Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-2664/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ivani Jukić, u pravnoj stvari tužitelja SV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Sanja Mirčeta, odvjetnica u Šibeniku, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kojega zastupaju punomoćnici Jelena Matulić i Boris Bilić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Matulić i Bilić d.o.o. u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 1. travnja 2026., u nazočnosti punomoćnice tužitelja Sanje Mirčete i zamjenice punomoćnika tuženika AV, na ročištu za objavu odluke, dana 12. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju SV, iz [adresa], Biskupa Jeronima [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.700,13 EUR sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 6. lipnja 2023., do isplate, po stopi koja se do 29. prosinca 2023. određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Za više traženo, preko dosuđenog iznosa od 2.700,13 EUR sa zateznim kamatama do iznosa od 11.248,84 EUR sa zateznim kamatama (za iznos od 8.548,71 EUR), tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju SV, iz [adresa], Biskupa Jeronima [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.925,00 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 12. svibnja 2026., kao dana donošenja odluke, do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 6. lipnja 2023. u bitnome se navodi kako je tužitelj sa tuženim, dana 21. lipnja 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu, solemniziran od strane Javnog bilježnika Vojislava Vuletina, pod brojem OU-667/06 od 13.07.2006. godine. Navedenim ugovorom, tuženi je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 92.000,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. U članku 1. stoji da se Banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 92.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita

1.2. Naprijed navedena odredba iz članka 1. Ugovora kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetna je jer je povrijeđeno tužiteljevo pravo kao potrošača. Ništetnost spornih odredbi da je utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koju je potvrdio Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske svojom Presudom poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i Presudom poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. godine, a koje odluke su donesene u kolektivnom postupku koji je savez udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 4. travnja 2012. godine pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalog i ovdje tuženog.

1.3. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. godine potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 14.07.2013 u dijelu koji glasi: Utvrđuje se da je tuženi Raiffeisenbank Austria d.d., u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo ta posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time Raiffeisenbank Austria d.d postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07,125/07,75/09,79/09,89/09 i 133/09 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.4. Kako sukladno odredbama članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502. Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, to se naprijed navedene odluke primjenjuju i u ovom postupku.

1.5. Tuženik da je tužitelja propustio informirati o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezano za euro, o tome da je rast tečaja franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan. O ovoj odredbi u kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak nije se pojedinačno pregovaralo. Tuženik je o rizicima i karakteristikama valutne klauzule CHF morao informirati tužitelja, i to pisanim putem, kao i mogućim pojavama tijekom otplate koje mogu znatno uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj napominje kako je specifičnost valute CHF poznata tuženiku, ali ne i osobi poput tužitelja koja ne raspolaže stručnim znanjem što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe.

1.6. Ugovor o kreditu je nesporno dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

Imajući u vidu sve navedeno, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli predstavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do 31.12.2015. godine, za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To dakle predstavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do 31.12.2015. prema ugovorenom tečaju kune spram CHF na dan isplate kredita odnosno pravo na povrat iznosa od 61.469,58 kn / 8.158,42 EUR.

1.7. Zbog navedenoga, tužitelj je predložio sudu donošenje presude kojom će naložiti tuženiku da mu isplati iznos od 61.469,58 kn / 8.158,42 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako je navedeno u petitu tužbe, kao i da mu naknadi troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom pred ovim sudom dana 10. siječnja 2024., tuženik ističe prigovor nedostatka pravnog interesa, prigovor zastare i prigovor prekluzije isticanja ništetnosti iz članka 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Navodi kako je prvotni kredit u CHF prestao postojati nakon što je konvertiran u EUR pa da po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja ni zahtjeva, jer da se konverzijom , neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum…) raniji ugovor u CHF mijenja u cijelosti u ugovor u EUR na način kao da je to bio od početka. Tužitelj da ne može ovom tužbom tražiti vraćanje pretplate jer da je to pitanje određeno ZID ZPK odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju toga zakona. u protivnome, da bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke.

