REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-116/2025-80

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koje zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkg društva Porobija i Porobija, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 16. travnja 2026. održane u prisutnosti punomoćnice tužiteljice, te na ročištu za objavu i uručenje presude dana 12. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da tužiteljici ZR, s osnova preplaćene kamate, u roku od 15 dana isplati iznos od 1.913,06 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos do 1. listopada 2015. odbija kao neosnovan.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici ZR, s osnove preplaćenog CHF tečaja, u roku od 15 dana isplati iznos od 2.279,34 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos do 1. listopada 2015. odbija kao neosnovan.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici ZR isplati na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata iznos od 1.142,62 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici ZR isplati na ime razlike glavnice iznos od 1.870,44 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.699,94 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 12. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 30. svibnja 2019. navodi da je 21.06.2006. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 3206898194, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.000,00 CHF. Navodi da predmetni ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke te ističe da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala sto je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Ističe da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, pravomoćno utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, ugovarajući redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Shodno tome tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnima odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Smatra da s obzirom da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, da su bez pravnog učinka i sve odluke tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. Nadalje navodi kako je u predmetnom ugovoru banka odobrila korisniku kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.000,00 CHF-a obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita i da je odredbom članka 7. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 186,79 CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Ističe da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, sto je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj CHF stalno se povećavao, sto je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 pravomoćno je utvrđeno da tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a s obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veze za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku, predlaže da se u predmetnom ugovor o kreditu utvrde ništetnima odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Vezano uz Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljenog temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i temeljem kojeg je provedena konverzija kredita, tužitelj smatra da s obzirom na prethodno obrazloženu ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, to znači da u trenutku sklapanja Dodatka, u osnovnim ugovorima o kreditu valuta švicarskog franka vise nije postojala, čime nestaje glavni razlog za sklapanja, što povlači sa sobom i ništetnost cijelog Dodatka. Dana 04.02.2016. tužitelj i tuženik zaključili su Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te je u njemu navedeno da preostali iznos glavnice na dan 30.09.2015. iznosi 18.779,41 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 143.286,89 kn, no prema početnom otplatnom planu, koji se prema stavu tužitelja treba uzetu u obzir, preostala neotplaćena glavnica kredita iznosila bi 26.700,57 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 124.244,77 kn. Dakle, preostala neotplaćena glavnica kredita znatno je manja nego sto je prikazano u Dodatku ugovora. Kako bi tužitelj ostvario pravo na punu restituciju svih neosnovano uplaćenih iznosa i nakon zaključenja predmetnog Dodatka, postavlja zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog Dodatka ugovora o kreditu. Tužitelj se poziva na Rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. u kojem je utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju zaključili dodatak ugovora o kreditu, ne znaci da su izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Nadalje ističe da je pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Prema mišljenju tužitelja treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći (4,653263) jer su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Tužitelj stoga smatra da je predmetni kredit preplatio pa konačno uređenim tužbenim zahtjevom, podneskom od 14. travnja 2026., tužiteljica potražuje od tuženika kako je pobliže opisano u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane te osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 31. svibnja 2014. Nadalje ističe da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i da su sve tužiteljeve uzete u obzir prilikom izrade konverzije i uračunate za otplatu usporednog EUR kredita te da je izračun konverzije napravljen u potpunosti u skladu s navedenim zakonom. Ističe da je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju i da je sklapanjem Dodatka/ aneksa ugovoru o kreditu nastao pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije, koju mu banka nije mogla uskratiti, no da tužitelj ovdje tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije ne obvezuje te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što tuženik smatra neosnovanim. Tuženik smatra da su stranke konverzijom riješile sve svoje pravne odnose. Pritom ističe da je taj pravni posao bio ujedno i ekonomski nepovoljan za banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Isto tako ističe da ako tužitelju ponuda nije odgovarala, n ije trebao prihvatiti konverziju jer da je on, za razliku od banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Nadalje ističe da je promašeno tužiteljevo pozivanje na stavove iz odluke VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. jer da se ti stavovi odnose isključivo na procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornih tužbenih zahtjeva i da se u toj odluci VSRH nije izjasnio o pravima potrošača na isplatu. U odnosu na tvrdnje tužitelja da mu je konverzijom nezakonito više obračunata glavnica, tuženik ističe da je takav izračun tužitelja neutemeljen i protivan članku 19. c t. 8. ZID ZPK/15 koji izričito navodi da se učinak konverzije očituje kao razlika neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. godini te neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015. godine (a ne s iznosom preostale neotplaćene glavnice u CHF prema početnom otplatnom planu kako to tvrdi tužitelj). Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. Sud je u postupku izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu (list 7-13), otplatni plan (list 14-21), Dodatak ugovoru o kreditu (list 22-56), dopis (list 58), tečajnu listu (list 59), provedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Barbari Babić Gobo (list 225-231), proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (list 321-322), proveden je dokaz saslušanjem vještaka Barbare Babić Gobo (list 327-329) i dopuna nalaza i mišljenja (list 330-341 i 345-355) te je izvršen uvid u svu dokumentaciju priležeću spisu.

