Poslovni broj:P-1766/2025-12

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonske avenije 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 24. travnja 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika tužitelja ČO, odvjetničku vježbenicu kod odvjetnika Marijana Belčića iz Osijeka i u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, nakon donošenja i objave dana 11. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 5140030242-60010446255/2005, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 14. lipnja 2005., između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 17. lipnja 2005., po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem: OU-1257/2005, u dijelu odredbe koji glasi:

“Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.231,18 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je tuženik pravni slijednik Hypo Alpe Adria bank d.d., a tužiteljica nasljednica iza pokojnog VO, kao njegova supruga. Sada pokojni VO je dana 14. lipnja 2005., s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj: 5140030242- 60010446255/2005, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđenog dana 17. lipnja 2005., po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem: OU-1257/2005, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 68.000,00 CHF po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita, na rok otplate od 25 godina. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 6. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 1,50% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Prednik tuženika je prilikom isplate kredita dana 23.06.2005. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 3.873,51 kn1, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 514,10 EURA. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane prednika tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je prednik tuženika temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, pa slijedom navedenog predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška u cijelosti.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, prvenstveno prigovara označenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.340,50 eura, kao suviše visoko naznačene, budući je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 514,10 eura, po fiksnom tečaju konverzije, što je i sam tužitelj naznačio u tužbi, iz čega je razvidno da je vrijednost predmeta spora za deklaratorni zahtjev određena u nerazmjerno visokom iznosu. Tužitelj ni ne postavlja kondemnatorni zahtjev pa je za pretpostaviti da namjerava po okončanju ovog postupka podnijeti tužbu radi isplate uslijed čega se radi o objesnom parničenju jer je tužitelju isključivi cilj u ovom postupku ostvarivanje prava na odvjetničku nagradu. Tuženik ne spori da je prednik tužitelja dana 14. lipnja 2005. s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 5140030252-60010446255/2005 (dalje: „Ugovor“) te da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu naznačenom u t. II tužbe. Nadalje, tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, stoga sporna odredba članka 6. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03. – dalje u tekstu: ZZP). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50 % (ugovorna transparentnost). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Uz navedeno, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. i) pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama Nesporno je da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužitelj pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. ii) neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Uz navedeno, nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena. Tužitelj samo paušalno navodi da nije imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste, stoga se smatra nepoštenom. Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze. Također, tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Ugovorom je odobren i isplaćen iznos od 68.000,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti) a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 1,50 %. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik opreza radi ističe kako bi eventualni navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna bili neosnovani. Naime, takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a ne postoji niti danas. Opreza radi ukoliko bi se tužitelj pozivao na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita temeljem navoda kako u trenutku sklapanja ugovora korisnik kredita nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, očito je kako bi takav zahtjev tužitelja bio neosnovan. Slijedom iznesenoga, nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba članka 6. Ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa. Slijedom navedenog, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare na tužiteljevo eventualno potraživanje povrata sporne naknade za obradu kredita s obzirom da je ista naplaćena 2005. te se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj po punomoćniku ukazuje da navodi iz odgovora na tužbu de facto predstavljaju priznanje osnovanosti tužbenoga zahtjeva budući da tuženik i dalje osporava potrebu bilo kakovog pojašnjavanja potrošačima svrhe naplaćenih naknada u sklopljenim ugovorima o kreditu. U odnosu na (ne)transparentnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi. S obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da sukladno točki 67. Presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.7.2020.: “ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama” i to tako da- potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Imajući u vidu navedeno, ukazuje se kako sukladno stajalištu Suda EU u svakom pojedinom postupku nacionalni Sud mora ispitati: jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženik kao davatelj kredita pružio tužitelju kao korisniku kredita prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a iz čega je razvidna pogrešnost tuženikovog tumačenja članka 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 po kojem bi predmetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi bez potrebe ispitivanja bile transparentne “same po sebi”. Nastavno, tužitelj ukazuje da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita ili prijevremeno zatvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da iste ulaze u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično te odredbe nisu isključene, već podliježu provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. U tom smislu, činjenica da je trošak ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje navode tužitelja kako istim naknadama nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju kredita jer takovi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Podredno, tužitelj