Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-1124/2019-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Ani Lazić, u pravnoj stvari tužiteljice NMĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, Ulica Stanka Vraza 15, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4 radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 27. ožujka 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice NM, odvjetničke vježbenice u uredu Danijela Trubića iz Varaždina, i zamjenice punomoćnika tuženika ŽM, odvjetničke vježbenice u Mađarić & Lui , odvjetnika u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, te objave presude 11. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu za postupanje u ovom predmetu istaknut u odgovoru na tužbu od strane tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovan.

II. Dopušta se preinaka tužbe tužitelja sukladno podnesku tužitelja zaprimljenom 29. prosinca 2025. kojim uređuje tužbeni zahtjev.

III. Odbija se prigovor radi prebijanja tuženika istaknut u podnesku od 19. prosinca 2025. kao nepravodoban.

i  p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici ŽMĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 4.242,23 EUR (slovima: četiri tisuće dvijesto četrdeset i dva eura i dvadeset i tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na:

iznos 4,25 EUR od 8. rujna 2005.

iznos 4,76 EUR od 12. listopada 2005.

iznos 4,79 EUR od 31. listopada 2005.

iznos 5,25 EUR od 3. prosinca 2005.

iznos 3,44 EUR od 31. prosinca 2005.

iznos 2,86 EUR od 31. siječnja 2006.

iznos 0,09 EUR od 28. veljače 2006.

iznos 117,98 EUR od 19. ožujka 2009.

iznos 34,48 EUR od 3. travnja 2009.

iznos 69,54 EUR od 2. lipnja 2009.

iznos 54,32 EUR od 21. kolovoza 2009.

iznos 27,05 EUR od 22. rujna 2009.

iznos 24,53 EUR od 21. listopada 2009.

iznos 46,82 EUR od 19. studenoga 2009.

iznos 119,42 EUR od 1. veljače 2010.

iznos 38,61 EUR od 22. ožujka 2010.

iznos 85,06 EUR od 13. svibnja 2010.

iznos 45,92 EUR od 4. lipnja 2010.

iznos 107,42 EUR od 12. kolovoza 2010.

iznos 82,71 EUR od 5. listopada 2010.

iznos 83,43 EUR od 10. prosinca 2010.

iznos 105,74 EUR od 3. veljače 2011.

iznos 185,53 EUR od 9. rujna 2011.

iznos 117,63 EUR od 27. listopada 2011.

iznos 169,57 EUR od 24. siječnja 2012.

iznos 230,39 EUR od 17. svibnja 2012.

iznos 347,94 EUR od 30. listopada 2012.

iznos 53,32 EUR od 3. studenoga 2012.

iznos 466,83 EUR od 29. svibnja 2013.

iznos 163,12 EUR od 31. listopada 2013.

iznos 304,48 EUR od 6. studenoga 2013.

iznos 145,47 EUR od 30. siječnja 2014.

iznos 51,52 EUR od 23. travnja 2014.

iznos 117,47 EUR od 3. studenoga 2014.

iznos 224,36 EUR od 14. studenoga 2014.

iznos 596,13 EUR od 24. rujna 2015.

sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 naknaditi trošak parničnog postupka tužiteljici ŽMĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u iznosu od 2.132,10 EUR (dvije tisuće sto trideset dva eura i deset centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 11. svibnja 2026. do isplate prema stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope

- kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovome sudu podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da mjesna nadležnost ovoga suda proizlazi iz odredbe čl. 59. Zakona o parničnom postupku i čl. 19. I. Zakona o potrošačkom kreditiranju, da iz čl. 13. ugovora o kreditu koji su sklopile tužiteljica kao potrošač i tužitelj kao davatelj kredita proizlazi da je utvrđena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, no da ista odredba ne proizvodi pravne učinke i ne može se smatrati sporazumom stranaka o mjesnoj nadležnosti jer da se radi o ugovornoj odredbi koju je tuženik unaprijed formulirao i o kojoj stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale te se smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača (čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača). Tužiteljica je u tužbi navela da je kao korisnik kredita dana 15. srpnja 2005. sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 318-50-2949788 (dalje: Ugovor), a zbog konstantnog rasta anuiteta da je bila prisiljena tijekom trajanja otplate sklopiti s tuženikom Dodatak br. I. Ugovoru od 26. siječnja 2011. kojim je ugovoren moratorij u trajanju od 6 mjeseci u razdoblju od 1. siječnja 2011. do 30. lipnja 2011, a kasnije i Dodatak br. II Ugovoru od 6. listopada 2012. kojim je ugovoren novi moratorij u trajanju od 6 mjeseci u razdoblju od 1. listopada 2011. do 31. ožujka 2012. te da je istima neznatno izmijenjena ugovorena kamatna stopa sa 4,95% na 5%. Nadalje tužiteljica navodi da je 8. veljače 2016. sa tuženikom sklopila Dodatak broj KONV-01/2016 ugovora o kreditu broj: 318- 50-2949788 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, no da provedena konverzija kredita nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora. U tužbi navodi da je čl. 2. Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa od 4,95 % godišnje time da je Dodacima ona povećana na 5%, ali i da je promjenjiva prema odluci Banke. Člankom 7. Ugovora određena je otplata kredita koja se veže uz valutu švicarski franak (CHF) na način da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke (tuženika) na dan odobrenja, a člankom 8. da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci Banke, odnosno tuženika. Tuženik, međutim, ni u jednom trenutku, pa ni prilikom sklapanja Ugovora, nije obavijestio tužiteljicu kao potrošače o parametrima nužnima za donošenje informirane i valjane odluke niti joj je omogućio da pojedinačno pregovara oko bilo koje od odredaba Ugovora. Tako je osobito nije informirao o posebnim valutnim rizicima povezanim uz švicarski franak te razlozima zašto se kredit veže uz valutu koja nije službena valuta Republike Hrvatske niti je valuta u kojoj se vrši plaćanje obveza iz Ugovora, a u konačnici nije ni domicilna valuta tužiteljice ili tuženika. Jednako tako, tužiteljicu nije upozorio da je švicarski franak tzv. „valuta utočišta”, odnosno valuta u koju ulagači imaju povjerenje u razdobljima gospodarske krize i da joj u tim slučajevima zbog povećanog interesa vrijednost u odnosu na druge valute raste, a da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF na način na koji to primjerice štiti u odnosu na EUR. Naprotiv, kako tužiteljicu, tako i brojne druge korisnike kredita kroz reklame i prilikom razgovora u poslovnici poticao je na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, navodeći da se radi o „sigurnoj” valuti i da je to kredit koji je najpovoljniji za korisnika. Smatra da se, kod odredaba čl. 7. odnosno drugih relevantnih odredaba Ugovora, u dijelu u kojem se otplata anuiteta veže uz tečaj švicarskog franka, o čemu tuženik nije pojedinačno pregovarao s tužiteljicom niti joj je pružio dostatne podatke, radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su kao takve ništetne i ne proizvode pravne učinke. Tužiteljica se poziva na pravna utvrđenja sadržana i u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudama Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž- 6632/2017 od 14.06.2018., te VSRH, posl. br. Revt-575/16 od 3.10.2017, kao i Ustavnog suda RH, posl. br. U-III-2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13.12.2016., u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ovlaštenog tužitelja, između ostalog i protiv tuženika kao jedne od stranaka u postupku. Tužiteljica navodi da je posljedica takvih nepoštenih ugovornih odredaba znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te ako se u obzir uzmu pravna utvrđenja iz navedenih sudskih odluka tada je tužiteljica više platila tuženiku iznos od 30.000,00 KN. Budući da je prethodno navedeni preplaćeni iznos tuženik stekao bez osnova, na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, dužan je kao nepošten stjecatelj temeljem čl. 1111. i 1115. ZOO-a vratiti tužiteljici cjelokupan taj iznos uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda, zatim je vezano za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu naveo da je Općim uvjetima banke propisan način određivanja visine kamatne stope i dr., što da je tužitelju uručeno i objašnjeno prilikom sklapanja ugovora, te da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, dok da iz navoda tužitelja proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna što nije bilo ugovoreno. Tužitelj nikada nije prigovorio promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik ističe i prigovor zastare. Ističe da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da ga upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. Da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo je i iz Zahtjeva za kredit u kojem je tužitelj, između više ponuđenih valuta (EUR, CHF,USD), vlastoručno odabrao valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF. Takav odabir valutne klauzule (između više ponuđenih) predstavlja pojedinačno pregovaranje. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Nadalje, ističe da dodatna pravna i stvarna neosnovanost potraživanja tužitelja proizlazi i iz činjenice da se radi o konvertiranom kreditu. Člankom 9. Ugovora regulirana je promjena valutne klauzule na način da je tuženik kao kreditor ovlašten izvršiti konverziju obveze korisnika kredita po Ugovoru izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan konverzije, a korisnik kredita je potpisom ugovora pristao da se valutna klauzula uglavljena u Ugovoru veže uz EUR, uz primjenu stope redovne kamate na potraživanja uz valutnu klauzulu u EUR te da je potpisom Dodatka tužitelj priznao dug. Osim toga da su provođenjem konverzije (u odnosu na valutnu klauzulu i kamatnu stopu) su otklonjene sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Stoga, smatra da ne postoji više nikakva preplata na koju se tužitelj poziva niti je ovlašten zahtijevati isplatu bilo kakvih iznosa. Navodi da nisu ispunjene pretpostavke za vraćanje stečenog bez osnove i prdlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev.

3. U očitovanju na odgovor na tužbu tužiteljica je iznijela razloge radi kojih osporava istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti suda, navodi da je već u tužbi iznijela razloge podnošenja tužbe ovome sudu no dodaje da prorogacijska klauzula koju je tuženik unio u unaprijed formulirani ugovor o kreditu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Činjenica da tužiteljica ima prebivalište u [adresa], dakle da je otprilike nešto manje od 100 km udaljena od suda u mjestu sjedišta kreditora, kao i da bi svaki njen odlazak na sud u Zagreb predstavljao ne samo značajan financijski trošak, već i značajan utrošak vremena, nedvojbeno predstavlja okolnosti koje upućuju na znatnu neravnotežu u pravima i obvezama parničnih stranaka, tim više što tuženik ima podružnicu, a njegov punomoćnik i pisarnicu u mjestu sjedišta ovog suda. Osim toga, predmet spora je zahtjev za restitucijom iznosa koji je tuženik stekao bez osnove u vezi s ugovorom o kreditu, a predmetni je ugovor o kreditu, kao i kasnije Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen u podružnici tuženika u [adresa], pa je stoga nedvojbeno da predmet spora predstavlja pravni posao koji ulazi u djelatnost te podružnice radi čega je na konkretan slučaj i primjenjiva odredba čl. 59. ZPP-a. Tužiteljica se po ostalim pitanjima iz odgovora na tužbu pozvala na prava stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018, Rev-26686/2018 i Gos-1/2019 te Rev-3142/2018 i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2233/2019. U pogledu pak istaknutog prigovora zastare, tužiteljica skreće pažnju na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi br. Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Predmetnom presudom Vrhovni sud Republike Hrvatske, oslanjajući se i na praksu Suda Europske unije, izrazio je shvaćanje da pokretanjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i da ona počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu za vraćanje stečenog bez osnove, primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a). Stoga sve prigovore tuženika nalazi neosnovanim.

4. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu je neosnovan. Naime, iako su se stranke ugovorom o kreditu sporazumjele da je u slučaju spora nadležan sud u sjedištu kreditora, ovdje tuženika, sukladno odredbi iz čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/19, 78/12, 56/13 i 41/14-dalje ZZP), koji zakon implementira, za Republiku Hrvatsku kao članicu Europske unije, obvezujuću smjernicu 93/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim ugovornim odredbama potrošačkih ugovora, i koji sadrži identične odredbe kao i članak 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. Prema članku 50. točki 19. ZZP-a (članak 82. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 96/03) ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. mogle smatrati nepoštenima je i odredba kojom se otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom. Prema članku 51. ZZP-a (članak 83. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 96/03), prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Iz odredbe članka 55. stavka 1. ZZP-a (članak 87. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 96/03) proizlazi da je nepoštena odredba ugovora ništetna.

5. Kako iz stanja spisa proizlazi, ugovor o kreditu je nedvojbeno sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa se na temelju zakonske presumpcije, sukladno opisanim odredbama Zakona o zaštiti potrošača smatra da se radi o unaprijed sastavljenim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale te da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj istih. Primjenom sporne odredbe u slučaju da se parnični postupak provodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, čija mjesna nadležnost proizlazi iz sklopljenog ugovora, koji je od adrese prebivališta tužitelja udaljen 81,6 km, tužiteljici, odnosno njenom punomoćniku, zasigurno bi nastali dodatni troškovi i izazvali potrebu ulaganja dodatnog vremena, dok se isto ne bi odnosilo i na tuženika jer je njegovo sjedište u [adresa]. Isto bi vrijedilo i u slučaju da je tužiteljica angažirala odvjetnika u Zagrebu jer bi tužiteljica očekivano imala dodatni trošak dolaska u Zagreb radi sklapanja ugovora o zastupanju i eventualnih konzultacija. Stoga bi ugovorena mjesna nadležnost mogla tužiteljicu odvratiti od ostvarivanja njegovih prava pred sudom, odnosno u svakom slučaju, otežala bi tužiteljici da ostvari svoja prava iz ugovora pred sudom.

6. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te N Editores SA protiv SMĐ i dr., zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno citiranoj odluci Suda Europske unije zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud, prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva, ocijeni odredbu ugovora, kojeg razmatra, nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

7. Prema tome, uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, u konkretnoj situaciji, stav je ovoga suda da navedena odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sastavljena unaprijed od strane tuženika u cilju da se nadležnost za sve sporove iz ugovora odredi kod suda njegova sjedišta čime bi tuženik imao bitno manje troškove u odnosu na tužiteljicu, koja bi, uzevši u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice od suda čija je nadležnost ugovorena, bila izložena većim troškovima i značajnom gubitku vremena, pa je time takva odredba ugovora uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Primjenom članka 55. ZZP-a (članak 87. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 96/03) takva nepoštena odredba ujedno je i ništetna. Napominje se da su isti stav zauzeli i Županijski sud u Rijeci u svojoj odluci broj: Gž -2066/17-2, Županijski sud u Varaždinu u svojoj odluci broj: Gž-859/2019-2 od 10. svibnja 2019., te Županijski sud u Vukovaru u svojoj odluci broj: Gž -284/2020-2 od 28. svibnja 2020.

8. Slijedom navedenog, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbi članka 70. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 ~ dalje ZPP). Istovremeno, sukladno odredbi članka 59. ZPP, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Iz Ugovora [adresa]. Kako se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog Ugovora o kreditu (jer tužitelj smatra da je zbog ništetnosti odredbi Ugovora preplatio kredit pa zahtijeva povrat iznosa koji smatra da je preplaćen) to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je Ugovor sklopila.

9. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to Ugovor o kreditu broj: 318-50-2949788 od 15. srpnja 2005., potvrdu o solemnizaciji OU-1037/2005 javne bilježnice Bojane Štimac, Dodatak br. I. Ugovoru od 26. siječnja 2011., Dodatak br. II. Ugovoru od 6. listopada 2011., Dodatak ugovoru o kreditu broj KONV-01/2016 od 8. veljače 2016., otplatni plan od 22. srpnja 2005. prijepis knjigovodstvene kartice od 11. travnja 2019., pregled izvršenih uplata, obavijest tuženika o provedenoj konverziji, otplatni planizračun konverzije, izjavu tužiteljice od 1. veljače 2016. i 9. prosinca 2015. saslušana je tužiteljica, pročitan je nalaz i mišljenje sudske vještakinje Danijele Podbojec i iskaz tužiteljice.

10. Na temelju članka 8. ZPP, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.

11. Predmet spora je novčano potraživanje tužiteljice s osnova stjecanja bez osnove radi preplate po kreditu primjenom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF, te kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika.

12. Nesporno je između stranaka da je tužiteljica s tuženikom 15. srpnja 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj: 318-50-2949788 i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, te je namjena kredita bila stambeni kredit za kupnju, Dodatak br. I. Ugovoru od 26. siječnja 2011. kojim je ugovoren moratorij u trajanju od 6 mjeseci u razdoblju od 1. siječnja 2011. do 30. lipnja 2011., a kasnije i Dodatak br. II Ugovoru od 6. listopada 2012. kojim je ugovoren novi moratorij u trajanju od 6 mjeseci u razdoblju od 1. listopada 2011. do 31. ožujka 2012. te Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nesporno je da se navedenim ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor obvezao tužiteljici kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 61.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, da je člankom 2. Ugovora ugovorena godišnja kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci banke, da je člankom 7. Ugovora ugovorena valutna klauzula kojom se otplata veže uz valutu švicarski franak, da je nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan na dan 30. rujna 2015. iznos nedospjele glavnice kredita bio 47.266,99 CHF, te da je utvrđen manjak u iznosu od 7.908,00 HRK.

13. Sporna je među strankama osnova potraživanja tužiteljice, odnosno da li su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke ništetne te da li tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora, odnosno da li tužiteljica ima pravni interes potraživati takvu isplatu budući da je sklopila Dodatak ugovoru o kreditu, kao i to da li je nastupila zastara potraživanja.

14. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15. Odredbom iz članka 26. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Odredbom iz članka 22. stavka 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz citiranih odredbi proizlazi da su stranke pa tako i tužena mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale kako promjenjivu kamatnu stopu tako i valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 15. srpnja 2005. tuženik – banka, davatelj kredita i tužiteljica kao korisnik kredita, sklopili ugovor o potrošačkom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP). Prema čl. 96. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 98. ZZP propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 102. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

17. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i to u dijelu u kojem se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača pa je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III- 2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog, u dijelu u kojem se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima… Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

18. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

19. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

20. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.

21. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 15. srpnja 2005. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. Prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/ 03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) te da je u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o potrošačkom kreditiranju i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila ovdje tužiteljica s tuženikom o ugovorenoj valuti prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak te o promjenjivoj kamatnoj stopi.

22. Tužiteljica je navela da je predmetni kredit uzela za kupnju kuće za stanovanje te je sredstva utrošila za kupnju kuće. Prije sklapanja ugovora u banci su joj preporučili ovaj kredit jer je taj bio u tom trenutku za nju najpovoljniji s obzirom na visinu primanja koja ostvaruje, te iako zna da su postojali i krediti sa otplatom koja se veže uz EUR odlučila se upravo za predmetni kredit jer je po svemu za nju bio tada najprihvatljiviji. Nije pregovarala o pojedinim odredbama ugovora, te joj je isti predočen kad je bio sastavljen, isti je pročitala i shvatila onoliko koliko ga laik može shvatiti, da se otplata veže uz valutu chf, no nitko je nije upozorio na postojanje bilo kakvog rizika ugovaranjem valutne klauzule sa CHF koji bi mogao utjecati na njenu obvezu. Rečeno joj je da je ugovorom predviđena promjenjiva kamata, dakle kamata koja se može mijenjati iako joj tada nije objašnjeno pod kojim uvjetima se kamata može mijenjati. Navela je da nije niti znala da bi mogla mijenjati bilo koju odredbu kredita te da je znala da će se nešto mijenjati već time što i naziv promjenjiva kamatna stopa najavljuje nekakvu promjenu, ali da nije znala koliko i kako bi se to moglo mijenjati uzevši u obzir i to da je u tom trenutku htjela ostvariti sredstva za kupnju kuće za stanovanje te je tada bila i u šestom mjesecu trudnoće, tako da je smatrala i tako joj je bilo predočeno da je to najsigurnija varijanta za nju. U početku otplate kredita rate su bile takve da ih je mogla otplaćivati, a kasnije su iste znatno narasle, a i muž joj je ostao bez posla tako da su vrlo teško mogli ispunjavati te obveze. Budući da im je bilo teško otplaćivati rate kredita po osnovnom ugovoru, tijekom otplate je tražila dva moratorija zbog toga što nije mogla otplaćivati visoke rate kredita i nije imala drugog izbora nego prihvatiti dodatak ugovoru o kreditu. Što se tiče konverzije banka ju je kontaktirala i ponudila sklapanje dodatka ugovoru, te je isti i prihvatila, time da niti kod sklapanja tog dodatka nije bila upoznata s time na koji način je izvršena konverzija, već je taj dodatak mogla samo prihvatiti ili ne. Po izvršenoj konverziji uz cijeli kredit bila je dužna još i više od 1.000,00 eur, odnosno nije bilo preplate već je bio manjak u tom iznosu. Predmetni kredit još uvijek otplaćuje, a sredstva dobivena kreditom utrošena su na kupnju kuće u kojoj s obitelji i danas živi.

23. Sud je iskaz tužiteljice u cijelosti našao vjerodostojnim jer je iskazivala izravno, dosljedno i životno. Iz iskaza upravo proizlazi kako se tužiteljici kredit čija je otplata vezana uz valutu švicarskog franka nudio kao najpovoljniji kredit, a prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvih pregovora vezano za odredbe ugovora, niti su se tužiteljici posebno tumačile pojedine odredbe ugovora, njihov značaj i posljedice koje mogu prouzročiti vezano za obveze tužitelja. Iz navoda tužiteljice proizlazi da je bila svjesna da se njezina obveza veže uz valutu švicarskog franka iako joj nisu bile poznate moguće posljedice tih odredaba, niti su se iste posebno pojašnjavale. Radi navedenog, sud iskaz tužiteljice u cijelosti prihvaća.

24. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru o kojemu tužiteljica kao stranka nije mogla pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi pa tako niti o odredbi iz članka 2. niti o odredbi članka 7. ugovora jer su te odredbe bile unaprijed formulirane standardnim ugovorom tuženika pa tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj odredbi Ugovora. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

25. Kako tuženik dakle, nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljicom niti da su tužiteljici sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila ovdje tužiteljica s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak i prema kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke.

26. Glede prigovora tuženika da tužiteljica nema pravni interes za isplatom budući da nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, te da je tužiteljica prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, valja reći sljedeće. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je između stranaka na temelju Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZIDZOPK), a kojim zakonom se nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to o valuti kredita, kamatnoj stopi i iznosima ostale ne otplaćene glavnice kredita na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima ugovara valutna klauzula sa valutom u CHF, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno obračunavala povrat obaveza po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se obveza vraćanja anuiteta pri čemu je visina obveze vezana uz valutu EUR i pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa zbog ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su ništetne. Okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelj obeštećen glede utvrđene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona (ZID ZPK/15) bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nije izvršeno vraćanje preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu utvrđeno je da se u istom tužiteljica ni jednom odredbom tog dodatka nije odrekla svojih potraživanja ili prava na obeštećenje, niti je bilo kakvo odricanje u tom smislu propisano odredbama ZID ZPK/15. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona, te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u presudi Suda EU broj C-452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužiteljica ima pravo tražiti povrat preplaćenog iznosa uslijed primjene ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 14. studenog 2007. o valutnoj klauzuli kojom se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja i to neovisno o izvršenoj konverziji, i to za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

27. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U konkretnom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., u odnosu na dio kojim je presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, dok je dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , postao pravomoćan danom donošenja presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, a što znači s danom 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Tužba tužiteljice podnesena je 12. lipnja 2019. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pa bi zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu nastupila 13. lipnja 2019., a zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.

28. S obzirom na sve navedeno, ovaj sud zaključuje da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, zbog čega je utvrđeni iznos od 4.242,23 EUR, koji je tužiteljica platila više zbog primjene tih ništetnih odredbi u odnosu na iznos koji je trebala platiti da tih odredbi nije bilo, tuženik stekao bez osnove. Zahtjev tužiteljice za isplatu (restitucijski zahtjev) je u biti posljedica utvrđenja dijela odredbi članka 2. i 7. Ugovora o kreditu ništetnima. Stoga se ovdje ukazuje kako je tuženik, iznos preplaćen od strane tužiteljice plaćanjem anuiteta obračunatog prema ništetnoj odredbi o ugovorenoj kamati promjenjivoj odlukom kreditora i sukladno ništetnoj odredbi o plaćanju anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan korištenja kredita prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, stekao bez osnove.

29. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Danijele Podbojec od 28. studenoga 2025. proizlazi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih anuiteta kredita primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, u odnosu na ono što bi tužiteljica platila primjenom početne ugovorene kamatne stope od 4,95 % godišnje i uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno ono što bi tužiteljica platila primjenom srednjeg tečaja kreditora za CHF prema HRK na dan isplate kredita 22. srpnja 2005. (4,672161 KN za CHF), odnosno da je u razdoblju od 8. rujna 2005. do 24. rujna 2015. zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,95 %, i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita u istom razdoblju tužiteljica platila više 4.242,23 EUR.

30. Na tako izrađeni nalaz tužiteljica nije imala nikakvih prigovora dok tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun no i nadalje osporava pravo tužiteljici na isplatu s obzirom na činjenicu sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim su stranke uredile svoje odnose. Tuženik je u podnesku od 19. prosinca 2025. izjavio prigovor radi prebijanja na iznose od 403,57 EUR s osnova promjenjive kamatne stope i 172,16 EUR s osnova negativne tečajne razlike.