4. Temeljem tako provedenog postupka sud tužbenu zahtjev nalazi djelomično osnovanim.

5. Presudom Naslovnog suda posl. broj P-540/2019 od 22. veljače 2024., u točci I izreke utvrđena je ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržćane u čl. 2.1. Ugovora o kreditu broj 3206898194 dok su u točci II izreke utvrđene ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 3206898194 koji ugovor je zaključen između tužiteljice i tuženika. Nadalje je utočci III izreke naloženo tuženiku da tužiteljici s osnova preplaćene kamate isplati iznos od 1.913,06 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01. listopada 2015. do isplate dok je u preostalom dijelu zahtjevu za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos do 01. listopada 2015. odbijen, u točci IV izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici s osnova preplaćenog chf tečaja isplati iznos od 2.279,34 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01. listopada 2015. pa do isplate dok je u preostalom dijelu zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos do 01. listopada 2015. odbijen kao neosnovan. U točci V izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata iznos od 1.142,62 eur u roku od 15 dana, a u točci VI naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati na ime razlike glavnice iznos od 1.870,44 eur. U točci VII izreke je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi na utvrđenje da je dodatak ugovoru o kreditu kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 04. veljače 2016. nepostojeći odnosno da nije nastao.

5.1. Odlukom Županijskog suda u Sisku posl. broj Gž-863/2024 od 07. ožujka 2025. djelomično je odbijena žalba tuženika i potvrđena presuda Naslovnog suda posl. br. P-540/2019 od 22. veljače 2024. u točkama I i II izreke kojima su utvrđene ništetnim odredbe ugovora o kreditu, a djelomično je uvažena žalba tuženika te je ukinuta presuda Naslovnog suda u dosuđujem dijelu točaka III, IV, V, VI, VIII i IX izreke te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak. Nastavno je odlukom (dopunskom presudom i rješenjem) Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-863/2024 od 13. studeni 2025. deopunjena presuda i rješenje broj Gž-863/2024 odd 07. ožujka 2025. kojim je djelomično potvrđena u pogledu točaka I i II izreke a djelomično ukinuta u pogledu točaka III, IV, V, VI, VIII i IX izreke presuda Naslovnog suda posl. br. P-540/19 od 22. veljače 2024. na način da je djelomično odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena presuda Naslovnog suda posl. br. P-540/2029 od 22. veljače 2024. u pobijanom odbijajućem dijelu točka VII izreke. Nadalje je djelomično uvažena žalba tužiteljice u dijelu u kojem je ukinuta presuda povodom žalbe tuženika točke III, IV i VI izreke prvostupanjske odluke.