drži i da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na teret tužitelja jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju naplaćivao od tužitelja prilikom otplate kredita. Argumentum simili ad simile analogijom na odvjetničke usluge- teza tuženika o opravdanosti naplate ulazne naknade jednako je neosnovana kao kada bi npr. odvjetnik tvrdio da mu stranka uz plaćanje troška temeljem Odvjetničke Tarife za obavljene parnične radnje bila dužna i još morala platiti i troškove za odijelo, aktovku, računalo, uredski materijal te marendu/glablec/užinu u vidu sendviča i kave u sudskom kafiću ili sl. Prema tome, a osobito imajući u vidu kako tuženik i nadalje drži da nije u obvezi bio potrošačima pojasniti odnos i strukturu naplaćenih naknada u ugovorima o kreditu kao niti svrhu istih te budući da kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor u sadržaj istoga nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojega je tobože bilo neophodno ugovoriti plaćanje tih naknada ili pak zašto visina naknada ovisi o iznosu odobrenog kredita, razvidno je da tužitelj prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali iznos tako naplaćenih naknada niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa su stoga takove ugovorne odredbe o kojima tužitelj nije mogao niti pregovarati sa tuženikom i koje su proizvele znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača, nepoštene i ništetne. Dakle, odredbe ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje ulazne naknade za otvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazao da takve naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tobože pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, imaju se smatrati nepoštenima dok sam tužitelj ujedno izražava i sumnju da mu je tuženik postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunao i naplatio iste “usluge”, i to, prvo kroz naplatu naknada, a drugi puta, potom i kroz ugovorenu kamatu. Imajući u vidu navedeno, tužitelj doista nema potrebe detaljno elaborirati razloge nepoštenosti opisane poslovne prakse tuženika dok se u odnosu na samu odredbu kojom takvo nepošteno i općim načelima ZOO-a suprotno postupanje isti želi prikazati kao odraz tobože usuglašene volje ugovornih strana, tužitelj očituje kako slijedi: U odnosu na nepoštenost odredbi o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi. Tužitelj podsjeća kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.4. 1993.g. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obvezno pravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Sukladno članku 295. ZOO-a, Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) obrascu ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Prema odredbi čl. 296. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Imajući u vidu navedene odredbe zakona razvidno je kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tužitelj ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. U konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF, također se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv. ulazne i izlazne naknade niti je tužitelj na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takovim odredbama obzirom da su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika pa tužitelj nije imao niti mogućnost utjecaja na njihov sadržaj. Prema tome, budući da je tužitelju kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita, zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenim odredbama rezultiralo je dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora na štetu tužitelja, a radi čega se odredbe kojima se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju imaju se smatrati nepoštenima i posljedično ništetnima. Da je tome tako , odnosno da je i odredba o ulaznoj naknadi za tzv. odobravanje kredita nepoštena i ništetna, potvrdio je u istovrsnom predmetu i Županijski sud u Zagrebu presudom Gž-3610/2022 od 25. travnja 2023. godine kao i recentne revizijske odluke VSRH-a: Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., te Rev-715/2024-2 od 22.05.2024. Osim toga, ukazuje se da je od strane već trećega vijeća VSRH-a presudom Rev 1051/2023, od 3. travnja 2024., također potvrđeno stajalište da su ugovorene ulazne naknade u istovrsnim okolnostima nepoštene i moraju se vratiti potrošaču koji to tužbom zatraži, i to uz obračun zateznih kamata od dana kada su takove naknade bile naplaćene. U odnosu na prigovore zastare tužiteljevog potraživanja Ukoliko tuženiku doista nije “dovoljno” što VSRH svojim pravnim shvaćanjem Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.g. potvrđuje kako tužiteljevo potraživanje nije u zastari, istome se ukazuje i na priopćenje navedenoga objavljeno na web stranici VSRH dana 28. travnja 2021., u kojemu se obavještava da je sud EU u presudi C-485/19 od 22. travnja 2021., zauzeo identično stajalište kao i VSRH, a prema kojemu se: zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja. Da je tome tako, odnosno da u pojedinačnim slučajevima zastara ne može niti započeti teći prije donošenja pravomoćne presude kojom će se utvrditi ništetnost pojedinih odredaba ili eventualno posljedična ništetnost čitavog ugovora koji sadrži takove odredbe, eksplicitno potvrđuje presuda Gž-1213/2021-2 od 25.10.2021. Županijskog suda u Puli (točka 14.). Vezano uz navode tuženika kako tužitelj tobože nema pravo na zatezne kamate od dana dospjelosti mjesečnih anuiteta, već od dana podnošenja tužbe, istoga se upućuje na točku 16. presude Gž-2872021 od 8.12.2021., Županijskog suda u Karlovcu donesene u istovrsnom predmetu, a prema kojoj: “Pravomoćna presuda donesena po kolektivnoj tužbi (u predmetu “Franak”) kojom je utvrđeno nepošteno postupanje prednika tuženika kod ugovaranja promjenjive kamatne stope prema odlukama banke i valutne klauzule izražene u švicarskom franku uz koju je vezana glavnica i kamata, isključuje savjesnost tuženika kroz razdoblje otplate kredita. Slijedom čega, obzirom da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj podmirivao dospjele anuitete, na preplaćene iznose ugovorne kamate, zatezne kamate teku od dana plaćanja pojedinih mjesečnih anuiteta.”. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ističe kako mu je upravo tuženik dostavio potvrdu o visini (neosnovano) naplaćenih naknada, slijedom čega tužitelj drži kako navedena visina nije sporna, a tek opreza radi, ukoliko tuženik bude istu osporavao, tužitelj podredno predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Slijedom svega navedenoga, tužitelj prvenstveno, u skladu s načelom ekonomičnosti, poziva tuženika na mirno rješavanje predmetnog spora i priznanje tužbenoga zahtjeva dok u slučaju izostanka istoga, tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenoga zahtjeva i predlaže isti usvojiti u cijelosti.

4. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: Potvrdu tuženika o naplaćenoj naknadi od 28. kolovoza 2024.; preslik Ugovora o kreditu broj: 5140030242-60010446255/2005 od 14. lipnja 2005., sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama potvrđenog dana 17. lipnja 2005., po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem: OU-1257/2005; rješenje o pravnom sljedništvu Trgovačkog suda u Zagrebu od 27. veljače 2009. i 11. srpnja 2016.; sudsku praksu; Zahtjev tužitelja za dostavom podataka od 10. lipnja 2024.; saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke na ročištu od 24. travnja 2026.

5. Iz iskaza tužiteljice u svojstvu stranke slijedi da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom zaključen 2005., na iznos od 68.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 25 godina, a koji kredit je otplatila u cijelosti 2019. U to vrijeme nije bila vlasnik, niti suvlasnik neke tvrtke ili obrta, već je tada kao i sada zaposlena u MUP-u PU Osječko-baranjske županije, kao savjetnik u uredu načelnika. Taj ugovor je bio unaprijed sastavljen i nije se moglo pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, niti utjecati na iste, a u banci su izričito nudili takav kredit u CHF-u, navodeći da je isti najpovoljniji, budući su najmanje kamate, iako nije htjela podići kredit u CHF-u nego u eurima. Djelatnik banke nije objašnjavao pojedine ugovorne odredbe, pročitala je prije potpisivanja i iako joj nisu bile jasne sve ugovorne odredbe, vjerovala je banci i nije tražila pojašnjenje pojedinih ugovornih odredbi, budući je bilo bitno samo iznos kredita, rok otplate, što manja kamata i što manja visina rate. Prije potpisivanja tog ugovora o kreditu nije vidjela da mora platiti naknadu u iznosu od 1,50% iznosa kredita unaprijed, a što je otprilike bilo malo više od 500,00 eura. Kada je kredit isplaćen vidjela je da je glavnica iznosa kredita umanjena za taj iznos od oko 500,00 eura, te je otišla u banku i pitala djelatnika banke zašto je umanjena ta isplaćena glavnica za navedeni iznos, na što su joj oni rekli da je to bankarska naknada i da to moraju svi plaćati za obradu kredita. U banci nisu objasnili od čega se sastoji ta naknada iako ih je pitala, već su rekli da se ta naknada za obradu kredita obvezno plaća i da se svima naplaćuje u postotku od iznosa kredita.

6. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužiteljice, budući je isti dan uvjerljivo, logično, okolnosno i nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima.

7. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je njezin sada pokojni suprug VO zaključio Ugovor o kreditu broj: 5140030242-60010446255/2005, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 14. lipnja 2005., potvrđenog dana 17. lipnja 2005., po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem: OU-1257/2005, s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d., na iznos od 68.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 25 godina, a tužiteljica je bila sudužnik, a kredit je otplaćen u cijelosti 2019. Predmetnim ugovorom je člankom 6. ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed, od ukupnog iznosa kredita, a prilikom isplate kredita dana 23. lipnja 2005., naplatio je tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 3.873,51 kunu, a koja protuvrijednost prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenom zakonom o uvođenju eura kao službene valute u RH iznosi 514,10 eura, a što je razvidno iz odgovora tuženika od 28. travnja 2024., na zahtjev tužitelja u kojem je potvrđeno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u navedenom iznosu.

8. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

10. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

11. Člankom 323. stavak 1. ZOO-a, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

12. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

13. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim u cijelosti. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, od 30. siječnja 2020., a koje obvezuje sve niže sudove, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno iz slučaja iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući se ovdje radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

14. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi ugovora kojom je ugovorena naplata naknade za obradu zahtjeva kredita, već je tužitelj bio stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi". Tuženik nije dokazao, niti naveo tužitelju koje je on točno imao troškove u vezi naknade za obradu zahtjeva kredita, niti mu je objasnio strukturu troškova, a što proizlazi iz iskaza tužitelja, kojemu je sud u cijelosti povjerovao, a tuženik je bio dužan dokazati protivno s obzirom da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pa je tužitelj mogao isti samo prihvatiti ili ne.

15. Budući je tužitelj platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva temeljem članka 6. Ugovora o kreditu broj: 5140030242-60010446255/2005, od 14. lipnja 2005., u visini od 1,50% od iznosa kredita u iznosu od 3.873,51 kunu, dana 23. lipnja 2005., a koja protuvrijednost prema istom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenom Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u RH iznosi 514,10 eura, ista odredba je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna, sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03, jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03. Ovakav stav zauzeo je i Vrhovni sud RH sadržan u odlukama broj Rev-673/2023-2, od 13. veljače 2024., te Rev-715/2024-2, od 22. svibnja 2024., utvrdivši da je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, a time i ništetna.

16. Slijedom navedenog, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 6. stavak 1. Ugovora o kreditu broj: 5140030242-60010446255/2005, sklopljenog dana 14. lipnja 2005., sve pobliže opisano pod točkom I.izreke presude, stoga odluka kao pod I.izreke presude.

17. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi ostvario korist u vidu naplate naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita u iznosu od 3.873,51 kunu, odnosno 514,10 eura, dana 23. lipnja 2005., to je tuženik stekao ne pripadajuću imovinsku korist, te je kao nepošten stjecatelj, sukladno člankom 1115. ZOO-a, istu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

18. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika i vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.327,22 eura, utvrđenoj na ročištu od 18. ožujka 2025., sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012., 103/2014., 37/2022., 126/2022., 138/2023.).

19. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 17. veljače 2026., u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištima od 18. ožujka 2026., i 24. travnja 2026., u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, pristup na ročište za objavu u iznosu od 100,00 eura, na koje iznose je obračun PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 225,00 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.231,18 eura, stoga odluka kao pod II.izreke presude.

20. Tužitelju nije priznat trošak dopisa tuženiku od 10. lipnja 2024., u iznosu od 50,00 eura, uz pripadajući ODV od 25%, budući je isti nepotreban trošak, stoga odluka kao pod III.izreke presude.

Osijek, 11. svibnja 2026.

S U D A C:

LIDIJA ŠMIT

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika