REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Ć 5

Poslovni broj: Us I-1556/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Tomislavu Bilobrk, odvjetniku u Umagu, 8. ožujka 1A, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi oglašavanja rješenja ništavim, 11. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 410-20/24-01/96, URBROJ: 513-04-25-2 od 16. srpnja 2025. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, Ispostave Umag – Umago, KLASA: UP/I-410-20/19-01/7, URBROJ: 513-07-18-03/24-12 od 8. siječnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, Ispostave Umag – Umago, KLASA: UP/I-410-20/19-01/7, URBROJ: 513-07-18-03/24- 12 od 8. siječnja 2024., odbijen je prijedlog tužitelja za oglašavanjem ništavim rješenja KLASA: UP/I-410-20/2019-001/00007, URBROJ: 513-007-18-03-2019-0004 od 29. siječnja 2019., kojim rješenjem je tužitelju utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina na koju je utvrđen porez na promet nekretnina.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-410-20/24-01/96, URBROJ: 513-04-25- 2 od 16. srpnja 2025., odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da je u svom prijedlogu naveo dva zakonska razloga kao pravnu osnovu za poništenje privremenog poreznog rješenja i to: prvo - da je opisano privremeno porezno rješenje od 29. siječnja 2019. doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke na koje naknadno prešutno ili izričito nije pristala i drugo

- da izvršenje opisanog prvostupanjskog rješenja nije pravno moguće zbog nastupa apsolutne zastare prava na utvrđivanje i naplatu porezne obveze. Povodom tužiteljeva prijedloga opisanog u prethodnoj točki prvostupanjsko tijelo tuženika da je donijelo rješenje KLASA: UP/I-410-20/19-01/7, URBROJ: 513-07-18-03/22-06 od 14. ožujka 2022. čijom izrekom je odbačen prijedlog stranke “za obnovu postupka”. Protiv tog rješenja tužitelj da je podnio žalbu u kojoj je u bitnome ukazao da nije podnio prijedlog za obnovu postupka, već posve drugo pravno sredstvo i to prijedlog za oglašavanje rješenja ništavim kraće opisan pod točkom 1. ove tužbe, te da stoga pobijano rješenje nije zakonito i pravilno obrazloženo. Drugostupanjskim rješenjem KLASA: UP/II- 410-20/22-01/286, URBROJ: 513-04-23-2 od 31. kolovoza 2023. tuženik da je uvažio žalbu tužitelja, poništio pobijano prvostupanjsko rješenje i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje. Iz obrazloženja tog drugostupanjskog rješenja da proizlazi da je tuženik već tada sam prepoznao barem jedan od dva zakonska razloga za oglašavanje rješenja ništavim na koje se tužitelj bio pozvao u svom prijedlogu sukladno opisanom pod točkom 1. ove tužbe, te citira dijelove rješenja. U ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo da je rješenjem KLASA: UP/I-410- 20/19-01/7, URBROJ: 513-07-18-03/24-12 od 8. siječnja 2025. odbilo prijedlog tužitelja za oglašavanje rješenja ništavim bez ikakvog obrazloženja o osnovanosti zakonskih razloga iz članka 128. stavak 1. točke 3. i 5. ZOUP-a koje je tužitelj sadržajno vrlo jasno opisao u svom prijedlogu, a žalba da je odbijena od strane tuženika. Citirano obrazloženje ne samo da je nepravilno jer ne odgovara sadržaju zahtjeva predlagatelja, nego u potpunosti da odstupa od prethodnog drugostupanjskog rješenja koje je jasno ukazalo da je zahtjev predlagatelja potrebno razmotriti temeljem članka 128. stavak 1. ZOUP-a. Cjelokupan opisani postupak upravnih tijela ostavlja vrlo neugodan dojam da u ponovljenom postupku ni prvostupanjsko ni drugostupanjsko tijelo nisu zapravo znali i bili sposobni pravno pristupiti zahtjevu predlagatelja te o istom odlučiti s odgovarajućim, dostatnim i ozbiljnim pravno obrazloženim razlozima. Ovako, prvostupanjsko tijelo da se u suštini pravno potpuno oglušilo navodeći posve nebitno obrazloženje za svoju odluku očito tek toliko da ipak nešto obrazloži, dok je drugostupanjsko tijelo, umjesto da, ili poništi prvostupanjsko rješenje i isto poništi i ponovno vrati na ponovno odlučivanje ili pak isto preinači i samo odluči o prijedlogu tužitelja, jednostavno i krajnje arbitrarno zaključilo da se tužitelj nije pozvao na članak 128. stavak 1. ZOUP-a (?!), što da je očito posve netočno kraj sadržaja samog prijedloga tužitelja za oglašavanje rješenja ništavim. Tužitelj može tek pretpostaviti da je i ovakvo drugostupanjsko rješenje poslužilo da se žalba tužitelja pošto-poto odbije i upravni postupak na taj način završi. Iz prethodno opisanog vrlo da jasno proizlazi da unatoč tome što se tužitelj u prijedlogu za oglašavanje rješenja ništavim direktno i suštinski pozvao na zakonske razloge za oglašavanje rješenja ništavim, te unatoč tome što je i drugostupanjsko tijelo tuženika povodom njegove prve žalbe jasno dalo stav i uputu prvostupanjskom tijelu da se tužitelj upravo pozvao na zakonske razloge za oglašavanje rješenja ništavim te da o njima valja odlučiti i dati za to pravilno i zakonom propisano obrazloženje, toga se u ponovljenom postupku nisu držali ni prvostupanjsko ni samo drugostupanjsko tijelo tuženika. Time da su tužitelju grubo povrijeđena njegova konvencijska, ustavna i zakonska prava na obrazloženu odluku javnog upravnog tijela povodom njegova zahtjeva. Nadalje, tužitelju je time ujedno povrijeđeno i pravo na raspravljanje budući da zbog nedostatka valjanog obrazloženja u odlukama prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela i zbog pretjerano i ionako pogrešnog pretjerano formalističkog pristupa, tužiteljev zahtjev uopće nije meritorno, već isključivo formalno-pravno (a i tada pogrešno), ispitan i predlaže da se poništi rješenje tuženika.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako su prigovori tužitelja neosnovani i predlaže da se odbije tužbeni zahtjev.

5. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 4. svibnja 2026. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, 39/26, u nastavku teksta: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

6. Opunomoćenik tužitelja je ustrajao kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, dok se u donosu na odgovor na tužbu očituje na način da je glavni argument obrazloženja pobijanog drugostupanjskog rješenja navod o tome da tužitelj nije ukazao niti na jednu taksativno navedenu točku iz članka 128. stavak 1. ZUP-a iako se tužitelj već u uvodu prijedlog za oglašavanje rješenja ništavim izrekom pozvao na članak 128. stavak 2. ZUP-a kao pravnu osnovu za podnošenje tog prijedloga dok se sadržajno i suštinski vrlo jasno pozvao na zakonske osnove i to da je izvršenje privremenog poreznog rješenja pravno nemoguće što je razlog iz članka 128. stavak 1. točka 3. ZUP-a kao i da je privremeno porezno rješenje doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka nije naknadno pristala. Također da je za primijeniti da je drugostupanjsko tijelo odnosno tuženik u svom prethodnom ukidnom rješenju od 31. kolovoza 2023. jasno naveo, odnosno prepoznalo barem jedan razlog na kojem je tužitelj utemeljio prijedlog za oglašavanje rješenja ništavim i to iz razloga što smatra da izvršenje rješenje nije pravno moguće. Zaključno tužitelj smatra da su obrazloženja pobijanih rješenja nedostatna budući da njime nije odgovoreno u odnosu na osnovanost bilo kojeg od razloga za oglašavanje rješenja ništavim na koje se tužitelj vrlo jasno pozvao. Tužitelj zbog toga predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev te zahtjeva nadoknadu troškova upravnog spora i to za sastav tužbe i za zastupanje na današnjem ročištu za svaku od tih radnji 1.000,00 eura plus PDV te eventualne troškove sudskih pristojbi za tužbu i presudu, te dalje izlaže kao u tužbi.

7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.

8. Na temelju izvršenog uvida u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta i razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je tužitelj 22. veljače 2022. podnio prijedlog za oglašavanje ništavim poreznog rješenja od 29. siječnja 2019., iz razloga što je isto doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke i što smatra da izvršenje rješenja nije pravno moguće zbog nastupa apsolutne zastare.