31. U podnesku od 29. prosinca 2025. tužiteljica se protivi takvom prigovoru iz razloga nastupanja prekluzije za isticanje takvog zahtjeva, radi nastupa zastare takvog potraživanja, a i stoga što tužiteljica na osnovu utvrđenih negativnih razlika nije ništa stekla pa da bi stečeno bez osnove trebala vratiti tuženiku.

32. Sud je ovaj prigovor radi prebijanja tuženika odbio u točci III. rješenja budući da je odredbom čl. 288. a st. 6. ZPP takav prigovor moguće istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka i uzevši u obzir da banka raspolaže sa dovoljno podataka i znanja kao kreditna institucija da je takav prigovor mogao biti istaknut i ranije - tijekom pripremnog ročišta.

33. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan, objektivan i izrađen sukladno danom nalogu suda, dok nije uvažio ove prigovore tuženika nalazeći kako isti zapravo prigovara samom nalogu koji je sud zadao vještaku te i iz ranije navedenih razloga vezano na sklopljenu konverziju, pri čemu valja napomenuti da je u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz parnice vođene radi kolektivne zaštite potrošača sud vezan utvrđenjima suda kako je to ranije opisano te je nalog sudskom vještaku za izradu nalaza i mišljenja dan upravo na način kako je to u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točci 9. izreke i navedeno.

34. Dakle, iz provedenog vještačenja proizlazi da je tužiteljica otplaćujući kredit tuženiku prema djelomično ništetnim odredbama ugovora o kreditu tuženiku platila više, i to s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF specificirano po mjesecima kako je to naznačeno u vještačkom nalazu iznos od 4.242,23 EUR, a temeljem kojeg je tužiteljica i postavila konačni tužbeni zahtjev podneskom od 29. prosinca 2025. Navedenoj preinaci tuženik se protivio jer je ista predložena nakon zaključenja prethodnog postupka. Prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, iznimno od odredbe st. 1. istog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a prema st. 3. za isto je nakon podnošenja tužbe na odgovor tuženiku potreban i pristanak tuženika, , ali i kad se tuženik tome protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Prema stavu ovoga suda takva je preinaka i svrsishodna za ovaj postupak za konačno rješenje odnosa među strankama te je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.) radi čega je odlučeno kao u točci II. rješenja.

35. Prema odredbi članka 1111. stavka 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

36. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO kad se vraća no što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, zatezne kamate su tužiteljici za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća, sukladno nalazu vještaka, odnosno od dana kad je to nepošteni stjecatelj stekao.

37. Kamatna stopa na dosuđeni glavnični iznos teče u periodu od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

38. Kako je tužiteljica u sporu u cijelosti uspjela sud joj je priznao trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 250,, EUR sukladno tbr. 7. st. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), te trošak sastava podneska od 15. svibnja 2024. kojim se očitovala na odgovor na tužbu kao i trošak sastava podneska od 29. prosinca 2025. kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka i postavlja konačni tužbeni zahtjev u iznosima od po 250,00 EUR za svaki podnesak sukladno tbr. 8 st. 1. i tbr. 46. Tarife, zatim joj je priznat trošak zastupanja na ročištima 16. srpnja 2024., 10. prosinca 2024. i 27. ožujka 2026. u zatraženim iznosima od 250,00 EUR za svako ročište, sukladno tbr. 9. st. 1. i tbr. 46. Tarife te trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR sukladno tbr. 9. st. 3. i tbr. 46. Tarife. Tužiteljici je priznat trošak plaćenog predujma na ime sudskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 86,27 EUR sukladno tbr. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19, 92/21 i 37/23, dalje: Tarifa sudskih pristojbi), te za trošak pribave isprava zatraženi iznos od 20,83 EUR sukladno tbr. 36. st. 3. Tarife. Tužiteljici nije priznat traženi trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude u zatraženom iznosu kojem ročištu nije pristupio punomoćnik tužiteljice pa joj isti nije ni nastao. Ukupno je tužiteljici priznat trošak u iznosu od 2.132,10 EUR. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 11. svibnja 2026.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljica po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, Ulica Stanka Vraza 15

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, Zelinska 4