2.2. Tuženik nadalje ističe da onaj potrošač koji je prihvatio izračun konverzije i sklopio dodatak ugovoru, nema više pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Nastavno, da je tužitelju odredbom članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu , a u skladu sa odredbom članka 19.c. ZID ZPK, utvrđen iznos pretplate u iznosu od 4.951,29 EUR te da je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR te da se pretplata priznala tužitelju na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu. Obzirom da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom, a na način propisan zakonom izvršile konverziju kojom je tužitelju već priznata pretplata koja obuhvaća kako plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule tako i s naslova kamatne stope, to je jasno da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja koji se tiče tražene isplate odnosno vraćanja. U protivnome, na strani tužitelja bi imali dvostruku naplatu – jednu na temelju konverzije i drugu temeljem presude, a sve na štetu tuženika.

2.3. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare te navodi da je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 3. listopada 2017., dakle više od pet godina prije podnošenja tužbe, te predlaže tužbeni zahtjev odbiti pozivom na prekluziju iz članka 362. st. 2. ZOO.

3. Podneskom zaprimljenim pred ovim sudom 5. veljače 2026., nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 8.324,03 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, tekućima na pojedine iznose kako je navedeno u tome podnesku te na isplatu iznosa od 2.924,81 EUR sa zateznim kamatama tekućima kako je navedeno u tome podnesku.

4. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, i to: Ugovor o kreditu broj 9011573350 od 21. lipnja 2006., pregled uplata po kreditu, Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011573350 od 7. prosinca 2015., plan otplate po tome Dodatku. Nadalje, izveden je dokaz stranačkim iskazom tužitelja te knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Ines Lozić (Centra za vještačenja), koja je u spis predmeta dana 21. siječnja 2026. dostavila pisani nalaz i mišljenje.

5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. ; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Predmet spora predstavlja zahtjev restitucijski zahtjev tužitelja za isplatom ukupnog iznosa od 11.248,84 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, na ime vraćanja stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe članka 1. Ugovora o kreditu broj 9011573350, zaključenog među strankama dana 21. lipnja 2006.

8. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je između tuženika kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 21. lipnja 2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF na iznos od 92.000,00 CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, za namjenu adaptacije stambenog objekta, sa rokom otplate u 240 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

8.2. Nije bilo sporno niti da je među strankama dana 15. prosinca 2015. zaključen Dodatak ugovoru u kreditu, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15.), kojim je tužitelju utvrđen iznos pretplate od 4.951,29 EUR te je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR.

9. Među strankama je sporno jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu od 21. lipnja 2006. o ugovaranju valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatom stečenog bez osnove, i to u visini razlike zbog promjene tečaja CHF tijekom otplatnog perioda. Sporno je ima li tužitelj, unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu odnosno posljedično ima li isti pravo na isplatu pretplaćenih mjesečnih anuiteta te je li nastupila zastara potraživanja.

10. U odnosu na sporno pitanje, ima li tužitelj, unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji, pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, upravo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022., prilikom odgovora na pravno pitanje: "Da li se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ili korisnik kredita i dalje zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu?", zauzeo potvrdan odgovor.

10.2. Dosljedno, u toj je odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

10.3. Stoga su neosnovani prigovori te pravna argumentacija tuženika tumačenjem odredbi ZID ZPK/15 da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF radi isplate pretplaćenih mjesečnih anuiteta, samo zbog činjenice da je sklopljen sporazum o konverziji, odnosno da ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu više ne egzistiraju, s tim da sud kao prethodno pitanje treba utvrditi jesu li ništetne odredbe u dijelu o švicarskom franku kao valuti uz koju je vezana glavnica (čl. 2 Ugovora), a potom utvrditi pripada li tužitelju na ime stečenog bez osnove iznos pretplaćenih mjesečnih anuiteta.

11. Čitanjem Ugovora o kreditu broj 9011573350 od 21. lipnja 2006., zaključenog među strankama te saslušanjem tužitelja, sud je utvrdio kao pravnorelevantne slijedeće činjenice:

-da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 92.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste važećem na dan korištenja kredita (članak 1.);

-da se kredit odobrava za namjenu adaptacije stambenog objekta (članak 2.1.);

-da je rok otplate 240 mjeseci, a da se kredit i kamata iz članka 4. ugovora otplaćuju u 240 jednakih mjesečnih anuiteta , plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora;

-da je ugovor o kreditu zaključen na unaprijed pripremljenom tipskom obrascu;