10. U prethodnom upravnom postupku prvostupanjsko tijelo je rješenjem KLASA: UP/I-410-20/19-01/7, URBROJ: 513-07-18-03/22-06 od 14. ožujka 2022., odbacilo prijedlog za obnovu postupka u kojem je doneseno rješenje od 29. siječnja 2019. Tuženik je svojim rješenjem KLASA: UP/II-410-20/22-01/286, URBROJ: 513-04- 23-2 od 31. kolovoza 2023. poništio prvostupanjsko rješenje od 14. ožujka 2023. i predmet vratio na ponovni postupak. Kao razlog za poništavanje rješenja tuženik navodi da iz pobijanog rješenja nije vidljivo da se prvostupanjsko tijelo osvrnulo na navode podnositelja prijedloga o postojanju ili nepostojanju razloga za oglašavanje rješenja ništavim. U ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo je postupilo po uputi tuženika i odlučilo je o naprijed navedenom prijedlogu tužitelja i isti prijedlog je odbilo , koju odluku je potvrdio i sam tuženik.

11. Tužitelj ističe da izvršenje osporavanog rješenja nije moguće izvršiti zbog nastupa apsolutne zastare prava na utvrđivanje i naplatu porezne obveze, što nije osnovano jer je isti trebao uputiti zahtjev poreznom tijelu da se utvrdi zastara prava na utvrđivanje i naplatu poreznog duga, što bi ako se utvrdi, predstavljalo nemogućnost izvršenja rješenja. Također je neosnovan navod da je privremeno rješenje od 29. siječnja 2019. doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a to iz razloga što je postupak utvrđivanja poreza na promet nekretnina pokrenut na temelju pravomoćne sudske odluke dostavljene od strane Županijskog suda u Velikoj Gorici od 7. studenog 2018., a tužitelj je promet nekretnina prijavio 21. siječnja 2019. po zaprimljenom pozivu.

12. Odredbom članka 128. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09, 110/21, dalje ZUP) propisano je da će se rješenje oglasiti ništavim: 1. ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti; 2. ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku; 3. ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće; 4. ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo; 5. ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala; 6. ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja (stavak 1.). Rješenje će oglasiti ništavim javnopravno tijelo koje ga je donijelo ili koje obavlja nadzor nad tijelom koje ga je donijelo, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke u svako doba (stavak 2.). Kad je rješenje o oglašivanju rješenja ništavim donijelo prvostupanjsko tijelo, protiv toga rješenja može se izjaviti žalba. Kad je drugostupanjsko javnopravno tijelo ili tijelo koje obavlja nadzor nad tijelom koje ga je donijelo rješenje oglasilo ništavim, protiv toga rješenja može se pokrenuti upravni spor (stavak 3.).

13. Cijeneći mjerodavnu zakonsku odredbu i utvrđeno činjenično stanje, utvrđeno je kako ranije taksativno nabrojeni razlozi za oglašavanje rješenja ništavim u konkretnom slučaju nisu ispunjeni. Naime, razlozi koje navodi tužitelj radi oglašavanja rješenja ništavim su razlozi koji se odnose na zakonitost pobijanog rješenja, a niti samim ZUP-om, niti Općim poreznim zakonom nije izričito propisano da su to razlozi zbog kojih bi rješenje trebalo oglasiti ništavim.

14. Kako rješenje čije se oglašavanje ništavim predlaže, ne sadrži nepravilnosti koje su po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja (članak 128. ZUP-a), nije bilo osnove zaključiti da ovi razlozi postoje, to je i Sud u konkretnom upravnom sporu našao da nisu ostvarene pretpostavke za usvajanje zahtjeva tužitelja da se rješenje od 29. siječnja 2019. oglasi ništavim, zbog čega je temeljem odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev odbijen.

15. Odluka o trošku iz točke II. izreke presude temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a koji određuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

U Rijeci 11. svibnja 2026.

Sutkinja

Danica Vučinić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Tomislavu Bilobrku, odvjetniku u Umagu, 8. ožujka 1A

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5