REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: Us I-2835/2025-8

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga Suda Meri Dominis Herman, uz sudjelovanje Slobodanke Gorsensky, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ČI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, protiv tuženika Grad Zagreb, Gradonačelnik, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi prestanka novčane pomoći za roditelja odgojitelja, nakon objave presude, 11. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/25-014/30, URBROJ: 251-02-01/001-25-3 od 15. srpnja 2025. i rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu zaštitu, Odjela za podršku djeci i obiteljima, Odsjeka za obiteljske potpore KLASA: UP/I-551-06/25- 014/262, URBROJ: 251-09-14-2/003-25-3 od 3. lipnja 2025.

II Odbija se zahtjev za nadoknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu zaštitu, Odjela za podršku djeci i obiteljima, Odsjeka za obiteljske potpore KLASA: UP/I-551-06/25-014/262, URBROJ: 251-09-14-2/003-25-3 od 3. lipnja 2025., tužiteljici je utvrđen prestanak prava na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja s 31. svibnja 2025.

2. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-551-06/25-014/30, URBROJ: 251-02- 01/001-25-3 od 15. srpnja 2025., odbio prigovor izjavljen protiv uvodno označenog prvostupanjskog rješenja kao i zahtjev za naknadu troška.

3. Tužiteljica osporava zakonitost pobijane odluke i u bitnome navodi da prvostupanjsko rješenje nije donijelo nadležno gradsko upravno tijelo te da je postupak pokrenut po službenoj dužnosti bez zahtjeva stranke. Obrazlaže pitanje nadležnosti tijela Grada Zagreba. Poziva se na Statut Grada Zagreba, Odluku o ustrojstvu i djelokrugu gradskih upravnih tijela (2021.) te Pravilnik o unutarnjem redu Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom (2022.). Tužiteljica navodi da je Ured za demografiju ukinut 2021. godine, a njegove su nadležnosti prešle na novi Gradski ured za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, ali do svibnja 2022. taj novi Ured nije imao ustrojene unutarnje jedinice (sektore, odjele i odsjeke), pa nije postojao donositelj koji bi mogao zakonito donositi upravne akte. Ukazuje da je Pravilnikom iz svibnja 2022. ustrojen Sektor za socijalnu politiku s Odjelom za demografski razvoj i Odsjekom za pronatalitetnu politiku, ali te jedinice prema pravilniku obavljaju samo stručne, a ne upravne poslove. Nadalje, ističe da djelokrug tih jedinica odnosi se na ostvarivanje i provedbu poticajnih mjera (poput novčane pomoći), a ne na njihov prestanak ili donošenje rješenja po službenoj dužnosti. Tužiteljica smatra da donositelj prvostupanjskog rješenja nije bio nadležno upravno tijelo, niti su službenici imali ovlast pokretati i voditi upravni postupak po službenoj dužnosti, da Odluka/22 nije bila valjana pravna osnova za prestanak prava jer djelokrug tijela nije bio prilagođen novim odredbama, pa smatra da su time počinjene bitne povrede pravila postupka i povreda načela zakonitosti. Ističe da drugostupanjsko rješenje nije vlastoručno potpisano, odnosno potpis ne sadrži čitljiva slova ni ime donositelja (gradonačelnika), što ga čini nezakonitim, jer nedostaje bitan element akta. Smatra da gradonačelnik nije nadležan odlučivati o žalbama u upravnim stvarima jer prema Statutu Grada Zagreba o njima odlučuje ministarstvo, a gradonačelnik može odlučivati samo o prigovorima u neupravnim stvarima. Ističe da je Odluka iz 2022. imala privremeno važenje do 31. prosinca 2022., pa su sve kasnije odluke nezakonite, jer su donesene bez ovlasti. Smatra da prvostupanjsko tijelo nije imalo ovlast pokrenuti postupak po službenoj dužnosti prema čl. 42. ZUP-a i čl. 16. Pravilnika Ureda, već je moglo postupati samo po zahtjevu stranke. Ističe da stranci nije omogućeno izjašnjavanje (čl. 30. ZUP-a), uvid u spis ni sudjelovanje u postupku, što je protivno načelu saslušanja i pravu na pravično suđenje. Ukazuje da je pravo stekla prema ranijoj Odluci/16, pa smatra da novo propisivanje ne može retroaktivno ukinuti njezino pravo te da se radi o različitim mjerama s drukčijim korisnicima, uvjetima i postupkom. Navodi da prvostupanjsko rješenje ne sadrži identifikacijske podatke, iznos, osnovu niti jasno određuje što prestaje. Smatra da je tuženik nakon više od godinu dana od pravomoćnosti akta nezakonito ukinuo stečeno pravo, protivno čl. 131. st. 2. i čl. 13. ZUP-a. Smatra da je drugostupanjsko rješenje nezakonito i u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu troškova, jer ih je prouzročio tuženik.

