Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Delnicama

Tina Ujevića 1

51300 Delnice

Poslovni broj: P-541/2024-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, OIB: 54566384631, po sutkinji Renati Rački, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Žarko Adamek, odvjetnik iz Samobora, protiv tuženika HŽ Infrastruktura d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva ulica 12, OIB: 39901909995, kao pravnog sljednika HŽ - Hrvatske željeznice d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva ulica 12, radi utvrđenja prava vlasništva (v.p.s.1.500,00 EUR), nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 30. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i tuženika, javno objavivši 11. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj NZ, [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], vlasnik nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] opisana kao lokalna cesta ĆZ površine 62 m2 upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] II, te je tuženik HŽ Infrastruktura d.o.o., OIB 39901909995 iz Zagreba, Mihanovićeva ulica 12, kao pravni slijednik HŽ – Hrvatske željeznice d.o.o. iz Zagreba, Mihanovićeva ulica 12, dužan trpjeti upis njegovog prava vlasništva u zemljišnim knjigama.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.430,43 EUR, u roku od 15 dana, dok se u ostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbija.

Obrazloženje

1.Tužitelj navodi da je ugovorom od 2. svibnja 2023. od GZ kupio nekretninu opisanu kao kč. br. [katastarska čestica] kuća u [adresa] i dvorište od 262 m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] II, da je preuzeo posjed nekretnine onako kako je prodavatelj istu dugi niz godina posjedovao na terenu, da je sastavni dio kupoprodajnog ugovora i uporabna dozvola za građevine izgrađene do 15. veljače 1968. nadležnog upravnog tijela kojom je utvrđeno da su objekt glavne građevine stambene namjene, pomoćni objekt stambene namjene i gospodarska zgrada izgrađeni prije 15. veljače 1968. a što je potvrđeno i izjavom ZZ koja je potvrdila da su predmetni objekti izgrađeni još prije 1956.

Nadalje, prema njegovim saznanjima je prva kuća na tom mjestu izgrađena još prije 200 godina i ucrtana još tijekom 19. stoljeća te je i ostala ucrtana do današnjih dana, a u prvoj polovici 20-og stoljeća ista je dograđena te i danas postoji u tim gabaritima, međutim tu dogradnju nitko nije ucrtao u katastarskim i zemljišnoknjižnim evidencijama.

Prilikom uređenja dokumentacije koja je vezana uz željeznicu te ucrtavanja današnje Željezničke ulice formirana je nova kč. br. [katastarska čestica] opisana kao lokalna cesta A. Šenoe od 62m2 i upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] II, kao vlasništvo tuženika. Opisana kč. br. [katastarska čestica] u naravi ne postoji već je ista sastavni dio nekretnine tužitelja odnosno njegovih prednika te se na dijelu te nekretnine nalazi garaža a u nastavku je vrt koji su dugi niz godina koristili vlasnici kuće.

Prema tome, utužena nekretnina nije bila u posjedu tuženika te kako tužitelj ima pravni osnov stjecanja navedene nekretnine i istu i putem svojih pravnih prednika posjeduje dugi niz godina, predlaže donošenje presude kao u izreci.

Uz tužbu prilaže ugovor o kupoprodaji nekretnine od 2. svibnja 2023., uporabnu dozvolu od 22. travnja 2022. Upravnog odjela za prostorno uređenje i dr. Primorksko- goranske županije, izvadak iz zemljišne knjige, kopiju katastarskog plana i geodetski elaborat, ujedno predlaže saslušanje tužitelja, svjedoka GZ i ZZ.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 22) osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ukazuje da tužitelj ne navodi decidirano pravni osnov podoban za utvrđenje prava vlasništva na spornoj nekretnini, da iz navoda u tužbi proizlazi da tužitelj ne spori vlasništvo tuženika na nekretnini ali osporava postojanje iste u naravi kao i posjed tuženika.. Ističe da u trenutku zaključenja kupoprodajnog ugovora prodavatelj nije bio vlasnik sporne nekretnine nego vlasnik kč. br. [katastarska čestica], pa stoga isti nije mogao na tužitelja prenijeti više prava nego što ga sam ima. Stoga smatra da nisu ostvarene zakonske pretpostavke na temelju kojih bi se tužitelja moglo utvrditi vlasnikom nekretnine u smislu čl. 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Osporava navode da se u naravi radi o vrtu jer prema zemljišnoknjižnim i katastarskim podacima nekretnina predstavlja lokalnu cestu u vlasništvu i posjedu tuženika te ista ne zahvaća dio garaže i vrta. Osporava pravo tužitelja na posjed.

Citira odredbu čl. 159. st. 4. ZV-a te kako je on u vlasništvu Republike Hrvatske, za dosjelost je potrebno vrijeme od 40 godina. Također, tužitelj pri sklapanju ugovora nije izvršio uvid u katastarske podatke čime pri stjecanju nekretnine nije primijenio redovitu i dužnu uobičajenu pažnju koju kod takvog pravnog posla treba primijeniti radi utvrđivanja eventualne nevaljanosti zemljišnoknjižnog upisa na koji se poziva u ovom postupku a tuženik ne može snositi odgovornost za taj propust. Da je tužitelj to učinio, saznao bi da nema pravo na posjed sporne nekretnine, a što njegov posjed čini nepoštenim. Stoga nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću jer sve da se tijekom postupka i utvrdi postojanje posjeda tužitelja, isti nema zakonom propisanu kakvoću ni trajanje.

Ističe i da je sporna kč. br. [katastarska čestica] nastala od dijela kč. br. [katastarska čestica] provedbom geodetskog elaborata izvedenog stanja javne ceste kojim je evidentirana javna cesta

– Željeznička ulica Delnice, pri čemu je naručitelj elaborata bila Županijska uprava za ceste. Prije izrade elaborata i evidentiranja županijske ceste u katastru i upisa u javne knjige, nositelji stvarnih prava na nekretninama koje graniče sa zemljištem na kojem je izvedena lokalna cesta pozvani su izvršiti uvid u geodetski elaborat i zatražiti dodatna pojašnjenja te eventualno staviti prigovor ali se tadašnji vlasnik kč. br. [katastarska čestica] na isto nije odazvao, a isti je imao mogućnost zaštiti svoje pravo.

Protivi se korištenju geodetskog elaborata priloženog uz tužbu jer je isti izrađen po narudžbi naručitelja.

Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

Uz odgovor prilaže posjedovni list br. 1253 (dalje: PL), geodetski elaborat izvedenog stanja javne ceste LC 58116 ovjerenog po nadležnom Odjelu katastar nekretnina Delnice 2016., izvatke iz zemljišne knjige za više kat. čestica te katastarske podatke za iste, kopije katastarskog plana, snimak izvedenog stanja, prijavni list za katastar zemljišta, javni poziv, posjedovne listove i kopije katastarskog plana (sve isprave kao sastavni dio elaborata).

2.1. Očitujući se na odgovor na tužbu, tužitelj u podnesku od 25. travnja 2025. (list 161) ističe da je tuženik u postupku katastarske izmjere na području grada [adresa] dao izjavu da ne polaže nikakva vlasnička prava na kč. br. [katastarska čestica], a što je u suprotnosti sa navodima iz odgovora na tužbu. Izjavu prilaže uz podnesak.

2.2. Tuženik je, očitujući se na ispravu opisanu u toč. 2.1. istakao da se ne radi o podobnom ni mjerodavnom dokumentu jer je izjava potpisana u postupku katastarske izmjere a ne utvrđivanja prava vlasništva pa na tu okolnost predlaže i saslušanje djelatnika ŽZ kao svjedoka (podnesak od 16. svibnja 2025. – list 166), a daljnjim podneskom od 29. svibnja 2025. (list 168) ukazuje da je nadležnom upravnom tijelu podnesen zahtjev za poništenje te izjave te takav podnesak i prilaže.

3. Tijekom postupka provedeni su dokazi predloženi do zaključenja prethodnog postupka odnosno čitanje svih priloženih isprava, očevid i geodetsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Nenadu Vidmaru (zapisnik list 176), čitanje pisanog nalaza geodetskog vještaka (list 182), saslušanje svjedoka ZZ, GZ i tužitelja (list 213).

Dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka ŽZ odbijen je kao nepotreban, o čemu će razlozi biti izneseni u nastavku.

4. Kako sadržaj priloženih isprava nije osporen, sud na temelju sadržaja istih nalazi utvrđenim da je tužitelj temeljem kupoprodajnog ugovora sa GZ stekao pravni osnov za stjecanje prava vlasništva nekretnine kč. br. [katastarska čestica] te se i upisao u zemljišne knjige, što proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka, a također iz zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je tuženik upisan kao vlasnik kč. br. [katastarska čestica] koja se vodi kao lokalna cesta od 62m2.

Nadalje, iz kopije katastarskog plana priložene uz tužbu (sastavni dio elaborata), vidljiv je položaj i oblik sporne nekretnine odnosno to da ista s jedne strane graniči sa kč. br. [katastarska čestica], zatim sa kč. br. [katastarska čestica] te kč. br. [katastarska čestica].

Iz izvadaka koje je uz odgovor na tužbu priložio tuženik proizlazi da se kč. br. [katastarska čestica] vodi kao ulica Rustanberga - javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske na upravljanju Hrvatskih cesta d.o.o. (izvadak izdan 2012.).

Iz geodetskog elaborata izvedenog stanja javne ceste tj. prijavnog lista vidljivo je da je u dijelu "dosadašnje stanje" pod red.br. 23, PL. br. 1253, evidentirana kč. br. [katastarska čestica] posjednika Hrvatske željeznice d.o.o., sa adresom katastarske čestice "Željeznička pruga" i načinom uporabe – lokalna cesta, površine 5846m2, a da je nakon izrade elaborata u dijelu "novo stanje" u PL 1253 evidentirano više kat. čestica pri čemu su od ranije kč. br. [katastarska čestica] nastale kč. br. [katastarska čestica] od 62m2, 16029/2 od 38m2 i 16029/3 od 61m2 (ukupno 161m2), sve upisane kao lokalna cesta sa istim korisnikom odnosno da je istovremeno nastala kč. br. [katastarska čestica] – lokalna cesta od 17111m2 kao javno dobro u općoj uporabi.

Iz Odluke o razvrstavanju javnih cesta, donesene na temelju Zakona o cestama i objavljene u NN 66/15 vidljivo je da je kao lokalna cesta razvrstana cesta br. 58116 D3

– želj. kolodvor [adresa] duljine 1,1 km.

Nesporno je i da je tuženik u katastarskim evidencijama upisan kao posjednik sporne nekretnine, a što proizlazi iz PL br. 1253.

4.1. Očevidom i geodetskim vještačenjem provedenim tijekom postupka utvrđeno je postojanje kuće starije izgradnje na adresi [adresa], pri čemu se kuća nalazi odmah uz državnu cestu, desno na istu gledajući s državne ceste u suterenu je spojena garaža čiji krov je ravna betonirana terasa na nivou kata kuće, na terasu dalje nastavlja se travnata površina omeđena metalnim stupićima, nakon iste nogostup te dalje cesta koja vodi prema željezničkoj stanici. Iza kuće na nivou kata je također betonirana površina i iza iste gospodarski objekt.

4.2. Prijepor opisan u toč. 4.1. identificiran je po geodetskom vještaku te prikazan u pisanom nalazu i mišljenju, pa sukladno prednjem proizlazi da se kuća kbr. 73 i gospodarski objekt iza iste nalaze na kč. br. [katastarska čestica], pri čemu navedena kat. čestica obuhvaća i dio garaže s bočne strane a što je vidljivo na skici lica mjesta (prilog br. 3) odnosno do točaka I-H-G, zatim preostali dio bočne garaže i travnata površina čine spornu kč. br. [katastarska čestica] koja se u uskoj liniji nastavlja do točke F te je cijeli prijepor u omeđen točkama i osjenčan rozom bojom. Nogostup čini sastavni dio kč. br. [katastarska čestica] koja predstavlja lokalnu cestu – Željeznička ulica. Ispred same kuće i bočne garaže je kč. br. [katastarska čestica] – [adresa]

Sve opisano vidljivo je na skici lica mjesta kao i fotografijama koje su sastavni dio nalaza i mišljenja.

4.3. Svjedok RZ od 1958. živi u kući koja je djelomično vidljiva na fotografiji iz nalaza geodetskog vještaka i to lijevo od kuće kbr. 73 koja je od obitelji GZ i koja kuća je tu i postojala krajem 50-ih odnosno početkom 60-ih godina prošlog stoljeća. Nakon što joj je predočena fotografija prijepora navela da je da je kč. br. [katastarska čestica] kao vrt koristila još ranija obitelj koja je u toj kući živjela (bile su dvije obitelji) tako što su isti to kosili a kasnije prenamijenili u vrt. Vrt su prvenstveno koristili roditelji GZ koji su tu kuću kasnije kupili. Vrata vidljiva s desne strane su predstavljala ulaz u garažu. Ne zna da je to koristio netko treći niti ima saznanja da se obitelji GZ to korištenje osporavalo, a cesta koja se nalazi poslije tog vrta vodi prema željezničkoj stanici.

4.4. Svjedok GZ potvrđuje da je tužitelju prodao kuću i cjelokupnu okućnicu pa tako i dio desno od kuće, da je on u toj kući živio od 1966. kada je ista kupljena od obitelji Rački, da je odselio 1990. a da su u kući ostali živjeti otac i brat do smrti tj. 2008. odnosno 2022. godine. Kada su njegovi roditelji kupovali, desno od kuće bilo je zemljište i tada je postojao potporni zid a oni su poslije postavili betonsku ploču koja se vezala za kuću te su tada postavljena i vrata, gradnju garaže nitko nije osporavao. Kada su roditelji kupili prodavatelji su rekli da to koriste te su tako nastavili i njegovi roditelji koji su tu sadili povrće te postavili i željeznu ogradu vidljivu na fotografijama. Nikada nitko od tuženika ili grada [adresa] takvo korištenje nije osporavao. Nije znao da nije upisan kao vlasnik te čestice te prilikom prodaje nije razmišljao o tome.

4.5. Tužitelj navodi da mu je prilikom kupnje kuće pokazano sve što je omeđeno zidom i ogradom te se pojedinačne čestice nisu provjeravale, također se tada radilo o malom vrtu u kojem je bilo nešto povrća i cvijeća. Kao mještaninu [adresa], u kojima živi od 1995., poznata mu je predmetna kuća te je cestom pokraj koja vodi prema željezničkoj stanici prošao puno puta.

5. Tužitelj kao pravni osnov za stjecanje prava vlasništva navodi posjed utužene nekretnine, odnosno proizlazi da smatra da je pravo vlasništva stečeno na temelju zakona.

Tuženik osporava kako postojanje posjeda tužitelja i njegovih prednika tako i to da utužena nekretnina u naravi predstavlja betoniranu ploču ispod koje je garaža te vrt, te ističe i daljnje prigovore pobliže navedene u odgovoru na tužbu.

Analizom i ocjenom provedenih dokaza, sud nalazi utvrđenim osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti iz razloga koji se iznose u nastavku.

5.1. Iako zemljišnoknjižni izvadak iz kojeg proizlazi da je sporna nekretnina upisana kao lokalna cesta u vlasništvu tuženika predstavlja javnu ispravu u smislu čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23, dalje u tekstu: ZPP) te važi predmnijeva istinitosti sadržaja takve isprave, u smislu st. 3. dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.

U ovom postupku proveden je očevid i geodetsko vještačenje, a na koji nalaz i mišljenje vještaka nisu istaknute primjedbe, i kojim vještačenjem je utvrđeno da kč. br. [katastarska čestica] u naravi ne predstavlja cestu već se u naravi radi dijelom o betoniranoj terasi ispod koje je garaža a dijelom o vrtu.

Prema tome, u postupku je utvrđeno da su činjenice u vlasničkom listu neistinito utvrđene jer utužena nekretnina, nastala prilikom provedbe elaborata izvedenog stanja lokalne ceste, nije pravilno odnosno istinito utvrđena. Stoga u tom dijelu nije osnovan prigovor tuženika.

5.1. U pogledu posjeda tužitelja odnosno njegovih pravnih prednika, sud nalazi utvrđenim da se utužena nekretnina u posjedu prednika tužitelja nalazila najmanje od kraja 50-ih godina, prednje prvenstveno s obzirom na iskaz svjedoka ZZ, koja u neposrednoj blizini odnosno susjednoj kući živi od 1958. i koja je određeno iskazala da se još u to vrijeme radilo o vrtu kojeg su u posjedu držali vlasnici kuće uz koju se vrt nalazio, a poglavito kasnije obitelj GZ. Njen iskaz potvrdio je i svjedok GZ, koji saznanja ima od 1966. od kada su njegovi roditelji tu kuću kupili. Iskazi navedenih svjedoka na prednju okolnost prihvaćeni su zbog njihove međusobne suglasnosti kao i suglasnosti sa provedenim očevidom i geodetskim vještačenjima a kojim je utvrđeno da se ne radi o cesti već da utužena nekretnina u naravi predstavlja okućnicu kuće u obliku betonirane površine i vrta.

5.2. Kao što je već navedeno, tuženik u svojim prigovorima osporava postojanje posjeda uopće, odnosno kvalitetu posjeda tužitelja i njegovih prednika, odnosno ističe da posjed tužitelja nije niti pošten, niti istinit niti zakonit a zbog čega nije moguće stjecanje prava vlasništva, također posebno ukazuje da na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moguće stjecanje prava vlasništva (prigovor istaknut na ročištu).

Da bi se posjedom stekao pravni osnov za stjecanje vlasništva nekretnine, potrebno je da se radi o samostalnom, neprekidnom te barem poštenom posjedu. Samostalan je onaj posjed kada onaj tko stvar posjeduje isto radi kao da je vlasnik te stvari, dok je pošten onaj posjed kod kojeg posjednik, u trenutku stjecanja, nije znao niti je imao razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Također, važi predmnijeva samostalnosti i poštenosti posjeda, osim ako se ne dokaže suprotno (čl.

11. i 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje u tekstu: ZV).

5.3. Posjed prednika tužitelja ovaj sud utvrđuje samostalnim i poštenim, a tuženik istaknutim prigovorima nije obeskrijepio prednje utvrđenje odnosno predmnijevu samostalnosti i poštenja posjeda.

5.4. Vezano uz sam početak posjeda, kao što je već navedeno, isti po ocjeni suda postoji od kraja 50-ih godina prošlog stoljeća, a prednje je u konačnici bitno radi primjene materijalnog prava.

Osnovu stjecanja vlasništva za korist tužitelja u konkretnom slučaju predstavlja Opći građanski zakonik (dalje u tekstu: OGZ). Prednje s obzirom na odredbu čl. 388. st. 2. ZV-a, prema kojoj se stjecanje stvarnih prava prosuđuje prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja takvih prava.

Kako je nesporno utvrđeno da je posjed tužitelja odnosno njihovih pravnih prednika – ranijih vlasnika kuće prije obitelji GZ te same obitelji GZ, postojao najmanje od kraja 50-ih godina (prednje s obzirom na iskaze svjedoka) proizlazi da je vlasništvo stečeno temeljem OGZ-a koji se primjenjivao do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (dalje u tekstu: ZOVO) odnosno do 1980.

5.5. Par. 1468. OGZ-a bilo je propisano da dosjelost na nepokretnim stvarima nastupa nakon 30 godina i to u slučaju kada u mjestima, gdje nema nikakvih javnih knjiga, stjecanje stvari treba dokazati po sudskim spisima i drugim ispravama, odnosno u slučaju kada stvar nije uknjižena na onoga koji je doista posjeduje. Sukladno Načelnom mišljenju Proširene opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda iz 1960., zbog različitosti sudske prakse u primjeni propisa i pravnih pravila koji su bili na snazi do 6. travnja 1941., a koji propisi i pravila više nisu odgovarali načelu zaštite opravdanih interesa pojedinaca i načelu pravne sigurnosti u prometu dobara, prethodno navedeni rok određen je sa 20 godina.

Takav posjed mora biti pošten, a pošten posjed, prema par. 326. OGZ-a je onaj posjed kod kojeg posjednik, iz vjerojatnih razloga drži da je stvar njegova.

Kako se poštenim posjedom u trajanju od 20 godina stječe pravo vlasništva proizlazi da je takvo pravo vlasništva stečeno najkasnije krajem 70-ih godina odnosno u vrijeme važenja OGZ-a.

Također, pošten posjed se pretpostavlja, a teret dokaza suprotnog je na onome tko se na isto poziva.

Tuženik istaknutim prigovorima nije obeskrijepio prednje utvrđenje odnosno to da je utužena nekretnina najmanje od kraja 50-ih godina prošlog stoljeća predstavljala vrt, a kasnije dijelom betoniranu površinu i garažu, odnosno da se faktički radilo o okućnici kuće sada kbr. 73, da su prednici tužitelja bili u posjedu te nekretnine te je taj posjed prenesen na tužitelja, da takav posjed nitko nije osporavao a poglavito ne tuženik.

6. Tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na povijesni izvadak iz zemljišne knjige koji ne dostavlja u spis do zaključenja glavne rasprave te naknadno ukazuje da se ranije radilo o društvenom vlasništvu pa samim tim i nemogućnošću stjecanja prava vlasništva na takvoj nekretnini sukladno čl. 388. st. 2. ZV-a.

6.1. Iako nije utvrđeno da bi se radilo o nekretnini (odnosno dijelu iste s obzirom da je utužena nekretnina nastala provedbom prijavnog lista 2016.) koja je bila u statusu društvenog vlasništva niti je takav prigovor istaknut u odgovoru na tužbu, nije osnovan prethodno istaknuti prigovor tuženika, pri čemu se prvenstveno ističe da je protivno navodima, moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu.

Dana 08. listopada 1991. na snagu je stupio Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91, u nastavku: ZOVO) kojim je u čl. 3., između ostalih, stavljena izvan snage odredba čl. 29. o nemogućnosti stjecanja prava vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu.

Nadalje, odredbom čl. 388. st. 4. ZV-a (koji je stupio na snagu 01. siječnja 1997.) bilo je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana. Navedena odredba ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 58/97 od 17. studenog 1999. (NN 137/99), nakon čega je došlo do izmjene iste (ZID ZV NN 114/01) na način da je donesena sada važeća odredba sukladno kojoj se ne računa vrijeme posjedovanja prije 08. listopada 1991. u pogledu nekretnina u društvenom vlasništvu.

Sukladno prednjim izmjenama ZV-a, točno je da se u ranijoj sudskoj praksi, nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu. Međutim, u međuvremenu je doneseno nekoliko odluka Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP, primjerice Trgo protiv Hrvatske br. 35298/04 od 11. lipnja 2009.) a sukladno kojim odlukama je izmijenjena i praksa u pogledu mogućnosti stjecanja vlasništva na nekadašnjim nekretninama u društvenom vlasništvu (primjerice odluke VSRH Rev-291/14, Rev-2021/14, Rev-2469/16 i dr.).

U navedenoj odluci ESLJP u bitnom je ukazano da u pogledu podnositelja zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno, te s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava trećih osoba, isti ne bi trebao snositi posljedice greške koju je počinila sama država donijevši neustavan propis, odnosno na taj je način vlasništvo imovine koju je podnositelj stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna vraćeno državi kojoj je na taj način pogodovala njena vlastita greška. Stoga rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te se greške ne smiju ispravljati na trošak pojedinca a posebno kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.

Sukladno praksi ESLJP, o pitanju stjecanja vlasništva i to na nekretninama koje su prije 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, zauzeto je shvaćanje da se uračunava i vrijeme dosjelosti prije tog datuma, ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a nego na temelju drugih odredbi tog zakona.

6.2. Prema tome, ukoliko se i radilo o nekretnini u statusu društvenog vlasništva (a što nije utvrđeno), iz prethodno opisanih razloga nije osnovan prigovor tuženika.

6.3. U pogledu ostalih prigovora tuženika, koji se u bitnom odnose na to da su i tužitelj i raniji posjednik nekretnine bili dužni zaštititi svoje pravo vlasništva, ukazuje se na odredbu čl. 122. st. 3. ZV-a, odnosno po ocjeni suda su i tužitelj i njegov prednik odnosno prodavatelj bili u dobroj vjeri.

6.4. S obzirom da je prethodno izneseno utvrđenje na okolnost toga da kč. br. [katastarska čestica] nije predstavljala lokalnu cestu, da je ista u naravi predstavljala vrt i garažu u posjedu tužitelja i njegovih prednika, na takvo utvrđenje nije od utjecaja iskaz svjedoka ŽZ, djelatnika tuženika, predložen na okolnost davanja izjave u postupku katastarske izmjere na području grada [adresa] pa je taj dokazni prijedlog odbijen.

6.5. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev je prihvaćen te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

7. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, odnosno kako je tužitelj u sporu uspio u cijelosti, priznati su mu troškovi postupka kako slijedi – za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe, zastupanje na ročištima 28.04.2025., 17.06.2025., 28.10.2025. i 30.03.2026., te za sastav podneska od 25.04.2025. - svaka radnja po 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. Odvjetničke tarife)

- ukupno u tom dijelu iznos od 1.200,00 EUR, PDV na prednje u iznosu od 300,00 EUR.

Nadalje, priznati su troškovi izlaska suda na očevid i geodetskog vještačenja u ukupnom iznosu od 877,33 EUR (prema ispostavljenom obračunu i računu), trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu – svaka po 26,55 EUR.

Stoga ukupno priznati trošak tužitelju iznosi 2.430,43 EUR.

Nije priznat trošak sastava podneska od 08.11.2024. jer se ne radi o potrebnom trošku u smislu čl. 155. ZPP-a.

Delnice, 11. svibnja 2026.

Sutkinja

Renata Rački

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka kojoj je dostavljen ovjeren prijepis presude prema čl. 335. st. 11. ZPP-a može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Protiv ove presude stranka kojoj je presuda dostavljena putem e-oglasne ploče sudova prema čl. 335. st. 9. ZPP-a, može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.