Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Stjepana Radića 81

Poslovni broj: P-652/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku (OIB: 29399232217), po sutkinji Martini Miletić Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja MI (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupana po punomoćniku ŽI, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. (OIB: 53056966535) Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupana po punomoćniku Josip Mađarić, odvjetnik u OD Mađarić & Lui, Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave, zaključene dana 08. travnja 2026. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno zajedno sa punomoćnikom ŽI, odvjetnik u [adresa], i zamjenika punomoćnika tuženika Darija Silov, odvjetnica u Šibeniku, po objavi dana 11. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 168-50-3817925 od 28.11.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 24.172,47 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 168-50-3817925 od 28.11.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika, kao kreditora.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 4.256,64 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

na iznos od

3,51 €

31.12.2007.

9,66 €

31.1.2008.

10,20 € 29.2.2008.

11,18 € 31.3.2008.

9,47 €

30.4.2008.

14,24 € 31.5.2008.

14,92 € 30.6.2008.

13,57 € 31.7.2008.

13,49 € 31.8.2008.

14,04 € 30.9.2008.

19,06 € 31.10.2008.

15,42 € 30.11.2008.

19,53 € 31.12.2008.

19,94 € 31.1.2009.

19,97 € 28.2.2009.

28,59 € 31.3.2009.

28,39 € 30.4.2009.

26,68 € 31.5.2009.

25,35 € 30.6.2009.

25,26 € 31.7.2009.

25,41 € 31.8.2009.

25,00 € 30.9.2009.

24,15 € 31.10.2009.

24,68 € 30.11.2009.

25,01 € 31.12.2009.

25,60 € 31.1.2010.

24,96 € 28.2.2010.

25,83 € 31.3.2010.

25,15 € 30.4.2010.

25,16 € 31.5.2010.

33,69 € 30.6.2010.

52,77 € 31.7.2010.

62,95 € 31.8.2010.

59,43 € 30.9.2010.

53,77 € 31.10.2010.

65,71 € 30.11.2010.

80,89 € 31.12.2010.

70,14 € 31.1.2011.

73,91 € 28.2.2011.

69,12 € 31.3.2011.

69,98 € 30.4.2011.

90,33 € 31.5.2011.

92,32 € 30.6.2011.

109,32 € 31.7.2011.

100,59 € 31.8.2011.

91,02 € 30.9.2011.

88,32 € 31.10.2011.

87,59 € 30.11.2011.

92,12 € 31.12.2011.

96,08 € 31.1.2012.

96,61 € 29.2.2012.

93,87 € 31.3.2012.

95,72 € 30.4.2012.

96,98 € 31.5.2012.

94,86 € 30.6.2012.

95,41 € 31.7.2012.

93,82 € 31.8.2012.

90,38 € 30.9.2012.

94,05 € 31.10.2012.

95,81 € 30.11.2012.

94,57 € 31.12.2012.

87,65 € 31.1.2013.

93,53 € 28.2.2013.

94,05 € 31.3.2013.

91,74 € 30.4.2013.

84,57 € 31.5.2013.

84,38 € 30.6.2013.

86,15 € 31.7.2013.

88,97 € 31.8.2013.

92,88 € 30.9.2013.

90,86 € 31.10.2013.

92,29 € 30.11.2013.

94,02 € 31.12.2013.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

“Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 114,64 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.”

Obrazloženje

1. Tužiteljica MI, zastupana po punomoćniku ŽI, odvjetnik u [adresa], podnijela je ovom sudu, dana 22. ožujka 2019. godine, tužbu protiv tuženika. Tužiteljica navodi u tužbi da je sa tužiteljem, dana 28. studenog 2006. godine, sklopila Ugovor o kreditu broj 168-50-3817925, temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 24.172,47 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik da je u gore navedenom, unaprijed formaliziranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak te je otplatu kredita, u čl. 7. Ugovora, vezao uz ovu valutu te da je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu 5,20% godišnje ugovorivši u istom da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na način da će se ona mijenjati. Postupajući na taj način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obveznim ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik da nije s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorne kamate, tuženik da je suprotno odredbama Zakona o potrošača i Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja kao temeljenom načelu obveznog prava prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice.