4. Predlaže da Sud poništi rješenje tuženika kao i prvostupanjsko rješenje te potražuje troškove upravnog spora.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom osporava sve tužbene navode te predlaže odbiti tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troška. Ističe da je tužba nepravodobna (prigovor prekluzije) i u cijelosti neosnovana. U pogledu nadležnosti, tuženik navodi da su Gradski ured i njegov unutarnji ustroj (Odluka 17/21; Pravilnik 13/22 i 31/22) ovlašteni rješavati u upravnim stvarima vezanim uz novčanu pomoć za roditelja odgojitelja, uključujući donošenje pojedinačnih akata. Poziva se na praksu VUSRH (Usoz-8/22) koja potvrđuje da akti doneseni na temelju Odluke imaju narav upravnih akata te da je postupanje prvostupanjskog tijela zakonito i u okviru nadležnosti ovlaštenog službenika. Tuženik ističe da je postupak pokrenut po službenoj dužnosti temeljem članka 7. stavka 1. alineje 1. Odluke, a zakonitost iste Odluke – uključujući pravo Grada da mjeru mijenja i ukida – potvrđena je presudama VUSRH (Usoz-8/22; Usoz-143/22) i odlukom Ustavnog suda (U-III-1744/2023 i dr.). Novčana pomoć za roditelja odgojitelja nije subjektivno pravo trajnog karaktera, već oblik financijske pomoći čije normativno uređenje može biti izmijenjeno. Navod tužiteljice o nevaljanosti potpisa gradonačelnika tuženik ocjenjuje neosnovanim, ističući da ne postoji propis koji određuje formu ili izgled vlastoručnog potpisa. Dodatno upozorava da bi prihvaćanje tužbeni(ih) teza dovelo do osporavanja potpisa i drugih procesnih radnji, uključujući potpis punomoćnika tužiteljice. Po potrebi predlaže usporedbu iz javnih isprava. Tuženik smatra neosnovanim navode o nezakonitosti drugostupanjskog rješenja zbog odlučivanja od strane gradonačelnika. Poziva se na presudu VUSRH (Usoz-254/2023) kojom je potvrđena zakonitost odredbe Odluke koja propisuje prigovor kao pravni lijek te utvrđeno da je pravo na pristup sudu osigurano kroz upravni spor, dok pravo na žalbu u upravno-sudskom postupku nije konvencijsko ni ustavno pravo. U odnosu na rok iz članka 6. Odluke, tuženik navodi da se radi o instruktivnom, a ne obvezujućem roku, čije propuštanje nema utjecaja na zakonitost rješenja. Daljnji navodi tužiteljice o povredi prava na prethodno izjašnjenje i nepravilnostima ispitnog postupka ocjenjuju se neosnovanima. Tuženik upućuje na članak 49. stavak 1. ZUP-a prema kojem se stvar može riješiti neposredno kada je činjenično stanje utvrdivo iz službenih evidencija, što je ovdje slučaj jer je prestanak prava vezan uz datum navršavanja djetetove sedme godine. Tuženik odbacuje i prigovore da je postupak vođen po pogrešnoj Odluci ili da se radi o različitim mjerama. Navodi da sve verzije Odluke uređuju istu mjeru te da je tužiteljica kontinuirano bila korisnica iste novčane pomoći. U pogledu navoda o neispitivosti prvostupanjskog rješenja, tuženik navodi da rješenje u cijelosti udovoljava članku 98. ZUP-a te da je kratko zbog jednostavnosti pravne situacije i odlučivanja po službenoj dužnosti. Prigovor o izostanku OIB [osobni identifikacijski broj]a u izreci smatra neosnovanim jer je OIB propisan samo za uvod rješenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i zahtjev za trošak postupka.

6. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

7. Sud je 6. svibnja 2026., održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i tuženika čime je u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., dalje ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 114. stavak 3. ZUS-a), Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Prema podacima spisa proizlazi da je tužiteljica zaključkom Grada Zagreba, Ureda za demografiju, KLASA: UP/I-551-06/18-013/334, URBROJ: 251-21-21-1/002- 18-2 od 8. studenoga 2018., ostvarila pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja za dijete II. Predmetnim prvostupanjskim rješenjem utvrđen je prestanak priznatog prava, a sve sukladno odredbi članka 7. st. 1. al. 1. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj 10/18., 20/21. i 25/22., dalje u tekstu: Odluka).

10. Naime, kao što je to i tuženik elaborirao u odgovoru na tužbu, a koje ovaj sud neće ponavljati, pravilno je tijelo utvrdilo prestanak novčane pomoći te razloge zbog kojih prestaje isplata novčane naknade, a sve u skladu s naprijed navedenom Odlukom i pravnim shvaćanjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iznesenog u svojoj odluci od 27. veljače 2023. Za napomenuti je također, da je Ustavni sud Republike Hrvatske donio odluku U-III/1744/2023 od 21. studenoga 2023., kojom je odbio ustavne tužbe podnesene u povodu presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023. i rješenja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-149/22-12 od 13. ožujka 2023.

11. Odredbom članka 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 10/18., 20/21. i 25/22.), propisano je da se prigovor na pojedinačne akte nadležnog gradskog upravnog tijela donesene na temelju ove odluke podnosi gradonačelniku Grada Zagreba u roku od 8 dana od dostave pojedinačnog akta, preko nadležnoga gradskoga upravnog tijela. Gradonačelnikova odluka o prigovoru je konačna.

11.1. Odredbom članka 7. stavka 1. alineje 2 . O dluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj 10/18., 20/21. i 25/22. - dalje u tekstu: Odluka), novčana pomoć prestaje posljednjeg dana u mjesecu u kojem je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina, korisniku čije će dijete navršiti 7 godina nakon 30. rujna 2023. Prema odredbi članka 7. stavak 2. Odluke propisano je da će nadležno gradsko upravno tijelo o prestanku novčane pomoći odlučiti po službenoj dužnosti.

11.2. Odredbom članka 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 25/22., u daljnjem tekstu Odluka 25/22.), propisano je da će o iznosima novčane pomoći i razlozima prestanka novčane pomoći sukladno ovoj odluci nadležno gradsko upravno tijelo po službenoj dužnosti donijeti pojedinačne akte, radi usklađenja s odredbama ove odluke, do 31. prosinca 2022.