-da je tužitelj u stranačkom iskazu u bitnome naveo da je predmetni ugovor o kreditu podigao u banci tuženika u svrhe adaptacije stambenog prostora u kojemu živi sa obitelji, ponuđen mu je kredit u valuti CHF kao najpovoljniji kredit, nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora te je ugovor zaključen na unaprijed pripremljenom tipskom obrascu, a nije mu obrazloženo od službenika banke značenje valutne klauzule u CHF odnosno da mjesečni anuiteti mogu rasti u slučaju porasta CHF na tržištu. Nakon što mu je zakon to omogućio, da je zaključio Aneks ugovoru o kreditu, banka tuženika mu je predala izračun konverzije, a nije mu poznat pravni propis na temelju kojega se obavljala konverzija niti je provjeravao taj izračun, nitko ga nije prisiljavao da zaključi Aneks, a zaključio ga je jer se nadao da će zaključenjem toga Aneksa zaustaviti divljanje valute i kamatnih stopa.

12. Čitanjem Dodatka 1. Ugovora o kreditu broj 9011573350 od 7. prosinca 2015., proizlazi slijedeće:

-da su ugovorne stranke suglasno konstatirale da se ovaj Dodatak osnovnom ugovoru sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, na način i u rokovima propisanima Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15.);

-da su ugovorne strane suglasno utvrdile da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., izračunatim sukladno članku 19.c. Zakona o potrošačkom kreditiranju te Izvoda otvorenih stavaka po kreditu iz članka 1. Dodatka, koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015.;

-da su stranke suglasno utvrdile da nakon konverzije kredita, iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 39.751,36 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke, te da iznos pretplate iznosi 4.829,07 EUR, koji se iznos sukladno članku 19.c. Zakona, preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste Banke važeće na dan 30. rujna 2015. i iznosi 36.882,02 kn;

-da su stranke suglasno utvrdile da ukupan iznos pretplata iz članka 3. i 4. Dodatka iznosi 4.951,29 EUR što preračunato u kune sukladno Zakonu, po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste Banke važeće na dan 30. rujna 2015. iznosi 37.815,48 kn te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja ovog Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50 % dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu iz članka 6. Dodatka, namirivati pretplatom sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50 % iznosa dospjelog anuiteta plaća Korisnik kredita;

-da su stranke suglasno utvrdile da na dan sklapanja ovog Dodatka, a nakon obračuna učinka konverzije uključivo i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju iz članka četvrtog, preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice prema novom otplatnom planu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 39.305,13 EUR.

13. Tužitelj se u tužbi ispravno pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda pod posl. br. 6632/2017 koja je donesena u predmetu "Franak". Tuženik nije osporavao tužitelju status potrošača niti je tvrdio da je sa tužiteljem u trenutku sklapanja ugovora o kreditu o odredbama ugovora pojedinačno pregovarao, niti je predložio dokaze na okolnost informiranja tužitelja kao potrošača o svim rizicima ugovaranja kredita s promjenljivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom.

13.2. Kolektivnu tužbu u predmetu "Franak" podnio je 4. travnja 2012. Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

13.3. Tom presudom utvrđena je ništetnost valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008., odnosno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

13.4. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

13.5. Navedena utvrđenja pravomoćnih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa u predmetu "Franak" obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite potrošača, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, na koji način su proširene subjektivne granice pravomoćnosti, kako je obrazloženo u presudi Pž-7129/13.

14. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., 19/22., dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14.2. Odredbom članka 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. U ovom postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenom 21. lipnja 2006., dakle, u relevantnom razdoblju prema presudi u predmetu "Franak", a u postupku nije utvrđeno da je tuženik na odgovarajući način informirao tužitelja kao prosječnog potrošača o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom. Ugovor o kreditu broj 9011573350 uistinu sadrži odredbe kojim kreditor upozorava sudionike ugovora o mogućim pravnim posljedicama promjene tečaja izabrane valute, ali to ne znači da su tužitelju na odgovarajući način prezentirani svi rizici ugovaranja takvog kredita, uključujući i rizik istovremenog ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom i promjenljivom kamatnom stopom, prema tumačenju suda iz presude Pž-6632/2017.

16. S obzirom na navedeno, ovaj sud je, kao prethodno pitanje, utvrdio da je ništetna odredbe Ugovora o kreditu broj 9011573350 od 21. lipnja 2006. o valutnoj klauzuli u CHF (članak 1.).

17. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

18. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. (ovo glede kamate) te presude Pž- 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. (ovo glede valute), kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 6. lipnja 2023., to je jasno da nije nastupila zastara potraživanja radi čega je tuženikov prigovor zastare u odnosu na restitucijski zahtjev s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, neosnovan.

19. Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

20. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove vezane za promjenjivost valute CHF koja je odredba Ugovora u ovom postupku utvrđena ništetnom, potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

21. Kada je sud, dakle, kao prethodno utvrdio da su ništetni dijelovi odredaba ugovora u članku 1. Ugovora, valjalo je odlučiti o osnovanosti potraživanja isplate utuženih iznosa po osnovi stjecanja bez osnove onoga što je isplaćeno po utvrđenim ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF.

22. U svezi s pitanjem valjanosti i pravnim učincima sporazuma o konverziji prema ZID ZPK-a, ističe se, da se izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020., navodeći:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

23. Vrhovni sud RH u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ističe da je ZID ZPK- a poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO-a, te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, kao i da ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK-a o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK-a.

23.2. Sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (rješenje Ustavnog suda RH broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.).

24. Slijedom iznesenog, kao odlučno u ovom postupku je trebalo utvrditi je li dodatak ugovora o kreditu sklopljen između stranaka, u skladu s uvjetima iz ZID ZPK-a, jer ako jest, radilo bi se o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke i kojim je uspostavljena nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana.

24.2. Pritom se skreće pozornost kako se u rješenju Vrhovnog suda RH broj Gos- 1/2019., također, ukazuje da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK-a valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

24.3. Stoga bi iz svega navedenog proizlazilo da potrošač, koji je sklopio dodatak – aneks ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK-a, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZID ZPK-a (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta i dr.).

25. Relevantne odredbe ZID ZPK-a, kojima je uređeno načelo konverzije i način izračuna konverzije kredita glase:

„Članak 19.b

Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Članak 19.c

(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se: - ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

- ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača.“.

25.2. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZID ZPK-a bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR-u.

25.3. Pritom je istaknuti da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, kako je to propisano odredbom članka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 141/08., 125/11., 78/15.,29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO).

25.4. Ocjenjujući citirane odredbe ZID ZPK-a te rezultate provedenog dokaznog postupka, proizlazilo bi da je dodatak ugovoru sklopljen sukladno tim odredbama, odnosno da su vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uredili svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se tužitelj kao korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR-a), a time što se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR-a računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIZ ZPK-a.

26. U konkretnom slučaju, kako je već ranije navedeno, predmet spora predstavlja restitucijski zahtjev temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

27. Polazeći od činjenice da je u ovom slučaju dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, te da je konverzija izvršena u skladu sa odredbama ZID ZPK, proizlazi da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i što bi imalo za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK-a, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, to bi proizlazilo da su se time stranke prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK-a.

27.2. Ovo iz razloga, što je zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavila stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.

28. Za istaći je, kako učinak konverzije prema ZID ZPK-a djeluje ex tunc, a što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 EBK, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

29. Na taj način, prema ocjeni ovoga suda, zaključenjem dodatka ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK-a) bila bi uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu citiranih odredbi ZID ZPK-a, pa bi interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva bilo suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.

30. Stoga se ovaj prvostupanjski sud poziva na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., koje slijedi pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela od 13. i 20. prosinca 2022. broj Su-IV-33/2022-21, a koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ('Narodne novine' broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“.

31. Drugim riječima, potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više ne bi imao pravo na povrat više plaćenih iznosa s ovih osnova, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku pretplate (obuhvaćenu konverzijom) koja je uračunata u buduće pojedine mjesečne anuitete, a koja kamata u konverziju nije uračunata).

32. Radi utvrđenja visine tužbenog traženja, tijekom postupka je izveden dokaz financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o.).

33. Tako iz pisanog nalaza i mišljenja imenovanog stalnog sudskog vještaka zaprimljenog pred ovim sudom dana 21. siječnja 2026., koji je izrađen u više varijanti (parametri vještačenja određeni rješenjem suda poslovni broj P-2664/2023-8 od 15. prosinca 2025. razlikuju se ovisno o pravnom shvaćanju stranaka u postupku i neujednačene sudske prakse) na koje stranke nisu imale primjedbi, a ovaj sud ga u cijelosti prihvaća kao stručno, argumentirano i izrađeno u skladu sa pravilima struke, u bitnome proizlazi da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije, nije mogao mijenjati tečaj:

-ukupan iznos pretplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog raste tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznosi 8.324,03 EUR;

-ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 232,93 EUR, slijedom čega je sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj manje i više plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 8.091,10 EUR.