1.1. Zbog svega naprijed navedenog, odnosno protupravnog ponašanja tuženika da je protiv istog vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. Visoki Trgovački sud da je donio presudu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 u toč. II. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita a time i interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stope koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je ništetna, odnosno isti sud da je svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem 1401/12 kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2018. godine povrijedio interese i prava korisnika kredita, a time i interese i prava tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a što da je onda imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužiteljice.

1.2. Slijedom svega naprijed navedenog tužiteljica je predložila da sud prihvati tužbeni zahtjev te istoj dosudi utuženi iznos.

2. Tuženik je u svom odgovoru na tužbu osporavao tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, osporavao je osnov i isticao prigovor zastare. Naime, tuženik ne spori da je sa tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu broj 168-50-3817925 dana 28. studenog 2006. godine kojim je stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 24.172,47 eura s redovnom kamatnom stopom od 5,20% godišnje, promjenjivom kamatnom stopom po dospijeću u iznosu od 15% godišnje, također promjenjivom. Nadalje, tuženik je u odgovoru na tužbu isticao kako je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju ugovora, a da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu da je vidljivo i iz zahtjeva za kredit u kojem da je tužitelj, između više ponuđenih valuta vlastoručno odabrao valutu CHF nakon čega da je zaključen ugovor o valuti CHF. Budući da je tuženik nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, da je razvidno kako je tuženik postupao u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Odredba o kamatnoj stopi da je jasna, lako uočljiva, razumljiva a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te da ignorira činjenicu da tužitelj nije prije zaključenja Ugovora o kreditu tražio fiksnu kamatnu stopu, već da je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena. Isto tako, na pripremnom ročištu održanom pred ovim sudom, dana 15. listopada 2025. godine, tuženik je isticao prigovor radi prebijanja.

3. U dokaznom postupku izvedeni su dokazi pregledom preslike Ugovora o kreditu broj 168-50-3817925 od dana 28. studenog 2006. godine, sklopljenog između tužitelja i tuženika, preslike otplatnog plana, preslike ponude za kupnju motornog vozila broj 1210452 od dana 28. studenog 2006. godine, preslike zahtjeva za kredit, nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Željko Deković od dana 29. prosinca 2025. godine saslušanjem tužiteljice na ročištu održanom dana 08. travnja 2026. godine.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno sud je sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19) utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su dana 28. studenog 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, međutim sporna je osnov tužbenog zahtjeva kao i visina istog te prigovor zastare tuženika.

6. Pregledom Ugovora o kreditu od dana 28. studenog 2006. godine vidljivo je kako je tuženik tužitelju odobrio i isplatio kredit u iznosu od 24. 172,47 CHF po srednjem tečaju Kreditora sa godišnjom kamatnom stopom od 5,20 % promjenjivom u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Otplata kredita da će se vršiti u 84 jednaka mjesečna anuiteta čiju visinu određuje banka planom otplate.

7. U postupku također nije sporno da je Ugovor o kreditu sklopljen u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (Narodne novine broj: 96/03) a koji zakon je specijalni propis na području zaštite potrošača na temelju koje je trgovac ovlašten jednostrano izmijeniti ugovornu odredbu, ako za to ima valjani razlog naveden u ugovoru. Konkretno radi se o odredbi čl. 81. citiranog Zakona u kojoj se navodi kako se nepoštenom odredbom smatra odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača.

8. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od dana 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da nije prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske polovni broj Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine utvrđeno da je tuženik u razdoblju od dana 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2014. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći iste ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovarana redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga – potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrditi egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Isto tako, iz odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-3412/2018 od dana 19. ožujka 2019. godine razvidno je da je mišljenje Vrhovnog suda RH prema odredbi čl. 502a st. 1 Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 ) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom, zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijetu tužbu ( tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je čl. 502.c. ZPP-a propisan učinak presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

9.1. Stoga, kako je dakle, utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužiteljice kao potrošača, tj. kao korisnika kredita, jer je ugovorio nepoštenu i ništetenu odredbu o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, tuženik je dužan vratiti vrijednost više preplaćenih anuiteta budući je iste stekao bez osnove. Prema odredbi čl. 210. st. 1. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/96 u daljnjem tekstu ZOO) kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

10. U pogledu prigovora zastare tuženika, isti prigovor je neosnovan jer je odlukom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ništetna. Stoga se primjenjuje novi zastrani rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. godine do 15. lipnja 2023. godine. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 22. ožujka 2019. godine, proizlazi da je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO-a.