12. Odredbe članka 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 10/18., 20/21. i 25/22.) i članka 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 25/22.) bile su predmetom ocjene zakonitosti u postupku pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, povodom čega je donesena pravomoćna presuda poslovni broj Usoz-254/23 od 19. prosinca 2023., kojom su odbijeni zahtjev i prijedlog za ocjenu zakonitosti članka 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba,10/18., 20/21., 29/21. i 25/22.), dok je obustavljen postupak ocjene zakonitosti članaka 3., 4. i 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba, 25/22.). U navedenoj presudi je sud iznio stav da pravni lijek iz ove odredbe ne onemogućuje sudsku zaštitu, jer se nakon odluke o prigovoru može pokrenuti sudski spor pred sudom pune jurisdikcije, u kojem sporu je sud ovlašten preispitati sva činjenična i pravna pitanja, a stranka u sporu ima sva prava zajamčena Ustavom RH. Osim toga, da je nakon odluke prvostupanjskog upravnog suda, pod zakonom propisanim uvjetima, moguće izjaviti žalbu Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske, čime se osigurava dvostupanjska sudska zaštita. U odnosu na članak 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja sud je naveo da je zakonitost Odluke o izmjenama/22, uključujući i navedenu odredbu, bila predmet ocjene u objektivnom upravnom sporu pred istim sudom, koji spor je okončan presudom, poslovni broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023. kojom su odbijeni prijedlozi za ocjenu zakonitosti te Odluke. Navedenu presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio je ustavnopravno osnovanom (odluka i rješenje, broj: U- III-1744/2023 i dr. od 14. studenoga 2023.). Dakle, Visoki upravni sud Republike Hrvatske je sporne odredbe ocijenio zakonitima.

13. Navedena pravna shvaćanja prihvaća i ovaj sud i smatra da je za odlučivanje o prigovoru protiv predmetnog prvostupanjskog rješenja, sukladno citiranoj odredbi, koja je u postupku pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske ocijenjena zakonitom, nadležan gradonačelnik Grada Zagreba, te da je prvostupanjsko tijelo bilo ovlašteno donijeti prvostupanjsko rješenje o prestanku novčane pomoći na temelju odredbe članka 7. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 25/22.).

14. Nadalje, potrebno je napomenuti da nije postojala obveza donošenja odluka o novčanoj pomoći roditeljima odgojiteljima s obzirom na činjenicu da prava koja su uređena tim odlukama nisu zakonom zajamčena prava niti je jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna urediti pitanja koja su uređena tim odlukama. Polazeći od navedenoga kao i neupitne ovlasti jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave da autonomno uređuje dodjelu novčane pomoći u okviru svog samoupravnog djelokruga, prema mišljenju ovog suda nadležnost za donošenje odluke o dodjeljivanju novčane pomoći, visini novčane pomoći i prestanku novčane pomoći u nadležnosti je jedinice lokalne samouprave. Time što je člankom 10. navedene Odluke propisan prigovor kao pravni lijek protiv pojedinačnog upravnog akta, o kojem odlučuje gradonačelnik, nije onemogućeno pravo stranke na kontrolu zakonitosti pojedinačnog upravnog akta od strane suda pune jurisdikcije.

15. Neosnovan je i prigovor tužiteljice da su predmetna prvostupanjska rješenja trebala biti donesena do 31. prosinca 2022., a sukladno odredbi članka 6. Odluke/22. Ovo stoga što se prema mišljenju ovog suda radi o procesnom, a ne materijalnom roku, budući se radi o roku u kojem je upravno tijelo dužno donijeti određenu odluku, te da se radi o instruktivnom roku, budući da nisu propisane posljedice ne postupanja u navedenom roku. Nadalje, Visoki upravni sud Republike Hrvatske je dana 12. prosinca 2022. obustavio je od izvršenja Odluku/22. do donošenja odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u postupku ocjene zakonitosti toga općeg akta, a koja odluka je donesena 27.veljače 2023. Dakle, za vrijeme obustave izvršenja Odluke/22., nadležno gradsko upravno tijelo nije smjelo postupati po istoj odnosno nije smjelo donositi pojedinačne akte.

16. Nadalje, prema ocjeni ovoga suda prvostupanjsko rješenje udovoljava članku 98. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21., dalje ZUP), jer sadržava sve propisane elemente. Navođenje OIB (osobni identifikacijski broj) stranke u izreci nije zakonska obveza, već se OIB stranke navodi u uvodu rješenja, a on je i naveden u uvodu prvostupanjskog rješenja. Izreka je kratka, određena, jasna i razumljiva – jasno je tko, koje pravo i s kojim datumom gubi. Prigovor o obvezama (vrtić, zapošljavanje) nije relevantan jer se ne odnosi na predmetnu upravnu stvar jer se rješava isključivo o prestanku novčane pomoći za roditelja odgojitelja. Stoga ne postoji povreda prava tužiteljice na jasnu i određenu odluku.

17. Sud ne prihvaća ni tužbeni navod da je prvostupanjsko rješenje doneseno od nenadležnog tijela, odnosno od neovlaštene službene osobe.

17.1. Prema članku 15. Odluke o ustrojstvu i djelokrugu gradskih upravnih tijela (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj 17/21., 24/21., 24/23. i 7/24.), Gradski ured za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom obavlja poslove koordinacije i provedbe mjera populacijske politike. Nadalje, Pravilnikom o unutarnjem redu toga Ureda (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj 6/24., dalje: Pravilnik) propisano je da Odsjek za obiteljske potpore obavlja poslove provedbe i praćenja provedbe gradskih odluka o obiteljskim potporama (novčana pomoć za roditelja odgojitelja i novčana pomoć za opremu novorođenog djeteta), rješavanje upravnih i neupravnih postupaka u prvom stupnju po gradskim odlukama o obiteljskim potporama.

17.2. Iz sadržaja Pravilnika također proizlazi da su na pojedinim radnim mjestima unutar navedenog ustrojstvenog dijela predviđeni poslovi rješavanja upravnih stvari u prvom stupnju sukladno Odluci o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (voditelj odsjeka za obiteljske potpore, viši stručni savjetnik za demografsku politiku, stručni savjetnik za provedbu i kontrolu mjera demografske politike, viši stručnog suradnika za provedbu mjera demografske politike). Time je osigurana unutarnja organizacijska i funkcionalna osnova za donošenje pojedinačnih upravnih akata u predmetima ove vrste.

17.3. Sud pritom ocjenjuje da nije bilo potrebno izvoditi dokaz pribavljanjem pojedinačnog rješenja o rasporedu službenice koja je donijela prvostupanjsko rješenje. Tužiteljica nije iznijela konkretne činjenice iz kojih bi proizlazilo ili barem činilo vjerojatnim da navedena službena osoba nije bila raspoređena na radno mjesto s odgovarajućim ovlastima za rješavanje u upravnim stvarima ove vrste. Sama općenita osporavanja ustrojstva upravnog tijela i ovlasti njegovih unutarnjih jedinica nisu dostatna za zaključak da je konkretni akt donijela neovlaštena službena osoba. Slijedom navedenoga, Sud utvrđuje da je prvostupanjsko tijelo imalo propisanu stvarnu nadležnost za rješavanje o prestanku prava, kao i ovlast za vođenje postupka po službenoj dužnosti u predmetima ove vrste.

18. Prvostupanjsko tijelo pravilno je postupilo kada je donijelo prvostupanjsko rješenje primjenom odredbe članka 30. stavka 2. ZUP-a kojom je propisano da se bez prethodnog izjašnjavanja stranke postupak može provesti kad je tako propisano zakonom u vezi odredbe članka 49. točka 1. ZUP-a, kojom je propisano da službena osoba može neposredno riješiti upravnu stvar u postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti, ako se pravo stanje stvari može utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela, a nije potrebno posebno izjašnjenje stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa. U konkretnom slučaju, prvostupanjsko tijelo raspolagalo službenim podacima o datumu kada je tužiteljičino dijete rođeno, čime je pravno stanje bilo nedvojbeno i jasno. Neosnovani su navodi tužiteljice da joj nije omogućeno izjašnjavanje, jer u situaciji kada su odlučne činjenice nedvojbene i dostupne službenim podacima, nije nužno provoditi ispitni postupak. Tužiteljica nije niti u upravnom postupku pred drugostupanjskim tijelom niti pred sudom konkretizirala činjenice koje bi zahtijevale dodatno razjašnjenje pravog stanja.

19. U nedostatku konkretnih i osnovanih prigovora tužiteljice u predmetnoj upravnoj stvari, osporavanje potpisa od strane gradonačelnika na osporenom rješenju i osporavanje da bi da bi donositelj prvostupanjskog rješenja bio ovlaštena službena osoba za donošenje predmetnog rješenja je prema ocjeni ovoga suda, samo usmjereno na odugovlačenje upravnih sporova i upravnih postupaka podnesenih u velikom broju od strane opunomoćenika tužitelja pred ovim sudom. Naime, prema ocjeni suda navedeni prigovori tužiteljice su neosnovani i nisu doveli u pitanje zakonitost osporenih rješenja koja su prema ocjeni ovoga potpisano od za to ovlaštenih osoba i na način koji prihvaća ovaj sud. Sud odbija tužbeni navod o nepostojanju vlastoručnog potpisa kao neosnovan, a dokazni prijedlozi tužiteljice u tom pogledu odbijaju se kao nepotrebni.

20. Isto tako Sud je raspravnim rješenjem odbio prijedlog tužiteljice za njenim saslušanjem na okolnosti njezina individualnog socioekonomskog statusa, organizacije obiteljskog života i posljedica prestanka prava. Naime, predmet ovog upravnog spora je ocjena zakonitosti osporenog pojedinačnog akta donesenog na temelju unaprijed propisanih uvjeta prestanka prava. Kako su odlučne činjenice u ovom predmetu nesporne, a to su postojanje ranije priznatog prava, njegovo pravomoćno usklađenje s Odlukom/22. te činjenica kada je dijete tužiteljice navršilo sedam godina, saslušanje tužiteljice ne bi moglo utjecati na drukčiju odluku suda.

21. Nadalje, prigovori je li miješanje i pravo na mirno uživanje vlasništva tužiteljice u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja u skladu sa zakonom i predviđeno zakonom, je li ono u skladu s općim interesom i je li ono razmjerno su već prethodno razmatrani i otklonjeni u citiranim odlukama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojima je zaključeno da je tuženik uvedenim kompenzacijskim mjerama uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata osporene Odluke. Navedena pravna shvaćanja prihvaća i ovaj sud, slijedom čega ocjenjuje da se prestankom novčane pomoći u skladu s Odlukom 25/22. protupravno ne zadire u stečena prava i legitimna očekivanja roditelja odgojitelja te da je postignuta pravedna ravnoteža između zahtjeva općeg ili javnog interesa (izmjene mjere roditelj odgojitelj) i zaštite pojedinačnih interesa roditelja odgojitelja.

22. Sud ne prihvaća ni navod tužiteljice da je osporenim rješenjem počinjena diskriminacija protivna članku 14. Konvencije, odnosno općem načelu jednakosti, zato što pojedini korisnici gube pravo ranije, a pojedini kasnije, ovisno o dobi djeteta. Razlikovanje među korisnicima u konkretnom slučaju proizlazi neposredno iz opće i jednako primjenjive norme koja pravo veže uz objektivnu okolnost – dob djeteta za koje je pomoć ostvarena. Sama činjenica da pravna posljedica za pojedine korisnike nastupa u različito vrijeme ne znači da je riječ o diskriminaciji, nego o različitoj primjeni istog pravila ovisno o vremenu nastupa činjenice predviđene općim aktom. Sud ne nalazi da je tužiteljica učinila vjerojatnim postojanje nejednakog postupanja prema osobama u usporedivoj pravnoj situaciji bez objektivnog i razumnog opravdanja.

23. Kako tužiteljica u tužbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, sud nije našao osnove za uvažavanje tužbenog zahtjeva.

24. Trebalo je stoga temeljem odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I izreke.

25. Odluka o troškovima utemeljena je na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a (točka II izreke).

U Zagrebu 11. svibnja 2026.

Sutkinja

Meri Dominis Herman

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Martin Sherri, Zagreb, Kordunska 1,

2. Grad Zagreb, Gradonačelnik, [adresa] Zagreb, Trg S. Radića 1,

3. U spis