti. U tom smislu Sud naglašava da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu među strankama koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora. Sud EU je potvrdio utvrđenja u postupku kolektivne pravne zašite kojom je valutna klauzula u švicarskim francima oglašena nepoštenom i ništetnom te je potvrdio presudu Ustavnog suda koji je stao na stranu dužnika u švicarskim francima.

Sud EU-a u bitnom je utvrdio da valutna klauzula u švicarskim francima mora biti podložna utvrđenju nepoštenom i ništetnom te je potvrdio da su financijske institucije, poslovne banke, bile dužne potrošače obavijestiti o svim ekonomskim posljedicama i rizicima u vrijeme kada su takve kredite nudili na tržištu, a što one nisu učinile.

U konkretnom slučaju, radi se o presudi čija izreka i obrazloženje je obvezujuća i za sudove u RH. Naime, sudska praksa Europskog suda predstavlja sekundarni izvor prava Europske unije, njena izreka je obvezujuća i djeluje erga omnes. Obrazloženje presude Europskog suda kojim se rješava neki pravni problem i u kojem se izražava mišljenje suda kroz koje sud pojašnjava i interpretira pojedine pravne norme time im zapravo određujući smisao i dajući im značenje koje od tog trena na dalje, postaje obvezujuće za sam sud, dakle služi mu kao presedan jer će stoga sud na takav način koji je izrazio u presudi suditi i u svim budućim postupcima. Pojašnjenje je obvezujuće i za sve države članice i njihove građane, dakle djeluje kao pravna norma, iz kojeg je razloga sudska praksa suda EU jedan od izvora prava EU, dakle i za RH. Korisnici kredita, potrošači u pojedinačnim sporovima ovlašteni su radi ostvarivanja svojih individualnih interesa temeljem odredbe čl.131.st.1. u vezi s čl.138.a. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer ta odluka obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava. U prilog tvrdnjama tužitelja govori i sudska praksa naslovnog suda koja se predlaže sudu pregledati.

Odredbom iz čl.104.st.1. i 3. ZOO-a/91, odnosno odredbom iz čl.323.st.1.i2. ZOO-a/96 propisane su posljedice ništetnosti, pa je temeljem ove pravne osnove u slučaju ništetnosti pravnog posla ili djelomične ništetnosti pravnog posla kojeg su stranke sklopile svaka strana dužna vratiti ono što je temeljem ništetnog posla primila. Ako se radi o novčanoj obvezi i ako se radi o tome da je jedna ugovorna strana nesavjesna, osim obveze vraćanja primljenog, nesavjesna strana je dužna nadoknaditi štetu protivnoj strani. U postupku kolektivne zaštite, te u presudi Europskog suda, utvrđeno je da su banke nesavjesne stranke u ovom slučaju pa korisnici kredita imaju pravo na isplatu kao i na kamatu koja teče od dana stjecanja do isplate sukladno odredbi iz čl.214.ZOO-a/91 odnosno odredbi čl.1115.ZOOa/96.

Prema Ugovoru o kreditu i prvom otplatnom planu, stranke su ugovorile jednake mjesečne anuitete plative u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu. Temeljem valutne klauzule u švicarskim francima, a koja je nepoštena i ništetna, tužitelj je bio prisiljen plaćati u razdoblju od 16. kolovoza 2006.g. do 19. siječnja 2023.g. bitno veće iznose od ugovorenih, što ukupno iznosi EUR-a ( kuna) na dan 19. Siječnja 2023.g.

R J E Š E NJ E

Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana u spis dostaviti tužitelju Ugovor o kreditu, početni otplatni plan, sve otplatne planove po promijenjenoj kamatnoj stopi, sve promjene tečaja CHF-a, pregled uplata po kreditu - konto kartica za razdoblje od dana sklapanja kredita do dana zatvaranja kredita.

Tužitelj će sukladno odredbi iz članka 186.b.st.4.ZPP-a po pribavi navedene dokumentacije i nakon izrađenog obračuna urediti tužbeni zahtjev i predložiti sudu da donese:

PRESUDU

I/ Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF odnosno za povećanje anuiteta isplatiti tužitelju ukupan iznos od

EUR-a

(kuna) i to sa kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose do isplate, u visini stope od dospijeća do 31.12.2022. određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate određene za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima;

sve do konačne isplate.

II/ Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime nezakonito naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplatiti tužitelju iznos od

EUR-a/ kuna i to sa kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose do isplate, u visini stope od dospijeća do 31.12.2022. određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate određene za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima;

sve do konačne isplate.

III/ Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak sa zakonskom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena.

Tužena u svom odgovoru na tužbu navodi slijedeće:

"Prvenstveno, tuženik predlaže tužbu tužitelja odbaciti obzirom da ista ne udovoljava uvjetima za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe odnosno tužbeni zahtjev je postavljen protivno odredbi čl. 186.st.1. ZPP-a sukladno kojoj je propisano da “ tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja (…)“, te stoga ista ne udovoljava obligatornim zakonskim odredbama u pogledu određenosti tužbenog zahtjeva te se predlaže istu iz navedenog razloga odbaciti kao nedopuštenu.

Pored navedenoga, tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka.

Tuženik ujedno ističe i prigovor zastare i prekluzije isticanja ništetnosti iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima.

Tužbenim zahtjevom u toč. I. tužitelj zahtijeva isplatu za sada neodređenog iznosa na ime ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF prilikom zaključenja Ugovora o kreditu broj 9011791713 dana 16.08.2006.g. uvećano za zatezne kamate tekuće na pojedinačne mjesečne iznose počev od dospijeća pa do isplate, toč. II. isplatu neodređenog iznosa na ima naknade za prijevremenu otplatu kredita uz zatezne kamate i toč. III. naknadu parničnog troška uvećano za iznos zakonskih zateznih kamata.

Svoje traženje tužitelj dakle temelji na tvrdnjama da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a koje postupanje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12, presudom Visokog trgovačkog suda RH, Pž-6632/17 i dr. utvrđeno nepoštenim i ništetnim.

Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, odgovarajućim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja te zakonodavstvu EU ugrađenom u ZZP.

Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je neosnovan iz razloga kako slijedi: Tužitelj i tuženik su zaista zaključili Ugovor o kreditu broj 9011791713 dana 16.08.2006. godine kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 83.000,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Odredbom članka 4. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke a koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosila 4,75 % godišnje.

Međutim, iste stranke su sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje u tekstu ZID ZPK) zaključile dana 16.12.2015. godine i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011791713 koju činjenicu tužitelj propušta svjesno ili nesvjesno navesti u historijatu tužbe, međutim, sasvim pogrešno drži kako ista nije od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom pravnom sporu.

Dakle, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa i to: od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presuda Vrhovnog suda donesena u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imala učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare.

Nadalje, ZID ZPK kojim je zakonodavac uredio pitanje konverzije kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, stupio je na snagu 30. rujna 2015. godine.

Sukladno navedenom zakonu banka je bila u obvezi u roku od 45 dana računajući od dana stupanja na snagu zakona, dostaviti potrošaču preporučenom pošiljkom izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Korisnik kredita je s druge strane bio u obvezi u daljnjem roku od 30 dana, na isti način izvijestiti banku o prihvatu predložene konverzije. Dok je za banku ponuda konverzije bila stroga zakonska obveza, za korisnika kredita je prihvat konverzije bio opcionalan.

Odredbe tog zakona strogo i precizno uređuju način na koji se konverzija provodi s isključivim ciljem da se korisnik predmetnih kredita dovede u isti položaj u kojem bi bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren kredit u EUR, pa tako konverzija po slovu zakona obuhvaća sva plaćanja od početka trajanja kredita; obuhvaća promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR ali i preplaćene uplate s naslova ranije ugovorene kamate.

Drugim riječima, prvotni kredit u CHF prestao je postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Konverzijom se, neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum)… raniji Ugovor u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je to bio od početka.

Navedeno podrazumijeva uračunavanje i priznavanje svih učinjenih plaćanja od početka trajanja kredita, što naravno uključuje i sva plaćanja učinjena po osnovi kamata.

Tužitelj ne može ovom tužbom tražiti vraćanje pretplate jer je to pitanje određeno ZID ZPK odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. U protivnome bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke. Slijedom navedenog, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu, ugovorne strane ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati. Tako je i na strani tužitelja prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF.

S druge je pak strane, istim zakonom definirana i sudbina onih kredita čiji korisnici nisu prihvatili izračun konverzije. Tako je odredbom članka 19.e st.6 ZID ZPK propisano sljedeće:

Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da onaj potrošač koji je prihvatio izračun konverzije i sklopio dodatak ugovoru nema više nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati.

Nadalje, tužitelju je odredbom članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK utvrđen iznos pretplate u iznosu od 4.403,38 EUR te je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR. Pretplata se dakle priznala tužitelju na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu.

Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je nesporno izvršena konverzija kredita, tužitelj je i sam prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa uplaćenih sredstava – sve uplate po svim osnovama, koje je do tada izvršio, a što neminovno uključuje i uplate s osnova kamata i valutne klauzule.

Tužitelj se nadalje u svojoj tužbi poziva na presudu Vrhovnog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule.

Predmetna presuda, a kako je to izrijekom naveo i Vrhovni sud, odnosi se samo i isključivo na kredite u CHF!

Kako to ovdje nije slučaj, jer se više ne radi o kreditu u CHF, to je pozivanje na istu sasvim izlišno jer ta presuda nema nikakav učinak na konvertirane ugovore u kojima vrijednost obveze nije vezana uz CHF nego uz EUR.

Obzirom da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom, a na način propisan zakonom izvršile konverziju kojom je tužitelju već priznata pretplata koja obuhvaća kako plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule tako i s naslova kamatne stope, to je jasno da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja koji se tiče tražene isplate odnosno vraćanja. U protivnome, na strani tužitelja bi imali dvostruku naplatu – jednu na temelju konverzije i drugu temeljem presude, a sve na štetu tuženika.

Naime, presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine sud je u pogledu konvertiranih Ugovora o kreditu dao mišljenje prema kojem nemaju pravni interes voditi postupke na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji je naknadno konvertiran oni korisnici kredita koji su na konverziju pristali a koja je provedena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju! Naprijed navedenom odlukom VSRH je nadopunio odluku posl. br. Rev-2868/2018-2 od dana 12.02.2019.g. na koju se tužitelj poziva razjašnjenjem kako oni korisnici kredita koju nisu prihvatili konverziju imaju pravni interes na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi pozivom na odluke VTS, međutim, takav pravni interes gube upravo oni korisnici kredita koji su svojom voljom, slobodno ugovorili konverziju i koja im je od strane Banke provedena sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Kao dokaz na navedene okolnosti dostavlja se i pravno mišljenje prof.dr.sc. ON i doc.dr.sc. ŠN s Pravnog fakulteta u Zagrebu u kojem je detaljno pojašnjeno kako je recentnom odlukom VSRH Rev 2221/2018 od 03.09.2019.g. zauzeto upravo naprijed navedeno stajalište u pogledu konvertiranih ugovora o kreditu.

Konačno, tuženik ističe kako je iz recentnog Rješenja VSRH posl. br. Gos 1/2019-36 od dana 04. ožujka 2020.g. u oglednom postupku po pitanju valjanosti Sporazuma o konverziji sklopljenih na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) VSRH zauzeo stajalište kako su Dodaci/ Aneksi ugovorima o kreditu kojima su isti konvertirani u valutu EUR važeći i proizvode valjane pravne učinke:

„U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.“

Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502. Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije! Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je sljedeće:

Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presudu Vrhovnog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi.

Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člancima 22. izričito dopušteno ugovaranje valutne klauzule.

Tako odredba članak 22. ZOO-a propisuje:

(1) Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO-a jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Budući je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi.

Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je Vrhovni sud u svojoj odluci VS Rev-1990/91 kada navodi:

„ Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima valjan je ugovor valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale sa protuvrijednost strane valute.“

I Ustavni sud u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.06.2009. navodi:

„Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. Stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sudstava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. ZOO-a), indeksnu klauzulu (članaka 23. ZOO-a) ili kliznu skalu (članaka 24. ZOO-a).“

Niti Vlada Republike Hrvatske, niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve.

Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi.

Važno je istaknuti i to kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji.

U navedenom je pravcu ustanovljena i praksa Vrhovnog suda RH iskazana u presudi Rev 895/2003 prema kojoj:

„Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o. već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje hipoteke. „ Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza.

Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima.

Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora.

Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju.

Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa. Tako se u presudi

Županijskog suda u Puli, Gž-265/12 navodi:

„Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora!“

U odnosu na prigovor zastare:

Budući da tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg drži u cijelosti osnovanim.

Naime, odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da:

Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2006. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok.

Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Svakako, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. godine. Naime, sukladno odredbi čl. 226. ZOO- a propisano je:

1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.

Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012. godine, a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a.

U odnosu na toč. II. tužbenog zahtjeva - utuženja iznosa na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita:

Tuženik se u cijelosti protivi i toč. II. petita tužbe te prije svega ističe kako naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi nije ništetna i nije protivna niti jednom zakonu, pogotovo ako nije prouzročila neravnotežu između potrošača i trgovca, a što uostalom proizlazi i iz Direktive 2014/17 EU Parlamenta i Vijeća, Direktive 2008/48 EZ, Direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, da bi se utvrdilo kako je određena odredba ugovora nepoštena zbog toga što se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati i drugi kvalifikatorni element, a to je da je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Takav pravni stav zauzet je i na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 05. studenog 2020. godine.

Nadalje, ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije protivno niti jednom pozitivnopravnom propisu RH, a uzgred rečeno, niti odredbama Ugovora o kreditu iz ZOO-a, kako pogrešno drži tužitelj, sukladno načelima slobode uređenja ugovornih odnosa.

Naime, potpisom i zaključenjem predmetnog ugovora Korisnik kredita, a ovdje tužitelj, izjavljuje sukladno čl. 12.st.8. Ugovora da se na sve što nije regulirano predmetnim Ugovorom primjenjuju akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaća sve njihove izmjene i dopune.

Sukladno čl. 295.st.1. ZOO-a Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

Sukladno čl. 295.st.2. ZOO-a Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.

Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s fizičkim osobama, u toč. 3. „Kreditno poslovanje“, čl. 3.8. Naknade odnosno provizije koje Banka zaračunava Korisniku kredita određeno je:

„Korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu.

Važeće naknade iskazane se u pisanom obliku i dostupne su klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke“

Točkom 9.2.6. Naknade Banke za usluge u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama-građanima propisane su naknade za prijevremenu definitivnu otplatu kredita, drugim riječima, ugovorena naknada utvrđuje se uvijek u visini sukladno internim aktima Banke koji čine sastavni dio predmetnog Ugovora o kreditu, uz naznaku postotka od iznosa realiziranog kredita prema kojem se obračunava a koji je jasan, razumljiv i lako uočljiv.

Zaključno:

Dodatkom Ugovora o kreditu broj 9011791713 od 16.12.2015 g., a koji je sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK i solemniziran kod javnog bilježnika stranke su promijenile ugovorenu valutnu klauzulu i ugovornu kamatnu stopu iz Ugovora o kreditu od 16.08.2006.g. čime je položaj tužitelja kao potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iako nije bio u zakonskoj obvezi prihvatiti konverziju kredita, za razliku od banke koja je to bila obvezna ponuditi, tužitelj je nedvojbeno prihvatio izračun konverzije čime je nastala nova pravna osnova koja onemogućuje tužitelja kao potrošača u ostvarivanju restitucijskog zahtjeva s naslova o stjecanja bez osnove. Drugim riječima, potrošač/korisnik kredita, ovdje tužitelj, koji je prihvatio konverziju nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora koji je prestao postojati, niti temeljem takvog ugovora može od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu pa tuženik predlaže, kao uvodno, tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovanima, a istome naložiti podmirenje nastalog troška vođenja postupka.

Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže kao uvodno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao u cijelosti neosnovanog, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.

U dokaznom postupku sud je proveo dokaze pregledom ugovora o kreditu broj 9011791703 od 16.08.2006., solemnizaciju privatne isprave od 22.08.2006., dodatka ugovoru o kreditu broj 9011791703 od 16.12.2015., plan otplate kredita, opće uvjete poslovanja sa građanima od listopada 2004. i naknade banke za usluge.

Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.

Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tužena isplati na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF odnosno za povećanje anuiteta isplatiti tužitelju ukupan iznos od

EUR-a (kuna) i to sa

zz kamatama, te na ime nezakonito naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplatiti tužitelju iznos od

EUR-a/ kuna i to sa zz kamatama.

Među strankama nije sporno da su tužitelj i tužena zaključili Ugovor o kreditu broj 9011791713 dana 16.08.2006. godine te Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011791713 dana 16.12.2015. godine a kojim Dodatkom je izvdena konverzija kredita s valutnom klauzulom u EUR i u pogledu kamatne stope.

Imamo više odluka Županijskih sudova koji su sudili u identičnoj pravnoj stvari vezano za konverziju kredita. Tako u svojoj Presudi posl. br. Gž-2427/2018-5 od 10. lipnja 2020. godine Županijski sud u Splitu između ostalog navodi sljedeće:

"Naime, predmetni Anex koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u € izvršen je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15). U svezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZPK/15 izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020. u kojem je zaključio da pravomoćno utvrđenje ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku u postupku kolektivne pravne zaštite nije od utjecaja na valjanost tog ugovora.

Vrhovni sud ističe da je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera odnosno intervencija zakonodavca. Svrha koju je zakonodavac ZID ZPK/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je postaviti trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti €.

S tim u vezi je posebno važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Iz sadržaja predmetnog Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu zaključenog među strankama 8. siječnja 2016. proizlazi da su stranke člankom 3.4. Aneksa broj 1 potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK/15 te je tužitelj prihvatio izračun konverzije.

Osim toga, Vrhovni sud u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. U tom smislu Vrhovni sud posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne čime Vrhovni sud RH pravi distinkciju između presude u predmetu Suda EU broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

Prema stajalištu Vrhovnog suda, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili bi ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovoru o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, kao što su poslovna nesposobnost ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.

Kako takvi razlozi u konkretnom slučaju nisu ostvareni, niti je na njih u postupku uopće ukazano, a kako sadržaj Anexa broj 1 kojeg su potpisale obje stranke upravo potvrđuje da je spomenuti Anex sačinjen u skladu sa ZID ZPK/15, to žalbeni sud zaključuje da je tužitelj kao potrošač zaključenjem Anexa broj 1 obeštećen, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, već je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo odbiti."

Ovaj sud u cijelosti prihvaća citirano pravno shvaćanje Županijskog suda u Splitu pa je stoga tužbeni zahtjev tužitelja sud odbio kao neosnovan.

Tuženoj je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika trebalo obistiniti opravdani trošak za sastav odgovora na tužbu 200,00 eura (Tbr.8.t.1.OT) i za zastupanje na 1 ročištu 200,00 eura (Tbr.9.t.1.OT), ukupno 400,00 eura. Utvrđeni iznos trebalo uvećati za trošak od 25 % PDV-a od 100,00 eura, ukupno 500,00 eura.

U Splitu, 12. svibnja 2026.

Sudac

Josip Mrkonjić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud u

.._.._.._.._.._.._.._.., pisanim podneskom u 3 primjerka.

DNA:

1. RN, [adresa] zastupanog po punomoćniku

RNI

2. PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, Radnička cesta 50, [adresa] Zagreb zastupanog po punomoćniku JN

U Splitu, 12. svibnja 2026..godine.