6. Slijedom navedenog proizlazi da su naprijed navedenim odlukama Županijskog suda u Sisku potvrđeni deklaratorni zahtjevi (u točkama I i II izreke presude naslovnog suda posl. br. P-540/2029 od 22. veljače 2024.) kojima su utvrđene ništetnim odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule CHF tako da je u ponovljenom postupku preostalo raspravljati o kondemnatornom zahtjevu za isplatu nastale pretplate kredita kako to tužiteljica potražuje konačno uređenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 14. travnja 2026. (list 493-505 spisa). Isto tako je naprijed navedenom dopunskom presudom i rješenjem Županijskog suda u Sisku potvrđena i točka VII izreke presude Naslovnog suda posl. br. P-540/2019 od 22. veljače 2024. kojim je tužiteljica tražila utvrđenje ništetnim Dodatka ugovora o kreditu od 04. veljače 2026.

7. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik 21. lipnja 2006. zaključili ugovor o kreditu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odlukom banke i CHF valutna klauzula te da su 4. veljače 2016. zaključili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015, u nastavku ZID ZPK/15). Nije sporno niti da su sada pravomoćno utvrđene ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukom banke.

8. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja te uopće obzirom da se radi o konvertiranom kreditu da li tužiteljica koja je izvršila konverziju sada ima osnove tražiti isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu.

9. Prije svega valja napomenuti da je tužiteljica podneskom od 14. travnja 2026. konačno uredila tužbeni zahtjev koji je u odnosu na osnovni zahtjev iz tužbe (za isplatu) preinačen, a tuženik se istome nije protivio, tako da je sud takvu preinaku dopustio jer konačno je stajalište suda da je isto svrsishodno za potpuno rješenje odnosa među strankama. Pritom se pojašnjava da tužbeni zahtjev kako je postavljen kao prvi eventualni zahtjev ne predstavlja eventualnu kumulaciju, budući da se radi o istom zahtjevu, samo s drugačijim tijekom zateznih kamata dok o drugom eventualnom zahtjevu nije odlučivano obzirom je sud prihvatio osnovni zahtjev osim u dijelu zakonskih zateznih kamata koje je tužiteljica potraživala za razdoblje prije 30. rujna 2015. u kojem dijelu je zahtjev odbijen (u točkama I i II izreke) što će sve u nastavku biti obrazloženo.

10. Tužiteljica je u odnosu na prigovore tuženika tijekom postupka u bitnom isticala da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija te da u trenutku konverzije odredba o CHF valutnoj klauzuli još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom. S druge strane, tuženik tijekom postupka tvrdi da su konverzijom riješeni svi međusobni odnosi iz predmetnog ugovora o kreditu. Pri tom se pojašnjava da tužbeni zahtjev kako je postavljen "podredno" kao prvi eventualni zahtjev ne predstavlja eventualnu kumulaciju budući da se radi o istom zahtjevu samo s drugačijim tijekom zateznih kamata, dok o drugom eventualnom zahtjevu nije odlučivano obzirom je sud prihvatio osnovni zahtjev, osim u dijelu zakonskih zateznih kamata koje je tužiteljica potraživala za razdoblje prije 30. rujna 2015. u kojem dijelu je zahtjev odbijen (u točkama I i II izreke) a što će sve u nastavku biti obrazloženo.