33.2. Nadalje, glavnica po kreditu u CHF, temeljem stvarnog otplatnog plana, uzevši u obzir početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan konverzije iznosila 281.564,06 kn dok je konverzijom utvrđena glavnica u iznosu 303.601,01 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja iznosi 2.924,81 EUR.

Prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te priznao preplatu tužitelja u iznosu 4.951,29 EUR.

Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđen višak u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.

33.3. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije kredita ukupno iznose 2.700,13 EUR.

33.4. Pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 172 ZOO-a (Uračunavanje kamata i troškova), tada bi preostali iznos preplate priznate po konverziji nakon umanjenja sa iznosom zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni anuitet zbog promjene tečaja na više do dana izračuna konverzije kredita iznosio 2.251,16 EUR. Nadalje, pod pretpostavkom da bi se tako utvrđenim preostalim iznosom preplate priznate po konverziji umanjivala razlika u priznatoj glavnici po konverziji u odnosu na glavnicu koja bi bila po stvarnom otplatnom planu i primjenom tečaja za isplatu, preostali iznos razlike u glavnici po konverziji bi iznosio 673,65 EUR.

34. Kako je već ranije navedeno, tužitelju, prema mišljenju ovog prvostupanjskog suda, nakon sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, sa osnova restitucije temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, pripada upravo iznos zateznih kamata koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15, odnosno pripada mu obeštećenje na ime zakonske zatezne kamate na razliku pretplate (obuhvaćenu konverzijom) koja je uračunata u buduće pojedine mjesečne anuitete, a koja kamata u konverziju nije uračunata.

35. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ines Lozić proizlazi da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije kredita (tzv. zatezne kamate na pojedinačne iznose "konverzijske pretplate", odnosno na višeplaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa člankom 19.c. ZID ZPK, obračunatih u skladu sa člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije), ukupno iznose 2.700,13 EUR, koji iznos je tužitelju i dosuđen.

36. Na navedeni iznos tužitelju je dosuđena i procesna kamata, primjenom članka 31. st. 1. i st. 2. ZOO, tekuća od dana podnošenja tužbe, kao dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

37. Za više traženo, preko dosuđenog iznosa od 2.700,13 EUR sa zateznim kamatama, do traženog iznosa od 11.248,84 EUR sa zateznim kamatama (za iznos od 8.548,71 EUR sa zateznim kamatama), tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

38. Slijedom iznesenoga, odlučeno je kao u točkama I i II izreke presude.

39. Nakon što je odlučeno o glavnoj stvari, valjalo je donijeti odluku i o troškovima postupka.

40. U ovoj pravnoj stvari radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača) koji nije dao povoda za parnicu.

Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi moglo odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18. od 20. listopada 2021., Odluka suda EU C-224/19. i C-259/19., odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/13. od 19. prosinca 2017.).

41. Stoga, tužitelj, prema stavu ovog suda, ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka.

42. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 11.248,84 EUR te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.; dalje: Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).

43. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe od 6. lipnja 2023. (Tbr. 7/1 Tarife) iznos od 200,00 EUR;

-sastav podneska od 7. veljače 2024. (Tbr. 8/1 Tarife) iznos od 200,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 4. prosinca 2025. (Tbr. 9/1 Tarife), iznos od 200,00 EUR;

- sastav podneska od 5. veljače 2026. (Tbr. 8/1 Tarife ) iznos od 200,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 1. travnja 2026. (Tbr. 9/1 Tarife), iznos od 200,00 EUR, dakle ukupni iznos od 1.000,00 EUR, što uvećano za PDV po stopi od 25 % (250,00 EUR), daje iznos od 1.250,00 EUR.

44. Ovako dosuđeni ukupni iznos od 1.250,00 EUR valjalo je uvećati za iznos od 675,00 EUR na ime predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje, čime se došlo do iznosa od 1.925,00 EUR, na koji iznos je tužitelju priznata i tražena zatezna kamata tekuća od 12. svibnja 2026. kao dana donošenja odluke, do isplate (članak 151. st. 3. ZPP u vezi sa člankom 29. ZOO).

45. Stoga je odlučeno kao u točki III izreke presude.

U Splitu, 12. svibnja 2026.

Sutkinja

Ivana Jukić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis