Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-525/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Britvec, u pravnoj stvari tužitelja ĆD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Darku Gojaku, odvjetniku u Karlovcu, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB:81793146560, zastupan po punomoćnici Jeleni Sušilović Barić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2962/2025 od 28. travnja 2025., 11. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2962/2025 od 28. travnja 2025. potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-2962/2025 od 28. travnja 2025. presuđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, da tužitelju ĆD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 385,44 eura/2.904,10 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka prema određenju suda sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.", kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška, kao neosnovan.“

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje; ZPP) posebno ističući počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a. U žalbi navodi da je tužitelj kao vlasnik nekretnine na kojoj je zakonom ustanovljeno pravo puta dužan suzdržati se od radnji koje bi mogle utjecati na ispravnost komunikacijske infrastrukture te da je u svrhu općeg interesa kao vlasnik nekretnine dužan pristati na pravičnu naknadu kao razmjer između njegovih prava kao vlasnika i prava operatora, kao javnog interesa, pa da se radi o naknadi koja je svojom visinom niža od one koja se određuje u postupku potpunog ili nepotpunog izvlaštenja i predstavlja tržišnu vrijednost nekretnine koja je vlasniku oduzeta ili mu je pak ograničeno stvarno pravo zbog čega da je zakonodavac obvezu na plaćanje naknade predvidio kao zakonsku i koja nastaje samom činjenicom osnivanja prava puta te dospijeva jednom godišnje. Smatra da angažman regulatorne Agencije treba promatrati u smislu rješavanja sporova i utvrđivanja visine naknade propisane podzakonskim propisom, pri čemu Potvrda o pravu puta da ne predstavlja odluku upravnog tijela odnosno tijela s javnim ovlastima i time da nije upravni akt pa da ne može imati konstitutivne učinke. Ističe da članak 29. stavak 2. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14, 72/17 – dalje; ZEK) ne daje činjenici izdavanja Potvrde o pravu puta značaj dospijeća obveze, već da se intencija te odredbe, a imajući u vidu cjelokupni sadržaj zakonskog propisa, ima promatrati kao provedbena u smislu utvrđivanja visine naknade u slučaju spora između suprotstavljenih stranaka, odnosno da se pravo puta osniva na temelju zakona, da ovlaštenik prava puta ima zakonsku obvezu plaćanja naknade za korištenje prava puta pa, kako prema citiranim propisima Agencija utvrđuje naknadu u godini u kojoj je izdala Potvrdu, da se ne može odreći pravo vlasniku nekretnine da na temelju odredbe članka 28. stavak 4. ZEK-a zatraži isplatu utuživih naknada za prethodno razdoblje. Također ističe da pobijana presuda uskraćuje tužitelju pravo na mirno uživanje vlasništva iz članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer je njegovo pravo vlasništva na nekretnini ograničeno, a istovremeno mu je sud uskratio pravo na pravičnu novčanu naknadu za to ograničenje prava vlasništva. Predlaže žalbu prihvatiti i pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti je i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio žalbene navode tužitelja i predložio žalbu odbiti u cijelosti.

4. Žalba nije osnovana.

5. Odredbom članka 458. stavak 1. ZPP-a propisano je da su sporovi male vrijednosti sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 EUR.

5.1. Odredbom članka 467. stavak 1. ZPP propisano je da se presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. tog Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točke 3. tog Zakona. Dakle, presudu donesenu u sporu male vrijednosti nije dopušteno pobijati žalbom zbog bitnih povreda postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a (relativno bitne povrede), a niti zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega žalbene navode u tom pravcu ovaj drugostupanjski sud nije mogao razmatrati.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade koristi koju smatra da je tuženik stekao korištenjem nekretnine u vlasništvu tužitelja, bez pravne osnove, izvršavanjem ovlasti prava puta u utuženom razdoblju odnosno u razdoblju od 2018. do 2021. u iznosu od 385,44 EUR uz pripadajuće zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe do isplate.

7. Ispitujući zakonitost pobijane presude povodom žalbe tužitelja i po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana presuda nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a jer je presuda jasna, razumljiva i može se ispitati.

9. Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi i među strankama nije sporno:

- da je tužitelj vlasnik nekretnine, i to kčbr. [katastarska čestica] [adresa], oranica od 23112 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],

- da je preko nekretnine tužitelja izgrađena devedesetih godina dvadesetog stoljeća EKI, odnosno u zemlju ukopan elektronički komunikacijski vod u duljini od 72,60 metara,

- da je tužitelj 24. listopada 2022. uputio Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (HAKOM) zahtjev za utvrđivanje infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu na nekretnini u njegovom vlasništvu,

- da je HAKOM utvrdio infrastrukturnog operatora, odredio visinu naknade za pravo puta te izdao potvrdu o pravu puta broj: 11569 od 3. veljače 2023. infrastrukturnom operatoru, ovdje tuženiku,

- da iz priložene potvrde o pravu puta i tablice proizlazi da tuženik plaća naknadu za korištenje predmetne nekretnine u vlasništvu tužitelja od 24. listopada 2022. i to u iznosu od 96,36 EUR godišnje.

10. Tijekom prvostupanjskog postupka, i sada u žalbenoj fazi, sporno je ima li tužitelj pravo zahtijevati od tuženika isplatu predmetnih naknada za razdoblje koje je prethodilo izdavanju Potvrde HAKOM-a od 3. veljače 2023., odnosno za period od 2018. do 2021. i prema kojem mjerodavnom propisu.

11. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev s obrazloženjem da tuženik na predmetnoj nekretnini za koju tužitelj potražuje plaćanje naknade koristi ima zakonom ustanovljeno pravo puta, da tuženik predmetne nekretnine koristi na temelju valjane pravne osnove i to na temelju ZEK, pa stoga da tužitelj neosnovano potražuje od tuženika plaćanje naknade koristi stečene bez pravne osnove. Prema ocjeni prvostupanjskog suda imajući u vidu okolnost da je tuženik na spornoj nekretnini prije stupanja na snagu ZEK-a imao sagrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu kojom se koristio bez sudskog spora s tužiteljem kao vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja, to da je tuženik na nekretninama za koje tužitelj potražuje plaćanje naknade stekao pravo puta u trenutku stupanja na snagu ZEK-a, odnosno 1. siječnja 2008. Prvostupanjski sud odredbe mjerodavnih propisa tumači na način da je obveza plaćanja naknade za pravo puta u razdoblju od 1. kolovoza 2008. do 22. srpnja 2017., odnosno od stupanja na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 73/2008 – dalje; ZEK/08) do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama (''Narodne novine'' broj 72/2017 – dalje; ZEK/17) za infrastrukturnog operatora nastala tek izdavanjem potvrde o pravu puta, pa da navedena obveza za razdoblje nakon 22. srpnja 2017. sukladno Pravilniku koji je stupio na snagu 2. listopada 2017. nastaje od dana podnošenja zahtjeva HAKOM-u, a da infrastrukturni operator naknadu za pravo puta prije izdavanja potvrde HAKOMA nije bio dužan plaćati. U svakom slučaju smatra da iz mjerodavnih propisa proizlazi da infrastrukturni operater nije dužan plaćati naknadu za pravo puta prije nego li je imao priliku upoznati se s njenom visinom, i to u slučaju kada je on pokrenuo postupak izdavanja potvrde o pravu puta, od primitka potvrde o pravu puta, a u slučaju kada je vlasnik pokrenuo postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, od trenutka kada je HAKOM zaprimio takav zahtjev. Ističe da iako je tuženik bio ovlašten temeljem svih Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta podnijeti HAKOM-u zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta u kojoj bi se utvrdila i visina naknade za pravo puta, a izdavanjem, odnosno primitkom te potvrde za tuženika da bi nastala obveza plaćanja naknade za pravo puta tužitelju, tuženik da nije bio dužan podnijeti takav zahtjev pa da se nepodnošenje istog ne može smatrati protupravnim. Zaključno sud prvog stupnja navodi da obzirom je tuženik u utuženom razdoblju imao zakonsku osnovu za korištenje sporne nekretnine, a obveza plaćanja naknade da nije nastala po samom zakonu stjecanjem prava puta, već danom podnošenja zahtjeva HAKOM-U za izdavanjem potvrde o pravu puta (24. listopada 2022.), to da nema osnove za ocjenu tužbenog zahtjeva osnovanim.

12. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nekretninu tužitelja nije koristio bez pravne osnove jer ju je koristio na temelju prava puta koje je stekao po samom zakonu na temelju odredbe članka 28. stavak 1. alineja druga ZEK/08.

13. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da propuštanje tuženika da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, s obzirom da je odredbama ZEK/08 propisana tek mogućnost, a ne i obveza tuženika na podnošenje takvog zahtjeva, ne predstavlja protupravno propuštanje.

14. Međutim, nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da je do 22. srpnja 2017. ZEK propisivao da je infrastrukturni operator dužan plaćati naknadu za pravo puta na temelju izdane potvrde o pravu puta, a iz koje potvrde da je infrastrukturni operator bio upoznat s visinom svoje novčane obveze pa da bi iz navedenog proizlazilo da infrastrukturni operator naknadu za pravo puta prije izdavanja takve potvrde nije bio dužan plaćati, kao i da je do stupanja na snagu ZID ZEK-a/17, ZEK-om bilo određeno da se naknada za pravo puta plaća tek na temelju odnosno nakon izdavanja potvrde o pravu puta, dok ZID ZEK-a/17 o tome da više ne sadrži nikakvu odredbu, već određuje da se naknada za pravo puta plaća prema Pravilniku o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 31/09, 89/10, 152/11, 151/14 i 95/17).

14.1. Naime, obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz jasne i određene odredbe članka 28. stavak 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 90/11 – dalje; ZEK/11) prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta.

14.2. Predlagatelj ZID ZEK/17, ne prihvaćajući primjedbe ovlaštenih operatora u odnosu na izmjene članka 29. stavak 1. ZEK, određeno je naveo da "Odredbom izmijenjenog članka 29. stavak 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama jasnije je propisano da stjecanjem prava puta na temelju zakona (ex lege) nastaje i obveza plaćanja naknade za pravo puta." Dakle, da je već i ranijim odredbama ZEK bila propisana obveza plaćanja naknade za pravo puta na temelju zakona, pri čemu postojanje potvrde o pravu puta nije bilo od odlučnog značenja.

15. Odredba članka 29. stavak 1. ZEK, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavljaju tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta, kako to ističe i tužitelj u žalbi, koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu člankom 28. stavkom 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta. Odredba članka 6. stavka 7. Pravilnika, koja propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se mora isplatiti u roku od petnaest dana od dana zaprimanja potvrde, uređuje dospjelost obveze operatora utvrđene u upravnom postupku, a ne i postojanje same obveze koja proizlazi iz članka 28. stavka 4. ZEK.

16. Iz opisanog proizlazi da nakon što je stekao pravo puta infrastrukturni operator ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu i prije nego što mu, na njegov zahtjev, agencija izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta. Takav zaključak primjenjiv je i u konkretnoj situaciji, neovisno o činjenici da je u vrijeme podnošenja zahtjeva tužitelja HAKOM-u na snagu stupio novi Zakon o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 76/22, 14/24 – dalje; ZEK/22), imajući u vidu da se utuženo razdoblje odnosi na vrijeme važenja njegovog prethodnika.

17. Unatoč iznesenom, budući da je zbog pogrešnog pravnog pristupa o nepostojanju obveze plaćanja naknade prije izdavanja potvrde o pravu puta i pogrešne primjene materijalnog prava prvostupanjski sud propustio raspraviti visinu naknade za utuženo razdoblje, činjenično stanje ostalo je nepotpuno utvrđeno, pa nema uvjeta za preinaku pobijane odluke, a obzirom na zakonska ograničenja u sporovima male vrijednosti, odnosno okolnost da je odredbom članka 467. stavak 2. ZPP-a propisano da se u postupku u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju odredbe članka 370. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud nema ovlasti ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

17.1. Kod toga se napominje da je tijekom postupka sud prvog stupnja rješenjem od 25. travnja 2025. sud prvog stupnja odbio prijedlog tužitelja za održavanje ročišta u predmetu protiv kojeg rješenja posebna žalba nije dopuštena, a tužitelj to rješenje ne pobija ni sada u žalbi protiv odluke o glavnoj stvari, kao i da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da uvid u ostale isprave kao što su zemljišnoknjižni izvadak te uviđaj na licu mjesta i građevinsko-geodetsko vještačenje sud nije izvodio, smatrajući da isto nije bilo potrebno budući da su činjenice u vezi predmetnih isprava između stranaka u tijeku postupka postale nesporne, koju odluku i obrazloženje tužitelj u žalbi također ne dovodi u pitanje.

17.2. Također valja istaknuti da okolnost što prvostupanjski sud, zbog pogrešnog pravnog shvaćanja, nije utvrđivao visinu naknade ne znači da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama u smislu bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a, već se radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava koja je dovela do nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten žalbeni razlog u sporu male vrijednosti.

18. Slijedom svega iznesenog, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu te na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

19. Obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom, ne pripada mu pravo na naknadu troška žalbenog postupka, zbog čega je temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP- a odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Karlovcu 11. svibnja 2026.

Sudac

Vesna Britvec