11. Prije svega u odnosu na pitanje konverzije kredita, ovaj sud je stava da činjenica da je tužiteljica izvršila konverziju ne može značiti da je time izgubila pravo na potpunu novčanu restituciju iznosa koje je preplatila zbog ugovorenih ništetnih odredbi. Naime, ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, a što je konkretno slučaj, potrošača treba dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tuženik je postupio sukladno zakonskoj obvezi a uz to se ne osporava pravilnost izračuna konverzije. No konverzijom kredita u EUR uređen je odnos za ubuduće, dakle kako će se dalje otplaćivati kredit, a priznanje preplate je bila posljedica simulacije otplatnog plana u EUR valuti, a ne posljedica vraćanja stečenog bez osnove zbog ugovorenih ništetnih odredbi. Dakle, Dodatak ugovora o kreditu nikako se ne može shvaćati i primjenjivati retroaktivno. Zamjena valutne klauzule u CHF sa valutnom klauzulom u EUR vrijedi samo od trenutka kada je dodatak sklopljen – njime je uređen odnos za ubuduće, a simulirani otplatni plan u EUR valuti je upravo to što i sam naziv kaže – simulirani, a bilo ga je potrebno sačiniti jer je to bio jedini način za konverziju kredita u drugu valutu. Konverzijom nije ostvarena konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u nastavku: ZOO). Ništetnost može biti otklonjena jedino i isključivo ako je zakonskom odredbom izričito propisana konvalidacija ništetnih pravnih poslova, a ZID ZPK/15 niti jednom svojom odredbom ne propisuje da bi ništetni ugovori ili ništetne bitne odredbe tih ugovora tim zakonom postale valjane. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose među strankama, odnosno na stjecanje bez osnove. Odredbom čanka. 323. stavka 1. ZOO- a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te je, što upućuje na primjenu instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. ZOO-a. Stoga sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije prestala tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove. Drugim riječima, bez obzira što je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15, ako potrošač nije dobio natrag u potpunosti sve preplaćene iznose, on na taj povrat svakako i dalje ima pravo. Treba ukazati i na odredbu članka 41. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, u nastavku: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme konverzije, a kojom je odredbom propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ZZP- a ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Dakle, potrošači se ne mogu (i ne moraju) odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi i na isplatu iznosa koje je na temelju takvih ništetnih odredbi tuženik neosnovano stekao. Budući da provođenje konverzije i izračun na temelju kojeg je ona provođena nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli potrošači koji su ugovorili kredite denominirane u valuti CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, sada je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu između ugovornih strana nastalu zbog ugovaranja tih nepoštenih odredbi. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite i konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im prema zakonu pripada. Pritom valja naglasiti i da ZID ZPK/15 nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tako tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezin izračun, već je riječ o tome da tužiteljica tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije preplatila zbog nepoštenih ugovornih odredbi.

12. Konačno, i Sud Europske unije je izrazio stajalište u presudi ER protiv ERSTE Bank Hungary, C-118/17: „Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima pravom EU.“ Tuženik je tijekom postupka ukazivao da navedeni slučaj C-118/17 nije istovjetan slučajevima u Republici Hrvatskoj, jer je u Mađarskoj konverzija bila obavezna kako za banke, tako i za potrošače. Međutim, nije u pravu tuženik kada tvrdi da ne treba poštovati ovo stajalište Suda EU, jer i ovdje su potrošači samo prividno – formalno imali izbora, dok suštinski izbor nije postojao, iz razloga kako je u prethodnoj točki obrazloženja navedeno, stoga se u svojoj biti činjenična situacija u konvertiranim kreditima u RH ne razlikuje od situacije opisane u citiranoj presudi Suda EU. Pri tom Dodatak ugovora o kreditu nije nepostojeći, niti ništetan jer je konverzija je izvršena u skladu sa ZID ZPK/15 i banka je imala zakonsku obvezu postupiti upravo na način kako je postupila prilikom konverzije, a tužiteljica je Dodatak ugovora o kreditu prihvatila. Ovdje se može govoriti o svojevrsnoj ekonomskoj prinudi u odnosu na tužiteljicu, budući da su zbog značajnog povećanja CHF tečaja i kamatne stope anuiteti također značajno porasli te je logično zaključiti da se svaki potrošač nalazio u situaciji u kojoj faktično nema izbora, nego prihvatiti konverziju, a ne treba zanemariti ni činjenicu da u vrijeme provođenja konverzije valutna klauzula još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom. No upravo zbog toga ovaj sud izražava stajalište da Dodatak ugovora o kreditu jest valjan, jer je napravljen u skladu sa zakonom, ali bez obzira na sklapanje tog Dodatka, tužiteljica ima pravo na potpunu restituciju iznosa za koji je preplatila kredit, a zbog ništetnih ugovornih odredbi. Dakle, ne može se govoriti o tome da je konverzijom riješen pravni odnos proizašao iz ugovora o kreditu koji sadrži ništetne odredbe, ali se ne može govoriti niti o tome da konverzija nije valjana, kada je učinjena u potpunosti u skladu sa zakonom. Njome samo nije riješeno pitanje preplate o kojem se u ovom postupku raspravlja. Činjenica sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti navedenim Dodatkom ne spominje posljedica ni način rješavanja pitanja ništetnih ugovornih odredbi. Ono što sud u ovom postupku uzima u obzir je preplata priznata prilikom konverzije, što će biti obrazloženo u nastavku.

13. U skladu sa svime navedenim, stav je ovog suda da je Dodatak ugovoru o kreditu učinjen u skladu sa zakonom i stoga valjan, no da konverzijom nije riješeno pitanje preplaćenih iznosa, što se, osim što je pravna činjenica, dokazuje i jednostavno matematički: tuženik je u postupku konverzije obračunao da treba vratiti tužiteljici određen iznos, dok je tužiteljica stava da joj je tuženik dužan drugi (veći) iznos, koliko je neosnovano stekao.

14. Radi utvrđivanja tog iznosa, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku financijske struke, Barbari Babić Gobo. Sud je uzeo u obzir obračunsko razdoblje do 30. rujna 2015. u kojem je vještakinja utvrdila da razlika preplaćenih kamata, koja predstavlja zbroj pozitivnih razlika između stvarno otplaćenih kamata tužiteljice i kamata ugovorenih prema početnom otplatnom planu godine iznosi 14.413,98 HRK (1.913,06 EUR) te da razlika preplaćenog tečaja švicarskog franka u otplaćenim anuitetima iznosi 17.173,69 HRK (2.113,62 EUR).Tužiteljica je predložila da se izvrši dopuna nalaza i mišljenja na način da se izračuna visina preostale glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kakva bi ona bila prema početnom otplatnom planu te da se usporedi s glavnicom obračunatom prilikom provođenja konverzije (razlika glavnice).

14.1.Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju prije svega navodeći da je s obzirom na njegove ranije istaknute prigovore, vještačenje bilo nepotrebno provoditi te da je ono pravno irelevantno, a u odnosu na izračun ističe prigovor da vještakinja nije uzela u obzir preplatu koju je tuženik priznao u konverziji te prigovara i obračunu za razdoblje nakon 30. rujna 2015. navodeći nakon tog datuma kao dana konverzije nema nikakve pravne osnove za obračunavanje daljnje preplate.

15. Po prigovorima stranaka vještakinja je sačinila pisanu dopunu nalaza i mišljenja te je saslušana na glavnoj raspravi 1. rujna 2023. vještakinja je ostala kod danog izračuna, s time da je u dopuni nalaza i mišljenja od 13. travnja 2023. obračunala da je preostala nedospjela glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. prema početnom otplatnom planu uz primjenu početno ugovorene kamatne stope od 4,40% i početnog isplatnog tečaja kredita od 4,640012 HRK za 1 CHF, iznosila 27.851,89 CHF, što je 129.233,10 HRK, odnosno 17.152,18 EUR. Nadalje, razlika između nedospjele glavnice kredita u EUR po Dodatku (18.779,41 EUR = 143.325,92 HRK) i nedospjele glavnice kredita po početnom otplatnom planu primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja CHF (27.851,89 CHF = 129.233,10 HRK) na dan 30.09.2015. godine iznosi 14.092,82 HRK, odnosno 1.870,44 EUR. Na glavnoj raspravi 1. rujna 2023. vještakinja je predala u spis i dopunu nalaza i mišljenja od 31. kolovoza 2023., u kojoj je u iznos preplate uračunala i preplatu priznatu u Dodatku ugovoru o kreditu, a koja iznosi 4.457,59 HRK. Sve navedeno u nalazu i mišljenju, kao i sačinjenim dopunama, vještakinja je ponovila u svom iskazu u kojem je na jasan, stručan i razumljiv način pojasnila metodologiju i način izračuna konkretnog potraživanja.

16. Sud je nalaz i mišljenje i dopunu nalaza i mišljenja vještaka ocijenio stručnim i profesionalnim te ih u cijelosti prihvaća. Tužiteljica je tužbeni zahtjev uskladila s dijelom nalaza koji se odnosi na razdoblje do 30. rujna 2015. pa prigovor tuženika da su potraživanja preplate anuiteta nakon tog datuma neosnovani, nije potrebno posebno obrazlagati. Nadalje, sud je prihvatio dio prigovora tuženika da je potrebno uračunati iznos priznat konverzijom kao preplaćen iznos (591,62 EUR - 4.457,59 HRK) jer je taj iznos vraćen tužiteljici na način da je Dodatkom ugovoru o kreditu ugovoreno da će tužiteljica plaćati pola mjesečnog anuiteta određenog konverzijom, sve dok se taj iznos ne izravna, odnosno ne dosegne upravo taj iznos za koji je pri konverziji utvrđeno da je preplatila kredit, nakon čega će opet plaćati pun iznos novog anuiteta. Dakle, Dodatkom je ugovoreno vraćanje tog iznosa tužiteljici. No isto tako, Dodatkom je ugovorena i preostala nedospjela glavnica te tužiteljici valja priznati pravo na isplatu razlike između te glavnice i one koja bi bila po početnom otplatnom planu, isto kao što je tuženiku valjalo priznati pravo na uračunavanje iznosa za koji je u konverziji utvrđeno da je preplaćen. Naime, cilj je uspostaviti financijsko stanje stranaka kakvo bi bilo da nisu bile ugovorene nepoštene, ništetne odredbe, a to je moguće jedino priznavanjem upravo ovih iznosa koji su utvrđeni vještačenjem u ovom predmetu, a to je: preplata po kamati 1.913,06 EUR (14.413,09 HRK); preplata po tečaju 2.279,34 EUR (17.173,69 HRK); razlika glavnice 1.870,44 EUR (14.092,82 HRK) .

16.1. Što se tiče tijeka kamata i prigovora tuženika da one ne mogu teći prije postavljanja tužbenog zahtjeva u ovom predmetu jer da se prije toga tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, valja ukazati na činjenicu da tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je tužiteljica u znatno slabijem i nepovoljnijem položaju, uzimajući u obzir stupanj i informiranosti i činjenicu da je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužiteljice kao potrošača i upravo je tuženik sastavio ugovor koji sadrži nepoštene odredbe te na njihov sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, stoga se ne može govoriti o poštenju tuženika. Dakle, zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose teče od dana kada ih je tuženik neosnovano stekao, prema odredbi članka 1115. ZOO-a. Sukladno tome dalje valja obrazložiti način uračunavanja preplate priznate u konverziji. Vještakinja je obračunala zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose i one ukupno iznose 13.066,71 HRK / 1.734,25 EUR. Od tog iznosa zakonskih zateznih kamata oduzet je iznos preplate priznate u konverziji, 4.457,59 HRK / 591,62 EUR te je dobiven iznos od 8.609,12 HRK / 1.142,62 EUR. Navedeni iznos predstavlja ostatak uglavničenih zakonskih zateznih kamata koje tuženik duguje tužiteljici nakon odbitka preplaćenih iznosa priznatih konverzijom. Takvo uračunavanje u skladu je s odredbom članka 172. ZOO-a. Kako su zatezne kamate uglavničene na dan 30. rujna 2015., valjalo je tužbeni zahtjev odbiti u dijelu u kojem se potražuju zatezne kamate prije navedenog datuma. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u toč. I, II, III i IV izreke.

17. Konačno sud cijeni istaknuti prigovor zastare neosnovanim. Zakon o obveznim odnosima u odredbi članka 328. propisao je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi članka 323. ZOO-a, ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj i posljedica ništetnosti je obveza ugovornih strana vratiti sve što su na temelju ništetne odredbe primile. Kod ništetnosti ugovora restitucija je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institut ništetnosti. Članak 215. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu. U konkretnom slučaju tijek zastare počeo je teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu, i to 13. lipnja 2014. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o promjeni kamatne stope te 14. lipnja 2018. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli. Ovdje treba navesti da postoji objektivni identitet ugovornih odredbi koje su presudom VTS-a utvrđene ništetnima i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenuta predmetna kolektivna tužba i navedena presuda primjenjuje se na konkretan slučaj, sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a. Tužba je podnesena 30. svibnja 2019., stoga niti jedan dio potraživanja koje je predmet ovog postupka nije zastario. Osim toga, po pitanju zastare izričito se izjasnio i Vrhovni sud u odluci poslovni broj Rev-2245/17-2: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe." Nadalje, Vrhovni sud je objavio pravno shvaćanje o pitanju zastare restitucijskih zahtjeva, usvojeno na sjednici građanskog odjela 30. siječnja 2020. koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su pr imile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Stoga je prigovor zastare, istaknut u odgovoru na tužbu, neosnovan.

18. Nadalje što se tiče prigovora zastare „na sve preinačene iznose“, istaknutog u podnesku tuženika od 11. svibnja 2023., niti taj povećan dio ne bi bio u zastari, naime svrha zastare je onemogućiti ostvarenje prava vjerovnika koji je dug vremenski period bio pasivan i koji nije ništa poduzimao da bi ta prava ostvario. Ovdje se upravo radi utvrđenja visine tražbine proveo dokaz financijskim vještačenjem, jer se radi o pitanju o kojem sud, pa ni stranke, nemaju stručnog znanja i stoga se ne može tužitelju stavljati na teret da je mogao ili trebao visinu precizno utvrditi sam na temelju iste dokumentacije iz koje je visinu utvrdio stalni sudski vještak. Alternativa tome je sačinjavanje izvansudskog vještačenja prije podnošenja tužbe, no navedeno osim što predstavlja tužitelju dodatan trošak, ne mora na kraju dati isti rezultat kao vještačenje koje se provede u postupku, a da tužitelj zbog toga snosi rizik prijetnje zastarom (a s druge strane, rizik djelomičnog neuspjeha u sporu ako bi postavio previsok tužbeni zahtjev). Dakle navedeno bi predstavljalo neosnovano otegotnu obvezu tužitelju a takvim bi pravnim pristupom tužitelju bilo onemogućeno ostvarivanje pravo na pravično suđenje. Zaključak o dopuštenosti preinake tužbe nakon provedbe financijskog vještačenja u tužbama korisnika kredita u švicarskim francima protiv banaka iznesen je i na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem." U skladu sa svime iznesenim, ovaj sud je stava da ako tužitelj iz iste pravne osnove zahtijeva nakon vještačenja veći iznos, nema govora o zastari, jer je tužitelj upravo po toj osnovi i podnio tužbu i upravo radi naplate tog iznosa kojeg u konačnici potražuje.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP -a, budući da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva zbog čega nisu nastali posebni troškovi. Visina troška određena je na temelju Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023) te je tužiteljici priznat trošak: za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), za sastav podnesaka: 4. listopada 2019., 13. prosinca 2019., 9. prosinca 2022., i 14. rujna 2023. po 100 bodova (Tbr. 8/1), za sastav podnesaka: 2. rujna 2020., 1. prosinca 2020. i 19. prosinca 2022. po 50 bodova (Tbr. 8/3) te za sastav podneska od 3. prosinca 2019. 25 bodova (Tbr. 8/4), zatim za pristup ročištima: 12. studenog 2019., 1. listopada 2020., 8. veljače 2023., 17. travnja 2023., 22. svibnja 2023., 1. rujna 2023. i 31. listopada 2023. po 100 bodova (Tbr. 9/1), za sastav žalbe 125 bodova (Tbr.10/1), za zastupanje na ročištu 23.06.2025. 50 bodova (Tbr.9/2), za sastav podneska od 14.04.2026. 25 bodova (Tbr.8/3), za zastupanje na ročištu 16.04.2026. 100 bodova (Tbr.9/1) što sve uvećano za PDV iznosi 4.187,50 eur. Nadalje je tužiteljici priznat iznos sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 220,45 eur, na ime predujma u iznosu od 291,99 eur pa je tužiteljici ukupno priznat iznos od 4.699,94 eur.

U Puli, 12. svibnja 2026.

S u d a c

Daniela Subotić Biondić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovog suda, putem sustava e-komunikacije, a ako podnositelj nije obveznik sustava e-komunikacije, podnosi se u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude za stranku koja je bila uredno obaviještena, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. O žalbi odlučuje nadležan županijski sud.

Dna:

- tužiteljici po pun.

- tuženiku po pun.