11. Slijedom svega naprijed navedenog pravni osnov za valutnu klauzulu i kamatnu stopu utvrđen je u cijelosti.

12. Budući da je tuženik u tijeku postupka osporavao visinu tužbenog zahtjeva sud je odredio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te je isto povjereno stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Željko Deković iz [adresa]. U svom nalazu i mišljenu, a kojeg je sud cijenio kao stručan i objektivan, vještak je utvrdio da je ukupna razlika nastala uslijed promjene tečaja valute i kamatne stope iznosi 4.256,66 eura. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka tuženik je prigovarao pogrešnoj metodi izračuna, dok je tužitelj visinu tužbenog zahtjeva uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka, pa je podneskom od dana 01. travnja 2026. godine uredio tužbeni zahtjev.

12.1. U odnosu na uređenje tužbenog zahtjeva valja napomenuti promjena u visini tužbenog zahtjev ne predstavlja preinaku već samo usklađenje sa nalazom i mišljenjem vještaka, a ne mijenjanje pravne osnove i postavljanje sasvim novog tužbenog zahtjeva. Naprijed navedeno shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, dana 26. studenog 2021. godine.

13. Slijedom svega naprijed navedenog, utvrdivši da je pravni osnov za valutnu klauzulu u cijelosti utvrđen i osnovan, a visina utvrđena u nalazu i mišljenu vještaka kojem stranke nisu u bitnom prigovarale, sud je sukladno odredbi čl. 210. ZOO-a po osnovu stjecanja bez osnove dosudio tužiteljici utvrđenu razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate kredita i tečaja za valutu CHF u vrijeme isplate kredita, te razliku u kamatnoj stopi, točnije iznos od 4.256,64 eura.

13.1. Na dosuđeni iznos tužitelju je sukladno čl. 214. ZOO-a priznata zakonska zatezna kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa anuiteta pa do isplate, što je preciznije određeno u izreci presude.

14. U odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva koji je tužitelj potraživao prilikom podnošenja tužbe, točnije iznos od 144,64 eura sud je isti odbio kao neosnovan. Naime, tužitelj je, nakon dostavne nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, uredio tužbeni zahtjev na način da je isti umanjio u odnosu na prvotno postavljeni. Smanjenje tužbenog zahtjeva ( iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP-a, za koje je ako je do toga došlo, nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari uvijek potreban pristanak tuženika. Budući da se tuženik istom protivio i to na ročištu dana 08. travnja 2006. godine sud je o tom dijelu tužbenog zahtjeva meritorno odlučivao pa je isti odbio kao neosnovan.

15. Podredno, valja naglasiti kako je tužitelj uz tužbu dostavio Ugovor o kreditu čija je svrha isključivo bila kupnja automobila, pa tužiteljev status potrošača u ovom postupku nije upitan, budući ista ne može dokazivati negativne činjenice a to bi eventualno bilo da se bavi nekom profesionalnom djelatnošću, a sve iz razloga jer bi takav navod trebao dokazati tuženik ako se na njega poziva.

15.1. U prilog ovom utvrđenu suda ide i iskaz same tužiteljice iz kojeg proizlazi da je kredit podignula radi kupnje automobila isključivo za svoje osobne potrebe i za potrebe svoje obitelji. Ista da je otišla u auto kuću gdje su joj rekli kako ima automobila za prodaju te su joj ponudili ugovor o kreditu koji je glasio na CHF i poslali je u banku. Kada je došla u banku da su je uvjeravali da je CHF nestabilnija valuta te da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinoj ugovornoj odredbi već a se radilo o tipskom ugovoru koji je odnijela kod javnog bilježnika radi ovjere istog. U počeku otplate visina anuiteta da je iznosila 1.500,00 kuna a s godinama da se popela na 2.500,00 kuna a što da je znatno utjecalo na život njezine obitelji. Njezin supruga u to vrijeme da je otišao u mirovinu dok ona da je još radila. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nitko da je nije upozorio da bi moglo doći do takve promjene u tečaju ili kamati vezano za CHF. Kredit da je u cijelosti otplatila 10. siječnja 2014. godine.

16. U odnosu na tuženikom prigovor radi prebijanja, procesnopravni prigovor valja napomenuti da je tuženik u fazi prethodnog postupka postavio uvjeti prigovor radi prebijanja. Prigovor radi prebijanja mora biti istaknut tako da nema nikakve dvojbe da je istaknut, samo navođenje da tuženik ima tražbinu prema tužitelju ne znači da se radi o takvom prigovoru. Prigovor radi prebijanja mora biti kvantitativno određen i naznačena osnova tuženikove tražbine, jer se u protivnom po njemu ne može postupati.

16. 2. Procesnopravni prigovor radi prebijanja može se staviti do zaključenja prethodnog postupka, dok materijalnopravni prigovor prijeboja se može istaknuti do zaključenja glavne rasprave. Slijedom navedenog, prigovor radi prebijanja u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede tražbinu koju stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena, a što je sve jasno navedeno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 549/2023 od dana 18. prosinca 2023. godine.

16.4. Podredno, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 u daljnjem tekstu ZOO) u kojem stoji da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav ono što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužiteljica ništa nije primila od tuženika već je tuženiku izvršila plaćanja te isplatu kako je on to tražio time da je tijekom razdoblje otplate kredita došlo isključivo do prelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika a ne i do prelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose preplate valjalo uračunavati negativne tečajne razlike.

17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 158. st. 1 u svezi s odredbom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 dalje: ZPP-a). Ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovaraju postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotak u kojem su stranke uspjele u parnici.

17.1. Utvrđujući postotke sud je utvrdio da je tužitelj uspio u postotku od 90% a tuženik 10%, pa kada se od utvrđenog postotka tužitelja oduzme utvrđeni postotak tuženika, proizlazi da je tužitelj uspio u postupku od 80%. Slijedom naprijed navedenog tužitelju je priznat trošak postupka i to sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika kao i razmjernom uspjehu u parnici, trošak za sastav tužbe ukupno 200,00 eura uvećano za PDV ukupno 250,00 eura umanjeno za uspjeh u parnici što iznosi ukupno 200,00 eura, trošak za sastav podnesak od dana 30. rujna 2025. godine u iznosu do 200,00 eura uvećano za PDV što iznosi ukupno 250,00 eura umanjeno za uspjeh u parnici u što iznosi 200,00 eura, trošak za zastupanje na ročištu dana 15. listopada 2025. godine u iznosu od 200,00 eura uvećano za PDV ukupno 250,00 eura umanjeno za uspjeh u parnici što iznosi ukupno 200,00 eura, trošak za sastav podneska dana 01. travnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura uvećano za PDV ukupno 250, 00 eura umanjeno za uspjeh u parnici što iznosi ukupno 200,00 eura, trošak za zastupanje na ročištu dana 08. travnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura uvećano za PDV ukupno 250, 00 eura umanjeno za uspjeh u parnici što iznosi ukupno 200,00 eura, trošak predujma za vještačenje u iznosu od 499,02 eura, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 90,52 eura. Dakle, ukupno iznos od 1.589,54 eura.

18. Odredbom čl. 11 st. 1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine broj: 118/18 i 51/23) propisano je da su od plaćanja pristojbi u Republici Hrvatskoj oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

18.2. Budući da se u konkretnom slučaju radi upravo o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj je kao takav oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na presudu.

19. Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je riješiti kao u izreci.

U Šibeniku, 11. svibnja 2026. godine

SUTKINJA

Martina Miletić Lovrić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud, u dovoljnom broju primjeraka sud i protivnu stranu.

DN-a:

- za tužitelja punomoćnik ŽI, odvjetnik u [adresa]

- za tuženika punomoćnici iz ZOU Mađarić & Lui, Zagreb